Blogovi

Blogovi po datumu

Tagovi

Statistika

  • 472
    Blogs
  • 54
    Active Bloggers
88 blogs
  • 05 Sep 2020
    Previše sam teških knjiga pročiitala, otvorenih. Premalo laganih. Previše sam ćoškova savila na besmislenim stranicama, vraćala se na iste, previše praznih rečii podvukla. Previše praznih stranica obeležila papirićima veselih boja. Premalo ih zatvorila sa lepim naslovima. Premalo zaboravila po ćoskovima u prašini. Previše, premalo, nisam napravila dobar balans, dobru ravnotežu. Nisam dobro poredjala po abecedi, ceni, broju stranica, autorima. Nisam po spisku. I neću nikada i nikome reći da sam pogrešila.
    1692 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Previše sam teških knjiga pročiitala, otvorenih. Premalo laganih. Previše sam ćoškova savila na besmislenim stranicama, vraćala se na iste, previše praznih rečii podvukla. Previše praznih stranica obeležila papirićima veselih boja. Premalo ih zatvorila sa lepim naslovima. Premalo zaboravila po ćoskovima u prašini. Previše, premalo, nisam napravila dobar balans, dobru ravnotežu. Nisam dobro poredjala po abecedi, ceni, broju stranica, autorima. Nisam po spisku. I neću nikada i nikome reći da sam pogrešila.
    Sep 05, 2020 1692
  • 03 Oct 2019
    Po šablonu već glumim sreću. Zaludjujem sebe. Lažem. Smeškam se. Nekad i ne. Naidje i takav trenutak da mi medju masom ljudi stane u grlu, krene bas tad, u neko nezgodno vreme, kad ja neću. Kad baš neću.   Naidje... Kažem im vrućina je kriva, nikad kiša, kažem da me umor savladava, lažem vešto i njih i sebe. Lažem da sam sretna i da je sve dobro. Lažem dok me pravi bol cepa negde u sredini grudi. Negde niže, svuda po telu. Lažem i trpim bol. Onu koju baš ne volim. Onu stvarnu, koja nije u knjigama psihologije. Ona koja je u anatomiji. Onu koja stvano deli na komadiće.   Lažem. Ne znam drugačije. I sebe i one oko sebe. I lagaću. Biću nasmejana, i slagaću da je zbog vrućine. Tu negde sam našla sebe. Tu negde ću i ostati. Možda mnogo jača od laži. Hladnija od svog tog bola. Toplija sa lažnim osmehom. Možda... da...
    1992 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Po šablonu već glumim sreću. Zaludjujem sebe. Lažem. Smeškam se. Nekad i ne. Naidje i takav trenutak da mi medju masom ljudi stane u grlu, krene bas tad, u neko nezgodno vreme, kad ja neću. Kad baš neću.   Naidje... Kažem im vrućina je kriva, nikad kiša, kažem da me umor savladava, lažem vešto i njih i sebe. Lažem da sam sretna i da je sve dobro. Lažem dok me pravi bol cepa negde u sredini grudi. Negde niže, svuda po telu. Lažem i trpim bol. Onu koju baš ne volim. Onu stvarnu, koja nije u knjigama psihologije. Ona koja je u anatomiji. Onu koja stvano deli na komadiće.   Lažem. Ne znam drugačije. I sebe i one oko sebe. I lagaću. Biću nasmejana, i slagaću da je zbog vrućine. Tu negde sam našla sebe. Tu negde ću i ostati. Možda mnogo jača od laži. Hladnija od svog tog bola. Toplija sa lažnim osmehom. Možda... da...
