Ekipa: 0 member(s)

Shares ?

0

Klikova ?

0

Viral Lift ?

0%

Tagovi

Pogledajte i ovo

  • 28 Oct 2014
    Kopajući po oblaku uspomena, nedavno sam se setio svog prvog odlaska na fudbalsku utakmicu. Bilo je to u vreme kada je moja Zvezda igrala istorijsku utakmicu sa Ferencvarošem, a moj otac iz onih čuvenih roditeljskih predubeđenja nije želeo da se klinac kao ja izlaže opasnostima. Napominjem da se tada pod opasnostima podrazumevalo da ću se prejesti kikirikija ili semenki, ili možda dehidrirati od predugog čekanja na početak utakmice.  Umesto Zvezde i Ferencvaroša, dobio sam utešniu nagradu - navijanje na utakmici Galenika - više se ne sećam ko, gde je definitivno najveće uzbuđenje donosio onaj prodavac kikirikija, sve do 15 minuta pred kraj utakmice kada je u igru ušao legenda zemunskog fudbala Siniša Gajin i za tih 15 minuta dao 4 gola. Danas, kad razmišljam o tom vremenu, imam utisak da bi bilo koji igrač iz tih vremena i danas dao 4 gola za 15 minuta bilo kom od ovih timova, koji se nekom čudnom istorijskom greškom, nazivaju prvoligaši. Eh, kakav je to fudbal bio... i kakvo je to navijanje bilo...  Ilustracije radi, tada smo na utakmice išli 5, 6 sati ranije, kako bi se zauzela što bolja mesta. Zna se da su ta mesta bila uvek 2, 3 reda ispod šipki. Tada nije bilo stolica, nekada smo bukvalno stajali na jednoj nozi, a kad padne gol, redovni su bili talasi koji te bukvalno ponesu po 10 - 15 metara na dole.. pa ko preživi.. :) BTW, zato smo jurili ta mesta ispod šipki koje su zaustavljale talase (da ne pominjemo kako su prolazili oni koju su neposredno iznad šipke).    Na utakmice sam redovno išao sa mojim drugarom još iz predškolskih vremena, Bobom. Sećam se da smo jednom prilikom pobegli iz škole i u poluvremenu utakmice bili očajni jer je Zvezda gubila sa 0:1, a mi razmišljali kojim će ukorom da nas kazne. Bila je to ona sjajna utakmica u kojoj su crveno beli u drugom poluvremenu napunili mrežu Dinama iz Berlina sa 4 komada i prošli dalje, uprkos petardi u Berlinu (2:5). Ono što verovatno nikad neću zaboraviti je momenat kad je Šestić bukvalno ugurao loptu u mrežu u poslednjem minutu utakmice, a Boba i ja smo se našli u talasu i to tako što nas je neki tip bukvalno nosio, u svakoj ruci po jednog, kao da smo džakovi brašna. Naravno, provukli smo se i u školi, samo sa opomenom razrednog.   Te godine, ispratili smo zvezdu na svakoj utakmici do finala kupa Uefe i onog Mikelotija, uključujući i odlazak u London na Hajberi, odakle sam se vratio totalno promukao. Tada je moja Zvezda izbacila neki tamo Arsenal. Zanimljivo je da uopšte nisam video gol, samo onu štiklu Blagojevića, pa sam dva dana proveo pred TV da vidim i nastavak akcije i Duleta Savića kako trese mrežu. E da, tamo nema talasa, Englezi su suviše mlaki za tako nešto.  Nekako mi je posebno za srce prirasla jedna mala utakmica u kojoj je Srba Stamenković uporno pokušavao da poseje neke skandinavce u njihovom petercu, a oni nikako da se prime (to je ono kad Srba zamahne a njih petorica popadaju pustajući korenje na travnjaku Marakane). Za nas je Srba bio najveći mag fudbala,  odmah posle Džaje. Na ovoj utakmici se toliko bavio zemljoradnjom da su stigli da postignu samo 4 gola, a skandinavci su shvtili da im duboko oranje ide mnogo bolje nego fudbal. I svaki put kad Srba okrene njih četvoricu oko malog prsta, sa Juga poleti talas da malo pripomognu mukicama.    Bilo je tih utakmica za pamćenje puno, a ako bi trebalo da izaberem jednu koju bih po svemu izdvojio, definitivno je to ona protiv Barselone i čuveni lob Maradone za koji i on sam kaže da mu je najdraži gol u karijeri. A taj trenutak je zaista bio nešto posebno.. stadion ispunjen do poslednjeg mesta, a svi do jednog aplaudiramo velikoj majstoriji.. i dan danas se najezim od tog zvuka.. nezaboravno.    