Blogovi

Ekipa: 0 member(s)

Shares ?

0

Klikova ?

0

Viral Lift ?

0%

Tagovi

Pogledajte i ovo

  • 12 Jan 2014
      „ Nekada je iz ovih ruku krv tekla. I tamna, i mutna, i narandzasto - crvena, i crna; u to doba znao sam da u kandzama sunca leži ubojito koplje nehitnuto, da pitomom pastiru planinu pojedoše, da isti taj pastir blagonaklono i nevino gledao je na ružnorukog gmizavca kome Bledi Nobili obukoše tri miliona bundi zimskih. A Šarena Dobra Pčela raširila je svoja topla krilca i rekla : „ Nebesa moja, zašto uvek dobijam i bitke koje sam želela da izgubim? „ . A Sagorela Jagoda zatreptala je i još jednom, još samo jednom pokušala da zaustavi Začaranog Zmijolikog Pacova; a Veliki Lovac dostojanstveno je seo u drveta krošnju koja je već bila u jezivom , jarkom plamenu dok su Bledi Nobili znali da posle plamena i kiše dolazi vreme za njih. Posle kiše doći će izuzetno vreme, vreme Bledih Nobila,, Nekada je iz ovih ruku krv tekla. I tamna, i mutna, i narandzasto crvena, i crna, i baš tu, na rukama ovim gde tamna je krv bila, sada se oseća mirišljavi vazduh što izvire iz duše; i baš tu , gde mutno - crvena je krv bila, sada beličasto plava reka lagano teče, i baš tu gde crna je krv bila, dan se beli sada ugnezdio,, Dozvoli da te mirisne i čiste duče dah obuzme, pogledaj na jugoistok, dan se rađa na mojim rukama, uzmi reku iz mojih ruku, uzmi je, ti si dečak usnulih očiju, ti si Alani i jednoga dana gradićeš novi svet,, Sada ću na kolenima hodati, i otići ću daleko k Divnom Gospodaru; milost ištem, poslednja predaja ne postoji. „ Alani, šestogodišnji dečak , prekinuo je svoj monolog, ničeg više nije mogao da se seti, i nije mogao u sećanje da prizove tu jedinstvenu Priliku koja se njemu, samo njemu ukazala. Rukama se svoga lica dokopao, prekrio je lice dlanovima,, „ Žao mi je oče, samo sam ovo upamtio, mnogo mi je žao. „ - rekao je okovani dečak Alani svom okovanom Ocu Pitohujiu. Alani i Pitohuji živeli su na koncu planete, u jednoj dalekoj zemlji zvanoj Tuata In Dagda kojom gospodare Bledi Nobili. „ Jesi li u potpunosti siguran da ti se taj čovek baš takvim rečima obratio? Jesi li zaista video ruke njegove? - upitao je rob Pitohuji svog sina roba Alanija. „ Predragi moj oče, veruj mi, veruj u sve što sam ti preneo,, taj čovek je veličanstven, miran i nečujan, kretao se ka zapadu praćen suncem u zalasku. On ima oči kakve nikada nisam video,, okamenjene oči pune topline,, okamenjene stoga jer nisu želele da gledaju naopaki svet Bledih Nobila. „-uzbuđeno je govorio Alani. Sada je Pitohuji bio uzbuđen: „ Okamenjene oči, kažeš,,naravno to može biti samo On, samo On. „ „ Ko je to bio oče? Kako se zove čovek taj? Dozivao sam ga da se vrati ali on je otišao na zapad, daleko, predaleko. Zašto je otišao tako daleko? Pitohuji je uzeo dah da odgovori : „ Ne može da se navikne. „ „ Na šta to ne može da se navikne“ - zapitkivao je bez prestanka Alani. Pitohuji je uzeo dah da odgovori.   Nastaviće se...