    Oct 03, 2019 1992
  • 16 Aug 2019
    Ako sam, neka sam. I ako je, neka je. Sav moj mali svet u par svetiljki, zvončićima, zričcima, mirisnim zavesama i jastučićima. Ako sam. Neka sam. Naivna i detinjasta. Opraštam, pustim, nasmejem se, nastavim dalje. Ako je. Neka je. Tesko, teretno. Staviću šminku, par mindjušica, vezati repić i ubediti sebe da ja to mogu. Ako me zaboli. Neka zaboli. Naučiću još nešto. Nešto bitno. Ako su. Neka su. Sebični. Grubi. Licemerni. Nasmejaću se opet. Ja nisam. Ako ne. Neka ne. Ne treba mi pasoš i gomila pečata u njemu, ne treba mi more. Mene još uvek drži "majušni" Beograd, i Knez Mihajlova, šetnja po uličicama Vračara, preslatka Zvezdara. Njen uspeh. Njegov uspeh. Ako zaplačem. Neka zaplačem nekad... manje ću...
    2137 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Ako sam, neka sam. I ako je, neka je. Sav moj mali svet u par svetiljki, zvončićima, zričcima, mirisnim zavesama i jastučićima. Ako sam. Neka sam. Naivna i detinjasta. Opraštam, pustim, nasmejem se, nastavim dalje. Ako je. Neka je. Tesko, teretno. Staviću šminku, par mindjušica, vezati repić i ubediti sebe da ja to mogu. Ako me zaboli. Neka zaboli. Naučiću još nešto. Nešto bitno. Ako su. Neka su. Sebični. Grubi. Licemerni. Nasmejaću se opet. Ja nisam. Ako ne. Neka ne. Ne treba mi pasoš i gomila pečata u njemu, ne treba mi more. Mene još uvek drži "majušni" Beograd, i Knez Mihajlova, šetnja po uličicama Vračara, preslatka Zvezdara. Njen uspeh. Njegov uspeh. Ako zaplačem. Neka zaplačem nekad... manje ću...
    Aug 16, 2019 2137
  • 04 Aug 2019
    Ostavi nesto za nepotroseno leto. Ostavi da bas kao nikad razisli se nismo. Neka ovo leto traje zauvek, I u njemu ti i ja. Necemo da preskacemo leto. Jos lepih dana ima. Ono sto se ljubavlju zvalo. Ne moze da nestane./ G.R.      
    2158 Objavio/la Voljena
  • By Voljena
    Ostavi nesto za nepotroseno leto. Ostavi da bas kao nikad razisli se nismo. Neka ovo leto traje zauvek, I u njemu ti i ja. Necemo da preskacemo leto. Jos lepih dana ima. Ono sto se ljubavlju zvalo. Ne moze da nestane./ G.R.      
    Aug 04, 2019 2158
  • 04 Jul 2018
    Proći će godine...Čudi me svaki novi pocetak bez tebe..Ali... naucila sam da idem napred jer tako su me ucili... da je zivot nekada tezak .... I nakon svih ovih godina, još uvek si moj najveći i uspeh i neuspeh. Kako godine prolaze, čuvam u sebi sve one najlepše trenutke, ponosna  što sam te napravila boljom osobom, a i ti si me naučio da na svet gledam drugačije... moj život, sreća, nevolja, tuga... I moja molitva....
    2725 Objavio/la Voljena
  • By Voljena
    Proći će godine...Čudi me svaki novi pocetak bez tebe..Ali... naucila sam da idem napred jer tako su me ucili... da je zivot nekada tezak .... I nakon svih ovih godina, još uvek si moj najveći i uspeh i neuspeh. Kako godine prolaze, čuvam u sebi sve one najlepše trenutke, ponosna  što sam te napravila boljom osobom, a i ti si me naučio da na svet gledam drugačije... moj život, sreća, nevolja, tuga... I moja molitva....