Dvoumio sam se da li je možda trebalo ovu priču da nazovem "moj drugar Boba i ja - fudbalski navijači". Da, naglašavam, navijači, a ne fanovi.. mi smo na utakmice zaista išli da navijamo, i to za NAŠ klub... Radovali smo se pobedama i tugovali zbog neuspeha zajedno, bezali iz škole zajedno, bili zbog toga i kažnjavani zajedno.. a jedino gde smo se razlikovali, bila je činjenica da je Boba PARTIZANOVAC, a ja ZVEZDAŠ.    Elem, znate, išao sam ja i na druge stadione, navijao i sve ono po redu, ali jedna je Marakana... samo je Marakana imala talase... i danas, ti mi talasi nedostaju... i nisu krivi ovi sto ponekad prođu pretkvlalifikacije za kvalifikacije, krivi su oni što su oterali talase... Talase sa Marakane... e za njih jedna poruka.... NE TALASAJTE VIŠE.
    7736 Objavio/la Chupko Chupavi
  • 16 Dec 2014
      Ne, ovog puta nije u pitanju Šekspirov "San letnje noći", u pitanju je jedan drugi, san koji možda i nije bio san, iako sam siguran da je bila letnja noć... letnja paklena noć kada sam pobegao iz vreline grada u svežinu jedine planine u ravnici. Moj kostim večitog dečaka savršeno se uklapao u mesečeve proplanke i miris skoro pokošene deteline, budeći u meni neke slike iz detinjstva, neke nikad do kraja ispricane priče o vilama i vilenjacima. Tonući lagano u te misli, odjednom, iza improvizovane ograde od brezinog drveta, ugledao sam nju... vilu... moju Titaniu... plesala je u beloj haljinici, bosa, po toj reci trave, nežna kao svila i razdragana kao čigra... U trenutku sam zaboravio i leto i sparinu, i sve ono loše i teško.. Kao da sam i ja leteo sa njom.. uhvatih svoje misli kako svake sekunde prave neki novi svet, neku novu planetu daleko od svih......  planetu u kojoj nema crnih hronika... ... planetu na kojoj se ne moraš vezivati na zadnjem sedištu automobila, već možes uživati u čarima putovanja ponekad i mahati onima iza sebe, okrenut ka zadnjem staklu... ... planetu na kojoj možeš voziti bicikl bez zaštitnih kacigai štitnika za laktove i kolena... ... planetu na kojoj možes vode popiti iz izvora u šumi, a ne samo iz plastičnih boca sa pijaćom vodom... ... planetu u kojoj možeš besplatno probati voće iz komšijinog dvorišta na putu do kuće... ... planetu gde nemaš mobilne elektronske uređaje u koje buljiš celog dana čekajući da ti neko pošalje virtuelni osmeh..... planetu na kojoj se svi klinci igraju slobodno, bez čuvara koje bogati tata plaća...... planetu u kojoj nisi obavezan da posetis psihologa ako nešto ne uradiš kako treba, gde imas slobodu biranja izmedju uspeha i neuspeha gde izbor samo od tebe zavisi i gde na pravi način naučiš da izabereš ono što ti najviše odgovara... ... planetu prijatelja, onih pravih, koje možeš dodirnuti, sa kojima se možeš smejati, pa i tugovati ako treba...  .. i onda shvatih.... moja Titania, nežna kao svila i razdragana kao čigra, vratila me je na planetu moje mladosti, one prve, prave, najslađe, kada sam voleo da mašem kroz prozor kola i da vozim bajs i bez kočnica, kada sam znao ukus komšijskih tešanja i vode iz izdana podno brega, kada sam, birajući između mogućnosti da budem ponavljač i odlikaš, izabrao ono najbolje - da budem vrlo dobar, kada sam imao prijatelje koje nisam morao dodavati, već sam ih mogao birati.  Od tog sna, koji možda i nije bio san, prošlo je puno letnjih i ostalih noći, a moja Titania je i dalje samnom, u svim mojim snovima, pa i u onim koji se sanjaju otvorenih očiju... I uvek, na isti način,  nežna kao svila i razdragana kao čigra, donese u moje misli energiju vulkana kojom sve prepreke postaju potočići, a sve oluje lagani povetarci... Moja Titania pruži ruke prema meni, poletimo... i eto.. odah vam tajnu jedne čupave frizure....
