Blogovi

Blogovi po datumu

Tagovi

Statistika

  • 472
    Blogs
  • 54
    Active Bloggers
468 blogs
  • 07 Apr 2014
    састав на тему . . . . . данеповерујеш    познавајући себе несумњам да ми је 25 предак по очевој линији  елегантно превидеопозив цара лазара да се одазове ратној обавези на косову  и збрисао коњем ногомудупе ка северу .тек му велика воде данубујуса примирила галоп ознојаног вранца. остали цару привржени те одани изгибоше одреда.потврдило се тада као и вазда пре и потом да кукавице и паниyчари нађу разлога да секад је бити или небити извуку од опасности па нам тако рђава крв истискује добру    овако, или слично, започињао сам ,посве искрен, биографију мојега + стрица Б.  ал вазда и одустајао од намере да неби љагу на презиме наше нанео.додуше и зарад дијаметралности породичнеми хронологије. наиме,док је стриками Б. вазда био окренут југу, ујомој С. (ион +тренутно)  своје пак породичнe трагове  наслути у другој, западној алтернативи ,па ме намами баш, немогукасти дане . . .   љуља се колумбо зајебен обећањем шпанским монарсима да ће очас доплутати до индије те наплатити при повратку пристојне дневнице.међ посадом скупљеном скоца и конопца јеи младић именом (рецимо) пасквале обзиром да је било лажно јак је  и жељан авантуризма не много паметан јер само се такав и могао навући на обећање земљакаму колумба (обоје наиме беху ђеновљани)  да их 'тамо где иду' чека мед у млеку од праха,козјем.но малко теже.. . . .нестигоше ни до отока гомере ,ту ома  у канарском архипелагу, те пргав какав је био пасквале (или сл.) се поби са тројицом  због лажи који су ови почели да шире о њему међ посадом да воли мушке гузе те да се зарад тога и упустио уову таласољуљку.по кратком поступку зарад мира капетан пинте, јер је на томе броду био ,га баци преко ограде палубе уморе заједно са сабљом којом  је грчевито покушао  у корену сасећи било какве сумњичавости у погледу подпојасних му назора. 2 је дана и  ноћ поменути се љуљушкао на таласима окејановим у међувремену га и ајкула напала па му десницу све са сабљом прогутала те је и себи тиме пресудила првим познатим харикиријем у атлантику .елем, трећег дана неки једриличар са северозападне обале афике који је малко одмако јаче од песка да излуфтира једра му опази табане из воде & недуго потом се пасквале нашао у бенедиктинском манастиру у тарсису (шпанија) најудаљенијем месту у тада познатом медитеранском свету (посматрано смалте, наравски).усуд је хтео да га инвалида, али физички јаког а притом и лепушкастог, узме за посилног калуђер који је баш кретао на коњу за италију . присети се пасквале успут да му је рођак битан чиндбеник у црквеној хијерархији тамо дисе упутише. сусрет им је био више него срдачан и иза пасквала се отад затворише манастирска врата . . . година је 1492. уствари неби поменути П. био уопште занимљив у овој историји тежећој приповетки да му тај рођак ујка његов  К. цистерцит (католички ред) а важан притом није 1455 одустао од обиласка њихових манастира подно карпата зарад уступка својем колеги са студија у болоњи родригу борџији који се спанђао био са једном удатом госпођом па да непукне брука договорише се да овај путује у недођију наместо К. и да сад не описујем парапетије млађаног родрига ( будућег папе александа но.6) углавном обрео се он једној јутра на локалитету данашње петроварадинске утврде  ( за оне историјски сумњичаве постоје трагови да се Polovinom XIII veka  na tom mestu naseljavaju  katolički monasi iz reda " cistercita"  lat. 'ordo cisterciensis'. Dozvolom ugarskog kralja Bele IV grade manastir koji nazivaju Belakut.) но услугу није заборавио те са К. оста у вези и тако приповетка о његовом нетјаку пасквалу стиже и до уха моје (тадање) преткиње . . .цркви посвећеној откако јој је мужа, посилног код командира доњег бастиона, ритнула кобила ујаја док је дизао ногу командируши небили узјахала, те стерилан отог кобног ударца поста .млађани родриго јој је , преткињими ,бијо дошао као светлост у тренуцима душевног сумрака.и не само светлост . . . јер оста записано да  . . .ми преткиња  божјом вољом  сва цркви предана  . . .роди мушко . . . претками .десилосе, бемлига.   Некако пред упокојењему у својим деведесетим,говорио је мој стриц Б. познат по сентенци -волим секс и радо га се сећам - када смо једног дана распредали о незаобилазној теми предака. стрика  који је деценијама ријо по нашем родовнику а тврдоглаво ,без аргумената додуше, усмеравао нам фамилијарне почетке ка временима и локалитету немањића на моју све упорнију сумњу те указ да се изападу ние на одмет окренути ако мислимо осветлити нашу свеукупну породичну прошлост ,показао ми је  плеснив свежањ натрулих  пергамената  у форми писама тектек читких и памтим на једном се посве јасно могло назрети  реч.. Milla .   - ево несумњам да ће ти ово сазнање сатек дати машти навољу да се  идаље заносиш са прецимати борџијама , штоте ујак пујдао, потсмешљивоми указа   успут је  нагласио да је то садржај ковчега ујаковог сукурђела,који је исти наследио од својега чукундеде ,а овај опет од  беле пчеле својег који је документа сакупио. Поменути ковчег са садржајем је ујак уступио стрики на проучавање ал је умеђувремено умро те исти . . . . оста кодстрикеми.   - сем тог , , Milla . . .подоста  текста   поједе време и ма колико сам се касние трудио да лупом назрем резултати беху тањушни, закључи  Мене то сазнање наравски кресну и онда по ко зна који пут листајући литературу о борџијама сазнах да је једно од многобројне ванбрачне деце кардинала борџије (а потом папе александра но 6) ,лукреција, одмах по рођењу од мајке била одвојена и послата на чување очевој рођаки Milla Adrijani.и тај податак ми беше довољан да кренем претурати попородичним дневницима и уистину наиђох на запис ( мојег прадеде Севера )  да ми се она давнашња рођакиња која се у манастиру на тадањој петроварадинској утврди  повр будућег новасада, насамо, иако удата, виђала са поменутим родригом и имала друугу нераздвојну, рођакињу родригову, која му је била домаћица.звали су је   . . Мила. маштовитоми је то посве довољно било да наглашено посумњам у родбинску везу слукрецијом  борџијином.. . . .јоооојми. додуше по материнојми, бушној линии. И сада . . .слутимВас читаче како у неверици вртите главом на ово прочитано.зашто?у својему бунарењу по породичној хронологији  се једноставно немогу ослонити на  немаштовито колективно породично памћење па стога размишљам:нешто се макар бар слично морало догодити у мраку векова минулих ма колко сумњичави били јер до мене требало је времену . .само да прође. Успут,разводњила се крвца родригова током двајс толко генерациа.микс разноразних, скоца и конопца који ми се међ претке умешаше, учини свое тако да данас у мојем све успоренијем крвотоку ни трага од сурових особина дрчног ми (могућег) претка папе, сем ,потребно је поменути . . . . . окретности  заженским. Алнеширите.