    Jul 04, 2018 2725
  • 09 Feb 2018
    Moja pošiljka nije ni otišla adresa je bila poznata ali zabranjena. Moja pisma su pisana za jedne divne oči koje se uvek smeju, za čoveka koji nikako nije smeo da se pojavi u mom životu ali bio je. Nemoguće je bilo izbeći ono što nikada niste imali, nešto od čega ti se vrti u glavi. Želja da nekog voliš bila je neumoljiva ali je ipak ostala samo želja. I on je pisao kao i ja, za sebe. I on je voleo kao i ja, za nas. Poštovao je moj status, a naravno takav je bio i njegov, ali ko nam je mogao zabraniti da se gledamo, ko nam je mogao zabraniti da iz svakog našeg pokreta izbija bol, bol od ljubavi. Ko nam je mogao zabraniti kradom napisana pisamca, koja su nas dočekivala svakoga jutra. Kada smo od želje i strasti budili se svako jutro kako bi ih čitali. Koliko ih je samo bilo... Koliko je bilo puta napisano cvetiću moj, ljubavi, puno mi znaciš... Znate li onu pesmu o vernoj ženi: Znali ste da imam muža i poklonili ste mi dva sjajna bisera Dirnuta takvom vašom pažnjom prišila sam ih na bluzu od crvene svile. . . . Vracam Vam blistave bisere sa dve suze nalik na njih zašto Vas nisam upoznala kad još nisam imala muža?   Kao kad ti tlo izmiče pod nogama, nama je izmicala ljubav, malo po malo, nije nestala, prekinuta je. Zabranjena! Bilo bi lakše da smo bile dve nezrele osobe koje idu glavom kroz zid, jedno od nas dvoje na to nije bilo spremno. Ne, nije to greška, netreba je ispravljati. Dignute glave smo se povukli. Teško, jedva...   I oboje smo isto mislili: da li smo pokazali jedno drugom koliko smo voleli? Godine posle toga su prošle. Da li je prošla i ljubav, ne, nije samo su se stišale strasti, tvoje oči se nisu više smejale, a moj brod je potonuo. Razdvojile su nas godine, razdvojile su nas okolnosti ali ne, osećam te svugde, tvoj miris je tu srećo...   I onda ponovni susret, potkrepljen uslovima da se sve to nastavi. Stajali smo jedno pored drugog, gladala sam u čoveka zbog koga i danas zadrhtim, zbog koga je bol još uvek prisutan, stajao je i on pored mene sa nadom u očima, nemi sa milion pitanja ...   Mislim da bih mogla voleti još jaće, još bolje, mislim da nije trebalo da se sretnemo, samo smo oživeli emocije, shvatili da se nije puno promenilo, ali i da još uvek postoje vetrenjače protiv kojih bi se trebali boriti . Ali i dalje smo bili nemoćni... I došlo je ono čega sam se plašila čitajuci Desankinu pesmu Strah,, poslednja nedelja našeg drugovanja,, ali znam i to da nikada,, nećemo ozdraviti od čudesnog tugovanja.,,...i opet je imala potrebu da mu piše..da izlije na papiru svoje emocije, želje, razmisljanja... Uobičajeni pocetak svakok pisma.."Zdravo"..malo prostora i osećaj da sve stane u jednu rečenicu. Al to je nemoguće...mora da krene redom. Od prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Rečenice se redjaju a misli su jurnule kao da se takmiče koja će pre da dodirne beli papir. Imala je toliko toga što bi napisala, al je ipak pazila na stil, da pismo ima svoj početak, sadržaj i kraj.   Bio je deo njene prošlosti, daleko u sadašnjosti, a nevidljiv u budućnosti. Odjednom se zapitala.."Da li on oseća da mu sad piše?", " Da li u mislima opet gleda njene oči koje će mu sve reći?". Pisala je dugo, uzela već drugi list papira i iznosila svoja osećanja. Prošlost je bila izlivena čaša...sadašnjost joj je donela i lepe i tužne trenutke.Budućnost je neizvesna i zove je da lagano krene prema njoj. Nije osetila kako vreme prolazi, koliko je dugo pisala. U podsvesti je videla njegov lik..tamo..daleko..negde gde je pronašao zaborav.Uzela je papirnu maramicu da na papiru istapka vlažnost poneke suze koja je pala i razmrljala po neko slovo.   U potpisu je stavila samo prvo slovo svog imena..dovoljno.Sklopila je oba lista papira, stavila u omot i baš kad je želela da napše adresu....postala je svesna da je nema. Otvorila je fioku svog pisaćeg stola izvadila jednu crvenu fasciklu i ostavila pismo u njoj,..pismo koje nikad neće stići na adresu nekog koga je tako malo poznavala.Mora da se sprema, pakuje....i krene prema budućnosti sa koferima punim prošlosti.          