    5469 Objavio/la Chupko Chupavi
  • 01 Sep 2014
    Bio je to dan kada sam postao pionir, a da to nisam ni znao. I to ne bilo kakav pionir - postao sam Titov pionir. Doduše, onu pionirsku zakletvu smo polagali nešto kasnije, ali prvi dan je prvi dan. E, kako je to tada opako zvučalo. Za one koji nisu baš upućeni, pomenuo bih par karakteristika tog vremena: svi smo imali plave đačke uniforme, učiteljice su već unapred znale ko je partijski podoban, a ko ne, a pored svih zlotvora koji su nas u toj školi čekali, povremeno su nam nailazili i oni sa nekakavim šarenim maramama, a nisu bili izviđači. Mlađe šarene marame, plavo crvene, zvali smo pionirski predvodnici, a oni stariji, sa žutim rubovima na crvenim maramama, bili su pionirski instruktori. E sad, te sarene marame mogle bi se sa pravom zvati pretečom savremenih aj tijevaca, jer, kad god bi nastavnicama dosadilo da se cimaju sa nama, viknule bi bi tim predvodnicima i insturktorima: AJ TI sad malo, preuzmi. Sećam se da smo pre onog čuvenog prvog ulaska u školu pravili grupne portrete sa damama i pratiocima (čitaj majkama, očevima i ostalim), a pošto se, nekako čudnim spletom okolnosti, uvek dešavalo da je masa roditelja iz iste firme, te fotografije su u godinama koje slede ukrašavale vitriine u kancelarijama naših velikih radnih kolektiva (tako su se zvale firme u kojima su radili roditelji i ti ostali). Lično, nisam imao ništa protv slikanja, jer su oko mene bile moje omiljene Tanja, Biljana, Maja, Vesna i Sonja (čitaj moje prve ljubavi, iako ne znam kojim redom), tako da na ostale nisam ni obraćao pažnju. Veoma je bitno da se napomene da se slikalo moćnim produktima bratskog nam SSSR, aparatima Smena 8 i Zenit, a obicaj je, naravno, bio da gledaš u Sunce dok te slikaju, tako da smo, onako namrgođeni, svi više ličili na junake serije Planeta majmuna, nego na djake prvake. Posle serije slikanja na kojoj bi danas pozavidele najveće holivudske legende, usledio je onaj čuveni ulazak u harem... pardon, ŠKOLU. Kasnije sam zapazio da se neke osobe šminkaju samo 1. septembra (a neke svakog četvrtog prvog septembra), valjda zbog toga da ti neki klinci, koje dočekuju, ne bi baš totalni šok doživeli. Iskreno, nekad ne znaš da i je veći šok sa, ili bez šminke. Moram da priznam da je moj prvi kontakt sa tim mojim prvim razredom bio jedno veliko razočarenje. Tu nije bilo ni Tanje, ni Maje, ni Biljane, ni Vesne, ni Sonje, a ja sam prvi put shvatio da u životu nije lako naći novu ljubav. Tako, vec opasno emocionalno rastrojen, primetio sam da jedna devojcica lepe duge crne kose i teget keceljom za nijansu tamnijom od svih, sedi sama. Moj, još uvek totalno nerazvijen instinkt lovca, odveo me je u istu klupu. Zvala se Višnja i imala je 24 flomastera. Već tokom prvog časa saznao sam kako u svetu postoje jako važne osobe, a nekom čudnom igrom sudbine, većina tih jako važnih ličnosti sedela je u klupama tog mog razreda. Tako sam saznao koliko su bitni domarev sin, ćerka učitejice razreda do nas, sestra jednog pionirskog instruktora, a tek kako je važna bila ćerka predsednika mesne zajednice, to ne mogu ni da objasnim. Naravno, ova poslednje pomenuta odmah je postala predsednik naše odeljenske zajednice, i to doživntni. Posle tih jako važnih životnih lekcija, učiteljica nam je podelila neke papircice na kojima je bila napisana jedna jedina reč, i rekla da nacrtam to što piše. Naravno, ja pojma nisam imao šta tu piše, jer sam pre skole imao mnogo pametnijih poslova od učenja slova, a Višnja se baš