  • састав на тему . . . . . данеповерујеш    познавајући себе несумњам да ми је 25 предак по очевој линији  елегантно превидеопозив цара лазара да се одазове ратној обавези на косову  и збрисао коњем ногомудупе ка северу .тек му велика воде данубујуса примирила галоп ознојаног вранца. остали цару привржени те одани изгибоше одреда.потврдило се тада као и вазда пре и потом да кукавице и паниyчари нађу разлога да секад је бити или небити извуку од опасности па нам тако рђава крв истискује добру    овако, или слично, започињао сам ,посве искрен, биографију мојега + стрица Б.  ал вазда и одустајао од намере да неби љагу на презиме наше нанео.додуше и зарад дијаметралности породичнеми хронологије. наиме,док је стриками Б. вазда био окренут југу, ујомој С. (ион +тренутно)  своје пак породичнe трагове  наслути у другој, западној алтернативи ,па ме намами баш, немогукасти дане . . .   љуља се колумбо зајебен обећањем шпанским монарсима да ће очас доплутати до индије те наплатити при повратку пристојне дневнице.међ посадом скупљеном скоца и конопца јеи младић именом (рецимо) пасквале обзиром да је било лажно јак је  и жељан авантуризма не много паметан јер само се такав и могао навући на обећање земљакаму колумба (обоје наиме беху ђеновљани)  да их 'тамо где иду' чека мед у млеку од праха,козјем.но малко теже.. . . .нестигоше ни до отока гомере ,ту ома  у канарском архипелагу, те пргав какав је био пасквале (или сл.) се поби са тројицом  због лажи који су ови почели да шире о њему међ посадом да воли мушке гузе те да се зарад тога и упустио уову таласољуљку.по кратком поступку зарад мира капетан пинте, јер је на томе броду био ,га баци преко ограде палубе уморе заједно са сабљом којом  је грчевито покушао  у корену сасећи било какве сумњичавости у погледу подпојасних му назора. 2 је дана и  ноћ поменути се љуљушкао на таласима окејановим у међувремену га и ајкула напала па му десницу све са сабљом прогутала те је и себи тиме пресудила првим познатим харикиријем у атлантику .елем, трећег дана неки једриличар са северозападне обале афике који је малко одмако јаче од песка да излуфтира једра му опази табане из воде & недуго потом се пасквале нашао у бенедиктинском манастиру у тарсису (шпанија) најудаљенијем месту у тада познатом медитеранском свету (посматрано смалте, наравски).усуд је хтео да га инвалида, али физички јаког а притом и лепушкастог, узме за посилног калуђер који је баш кретао на коњу за италију . присети се пасквале успут да му је рођак битан чиндбеник у црквеној хијерархији тамо дисе упутише. сусрет им је био више него срдачан и иза пасквала се отад затворише манастирска врата . . . година је 1492. уствари неби поменути П. био уопште занимљив у овој историји тежећој приповетки да му тај рођак ујка његов  К. цистерцит (католички ред) а важан притом није 1455 одустао од обиласка њихових манастира подно карпата зарад уступка својем колеги са студија у болоњи родригу борџији који се спанђао био са једном удатом госпођом па да непукне брука договорише се да овај путује у недођију наместо К. и да сад не описујем парапетије млађаног родрига ( будућег папе александа но.6) углавном обрео се он једној јутра на локалитету данашње петроварадинске утврде  ( за оне историјски сумњичаве постоје трагови да се Polovinom XIII veka  na tom mestu naseljavaju  katolički monasi iz reda " cistercita"  lat. 'ordo cisterciensis'. Dozvolom ugarskog kralja Bele IV grade manastir koji nazivaju Belakut.) но услугу није заборавио те са К. оста у вези и тако приповетка о његовом нетјаку пасквалу стиже и до уха моје (тадање) преткиње . . .цркви посвећеној откако јој је мужа, посилног код командира доњег бастиона, ритнула кобила ујаја док је дизао ногу командируши небили узјахала, те стерилан отог кобног ударца поста .млађани родриго јој је , преткињими ,бијо дошао као светлост у тренуцима душевног сумрака.и не само светлост . . . јер оста записано да  . . .ми преткиња  божјом вољом  сва цркви предана  . . .роди мушко . . . претками .десилосе, бемлига.   Некако пред упокојењему у својим деведесетим,говорио је мој стриц Б. познат по сентенци -волим секс и радо га се сећам - када смо једног дана распредали о незаобилазној теми предака. стрика  који је деценијама ријо по нашем родовнику а тврдоглаво ,без аргумената додуше, усмеравао нам фамилијарне почетке ка временима и локалитету немањића на моју све упорнију сумњу те указ да се изападу ние на одмет окренути ако мислимо осветлити нашу свеукупну породичну прошлост ,показао ми је  плеснив свежањ натрулих  пергамената  у форми писама тектек читких и памтим на једном се посве јасно могло назрети  реч.. Milla .   - ево несумњам да ће ти ово сазнање сатек дати машти навољу да се  идаље заносиш са прецимати борџијама , штоте ујак пујдао, потсмешљивоми указа   успут је  нагласио да је то садржај ковчега ујаковог сукурђела,који је исти наследио од својега чукундеде ,а овај опет од  беле пчеле својег који је документа сакупио. Поменути ковчег са садржајем је ујак уступио стрики на проучавање ал је умеђувремено умро те исти . . . . оста кодстрикеми.   - сем тог , , Milla . . .подоста  текста   поједе време и ма колико сам се касние трудио да лупом назрем резултати беху тањушни, закључи  Мене то сазнање наравски кресну и онда по ко зна који пут листајући литературу о борџијама сазнах да је једно од многобројне ванбрачне деце кардинала борџије (а потом папе александра но 6) ,лукреција, одмах по рођењу од мајке била одвојена и послата на чување очевој рођаки Milla Adrijani.и тај податак ми беше довољан да кренем претурати попородичним дневницима и уистину наиђох на запис ( мојег прадеде Севера )  да ми се она давнашња рођакиња која се у манастиру на тадањој петроварадинској утврди  повр будућег новасада, насамо, иако удата, виђала са поменутим родригом и имала друугу нераздвојну, рођакињу родригову, која му је била домаћица.звали су је   . . Мила. маштовитоми је то посве довољно било да наглашено посумњам у родбинску везу слукрецијом  борџијином.. . . .јоооојми. додуше по материнојми, бушној линии. И сада . . .слутимВас читаче како у неверици вртите главом на ово прочитано.зашто?у својему бунарењу по породичној хронологији  се једноставно немогу ослонити на  немаштовито колективно породично памћење па стога размишљам:нешто се макар бар слично морало догодити у мраку векова минулих ма колко сумњичави били јер до мене требало је времену . .само да прође. Успут,разводњила се крвца родригова током двајс толко генерациа.микс разноразних, скоца и конопца који ми се међ претке умешаше, учини свое тако да данас у мојем све успоренијем крвотоку ни трага од сурових особина дрчног ми (могућег) претка папе, сем ,потребно је поменути . . . . . окретности  заженским. Алнеширите.
    Apr 07, 2014 3904
  • 11 Dec 2014
    Sedim, u mraku, sama. Pitam se ko bi sa mnom sedeo kad sam u lošem raspoloženju. Drugima govorim kako da se ponašaju, a sebi ne umem da pomognem. Po ko zna koji put kuvam kafu i ispijam gorčinu do dna šolje. Kao, baš mi prija. Lažem sebe. Lažem i druge. Možda i tebe. Ne znam. Sediš, negde, lagano mešajući šećer u šoljici kapućina, dok ti oči prate liniju horizonta koja postaje sve jasnija što je napolju mračnije.  
    3821 Objavio/la Mili Vili
  • Sedim, u mraku, sama. Pitam se ko bi sa mnom sedeo kad sam u lošem raspoloženju. Drugima govorim kako da se ponašaju, a sebi ne umem da pomognem. Po ko zna koji put kuvam kafu i ispijam gorčinu do dna šolje. Kao, baš mi prija. Lažem sebe. Lažem i druge. Možda i tebe. Ne znam. Sediš, negde, lagano mešajući šećer u šoljici kapućina, dok ti oči prate liniju horizonta koja postaje sve jasnija što je napolju mračnije.  
    Dec 11, 2014 3821
  • 05 Jul 2014
    Svaka kuća ima neku svoju tajnu. Brižljivo se skriva od gostiju.Svaka kuća ima jednu sobu sa koferima. Barem u jednom ima jedno pismo.U pismu je nešto što niko nesme da pročita i sazna. U pismu je jedan deo naše prošlosti koga nismo imali hrabrosti da se odreknemo. U trenucima slabosti tešimo se da niko neće zaviriti u taj stari kofer i naše uspomene.U svakom ormanu ima jedan mantil, u muntilu džep, u džepu iscepan vrh novina ili pomalo zgužvana kutija cigareta. Na njoj na brzinu napisan telefonski broj. Ime pamtimo samo mi i mesto i vreme gde smo se upoznali i šta je bilo posle. Nikad više nismo upotrebili taj broj. Služi nam kao šifra za promenu raspoloženja ili kao razlog više za braču svađu ako ga pronađe neko kome nije namenjen.Među uredno složenim starim tašnama ima jedna vizit karta koju nikome nismo pokazali.Među svim pesmama ima jedna koju naročito volimo ali se nikada nećemo odati u društvu i staviti je na gramofon.Ima jedno ime koje nas natera da se nalo okrenemo na ulici svaki put kad ga čujemo.Ima jedan film koji volimo ali koji više nikada nećemo gledati.Ne plašite se toliko za te svoje sitne tajne. I druga strana je suviše zauzeta čuvanjem sopstevnih da bi smogla snage da traži vaše.Uostalom, zar nije dovoljno to što nam je sadašnjost zajednička. Možemo makar parče proslosti da zadržimo samo za sebe.    