    1690 Objavio/la Rumenka
  • By Rumenka
    Moja pošiljka nije ni otišla adresa je bila poznata ali zabranjena. Moja pisma su pisana za jedne divne oči koje se uvek smeju, za čoveka koji nikako nije smeo da se pojavi u mom životu ali bio je. Nemoguće je bilo izbeći ono što nikada niste imali, nešto od čega ti se vrti u glavi. Želja da nekog voliš bila je neumoljiva ali je ipak ostala samo želja. I on je pisao kao i ja, za sebe. I on je voleo kao i ja, za nas. Poštovao je moj status, a naravno takav je bio i njegov, ali ko nam je mogao zabraniti da se gledamo, ko nam je mogao zabraniti da iz svakog našeg pokreta izbija bol, bol od ljubavi. Ko nam je mogao zabraniti kradom napisana pisamca, koja su nas dočekivala svakoga jutra. Kada smo od želje i strasti budili se svako jutro kako bi ih čitali. Koliko ih je samo bilo... Koliko je bilo puta napisano cvetiću moj, ljubavi, puno mi znaciš... Znate li onu pesmu o vernoj ženi: Znali ste da imam muža i poklonili ste mi dva sjajna bisera Dirnuta takvom vašom pažnjom prišila sam ih na bluzu od crvene svile. . . . Vracam Vam blistave bisere sa dve suze nalik na njih zašto Vas nisam upoznala kad još nisam imala muža?   Kao kad ti tlo izmiče pod nogama, nama je izmicala ljubav, malo po malo, nije nestala, prekinuta je. Zabranjena! Bilo bi lakše da smo bile dve nezrele osobe koje idu glavom kroz zid, jedno od nas dvoje na to nije bilo spremno. Ne, nije to greška, netreba je ispravljati. Dignute glave smo se povukli. Teško, jedva...   I oboje smo isto mislili: da li smo pokazali jedno drugom koliko smo voleli? Godine posle toga su prošle. Da li je prošla i ljubav, ne, nije samo su se stišale strasti, tvoje oči se nisu više smejale, a moj brod je potonuo. Razdvojile su nas godine, razdvojile su nas okolnosti ali ne, osećam te svugde, tvoj miris je tu srećo...   I onda ponovni susret, potkrepljen uslovima da se sve to nastavi. Stajali smo jedno pored drugog, gladala sam u čoveka zbog koga i danas zadrhtim, zbog koga je bol još uvek prisutan, stajao je i on pored mene sa nadom u očima, nemi sa milion pitanja ...   Mislim da bih mogla voleti još jaće, još bolje, mislim da nije trebalo da se sretnemo, samo smo oživeli emocije, shvatili da se nije puno promenilo, ali i da još uvek postoje vetrenjače protiv kojih bi se trebali boriti . Ali i dalje smo bili nemoćni... I došlo je ono čega sam se plašila čitajuci Desankinu pesmu Strah,, poslednja nedelja našeg drugovanja,, ali znam i to da nikada,, nećemo ozdraviti od čudesnog tugovanja.,,...i opet je imala potrebu da mu piše..da izlije na papiru svoje emocije, želje, razmisljanja... Uobičajeni pocetak svakok pisma.."Zdravo"..malo prostora i osećaj da sve stane u jednu rečenicu. Al to je nemoguće...mora da krene redom. Od prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Rečenice se redjaju a misli su jurnule kao da se takmiče koja će pre da dodirne beli papir. Imala je toliko toga što bi napisala, al je ipak pazila na stil, da pismo ima svoj početak, sadržaj i kraj.   Bio je deo njene prošlosti, daleko u sadašnjosti, a nevidljiv u budućnosti. Odjednom se zapitala.."Da li on oseća da mu sad piše?", " Da li u mislima opet gleda njene oči koje će mu sve reći?". Pisala je dugo, uzela već drugi list papira i iznosila svoja osećanja. Prošlost je bila izlivena čaša...sadašnjost joj je donela i lepe i tužne trenutke.Budućnost je neizvesna i zove je da lagano krene prema njoj. Nije osetila kako vreme prolazi, koliko je dugo pisala. U podsvesti je videla njegov lik..tamo..daleko..negde gde je pronašao zaborav.Uzela je papirnu maramicu da na papiru istapka vlažnost poneke suze koja je pala i razmrljala po neko slovo.   U potpisu je stavila samo prvo slovo svog imena..dovoljno.Sklopila je oba lista papira, stavila u omot i baš kad je želela da napše adresu....postala je svesna da je nema. Otvorila je fioku svog pisaćeg stola izvadila jednu crvenu fasciklu i ostavila pismo u njoj,..pismo koje nikad neće stići na adresu nekog koga je tako malo poznavala.Mora da se sprema, pakuje....i krene prema budućnosti sa koferima punim prošlosti.          