potrudila da mi objasni da treba da crtam kruške. Pa što bih ja crtao kruške, kad ona crta jabuke, a i nisam ja neko kome će jedna devojčica da kaže šta ću da crtam. E, kad je konačno došla do mene i učiteljica i rekla da nacrtam kruške, tu već nije bilo vrdanja. I danas se sećam tih krušaka sa ćoskastim granama nacrtanim po linijama karo papira i smeha moje učiteljice dok je moje umetničko delo podelila sa ostatkom razreda. Jedino je Višnja bila na mojoj strani i tako naprasno postala glavni kandidat za upražnjeno mesto prve ljubavi... i bio sam jako tužan kad sam par nedelja kasnije saznao da je Višnja otišla sa roditeljima u neku daleku Kanadu. Mnogo je godina i mnogo prvaka proslo od tada, a ja i pored najbolje namere, ne mogu da se setim ni jedne druge slike u glavi.. Fotografije ostaju kao uspomena na namrgođeni dan, one jako bitne ličnosti iz razreda, baš kao i mnogi drugi favoriti pomenute nastavnice koje je sama napravila u te prve četiri godine školovanja, jednostavno su nestali iz mog (i ne smao mog)života shodno izmišljenim vrednostima koje su ih izdvajale... A Višnja... Višnja je ostala i dan danas jedina svetla tačka mog prvog školskog dana...   Ovim novim klincima koji nemaju školske uniforme i šarene marame, koji u razredima više nemaju decu funkcionera mesnih zajednica (a nadam se ni ostalih partijski obojenih i neobojenih Bogom danih genija), želim puno lepih trenutaka, puno radosti, puno osmeha, pa i puno novih znanja, dečacima da pronađu svoju Višnju, a i devojčice će se već nekako snaći... :) .. i tako.. svakog 1. septembra..... :)  
    5462 Objavio/la Chupko Chupavi
  • 30 Jul 2014
    Koliko puta ste uživali gledajući igru leptira na livadi u punom cvetu? Da li ste, međutim, nekada posmatrali momenat kada leptir izlazi iz čaure? Nedavno mi je neko poslao priču o leptiru života...Da, o leptiru života a ne o životu leptira... Čovek je posmatrao kako leptir pokušava da se izvuče kroz malenu pukotinu u čauri. Poslenekog vremena, izgledalo je kao da je leptir izgubio svu snagu i prestao da pokušava, prestao je da se pomera. Čovek se sažalio i napraio izlaz rasekavši čauru tako da je leptir sa lakoćom izašao. Iako je leptir imao krhko telo i smežurana krila, čovek je nastavio da posmatra u želji da isprati trenutak kada leptir poleti. Međutim, ništa se nije dogodilo... leptir je ceo svoj život proveo puzeći okolo, nemoćan, i nikada nije poleteo. Čovek je, uprkos svojoj ljubaznosti i želji da pomogne, prevideo činjenicu da je priroda osmislila način kako da ojača leptira pre nego što se upusti u avanturu, kako da mu podari snagu i energiju potrebnu za život, pa tek onda da se sam oslobodi iz čaure i poleti. A svi volimo da letimo... možda su baš neke poteškoće kroz koje povremeno prilazimo potrebne da se u sledečem trenutku poleti i uživa u lepotama života. Bez tih teškoća, nikad ne bi bili toliko jako koliko možemo i želimo biti... i nikad ne bi leteli. Želeli smo snagu... priroda nam je podarila poteškoće koje su nas osnažile. Želeli smo mudrost... priroda nam je podarila probleme koje je trebalo rešiti. Želeli smo bogatstvo.. priroda nam je podarila mozak i telo da možemo raditi. Želeli smo hrabrost... priroda nam je podarila prepreke koje je trebalo savladati. Želeli smo ljubav... priroda nam je podarila ljude kojima je trebalo pomoći. Želeli smo usluge... priroda nam je podarila prilike.   Nismo dobili ništa što smo želeli... a dobili smo sve što nam je trebalo... i zato.. živite bez straha i suočite se sa svim preprekama.. sve ih sami možete preskočiti...  i poleteti.
    5340 Objavio/la Chupko Chupavi
Društvo 2.074 pregleda Nov 20, 2014
Bila jednom jedna Planeta