    3820 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Svaka kuća ima neku svoju tajnu. Brižljivo se skriva od gostiju.Svaka kuća ima jednu sobu sa koferima. Barem u jednom ima jedno pismo.U pismu je nešto što niko nesme da pročita i sazna. U pismu je jedan deo naše prošlosti koga nismo imali hrabrosti da se odreknemo. U trenucima slabosti tešimo se da niko neće zaviriti u taj stari kofer i naše uspomene.U svakom ormanu ima jedan mantil, u muntilu džep, u džepu iscepan vrh novina ili pomalo zgužvana kutija cigareta. Na njoj na brzinu napisan telefonski broj. Ime pamtimo samo mi i mesto i vreme gde smo se upoznali i šta je bilo posle. Nikad više nismo upotrebili taj broj. Služi nam kao šifra za promenu raspoloženja ili kao razlog više za braču svađu ako ga pronađe neko kome nije namenjen.Među uredno složenim starim tašnama ima jedna vizit karta koju nikome nismo pokazali.Među svim pesmama ima jedna koju naročito volimo ali se nikada nećemo odati u društvu i staviti je na gramofon.Ima jedno ime koje nas natera da se nalo okrenemo na ulici svaki put kad ga čujemo.Ima jedan film koji volimo ali koji više nikada nećemo gledati.Ne plašite se toliko za te svoje sitne tajne. I druga strana je suviše zauzeta čuvanjem sopstevnih da bi smogla snage da traži vaše.Uostalom, zar nije dovoljno to što nam je sadašnjost zajednička. Možemo makar parče proslosti da zadržimo samo za sebe.    
    Jul 05, 2014 3820
  • 20 Jul 2013
    Bila sam jednom prilikom na Zlatiboru. Oporavak za najteže psihičke I fizičke stresove. Livade, šume, putići, prirodi nikad kraja. Onoliko zelenilo, prija očima, ne može da škodi.Jednog dana sam odlučila da ću da prošetam što više mogu, od jutra do zalaska sunca, dugo nisam šetala, nedostajalo mi je to pa sam svim ljudima rekla da cu da odem da prošetam, bez predumišljanja. Bio je lep dan, onako svež, taman nije ni vruće ni hladno. Obula sam patike I krenula u šetnju. Bila sam uzbuđena, nisam znala koliko se toga promenilo na nekim poznatim stazama, šta ću sve videti, koliko ću izdržati. Prvo sam išla ravnim putićem, koji nije ni malo naporan, baš mi je prijao, iako sam sve vreme sumnjala u svoju fizičku spremnost, uspešno sam ignorisala tu činjenicu i nastavila da pešačim. Onda sam polako nailazila na jednu krivinu, koja je poprilično rizična jer nikad ne znaš da li će neki auto da naleti tim putem. Uspela sam da je prođem i dalje sam verovala u sebe. Put je bio onako ispucan, skoro izliven ali nije kvalitetan pa se raspadao, no ni to nije bilo nešto što će me sprečiti da ostvarim svoj cilj. Došla sam do šume, ispred koje su se nalazili putokazi. Levo, desno i pravo. Da sam otišla levo otišla bih do izvorišta, koje je lepo gledati ali naporno slušati jer vodenica neprekidno radi i veoma je bučna. Da sam otišla desno, došla bih do mosta koji prelazi preko jednog šireg dela tog izvorišta ali znala sam da je taj most isuviše krhk i rizičan da bih ga prešla. I tako sam otišla pravo, da bih došla do polja, do livade, do pregledne čistine gde bih mogla da sednem i posmatram sa uživanjem lepe stvari koje se dešavaju okolo, bila bih mirna. Čim sam zakoračila tim putem, intuicija mi je govorila da će nešto da pođe naopako ali nisam marila, želela sam da ispunim svoj cilj. Tim putem sam videla ptice, raznih sorti, oblika, na raznim čudnim mestima, neke životinje, prirodu u raznim oblicima, čudnim i sasvim običnim, pa na nekih pola puta do cilja, kroz gusto lišće i isprepletane grane videla sam da se smrkava, ali mi nije bilo jasno zašto jer noć nije bila ni blizu. Tako sam i nastavila dalje, a onda kao grom iz vedrog neba, grom udari u tek koje drvo ispred mene! Shvatila sam da se tek koji minut pre spremalo nevreme, a sada je već i počelo. S obzirom da šuma nikako nije bila mesto gde bih mogla da se sakrijem od kiše počela sam da trčim nazad ka kući. Prepao me je grom. Trčala sam što su me brže noge nosile,kiša je padala sve jače i jače, opirala sam se, smetala mi je, slepila mi je kosu, odeću, noge su mi bile mokre, a onda… Onda sam počela da uživam u kiši. Izašla sam iz šume, znala sam da više ne može da mi naškodi, i sasvim čudno, umesto da se sakrijem od kiše, skrovište sam pronašla pod njom.Neverovatno kako vreme može da se promeni.
    3810 Objavio/la D Boyanna
  • Bila sam jednom prilikom na Zlatiboru. Oporavak za najteže psihičke I fizičke stresove. Livade, šume, putići, prirodi nikad kraja. Onoliko zelenilo, prija očima, ne može da škodi.Jednog dana sam odlučila da ću da prošetam što više mogu, od jutra do zalaska sunca, dugo nisam šetala, nedostajalo mi je to pa sam svim ljudima rekla da cu da odem da prošetam, bez predumišljanja. Bio je lep dan, onako svež, taman nije ni vruće ni hladno. Obula sam patike I krenula u šetnju. Bila sam uzbuđena, nisam znala koliko se toga promenilo na nekim poznatim stazama, šta ću sve videti, koliko ću izdržati. Prvo sam išla ravnim putićem, koji nije ni malo naporan, baš mi je prijao, iako sam sve vreme sumnjala u svoju fizičku spremnost, uspešno sam ignorisala tu činjenicu i nastavila da pešačim. Onda sam polako nailazila na jednu krivinu, koja je poprilično rizična jer nikad ne znaš da li će neki auto da naleti tim putem. Uspela sam da je prođem i dalje sam verovala u sebe. Put je bio onako ispucan, skoro izliven ali nije kvalitetan pa se raspadao, no ni to nije bilo nešto što će me sprečiti da ostvarim svoj cilj. Došla sam do šume, ispred koje su se nalazili putokazi. Levo, desno i pravo. Da sam otišla levo otišla bih do izvorišta, koje je lepo gledati ali naporno slušati jer vodenica neprekidno radi i veoma je bučna. Da sam otišla desno, došla bih do mosta koji prelazi preko jednog šireg dela tog izvorišta ali znala sam da je taj most isuviše krhk i rizičan da bih ga prešla. I tako sam otišla pravo, da bih došla do polja, do livade, do pregledne čistine gde bih mogla da sednem i posmatram sa uživanjem lepe stvari koje se dešavaju okolo, bila bih mirna. Čim sam zakoračila tim putem, intuicija mi je govorila da će nešto da pođe naopako ali nisam marila, želela sam da ispunim svoj cilj. Tim putem sam videla ptice, raznih sorti, oblika, na raznim čudnim mestima, neke životinje, prirodu u raznim oblicima, čudnim i sasvim običnim, pa na nekih pola puta do cilja, kroz gusto lišće i isprepletane grane videla sam da se smrkava, ali mi nije bilo jasno zašto jer noć nije bila ni blizu. Tako sam i nastavila dalje, a onda kao grom iz vedrog neba, grom udari u tek koje drvo ispred mene! Shvatila sam da se tek koji minut pre spremalo nevreme, a sada je već i počelo. S obzirom da šuma nikako nije bila mesto gde bih mogla da se sakrijem od kiše počela sam da trčim nazad ka kući. Prepao me je grom. Trčala sam što su me brže noge nosile,kiša je padala sve jače i jače, opirala sam se, smetala mi je, slepila mi je kosu, odeću, noge su mi bile mokre, a onda… Onda sam počela da uživam u kiši. Izašla sam iz šume, znala sam da više ne može da mi naškodi, i sasvim čudno, umesto da se sakrijem od kiše, skrovište sam pronašla pod njom.Neverovatno kako vreme može da se promeni.