    Feb 09, 2018 1690
  • 27 Jan 2018
    Nikada nećeš razumeti tu prazninu u mom srcu. Nikada je nećeš znati zagrliti, ispuniti. Nikada nećeš znati razumeti tu maglu u mom pogledu. Kad odlutam, kad zastanem u pola reči, u pola koraka. Uvek ću ti ostati daleko. Uvek ću ti odgovoriti : “Nije mi ništa”. A svašta mi je. Tu u mom srcu se kruni jedna bajka, tu u mom srcu se ruši jedan grad, tu u mom srcu fali jedan zagrljaj. Postoje zemlje u koje nikada neću kročiti i ne žalim za tim. Žalim za jednom koja više ne postoji. Postoje ljudi koje nikada neću sresti i ne žalim za tim. Žalim za onima koje sam sretala, a sada su daleko. Ma, nije mi ništa…A svašta mi je. Donesu dani neke čudne oblake u moju glavu. Senke mi igraju po zidovima. Sećanja me ophode čitavog dana. A srce ludo čuva te dragocene suze duboko u džepu, suviše dragocene da bi se prosipale uzaludno, suviše dragocene da bi se poklanjale svakom. Ne, nije mi ništa…A svašta mi je. U mojoj glavi jedan maleni repati đavo stanuje. Izokrene mi svaki trenutak, poseje sumnju, uprlja svaku tuđu reč i onda se kikoće kao nevaljalo dete. Šapuće mi pogrešne reči na usne, povlači pogrešne konce mojim pokretima. Đavo je to, zna kako da mi pokvati trenutak. Nije mi ništa…A svašta mi je. Kada bi samo nekako znao kada da ćutiš, a kada da pričaš. Kada bi samo nekako znao da je sve što trebam zagrljaj, onaj najduži, onaj najjači. Kada bi samo nekako znao da je sav taj prkos u meni samo moga srca štit. Kada bi samo znao da je moj dom u tvom srcu i ćutao dugo, dugo … i grlio me jako, jako … i voleo me ludo, ludo … Zato me ne pitaj više šta mi je, kad nikada nećeš znati. Nije mi ništa … 
    1725 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Nikada nećeš razumeti tu prazninu u mom srcu. Nikada je nećeš znati zagrliti, ispuniti. Nikada nećeš znati razumeti tu maglu u mom pogledu. Kad odlutam, kad zastanem u pola reči, u pola koraka. Uvek ću ti ostati daleko. Uvek ću ti odgovoriti : “Nije mi ništa”. A svašta mi je. Tu u mom srcu se kruni jedna bajka, tu u mom srcu se ruši jedan grad, tu u mom srcu fali jedan zagrljaj. Postoje zemlje u koje nikada neću kročiti i ne žalim za tim. Žalim za jednom koja više ne postoji. Postoje ljudi koje nikada neću sresti i ne žalim za tim. Žalim za onima koje sam sretala, a sada su daleko. Ma, nije mi ništa…A svašta mi je. Donesu dani neke čudne oblake u moju glavu. Senke mi igraju po zidovima. Sećanja me ophode čitavog dana. A srce ludo čuva te dragocene suze duboko u džepu, suviše dragocene da bi se prosipale uzaludno, suviše dragocene da bi se poklanjale svakom. Ne, nije mi ništa…A svašta mi je. U mojoj glavi jedan maleni repati đavo stanuje. Izokrene mi svaki trenutak, poseje sumnju, uprlja svaku tuđu reč i onda se kikoće kao nevaljalo dete. Šapuće mi pogrešne reči na usne, povlači pogrešne konce mojim pokretima. Đavo je to, zna kako da mi pokvati trenutak. Nije mi ništa…A svašta mi je. Kada bi samo nekako znao kada da ćutiš, a kada da pričaš. Kada bi samo nekako znao da je sve što trebam zagrljaj, onaj najduži, onaj najjači. Kada bi samo nekako znao da je sav taj prkos u meni samo moga srca štit. Kada bi samo znao da je moj dom u tvom srcu i ćutao dugo, dugo … i grlio me jako, jako … i voleo me ludo, ludo … Zato me ne pitaj više šta mi je, kad nikada nećeš znati. Nije mi ništa … 