Prelistavam po svojoj glavi, ovoga jutra, kao i mnogih jutara do sada, misao na dane, na mesta, na vreme i ljude za koje još verujem da su bili stvarni.

 

Lakoća ljudske promene, lakoća odlazaka, pomeranja, menjanja, otupljuje mi svest o postojanju mnogih koji su ovaj moj životni hod slatkoslanim, pa i gorkim, začinili. Vraćam se ovoga jutra, negde tamo, tako daleko. Pitam se: mogu li bilo kakvim opipljivim dokazom potvrditi sebi i drugima da je to tamo, zaista bilo stvarno… da sam tom svetu pripadao.

 

Ovoga jutra,siguran sam jedino u to da je to onda veoma, veoma daleko, i da postojim jer još verujem u san.

 

U traženju nekakvih opipljivih dokaza, shvatam značaj mnogih malenih stvari koje su svojim, tada nesvesnim značenjem, baš postali najveći postulat ovog bivstvovanja u vremenu sadašnjem.

 

Sa svim svojim znanjima i saznanjima, danas postavljam sebi pitanja, i evo, baš ovog jutra kada ustajem da sameljem keks i podgrejem mleko svom nasledniku, postavljam pitanje kako i zašto je meni u mom vremenu i mom svetu škola bila usadjena kao toliko značajan i važan faktor.

 

Pokušavam da se setim šta sam to tada izdvajao kao važno. Lutajući kroz to sećanje, čak i ja koji se tako dobro sećam mnogih sitnica iz svog odrastanja, postajem svestan sopstvenog zaborava.

 

Misao mi se uporno sapliće o shvatanje i potrebu koju moj mališan ima ovoga jutra. Borim se sa osećajem da se vreme moje čarolije potpuno i nepovratno utopilo u neke drugačije vizije, u neko drugo mutno videnje nekakve budućnosti.

 

Ovoga jutra, ustajem da podgrejem mleko i sameljem keks, koji se za mene tako pripreman zvao „Plazma”; keks koji je neko već mogao da samelje umsto mene,kao i život koji najčešće neko samelje za nas, pa nam ga tako smrvljenog još i na kupovinu ponudi. Samo da se ne mučimo...

 

Mi ga tako rado kupujemo, po najvećoj ceni, jer prokleto je teško, neizdržljivo teško, sopstveni život u mrvice i prah pretvarati. Naučio sam, kao i svi, da je život na mrvice najlakše variti.