    Jul 20, 2013 3810
  • 15 Jul 2014
    Možda ćete misliti da sam poludela, ali kada budete pročitali šta se desilo, počećete da rzmišljate o tome koliko je kompleksno i ne moguće zapaziti tolike detalje u takvoj situaciji, neću vam odati o čemu je reč, samo čitajte redom. Sve je počelo tako što sam jednom prilikom na tv-u uhvatila insert o ribolovcima i iako sam do tada uvek prebacivala kanal, počela sam da ga gledam. Radilo se o nekim jako bogatim prinčevima koji su uradili nemoguće. Recimo princ taj i taj, koji sedi na tolikim parama, jednom je upecao ribu koja je teška 80 kila tako što je bio u svojoj jahti i mirno precao kada mu se odjednom zakačilo nešto ogromno na udicu i počelo da vuče i njega i jahtu levo desno i pošto nije hteo da pusti, hteo je da vidi šta je to što ga vuče dovikivao je okolnim pecarošima da uzmu jahtu kada se on utopi. Međutim, uhvatio se za neku ručku i uspeo da nakon par sati umaranja ribe da zamahne toliko jako da je ispeo da izvuče ribu iz vode i to na kopno. Tada niko nije mogao da veruje, svi su mislili da je gotov, već sve skupilo mnogo ljudi. Par dana kasnije, šetala sam centrom Beograda, zauzeta svojim mislima išla da obavim svoje obaveze i na Terazijama u kaficu Biblioteka sa svoje desne stane sam krajičkom oka videla čoveka koji apsolutno liči na tog princa, kako sedi i pije espreso kafu. Pomislila sam kako sam luda ali sam odlučila da uđem i ako me sto njegovih vojnika ne zaustavi pre nego što uopšte dodjem do njega, da mu kažem da sam gledala emisiju o njemu i da sam bila zapanjena iako nisam ljubitelj pecanja. Na moje veliko iznenadjenje, nije me niko zaustavio i princ me je pitao da mu se pridružim na kafi. Pristala sam. On je iz Francuske, došao je u Beograd kao turista bez specijalnih namera. Tako sam počela da pričam sa osobom koja sedi na broju od deset cifara sa dva ili tri zareza, i osećala se kompletno impresionirano. Nakon nekoliko sati pala je odluka da se ponovo vidimo, razmenili smo sve kontakt informacije i razišli se. Možete da zamislite šok u mojoj glavi kada sam skontala šta se u stvari dešava. Ne smem da zaboravim da napomenem da sam ja u to vreme već godinu i po dana bila sam jednim jako dobrim čovekom koji me je ispunjavao kompletno i apsolutno. To je bila prava ljubav. Posle nedelju dana izlazaka sa princem pozvala sam ga da dođe kod mene da vidi moj skromni stan. Došao je punih ruku. Tako smo pričali o svemu, raspravljali o nekim sitnicama, dok nisam otvorila oči i skontala o čemu se radi. On ovde nije došao da bude turista koji sedi na parama, on je došao da nađe neku usamljenu dušu koja će da krene sa njim i da ukrasi mesto pored njega u njegovom dvorcu. Tada je sve postalo neprijatno, veštačko i odvratno. Dok sam bila u wc-u, princ je otišao u moju sobu i iz jedne od kesa koje je doneo izvukao mali milion crvenih latica, mirišljave štapiće, sveće i napravio 'atmosferu'. Kada sam se vratila onog trenutka kada je moja vilica pala na pod, čulo se zveckanje ključeva mojih roditelja kako se zabadaju ključeve u bravu. Ušli su i prvo što je moja mama uradia je – otvorila je prozor. Zvala me je. Ja sam došla i rekla da neće verovati ko je došao, i dok je ona ostala u šoku, morala sam da se vraitim u sobu jer je princ počeo da me zove. Ja sam mu rekla da se baš potrudio, da ne mogu da verujem da je sve to uradio. On se nasmejao i rekao da mora da ode do wc-a, međutim bio je u gaćama, a moj ćale se šetkao po kući. Princ je bez problema otišao u wc i bez javljanja, bez ičega zatvorio vrata. Moja keva je skontala situaciju. Moj ćale se nije ni trudio. Kada je princ došao u sobu, ja nisam mogla da prestanem da razmišljam o tome ko je i šta je. Tada je moja keva napravila najmudriji korak u životu i ušla u moju sobu, javila se poštovanom princu i okrenula se ka meni i u isto vreme kada je izgovarala neku nebitnu rečenicu pokazivala kažiprstom na svoj nos. Okrenula sam se pogledala u njega i skontala da je njegov nos manji od mog malog prsta, a svi znamo onu staru. Bila sam zapanjena celom situacijom, toliko da sam odlučila da se probudim. Probudim! Sanjala sam i kada sam se probudila, sa moje desne strane krajičkom oka sam ugledala onog koga zaista volim. Nikakvi mirišljavi štapići ne mogu da zamene moju ljubav prema njemu. Zagrlila sam ga i bila zahvalna kosmosu što je odredio da ću sanjati ovakav san i time potvrditi svoju bezuslovnu ljubav! To jeste prava ljubav.
    3800 Objavio/la D Boyanna
  • Možda ćete misliti da sam poludela, ali kada budete pročitali šta se desilo, počećete da rzmišljate o tome koliko je kompleksno i ne moguće zapaziti tolike detalje u takvoj situaciji, neću vam odati o čemu je reč, samo čitajte redom. Sve je počelo tako što sam jednom prilikom na tv-u uhvatila insert o ribolovcima i iako sam do tada uvek prebacivala kanal, počela sam da ga gledam. Radilo se o nekim jako bogatim prinčevima koji su uradili nemoguće. Recimo princ taj i taj, koji sedi na tolikim parama, jednom je upecao ribu koja je teška 80 kila tako što je bio u svojoj jahti i mirno precao kada mu se odjednom zakačilo nešto ogromno na udicu i počelo da vuče i njega i jahtu levo desno i pošto nije hteo da pusti, hteo je da vidi šta je to što ga vuče dovikivao je okolnim pecarošima da uzmu jahtu kada se on utopi. Međutim, uhvatio se za neku ručku i uspeo da nakon par sati umaranja ribe da zamahne toliko jako da je ispeo da izvuče ribu iz vode i to na kopno. Tada niko nije mogao da veruje, svi su mislili da je gotov, već sve skupilo mnogo ljudi. Par dana kasnije, šetala sam centrom Beograda, zauzeta svojim mislima išla da obavim svoje obaveze i na Terazijama u kaficu Biblioteka sa svoje desne stane sam krajičkom oka videla čoveka koji apsolutno liči na tog princa, kako sedi i pije espreso kafu. Pomislila sam kako sam luda ali sam odlučila da uđem i ako me sto njegovih vojnika ne zaustavi pre nego što uopšte dodjem do njega, da mu kažem da sam gledala emisiju o njemu i da sam bila zapanjena iako nisam ljubitelj pecanja. Na moje veliko iznenadjenje, nije me niko zaustavio i princ me je pitao da mu se pridružim na kafi. Pristala sam. On je iz Francuske, došao je u Beograd kao turista bez specijalnih namera. Tako sam počela da pričam sa osobom koja sedi na broju od deset cifara sa dva ili tri zareza, i osećala se kompletno impresionirano. Nakon nekoliko sati pala je odluka da se ponovo vidimo, razmenili smo sve kontakt informacije i razišli se. Možete da zamislite šok u mojoj glavi kada sam skontala šta se u stvari dešava. Ne smem da zaboravim da napomenem da sam ja u to vreme već godinu i po dana bila sam jednim jako dobrim čovekom koji me je ispunjavao kompletno i apsolutno. To je bila prava ljubav. Posle nedelju dana izlazaka sa princem pozvala sam ga da dođe kod mene da vidi moj skromni stan. Došao je punih ruku. Tako smo pričali o svemu, raspravljali o nekim sitnicama, dok nisam otvorila oči i skontala o čemu se radi. On ovde nije došao da bude turista koji sedi na parama, on je došao da nađe neku usamljenu dušu koja će da krene sa njim i da ukrasi mesto pored njega u njegovom dvorcu. Tada je sve postalo neprijatno, veštačko i odvratno. Dok sam bila u wc-u, princ je otišao u moju sobu i iz jedne od kesa koje je doneo izvukao mali milion crvenih latica, mirišljave štapiće, sveće i napravio 'atmosferu'. Kada sam se vratila onog trenutka kada je moja vilica pala na pod, čulo se zveckanje ključeva mojih roditelja kako se zabadaju ključeve u bravu. Ušli su i prvo što je moja mama uradia je – otvorila je prozor. Zvala me je. Ja sam došla i rekla da neće verovati ko je došao, i dok je ona ostala u šoku, morala sam da se vraitim u sobu jer je princ počeo da me zove. Ja sam mu rekla da se baš potrudio, da ne mogu da verujem da je sve to uradio. On se nasmejao i rekao da mora da ode do wc-a, međutim bio je u gaćama, a moj ćale se šetkao po kući. Princ je bez problema otišao u wc i bez javljanja, bez ičega zatvorio vrata. Moja keva je skontala situaciju. Moj ćale se nije ni trudio. Kada je princ došao u sobu, ja nisam mogla da prestanem da razmišljam o tome ko je i šta je. Tada je moja keva napravila najmudriji korak u životu i ušla u moju sobu, javila se poštovanom princu i okrenula se ka meni i u isto vreme kada je izgovarala neku nebitnu rečenicu pokazivala kažiprstom na svoj nos. Okrenula sam se pogledala u njega i skontala da je njegov nos manji od mog malog prsta, a svi znamo onu staru. Bila sam zapanjena celom situacijom, toliko da sam odlučila da se probudim. Probudim! Sanjala sam i kada sam se probudila, sa moje desne strane krajičkom oka sam ugledala onog koga zaista volim. Nikakvi mirišljavi štapići ne mogu da zamene moju ljubav prema njemu. Zagrlila sam ga i bila zahvalna kosmosu što je odredio da ću sanjati ovakav san i time potvrditi svoju bezuslovnu ljubav! To jeste prava ljubav.