    Jan 27, 2018 1725
  • 09 Dec 2017
    Praznik Vreme kad svi nekud zure, zurba,trka galama. Neki su izgubili nesto,neko ne moze da pronadje obicno Ono sto mu je ispred nosa.I sami se nadjemo u takvoj situaciji. Ispali sa kolovoza,sreca pa ne u pravom smislu te reci,od silne zurbe i stresa pred novi pocetak nedelje covek moze pomalo da se izgubi u tome. Kako oni odrasli zaposleni,kako studenti ili oni kojima je to tu samo prolazna stanica,ali nas veze isto mesto.Trenutno Vreme praznika to prelepo vreme,nenadmasivo, vreme kad se bliznji sastaju i cascavaju raduju i vesele ,jer tako to treba da bude,takvi su obica9ji. Tada niko ne bi trebao da Bude sam ili da se tako oseca,ili ako bas jeste mozda to treba da mu bude poruka,pou9ka u zivotu. Da kazemo lekcija,nikako kazna. Svaki covek moze da pronadje sebe tako sto ce zavoleti to svoje lice i nauciti iz sopstvenih gresaka ispocetka ispocetka
    2895 Objavio/la Voljena
  • By Voljena
    Praznik Vreme kad svi nekud zure, zurba,trka galama. Neki su izgubili nesto,neko ne moze da pronadje obicno Ono sto mu je ispred nosa.I sami se nadjemo u takvoj situaciji. Ispali sa kolovoza,sreca pa ne u pravom smislu te reci,od silne zurbe i stresa pred novi pocetak nedelje covek moze pomalo da se izgubi u tome. Kako oni odrasli zaposleni,kako studenti ili oni kojima je to tu samo prolazna stanica,ali nas veze isto mesto.Trenutno Vreme praznika to prelepo vreme,nenadmasivo, vreme kad se bliznji sastaju i cascavaju raduju i vesele ,jer tako to treba da bude,takvi su obica9ji. Tada niko ne bi trebao da Bude sam ili da se tako oseca,ili ako bas jeste mozda to treba da mu bude poruka,pou9ka u zivotu. Da kazemo lekcija,nikako kazna. Svaki covek moze da pronadje sebe tako sto ce zavoleti to svoje lice i nauciti iz sopstvenih gresaka ispocetka ispocetka
    Dec 09, 2017 2895
  • 27 Sep 2017
    Pojavis se odnekud, tako iznenada, pojavis se Ti, uvek tako nespremnom me ucinis. U svom najlepsem obliku, kako samo ti umes.Pojavis se kada je hladno. kada se ruke lede i noge poskakuju, a ja te pogledam bez nekog posebnog razmisljanja. Dovoljno je sto si samo tu, stranac koji putuje iz samo tebi poznatog pravca, put ka necemu ili nekome. Dobro je, makar sa moje tacke gledista znati, gde ti je pravac, drzati se tog puta i ne posustati. To je bitno... u zivotu ne odustati, pa i ponekad, ako se bas mora, bolje stati na kratko i nastaviti... tek da ne stojis u mestu..tek da pokazes zlim ljudima.. njima koji jedva cekaju da padnes... da ti u stvari nisi rodjen za predaju, vec si veliki borac koji svaku bitku dobija.