 

I dok smrvljeni keks upija mleko, kako bi sve zajedno postalo doručak pred polazak u školu, toliko važnu, značajnu školu, razmišljam o sebi kao detetu...Da li je to dete moglo tada nekako drugačije da prihvati školu, sem kao mesto okupljanja sebi ravnih razdraganosti. Taj svet sebi ravnih učinio je da se na drugačiji način shvati i upije sva strogoća učitelja. Misao se muči da iz mračnih dubina izvuče sve tada postojeće oblike strogoće, kako bi se napravila razlika sa nepravdama

 

Ne, ne razmišljam o onome što mi se kroz to vreme, tu školu i te manire dalo, ili sprečavalo. Ta strogoća u meni je ostala zapamćena kao sportska manifestacija u kojoj učitelji igraju u istom timu sa decom koju podučavaju, pokušavajući da svoje ekipe podstaknu na razigranost vijuga. Na posebnost... Da to je bila stogoća, pravičnost se samo preplitala sa njom, ali ne i mešala.

 

I jutros, kada se podsetih sebe kao deteta, kada osećam da treba preneti preko potrebnu tajnu sadašnjoj deci, tajnu kako da svoj karakter udenu u ovu „mašinu” kao odgovarajući šraf, sa brigom smišljam kako da im saopštim da je neobično važno naučiti da se sa godinama u svakom životu i na svakom svetu pojavljuju stvari koje se moraju...

 

Skoro da se stidim sebe pred samim sobom, jer osećam jutros neku neiskrenost. Osećam negde u nekom skrivenom delu sebe da oduševljenje koje nosim iz vremena svog detinjstva u stvari pripada nekoj drugoj planeti.

 

Ovoga jutra razmišljam o vremenu, mestu i ljudima za koje samo verujem da su bili stvarni i da sam im pripadao. Razmišljam da možda, ipak, da olakšam mom detetu i da mu saopštim korisnu laž kako sve to nije tačno. Da to vreme nikada nije postojalo, da ti ljudi nikada nisu živeli, da se nikakda nije živelo kako to ružicasto saopštava moj san. Da je to bio i da treba da ostane samo moj san. Da to nazovem bajkom, i da priznam da je ta bajka iznikla iz mojih mnogobrojnih snova. Da je sanjana u dubokom snu koji se odigrao na nekoj drugoj planeti a da ta Planeta nije ista kao ova.

 

Pitam se hoće li se smejati ako mojoj Planeti glasno saopštim ime? Hoce li biti cool ako toj sanjanoj Planeti dam ime Zemlja? Strahujem da će današnjim klincima to ime biti isuviše smešno.

 

Ako im kažem da je i ona u Sunčevoj Galaksiji, da je isto kružila oko Sunca kao oko svoje Zvezde sasvim, sasvim polako…

 

Hoće li se smejati ako im priznam da se nisam vozio brzinom većom od potrebne? Hoće li razumeti mernu jedinicu: dovoljno? Da nisam gledao nacrtane pokretne spodobe,kao proizvod iskrivljene mašte, a koje su njima toliko važne, neophodne i vredne, koje se u specijalnim radionicama crtaju samo da bi ispunile dan u televizijskom ekranu i probudile i produbile iskrivljenu maštu o stvarima koje nas okružuju.? Hoću li smoći hrabrosti da im priznam sopstveni nestašlk u kome sam i bez očevog ograničenja u 19 i 15 neizostavno bio u kući i čitavih 5 minuta poklanjao nekim malim, naivnim i bezazlenim crtanim bićima, koja su ličila na meni poznate forme...

 

Kako da opišem moje dečije pozorište? Kao komšiluk koji je imao samo jednu obavezu da poslepodnevnu kafu ispije ispred zgrade u našoj ulici, tik pored gomile naslaganih drvenih gajbica kroz koje je često propadala nečija noga, dok gledaju naš dečiji pozorišni komad za koji smo samo ispričali scenario, jer pisati još nismo znali.