    Jul 15, 2014 3800
  • 18 Sep 2014
    Nekada davno, jako davno, postojalo je ostrvo, na kome su živela sva osećanja i duhovne dragocenosti ljudi: Radost, Tuga, Tačnost i druge. Zajedno sa njima živela je i Ljubav. Jednog dana, Ose’anja su primetila da ostrvo tone u okean i da će uskoro potonuti.  Sva osećanja su se ukrcala na svoje brodove i napustila ostrvo. A ljubav kao Ljubav… nije žurila… čekala je do poslednjeg trenutka. Tek kad je videla da nema nikakve nade za ostrvo, počela je da zove u pomoć.  Za plovidbu, upravo se spremao raskošni brod Bogatstva. Ljubav ga zamoli da pođe sa njim, ali  je Bogatstvo reklo da je na brodu mnogo dragocenosti, zlata, srebra i drugog,  i da za Ljubav nema mesta.  Ljubav se zatim obratila Gordosti, čiji brod je sledeći isplovljavao... Ali, kao odgovor, Ljubav je čula da će njeno prisustvo narušiti savršenstvo na brodu Gordosti.  Molbu za pomoć Ljubav je uputila i Tugi. „O, Ljubavi“ – odgovorila je Tuga, - „tako sam tužna, da moram da ostanem u usamljenosti.“  Sa ostrva je otplivala i Radost, ali je toliko bila zaneta veseljem, da čak nije ni čula molbu Ljubavi. Odjednom, Ljubav začu glas: „Dođi Ljubavi, uzeću te sa sobom.“ Ljubav ugleda sedog starca i bila je tako srećna da je zaboravila da ga pita za ime.  Kada su doplivali do kopna, Ljubav je ostala, a strac je otplovio dalje. I tek pošto je brod nestao sa vidika, Ljubav se prisetila... Pa ona nije ni zahvalila starcu! Ljubav se obratila Poznanju:  „Poznanje, reci mi, ko me je spasao?“  „To je bilo Vreme“, odgovori Poznanje.  „Vreme?“ – začudi se Ljubav, „Radi čega mi je ono pomoglo?“  Poznanje odgovori: “Samo Vreme zna i razume, koliko je u životu važna Ljubav“.
    3787 Objavio/la VolimoNet
  • Nekada davno, jako davno, postojalo je ostrvo, na kome su živela sva osećanja i duhovne dragocenosti ljudi: Radost, Tuga, Tačnost i druge. Zajedno sa njima živela je i Ljubav. Jednog dana, Ose’anja su primetila da ostrvo tone u okean i da će uskoro potonuti.  Sva osećanja su se ukrcala na svoje brodove i napustila ostrvo. A ljubav kao Ljubav… nije žurila… čekala je do poslednjeg trenutka. Tek kad je videla da nema nikakve nade za ostrvo, počela je da zove u pomoć.  Za plovidbu, upravo se spremao raskošni brod Bogatstva. Ljubav ga zamoli da pođe sa njim, ali  je Bogatstvo reklo da je na brodu mnogo dragocenosti, zlata, srebra i drugog,  i da za Ljubav nema mesta.  Ljubav se zatim obratila Gordosti, čiji brod je sledeći isplovljavao... Ali, kao odgovor, Ljubav je čula da će njeno prisustvo narušiti savršenstvo na brodu Gordosti.  Molbu za pomoć Ljubav je uputila i Tugi. „O, Ljubavi“ – odgovorila je Tuga, - „tako sam tužna, da moram da ostanem u usamljenosti.“  Sa ostrva je otplivala i Radost, ali je toliko bila zaneta veseljem, da čak nije ni čula molbu Ljubavi. Odjednom, Ljubav začu glas: „Dođi Ljubavi, uzeću te sa sobom.“ Ljubav ugleda sedog starca i bila je tako srećna da je zaboravila da ga pita za ime.  Kada su doplivali do kopna, Ljubav je ostala, a strac je otplovio dalje. I tek pošto je brod nestao sa vidika, Ljubav se prisetila... Pa ona nije ni zahvalila starcu! Ljubav se obratila Poznanju:  „Poznanje, reci mi, ko me je spasao?“  „To je bilo Vreme“, odgovori Poznanje.  „Vreme?“ – začudi se Ljubav, „Radi čega mi je ono pomoglo?“  Poznanje odgovori: “Samo Vreme zna i razume, koliko je u životu važna Ljubav“.
    Sep 18, 2014 3787
  • 06 Feb 2014
    Ponekad se zaustavimo u vremenu i prostoru i zapitamo se šta smo uradili pametno u poslednje vreme. Da li smo pametno postupili u određenim situacijama? Da li smo dovoljno ozbiljno pristupili problemima koji nas prate svakodnevno, kao i obavezama? Da li smo doveli svoj život na viši nivo u odnosu na predhodni period? Usponi i padovi su normalni. Treba imati objektivan način gledanja na svet oko nas. Stvoriti realnu sliku svega što nas okružuje pa tada i doneti pravu odluku za rešenje situacije. Posmatrala sam ljude oko sebe dok sam obavljala svoje dnevne zadatke, obaveze. Zaključila sam da ljudi ili previše pažnje posvećuju svom ponašanju u javnosti ili uopšte ne obraćaju pažnju na sebe i prave rutinske greške, naravno vezane za običan život, nas smrtnika.   Pre neki dan sam se vozila gradskim prevozom i po prvi put posle dužeg vremena obratila pažnju na ljude oko mene. Bila sam na srednjim vratima. Face svih ljudi su bile relativno sumorne. Ljudi su bili depresivni, vraćajući se sa posla, dok su neki išli na njih. Svi su gledali jedni na druge sa određenom dozom ogorčenosti, zajedljivosti, ostali su bili distancirani od realnosti. Pored mene je stajao mlad čovek koji je pričao telefonom, što mi na prvi pogled nije uopšte bilo čudno. On je bio predstavnik onih ljudi koji obavljaju svoje dodatne obaveze između onih glavnih. Jedna starija žena je konstantno stajala na vratima i već nekih pet, šest stanica se nije pomerala odatle dok su ljudi pokušavali da uđu i izađu iz autobusa kroz nju. Nije uopšte obratila pažnju na to kakav je ona objekat u svetu oko sebe i koliko pomaže odnosno odmaže situaciji. Nije bila svesna svog postojanja u tom autobusu.  Posle nekog vremena opet sam se osvrnula oko sebe, ljudi su se izmenjali. Kad god bi u autobus ušao neko ko odudara od ljudi oko mene svi bi ga gledali kao da je sa druge planete (što nije dokazano), bez obzira sa bolom koji ta osoba možda nosi sa sobom, kao i svi mi. Dok sam vatala beleške u svoj nevidljivi notes, još uvek sam čula glas onog mladog čoveka. Kada sam se okrenula, on je još uvek pričao. Recimo da sam u tom autobusu provela oko sat vremena. On je još uvek pričao. Posle par minuta su u autobus ušle neke devojčice, ni manje ni više nego srednjoškolke, koje su se zahvaljujući njihovim živahnim hormonima kikotale i smejale na sav glas, ne obraćajući pažnju na čoveka koji jedeo do njih sa crnom pločicom na grudima. Oči su mu bile pune tuge, ko zna zbog čega, a opet je svima bilo jasno. Ljudi nemaju izbora. Opet nepažnja! Sasvim sam mirno stajala sve vreme i strpljivo izoštravala granice između ljudi, to mi nikada nije bio problem. Volim da iskritikujem! Izašla sam iz autobusa i u muku napustila taj objekat u kome neprestano cirkuliše ta čudna energija ljudi koji su isuviše okupirani samima sobom da bi razmeli ostale.   Ovaj blog može da bude i dublji ali moja misao je kompletirana poslnjom rečenicom koju svi možemo da razumemo. Kada bismo samo malo više pažnje i koncentracije posvetili stvarima koje redovno prolazimo i činimo, bili bismo mnogo manje nesrećni u pauzama između njih.   Volela bih da čujem Vaše mišljenje!