    2628 Objavio/la maja hoffmann
  • 20 Jan 2014
      Na slobodu, dečko moj, na slobodu on ne može da se navikne. - u dahu je izgovorio Pitohuji. Alani je tek sada bio ponesen da postavlja nova pitanja, i taman je zaustio da kaže,, hiljade i hiljade reči pretile su da izađu iz grla njegovoga, ali Pitohuji je lagano podugao ruku svoju, zaustavio ga i rekao – Porastao si Alani, dovoljno da sve saznaš. Sada ću ti sve objasniti. Slušaj sad priču moju - Pitohuji je počeo kazivanje svoje Rađaju nas majke kojima su ruke vezane; kako i kada su Bledi Nobili zagospodarili Tuata In Dagdom, kako i kada mi,, narandžasto obojeni postadosmo nižim sojem, kako postadosmo robovima, niko nikada nije razotkrio, niko nikada nije saznao. Možda je to oduvek tako bilo,, Alani moj, prihvati saznanje da je rob svojina svakog pojedinca među Bledim Nobilima, i svih Bledih Nobila zajedno. Alani moj, znaj dečače, cela istorija zemlje Tuata In Dagda u dve rečenice može stati * nikada nijedan rob nije bio oslobođem/ * nikada nijedan rob ne sme biti oslobođen/ Pitaćeš se možda koje se pleme prvo naselilo na prostore ove, ali odgovora naći nećeš, jer ga i nema. Ni to niko ne zna. Samo se zna da robovi u njoj oduvek postoje. Preci naši, narandžasto obojeni ljudi, radili su sve poslove koji postoje, kao što i mi radimo; ipak, reći ću ti još da postoje Četiri Zadatka zadata od strane Bledih Nobila na koje smo raspoređeni, i te Zadatke Bledi Nobili smatraju jako važnim. / Mi smo berači kokosovih palmi* / Kamen kamenjem iz nesnosnih, pretoplih Dubina vadimo* / Kopamo rukama zemlju* / Nosimo na leđima Blede Nobile*   Nas je više, mnogo mnogo više. Njih je manje, jako jako mali broj. Nama ništa. Njima sve.   Narandžaste ruke naše u ranama su crveno-crnim. Bledičaste ruke njihove namazane su mirisnim kremastim tečnostima. Živimo u katakombama. Žive na čardacima sjaja, bogatsva i moći. Dok naša usta blato i mulj jedino poznaju, njihova usta poznaju najslađu hranu Tuga je prijatelj naš od pamtiveka, u izolovanosti ni za kakvu zabavu ne znamo,, Veselje je drug Nobila Bledih od pamtiveka, tugu i patnju nisu upoznali. Dane provodimo prizivajući Kraj kao oslobođenje od muka i bola. Dane provode u pesmi, plesu, pocupkivanju veselom, u igrama i ispijanju veselih napitaka. Čudimo se kako smo uopšte još živi. Čude se kad se požalimo da nam nije dobro.   Ali Oče moj, čovek kamenih očiju je slobodan, on slobodno hoda Tuata In Dagdom, da li to znači da je on potpuno slobodan? - ljubopitljiv je Alani Da, on je sasvim i potpuno slobodan – Pitohuji ogdovara brzo, rešen da Alaniju otkrije baš baš sve. Ali Oče moj, njegovo je lice narandžasto kao i naša lica. - opet će Alani,, Ne žuri, saznaćeš sve. - Pitohuji nastavlja priču. Nazivaju nas Bućkuriš-Poslednje pene pena narodom. Mi njih zovemo Ljubičasto-opijenim i Surovo-proždirućim narodom. Hleb koji mi jedemo nije hleb, voda koju pijemo nije voda. Hleb je naš neka vrsta