 

Hoće li mi verovati ako im kažem da ni sva deca nisu imala pravo da se popnu na improvizovanu drvenu scenu jer su uloge unapred i prema stvarnim zaslugama bile izdeljene. Hoće li razumeti da je pozorište uspelo ako je uspela improvizacija usled odustajanja nekog ko nije bio zadovoljan sopstvenim značajem u komadu. Hoće li razumeti i to da se drugi nisu zbog toga previše uzrujavali a da roditeljima nije padalo na pamet da pokažu ikakvu pristrasnost, pa i kada su im se sopstvena deca zbog toga možda durila, ali ne i ljutila uz par kapi suza na brzinu prosutih.

 

Razmišljam,da li da kažem da je na Planeti Zemlji bilo mesta i za tuge. Da su psiholozi bili sirotinja samo zato što im je svaka naša komšinica bila prejaka konkurencija. I da su baš zato mnoge komšinice odustajale da se razvedu od naših uvek nadmenih a u stvari poplašenih očeva, jer su uviđale i značaj neravnopravnosti kao temelja jedinstva. Da i u trpljenju ponekad može da se pronađe spas.

 

I da su baš zbog toga roditelji na toj Planeti svoju decu gajili a ne izdržavali.

Kako da približim ovom mog vižljavku ovaj moj - sada već san?

I dok keks upija mleko pretvarajući belinu u žutilo, obilazim pogledom sva vidljiva mesta u nameri da se probudim. Da ipak pronađem nešto što sam nekad poneo sa moje planete i sačuvao evo zbog čega - da dokažem kako moja Planeta još postoji.

 

Tražim opipljive dokaze svog sna ne bi li ublažio svakim danom sve veću sumnju u stvarno postojanje. Znam, tu oko mene se nalazi pregršt kometa koje ne mogu umanjiti sumnju koju sopstvena deca osećaju. Pred vremenom…

 

Počinjem sa traženjem po kuhinji, ali brzo odustajem.Ni kuhinja više ne liči na san.Čak i prepun frižider je sasvim prazan.

 

I uprkos mnoštvu sitnih stvari ne postižem cilj. Jer uvek nedostaje osećaj za san, za drugačije i jednostavno. I dok posmatram to dete koje ovoga jutra pokušavam da ugledam u jednom drugom prostoru i vremenu iskopavam po svojim sećanjima kolekcije mojih ploča, smerno složenih i stidljivo skrivenih u nekom ćošku ugodnog doma, u pokušaju da dokučim kako tek prispeli pubertetlija ove Planete, uporedjuje Eminem zvuk i poruku sa melodijom i tekstom nekih balada u kojima se pominju klikeri...

 

„... a ja i dalje bio sam dete

noću leteo na Planete,

danju igrao klikere.

A ja, na oblak sam se peo

Da odrastem nisam hteo,

I tek sad mi jasno što:

Bilo je rano za to.”

 

Kesk je upio mleko. Trebalo bi sada probuditi malog vižljavka dok keks i mleko sasvim ne stvrdnu. Ne, ne mogu. Ovo jutro ne mogu. Neka, nek ostane...

 

Vraćam se ipak u svoj usnuli krevet u kome me čeka neko ko to još jedino može da razume.Ko mi ne veruje više ništa sem toga da je moj san zaista bio i da je moja Planeta zaista postojala... Da je naše detinjstvo, tako neprimetno pretvoreno u san.

 

Biće da nas to još i najjače vezuje, drži zajedno, u istom krevetu, u istom snu, u istom košmaru, istoj zbunjenosti iz koje ni jedno više ne sme tako lako da iskoči.

 

I ovo moje iskakanje iz kreveta ovoga jutra, eto na šta se postavilo.

 

Ipak, kad god zatvorim oči u mekoći i toplini kreveta, pojave se makar mrvice slutnji da dani, mesta, ljudi i vreme za koje još samo verujemo da su bili stvarni ipak mogu prestati da budu samo san.

 

..... ova priču počeli smo da pišemo pre puno godina... unesi i ti deo svojih snova u pricu i tako postani deo nje, za sve one buduće klince koji će je jednog dana čitati, i za sve one nekadašnje klince koji su je svih ovih godina pisali... dok je keks upijao mleko...