    3782 Objavio/la D Boyanna
  • Ponekad se zaustavimo u vremenu i prostoru i zapitamo se šta smo uradili pametno u poslednje vreme. Da li smo pametno postupili u određenim situacijama? Da li smo dovoljno ozbiljno pristupili problemima koji nas prate svakodnevno, kao i obavezama? Da li smo doveli svoj život na viši nivo u odnosu na predhodni period? Usponi i padovi su normalni. Treba imati objektivan način gledanja na svet oko nas. Stvoriti realnu sliku svega što nas okružuje pa tada i doneti pravu odluku za rešenje situacije. Posmatrala sam ljude oko sebe dok sam obavljala svoje dnevne zadatke, obaveze. Zaključila sam da ljudi ili previše pažnje posvećuju svom ponašanju u javnosti ili uopšte ne obraćaju pažnju na sebe i prave rutinske greške, naravno vezane za običan život, nas smrtnika.   Pre neki dan sam se vozila gradskim prevozom i po prvi put posle dužeg vremena obratila pažnju na ljude oko mene. Bila sam na srednjim vratima. Face svih ljudi su bile relativno sumorne. Ljudi su bili depresivni, vraćajući se sa posla, dok su neki išli na njih. Svi su gledali jedni na druge sa određenom dozom ogorčenosti, zajedljivosti, ostali su bili distancirani od realnosti. Pored mene je stajao mlad čovek koji je pričao telefonom, što mi na prvi pogled nije uopšte bilo čudno. On je bio predstavnik onih ljudi koji obavljaju svoje dodatne obaveze između onih glavnih. Jedna starija žena je konstantno stajala na vratima i već nekih pet, šest stanica se nije pomerala odatle dok su ljudi pokušavali da uđu i izađu iz autobusa kroz nju. Nije uopšte obratila pažnju na to kakav je ona objekat u svetu oko sebe i koliko pomaže odnosno odmaže situaciji. Nije bila svesna svog postojanja u tom autobusu.  Posle nekog vremena opet sam se osvrnula oko sebe, ljudi su se izmenjali. Kad god bi u autobus ušao neko ko odudara od ljudi oko mene svi bi ga gledali kao da je sa druge planete (što nije dokazano), bez obzira sa bolom koji ta osoba možda nosi sa sobom, kao i svi mi. Dok sam vatala beleške u svoj nevidljivi notes, još uvek sam čula glas onog mladog čoveka. Kada sam se okrenula, on je još uvek pričao. Recimo da sam u tom autobusu provela oko sat vremena. On je još uvek pričao. Posle par minuta su u autobus ušle neke devojčice, ni manje ni više nego srednjoškolke, koje su se zahvaljujući njihovim živahnim hormonima kikotale i smejale na sav glas, ne obraćajući pažnju na čoveka koji jedeo do njih sa crnom pločicom na grudima. Oči su mu bile pune tuge, ko zna zbog čega, a opet je svima bilo jasno. Ljudi nemaju izbora. Opet nepažnja! Sasvim sam mirno stajala sve vreme i strpljivo izoštravala granice između ljudi, to mi nikada nije bio problem. Volim da iskritikujem! Izašla sam iz autobusa i u muku napustila taj objekat u kome neprestano cirkuliše ta čudna energija ljudi koji su isuviše okupirani samima sobom da bi razmeli ostale.   Ovaj blog može da bude i dublji ali moja misao je kompletirana poslnjom rečenicom koju svi možemo da razumemo. Kada bismo samo malo više pažnje i koncentracije posvetili stvarima koje redovno prolazimo i činimo, bili bismo mnogo manje nesrećni u pauzama između njih.   Volela bih da čujem Vaše mišljenje!
    Feb 06, 2014 3782
  • 11 Dec 2014
    Verujem da ste svi bili u prilici da želite nešto da kažete, a da niste znali kako da počnete. Evo, ja sam sada baš u takvoj situaciji... Zašto? Pa jednostavno zato što je to početak priče o jednom kraju, i to o kraju koji je praktično opet neki novi početak. Poželeo sam da ovom tekstu dam naslov "Evolucija", ali to ipak ne bi bilo fer prema nekim  ljudima koji su bili deo te lepe priče, a danas imaju neku malo drugačiju ličnu evoluciju.  Nekada davno... postojalo je jedno posebno mesto, ekipa ljudi punog srca i plemenitih ideja.. pravili smo sjajne stvari i verovali da nam kraja nema... te ljude nikad neću zaboaviti. Mnoga od tih divnih pijateljstava preneta su u svakodnevni, realni svet, mnogi brakovi sklopljeni, a deca iz svih tih veza uskoro će biti punoletna, baš kao što bi i taj sajt trebalo da postane punoletan.. da se vremena... i ljudi nisu promenili. Neki novi klinci, neka nova evolucija... i pokušaj da se jednim potezom miša obriše čitav jedan svet koji je u međuvremenu nastao, i svi ljudi kojima taj svet nešto znači.. Nedavno neko reče da smo suviše kabasti za brisanje, a ja dodajem, suviše smo živi i živahni, nemoguće nas je obrisati... Naš svet i dalje živi... i svakog dana je sve lepši... jer.. mi volimo net :) A za onaj stari... vreme je da ga pustimo da otplovi tamo gde jedino može.. u istoriju... i zato, nadam se da mi Bora neće zameriti što sam pozajmio naslov i malo dopevao njegove stihove... ... maestro, idemo... Cdur..   Sad već davne devedeset sedme,šarenilo dobre ideje privuklo je i menepostao sam deo sjajne ekipestvorili smo jedno veliko ime   ovog puta svečano obećavam,a znam da sada ne lažem u sebi,da ću prestati da se sećam, ovo je poslednja pesma o tebi    Ujed za dušu i u grlu knedla, iako nikad nisam zbačen sa sedla, znam da nisam uzalud starioi mnoge snove sa vama ostvario...    ovog puta svečano obećavam,a znam da sada ne lažem u sebi,da ću prestati da se sećam, ovo je poslednja pesma o tebi    Stvorićemo novo jer nije mi svejednomoje ekipe ništa nije vrednoponekad zaboli, kao glavoboljaistina je da je za tobom sve prošla volja    ovog puta svečano obećavam,a znam da sada ne lažem u sebi,da ću prestati da se sećam, ovo je poslednja pesma o tebi   ... adio #serbiancafe.... vreme je da te zameni nešto bolje ... jer mi... volimo net :)