    2787 Objavio/la Voljena
  • By Voljena
    Pojavis se odnekud, tako iznenada, pojavis se Ti, uvek tako nespremnom me ucinis. U svom najlepsem obliku, kako samo ti umes.Pojavis se kada je hladno. kada se ruke lede i noge poskakuju, a ja te pogledam bez nekog posebnog razmisljanja. Dovoljno je sto si samo tu, stranac koji putuje iz samo tebi poznatog pravca, put ka necemu ili nekome. Dobro je, makar sa moje tacke gledista znati, gde ti je pravac, drzati se tog puta i ne posustati. To je bitno... u zivotu ne odustati, pa i ponekad, ako se bas mora, bolje stati na kratko i nastaviti... tek da ne stojis u mestu..tek da pokazes zlim ljudima.. njima koji jedva cekaju da padnes... da ti u stvari nisi rodjen za predaju, vec si veliki borac koji svaku bitku dobija.
    Sep 27, 2017 2787
  • 27 Sep 2017
    Moja ljubav si ti, koliko puta bih zelela  to reci... ali ne mogu, kao da se plasim da nije pravi trenutak, ili te samo skrto drzim od sebe na distanci kao prijatelja... samo... a znam da bi zelela sa tobom nesto vise. Proslo me je vreme slepila i sada zivot gledam sa nekim drugim ocima.Ni sama ne znam kako sam mogla biti slepa onda kada si pisao reci meni posvecene, a ja sam to sve upijala. Vodila sam se uz jedno pravilo...   Procitacu samo jednom, jer drugi put tvoje reci izgube sjaj, vrednost ili ono pravo znacenje - prevod koje je srce razumelo prvi put procitavsi..  zauvek sacuva u sebi kao onaj prvi osecaj, koji nikada ne vara. Kao kada sretnes nekoga i taj prvi susret ti kaze odmah sve...Moze to biti nacin na koji osoba prica, govor tela, stidljivost koja nekad ne moze da se prikrije. Ma to srce nezno poput decaka, sa druge strane iskusan i pun stila, ni prema tebi zivot nije bio fer...  znamo mi kako se izvlaci ono najbolje iz njega, svetlost....  
    2638 Objavio/la Voljena
  • By Voljena
    Moja ljubav si ti, koliko puta bih zelela  to reci... ali ne mogu, kao da se plasim da nije pravi trenutak, ili te samo skrto drzim od sebe na distanci kao prijatelja... samo... a znam da bi zelela sa tobom nesto vise. Proslo me je vreme slepila i sada zivot gledam sa nekim drugim ocima.Ni sama ne znam kako sam mogla biti slepa onda kada si pisao reci meni posvecene, a ja sam to sve upijala. Vodila sam se uz jedno pravilo...   Procitacu samo jednom, jer drugi put tvoje reci izgube sjaj, vrednost ili ono pravo znacenje - prevod koje je srce razumelo prvi put procitavsi..  zauvek sacuva u sebi kao onaj prvi osecaj, koji nikada ne vara. Kao kada sretnes nekoga i taj prvi susret ti kaze odmah sve...Moze to biti nacin na koji osoba prica, govor tela, stidljivost koja nekad ne moze da se prikrije. Ma to srce nezno poput decaka, sa druge strane iskusan i pun stila, ni prema tebi zivot nije bio fer...  znamo mi kako se izvlaci ono najbolje iz njega, svetlost....  
    Sep 27, 2017 2638