slane prašine pomešane sa krupnim, gadnim crvima koji nam uvek pojedu glavni deo; voda je naša zapravo otrgnuti deo znoja sa nađih leđa, nataložen na čvornovatim šakama našim, i samo uz naročitu dozvolu Bledih Nobila možemo na brzinu srknuti koju kap,, ali brzo brzo. U mnogim krajevima Tuata In Dagde vode i nema. Bledi Nobili obećavaju da „ ako budemo bili dobri „ sledeće godine dobićemo vodu, i sledeće godine obećaju isto to. Za njih vode ima,, kupaju se sedam ili osam puta dnevno, a nas nazivaju „ stvarima koje se osećaju „. Bledi Nobili su izumeli dve ceremonije Čarobne Lepote,, kako su ih oni nazvali,, da bi nas „ počastili „ i nagradili za doprinos napretku Tuata In Dagde. Bez ceremonija Čarobne Lepote životi Bledih Nobila, kažu oni, bili bi dosadni i nezanimljivi. Prvu ceremoniju izvode Nalickano-poželjni Stražari koji imaju nadgledajuće oči i ništa im promaći ne može. U drugoj ceremoniji učestvuje celo pleme Bledih Nobila. Njih interesuje samo samo zabava. Evo kako se izvodi ritual prva ceremonija koju su nazvali – Khul,, U predvečerje, dana određenog svaki rob zna kuda treba da ide, i gde da pristigne. Robovi su poslušni i zastrašeni dok mirno koračaju ka odredištu gde se izvodi Khul. Bledi Nobili sa progoniteljskom slašću spremaju početak ceremonije, i preveliko raširenih usta osmehuju se; usne im se sve više i više šire dok se ne pretvore u razjapljeni usni otvor spreman da proguta svakog ko se razlikuje od njih. Ta razlika ne mora biti velika, dovoljno je da rob ima u svom imenu jedno slovo koje se Bledom Nobilu odn. Nalickano-poželjnom Stražaru na dopada i to je već sasvim sasvim dovoljno za kaznu surovu. Put koji robovi treba da pređu nije dugačak,, brzo se tamo stiže......//   Jedina velikodušnost koju su ponudili i sproveli jeste da deca do treće godine života ne moraju uzeti učešće u ceremoniji Kuhl. Tu uredbu su doneli u skorije vreme, i na nju su osobito ponosni.   Počinje Kuhl,, robovi stoje u dugačkom redu, jedan mora da istupi i da sačeka pitanje,, Dragi mladiću, ne želim ti nikakvo zlo, uzgred pitao bih te nešto..kako se lutko moja zoveš? - osmehuje se Nalickano-poželjni Stražar i miluje roba po potiljku,, Rob okleva..na kraju mora da odgovori jer se Damoklov mač ( omiljeno oružje Nobila ) već podigao da izvrši egzekuciju. „ zovem se Kalea „ - odgovorio je rob „ Ahhhhhh, kakvo je to ime Kalea,, to je nedozvoljivo, kako se neko može zvati Kalea?Mi to ime ne možemo prihvatiti kao ravnopravno. Vidi se da je nosilac imena neko ko u blatu živi i ne zaslužuje život kakvi imamo, mi Bledi Nobili, a ne zaslužuje ni da mu telo ostane u celini. - sikće Stražar. Zaslužio si ovu kaznu. Fijuknuo je mačem, i rob Kalea ostao je bez jedne ruke. „ Idemo dalje, baš me zanimaju imena ostalih Stvari Koje se Osećaju „- sikće sikće Nalickano-poželjni Stražar.   Nastaviće se...
    2391 Objavio/la maja hoffmann
Društvo 10.289 pregleda Jan 11, 2014
Demokratija Amero - Indijanaca