    3781 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Verujem da ste svi bili u prilici da želite nešto da kažete, a da niste znali kako da počnete. Evo, ja sam sada baš u takvoj situaciji... Zašto? Pa jednostavno zato što je to početak priče o jednom kraju, i to o kraju koji je praktično opet neki novi početak. Poželeo sam da ovom tekstu dam naslov "Evolucija", ali to ipak ne bi bilo fer prema nekim  ljudima koji su bili deo te lepe priče, a danas imaju neku malo drugačiju ličnu evoluciju.  Nekada davno... postojalo je jedno posebno mesto, ekipa ljudi punog srca i plemenitih ideja.. pravili smo sjajne stvari i verovali da nam kraja nema... te ljude nikad neću zaboaviti. Mnoga od tih divnih pijateljstava preneta su u svakodnevni, realni svet, mnogi brakovi sklopljeni, a deca iz svih tih veza uskoro će biti punoletna, baš kao što bi i taj sajt trebalo da postane punoletan.. da se vremena... i ljudi nisu promenili. Neki novi klinci, neka nova evolucija... i pokušaj da se jednim potezom miša obriše čitav jedan svet koji je u međuvremenu nastao, i svi ljudi kojima taj svet nešto znači.. Nedavno neko reče da smo suviše kabasti za brisanje, a ja dodajem, suviše smo živi i živahni, nemoguće nas je obrisati... Naš svet i dalje živi... i svakog dana je sve lepši... jer.. mi volimo net :) A za onaj stari... vreme je da ga pustimo da otplovi tamo gde jedino može.. u istoriju... i zato, nadam se da mi Bora neće zameriti što sam pozajmio naslov i malo dopevao njegove stihove... ... maestro, idemo... Cdur..   Sad već davne devedeset sedme,šarenilo dobre ideje privuklo je i menepostao sam deo sjajne ekipestvorili smo jedno veliko ime   ovog puta svečano obećavam,a znam da sada ne lažem u sebi,da ću prestati da se sećam, ovo je poslednja pesma o tebi    Ujed za dušu i u grlu knedla, iako nikad nisam zbačen sa sedla, znam da nisam uzalud starioi mnoge snove sa vama ostvario...    ovog puta svečano obećavam,a znam da sada ne lažem u sebi,da ću prestati da se sećam, ovo je poslednja pesma o tebi    Stvorićemo novo jer nije mi svejednomoje ekipe ništa nije vrednoponekad zaboli, kao glavoboljaistina je da je za tobom sve prošla volja    ovog puta svečano obećavam,a znam da sada ne lažem u sebi,da ću prestati da se sećam, ovo je poslednja pesma o tebi   ... adio #serbiancafe.... vreme je da te zameni nešto bolje ... jer mi... volimo net :)
    Dec 11, 2014 3781
  • 30 Nov 2013
    Truć, puć, bla, bla, bla, BLJAK!       Moj današnji gost je Akademski slikar,Miodrag Miško Petrović,od milošte po majci Mikele,  član ULUS i moj dobar prijatelj.Odlično piše i mogao je glatko postati i pisac. Zahvaljujem se na gostovanju i nadam se  da će nam se vremenom pridružiti i ovde.  ================================================================== ....biće optimalniji od prethodnog optimalnog....do mene nije došla nikakva informacija....ne želim da otkrivam ime, samo sam skrenula pažnju na problem....to se mora rešiti u vladi na stranačkom nivou....nije na policiji da to rešava....Srbi sa severa Kosova moraju....imam poverenje u naše sudstvo....Rusi su naša braća, Putin mi je obećao....ne zalažem se ja za hapšenje Dinkića, to traži EU....neće biti zaštićenih....Kosovo neće ući u Ujedinjene Nacije....radim u interesu građana Srbije.... DS je alternativa sunovratu....nisam ni ruski ni američki igrač....Hitlerova kampanja na izborima u Voždovcu....Ognjanovići su podigli novac sa računa....Dušan Mašić, Otvoreno pismo Sanji Ilić, novinarki Kurira, odgovor Sanje Ilić... Ovo se svakodnevno čuje sa upaljenih TV i radio aparata a ima ga i u papirnatim medijima. Pa naslovi iz Blica, Večernjih novosti i Kurira: Edin pocepao Jelenu u pušnici, Porodila se Danijela Amidžić, Azilanti se skrivaju u hotelu u Obrenovcu, Tadić u Kini razgovarao sa investitorima, Ovako Jelena Karleuša jaše, Ana dizala noge u sudnici, Kako je Tito postao Jovanka, Raskinuli Stanija i Filip, U Andrićgradu otkriven spomenik Njegošu, Vulin otvorio fabriku košulja, Nisam ja kriv, Beko je donosio sve odluke, Đilas pretio da će mi odseći glavu, Bojana Lekić dobila 100.000 evra od Tačijevog Srbina, Saša Radulović na stečajevima zaradio nekoliko stotina hiljada evra...   Prvi put otkad imam kompjuter, otvorio sam stranice gore navedenih....jebemliga, ne znam kako da ih nazovem! Naslovi koje prenosim su kap u moru bljuvotina. I to su samo današnje vesti! I bez njih znam da živim u kloaki! Hoće li se ikad u zemlji Srbiji naći dovoljno LJUDI, tz kritična masa, koja će pocepati, ne Jelenu i ne u pušnici, nego sve skotove koji nas deru na živo i to na sred Terazija?!
    3772 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  • Truć, puć, bla, bla, bla, BLJAK!       Moj današnji gost je Akademski slikar,Miodrag Miško Petrović,od milošte po majci Mikele,  član ULUS i moj dobar prijatelj.Odlično piše i mogao je glatko postati i pisac. Zahvaljujem se na gostovanju i nadam se  da će nam se vremenom pridružiti i ovde.  ================================================================== ....biće optimalniji od prethodnog optimalnog....do mene nije došla nikakva informacija....ne želim da otkrivam ime, samo sam skrenula pažnju na problem....to se mora rešiti u vladi na stranačkom nivou....nije na policiji da to rešava....Srbi sa severa Kosova moraju....imam poverenje u naše sudstvo....Rusi su naša braća, Putin mi je obećao....ne zalažem se ja za hapšenje Dinkića, to traži EU....neće biti zaštićenih....Kosovo neće ući u Ujedinjene Nacije....radim u interesu građana Srbije.... DS je alternativa sunovratu....nisam ni ruski ni američki igrač....Hitlerova kampanja na izborima u Voždovcu....Ognjanovići su podigli novac sa računa....Dušan Mašić, Otvoreno pismo Sanji Ilić, novinarki Kurira, odgovor Sanje Ilić... Ovo se svakodnevno čuje sa upaljenih TV i radio aparata a ima ga i u papirnatim medijima. Pa naslovi iz Blica, Večernjih novosti i Kurira: Edin pocepao Jelenu u pušnici, Porodila se Danijela Amidžić, Azilanti se skrivaju u hotelu u Obrenovcu, Tadić u Kini razgovarao sa investitorima, Ovako Jelena Karleuša jaše, Ana dizala noge u sudnici, Kako je Tito postao Jovanka, Raskinuli Stanija i Filip, U Andrićgradu otkriven spomenik Njegošu, Vulin otvorio fabriku košulja, Nisam ja kriv, Beko je donosio sve odluke, Đilas pretio da će mi odseći glavu, Bojana Lekić dobila 100.000 evra od Tačijevog Srbina, Saša Radulović na stečajevima zaradio nekoliko stotina hiljada evra...   Prvi put otkad imam kompjuter, otvorio sam stranice gore navedenih....jebemliga, ne znam kako da ih nazovem! Naslovi koje prenosim su kap u moru bljuvotina. I to su samo današnje vesti! I bez njih znam da živim u kloaki! Hoće li se ikad u zemlji Srbiji naći dovoljno LJUDI, tz kritična masa, koja će pocepati, ne Jelenu i ne u pušnici, nego sve skotove koji nas deru na živo i to na sred Terazija?!
    Nov 30, 2013 3772
  • 06 Jan 2014
      Ovu istinitu priču ispričao mi je moj prijatelj Galeb.Vrlo simbolično  ime za njega, jer baš kao i ova ptica odleti i za čas ga nema ali se vrati i na obalu,kad ogladni za ljudima. Priča je o njegovom privremenom boravku na Novom Zelandu i kako se snašao ovde.   Bila je to odluka ,poći bilo gde i što dalje ,pa nije ni bilo čudo što je izabrao baš Novi Zeland.Jer odavde ..nema dalje.   Stigao je sa malom putnom torbom ,kao da je krenuo na vikend  i smestio se u jednom Hostelu,najjeftinijem koji je našao u centru grada.Centar je izabrao da bi sve mogao obaviti koračajući ulicama grada u kome nikad nije bio.Naravno to je za avanturistu kao što je on ,bilo vrlo zanimljivo .Voleo je, bez obzira što su ga mnogi smatrali samotnjakom, da razgovora sa ljudima.   Koristio je taj dar da što više sazna o stanovima,poslovima i daljem putu. Tako je i, taman na vreme kad se već počehu nazirati rupe u budžetu, došao do prvog posla.Mada je za to mogao biti zahvalan jednoj baki iz Dalmacije koja se udala za dedu prvog mu poslodavca. Tražili su ljude koji će promovirati izbore.Kiwi (novozelandjani), nisu baš tako zainteresovani za politiku.   Nije se baš nadao da će dobiti posao kad je ušao u zgradu.Čekaonica je bila prepuna mladjih ljudi,verovatno studenata koji su bili na ferijama.Ipak sede,da se bar odmori.Na ulazu je svako morao da zapiše svoje ime.Galebović je zapisao svoje.Vrata na ulazu su se zatim,kad je čekaonica bila puna, zatvorila.Posao je bio vrlo popularan.Državni u nekom smislu, a kako je bio na odredjeno vreme, odlično je bio plaćen.   Jedan Gospodin je ušao u čekaonicu iz kancelarije i uzeo  listu kandidata. Par minuta je pregeldao i onda rekao:'Gospodin Galebović.' Galeb se okrenu oko sebe ne verujući da ima još neko sa tim prezimenom 'Pa jel tu Gospodin Galebovic ?', upita gospodin opet, sad već pomalo nestrpljivo. Galeb shvati , da od svih tih koji se ponadaše ,on proziva njega! Poskoči u trenu i podje za budućim mu poslodavcem. 'Smim te zvat fini deški', reče Gospodin i odmah na engleskom doda:'Tako me je zvala moja Nona'. Gospodin ga je izabrao baš po prezimenu i zbog sećanja na svoju baku,koja mora da je bila jako dobra osoba . Eto tako je došao do svog prvog posla.Posao je bio jednostavan.Išao je od kuće do kuće ,raspitivao se kod stanovnika sa listom koju su mu dali ,da li su prijavljeni za glasanje . Tako dodje na jedna vrata i pozvoni Otvori jedna mladja žena a iz pozadine se začulo: 'Šta bre oće taj koji k...c,opet nam uvaljuju neke pi...rije.nisam se još ni od onog j..enog usisisvača oporavio. Galeb se smeškao mladoj dami i naravno jako obradovao da je sreo tako veselog i rečitog zemljaka, pa odgovori na našem jeziku:   'Neću vas dugo zadržavati.Ja po nalogu Izborne komisije,samo nešto da pitam.' Ah,kako se obradovaše zemljaci kad su čuli da je Galeb naše gore list.Malo nas je ovde, pa nam svaka reč dodje kao poklon sa neba. Nije bilo šanse da krene dalje najmanje za par sati, u koje se nekako uvalio i domaći ručak a bogami i par piva. Galeb je i dan danas, iako dugo već plovi na svom jedrenjaku drugim morima, u kontaktu s prvim zemljacima koje je ovde sreo. Od njih je i saznao za Kuću bez Zavesa. Oni su mu dali ideju da podje u Glenn Ines (jedna od mnogih četvrti u Aucklandu) i da gleda koje kuće nemaju zavese ,da zapiše adrese.Potom  da ode u Housing(organizacija koja izdaje državne kuće osobama malih primanja., da im da adrese i da objasni svoju situaciju.   Tako je Galeb dobio svoju prvu kuću.Sa novcem koji je zaradio skromno ju je opremio i razmišljao ,šta će dalje .Izbori su prošli,pare su se trošile.Kuća je bila baš jeftina i dobio je i neka primanja na Socijalnom ali ipak je tražio posao I našao ga je u Tauranga jednom gradu srednje velićine pa je tu itekakko stekao  slavu u planiranju grada. Ali Galebovi su takve ptice,uvek  bi da polete i tako i naš galeb odlete..na neka druga mora. Poslednji put mi se javio sa svog jedrenjaka u Lustice Meljine i malko se ljutio kad mu poželeh mirno  more, jer se spremao isploviti.'Nista bre mala ne znaš,meni i Squaw (ime jdrenjaka ),  ne treba mirno more'. Dragi Galebe pozdravljam te. Sailor ahoy .Hvala za priču i burno more.        
    3706 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  •   Ovu istinitu priču ispričao mi je moj prijatelj Galeb.Vrlo simbolično  ime za njega, jer baš kao i ova ptica odleti i za čas ga nema ali se vrati i na obalu,kad ogladni za ljudima. Priča je o njegovom privremenom boravku na Novom Zelandu i kako se snašao ovde.   Bila je to odluka ,poći bilo gde i što dalje ,pa nije ni bilo čudo što je izabrao baš Novi Zeland.Jer odavde ..nema dalje.   Stigao je sa malom putnom torbom ,kao da je krenuo na vikend  i smestio se u jednom Hostelu,najjeftinijem koji je našao u centru grada.Centar je izabrao da bi sve mogao obaviti koračajući ulicama grada u kome nikad nije bio.Naravno to je za avanturistu kao što je on ,bilo vrlo zanimljivo .Voleo je, bez obzira što su ga mnogi smatrali samotnjakom, da razgovora sa ljudima.   Koristio je taj dar da što više sazna o stanovima,poslovima i daljem putu. Tako je i, taman na vreme kad se već počehu nazirati rupe u budžetu, došao do prvog posla.Mada je za to mogao biti zahvalan jednoj baki iz Dalmacije koja se udala za dedu prvog mu poslodavca. Tražili su ljude koji će promovirati izbore.Kiwi (novozelandjani), nisu baš tako zainteresovani za politiku.   Nije se baš nadao da će dobiti posao kad je ušao u zgradu.Čekaonica je bila prepuna mladjih ljudi,verovatno studenata koji su bili na ferijama.Ipak sede,da se bar odmori.Na ulazu je svako morao da zapiše svoje ime.Galebović je zapisao svoje.Vrata na ulazu su se zatim,kad je čekaonica bila puna, zatvorila.Posao je bio vrlo popularan.Državni u nekom smislu, a kako je bio na odredjeno vreme, odlično je bio plaćen.   Jedan Gospodin je ušao u čekaonicu iz kancelarije i uzeo  listu kandidata. Par minuta je pregeldao i onda rekao:'Gospodin Galebović.' Galeb se okrenu oko sebe ne verujući da ima još neko sa tim prezimenom 'Pa jel tu Gospodin Galebovic ?', upita gospodin opet, sad već pomalo nestrpljivo. Galeb shvati , da od svih tih koji se ponadaše ,on proziva njega! Poskoči u trenu i podje za budućim mu poslodavcem. 'Smim te zvat fini deški', reče Gospodin i odmah na engleskom doda:'Tako me je zvala moja Nona'. Gospodin ga je izabrao baš po prezimenu i zbog sećanja na svoju baku,koja mora da je bila jako dobra osoba . Eto tako je došao do svog prvog posla.Posao je bio jednostavan.Išao je od kuće do kuće ,raspitivao se kod stanovnika sa listom koju su mu dali ,da li su prijavljeni za glasanje . Tako dodje na jedna vrata i pozvoni Otvori jedna mladja žena a iz pozadine se začulo: 'Šta bre oće taj koji k...c,opet nam uvaljuju neke pi...rije.nisam se još ni od onog j..enog usisisvača oporavio. Galeb se smeškao mladoj dami i naravno jako obradovao da je sreo tako veselog i rečitog zemljaka, pa odgovori na našem jeziku:   'Neću vas dugo zadržavati.Ja po nalogu Izborne komisije,samo nešto da pitam.' Ah,kako se obradovaše zemljaci kad su čuli da je Galeb naše gore list.Malo nas je ovde, pa nam svaka reč dodje kao poklon sa neba. Nije bilo šanse da krene dalje najmanje za par sati, u koje se nekako uvalio i domaći ručak a bogami i par piva. Galeb je i dan danas, iako dugo već plovi na svom jedrenjaku drugim morima, u kontaktu s prvim zemljacima koje je ovde sreo. Od njih je i saznao za Kuću bez Zavesa. Oni su mu dali ideju da podje u Glenn Ines (jedna od mnogih četvrti u Aucklandu) i da gleda koje kuće nemaju zavese ,da zapiše adrese.Potom  da ode u Housing(organizacija koja izdaje državne kuće osobama malih primanja., da im da adrese i da objasni svoju situaciju.   Tako je Galeb dobio svoju prvu kuću.Sa novcem koji je zaradio skromno ju je opremio i razmišljao ,šta će dalje .Izbori su prošli,pare su se trošile.Kuća je bila baš jeftina i dobio je i neka primanja na Socijalnom ali ipak je tražio posao I našao ga je u Tauranga jednom gradu srednje velićine pa je tu itekakko stekao  slavu u planiranju grada. Ali Galebovi su takve ptice,uvek  bi da polete i tako i naš galeb odlete..na neka druga mora. Poslednji put mi se javio sa svog jedrenjaka u Lustice Meljine i malko se ljutio kad mu poželeh mirno  more, jer se spremao isploviti.'Nista bre mala ne znaš,meni i Squaw (ime jdrenjaka ),  ne treba mirno more'. Dragi Galebe pozdravljam te. Sailor ahoy .Hvala za priču i burno more.        
    Jan 06, 2014 3706