 

Demokratija Amero- Indijanaca

 

U današnje vreme neki američki Indijanci sebe nazivaju Indijancima, dok drugi ne vole tu reč. Njihov glavni prigovor je da reč “ Indijanac ” skriva pravu raznolikost, i prava imena, veoma različitih kultura. Međutim, potrebna je neka opšta kategorija koja bi se mogla suprostaviti belcima ”, “ Evropljanima ”, “ osvajačima ”. Stoga je neophodno koristiti termine “ domorodački Amerikanci ”, “ Amero-Indijanci ”, i prideve “ domorodački i “ urođenički ”. Primedbe, kako semantičke tako i političke, mogu se staviti svakom od njih. Radi boljeg razumevanja i tumačenja događaja, korišćenje ovih “ opterećenih ” reči je neizostavno.

Prvi kolonisti Amerike, tj. prvi ljudi ili zajednice koje su naseljavale Novi svet susreli su se, između ostalih plemena i sa Irokezima. Irokezi su predstavljali jednu od intelektualno najnaprednijih indijanskih zajednica severno od Meksika; bila je to velika i moćna konfederacija naroda koji su poštovali kao jednog od svojih najuticajnijih učitelja - mudrog i blagog čoveka po imenu Hijavata, koji im je mnogo godina ranije propovedao opšti mir, bratstvo i ravnopravnost svih ljudi i kraj mučenja i ubijanja. Štaviše, u strukturi svoje političke organizacije i običaja, kao i u institucijama svakodnevnog života oni su još uvek sledili ideale bratstva i jednakosti čije je temelje postavio Hijavata i zasnivali mnoge od svojih plemenskih odnosa na miroljubivim moralnim normama kojima ih je on učio. Ali svet njihovih neprijatelja, domorodaca kao i belaca, nije to primećivao. Nisu nikad čuli i znali za Hijavatu i njegovu filozofiju pa su zato urezivali u svoje pamćenje iznenadni ratni poklič i užasna, izobličena lica Irokeza u ratu.1

Ipak, nekolicina belaca sa većom sposobnošću poimanja i većom znatiželjom primetila je neobično zanimljive stvari vezane za Irokeze. Ove odlike prvi su primetili oni ljudi koji su sa Irokezima imali posla za vreme mira, trgovci koji su bili dočekivani gostoljubivom dobrodošlicom u selima pored reka i na šumovitim obalama jezera centralnog Njujorka, kao i kolonijalne vlasti koje su držale većanja sa njihovim vođama na svečanim pregovorima u Olbeniju. Sačemi, kako su zvali svoje vrhovne poglavice, često su bili mudri ljudi koji su ostavljali snažan utisak, sposobni za inteligentno razmišljanje, sa dubokom logikom, inteligencijom i govorničkim darom koji nosi i ubeđuje. Mnogi belci, koji su te iste intelektualne kvalitete primetili i kod nižih poglavica i stanovnika naselja koja su posećivali za vreme mira, zvali su ih “ jakim misliocima ” i opisivali kao znatno inteligentnije i misaonije nego što im je to priznavalo javno  

mnjenje. Ponekad bi tragovi ovakvog mišljenja manjine nailazili put do štampe. Jedan rani francuski istoričar Severne Amerike po imenu Bakevil de la Poteri, pozivajući se na iskaze francuskih činovnika koji su se sastali sa vođama Irokeza na mirovnim većima napisao je : “ Kada se u Francuskoj govori o Irokezima, pogrešno se smatra da su oni samo obični varvari...njihov pravi karakter jako se razlikuje; oni su najokrutniji i najstrašniji narod u Severnoj Americi, a istovremeno tako razboriti i pronicljivi kako se samo može zamisliti ” .

 

Jedan drugi pisac, Kadvalader Kolden, koji je pisao istoriju Irokeza u Njujorku 1727. godine, na osnovu zapisnika i izveštaja sa pregovora između Britanaca i Irokeza u Olbeniju, hvalio je Indijance kao darovite govornike i svoje čitaoce obaveštavao da su “ Pet Naroda jadni varvari, u najmračnijem neznanju, a ipak kroz ove tamne oblake probija sjajna i plemenita obdarenost ”.

 

Oni koji su se ozbiljno potrudili da prouče Irokeze otkrili su da se njihove intelektualne sposobnosti upadljivo iskazuju u nekim visoko razvijenim običajima i institucijama, od kojih osobito dve ukazuju na inteligenciju daleko iznad one na koju se nailazi kod primitivnih varvara. Mada nisu imali pisanog jezika, Irokezi su stvorili efikasnu zamenu u obliku obojenih kuglica nazvanih “ vampum ”, napravljenih od školjki i nanizanih u niske ili pojaseve različitih dezena i sa simbolima koji su imali određeno značenje. Irokezi su pravili i poklanjali vampum pojaseve da bi označili sklapanje saveza i ugovora ili obeležili značajne odluke i događaje.

 

Irokezi su pojaseve i niske, napravljene ponekad i od hiljadu kuglica, koristili kao “ podsetnike “, poverene Čuvaru Vampuma, koji je umeo sa  

njih da “ čita ” i kad god je bilo potrebno - podseća narod na događaje iz prošlosti označene različitim školjkama.

 

Još važniji bio je vanredno razvijen moralni i politički sistem koji se provlačio kroz ceo život Irokeza i koga ne bi mogao da stvori, a ni da održava neki nerazumni narod. Irokeze je činilo pet posebnih plemena ili naroda, Mohauk, Oneida, Onondaga, Kajuga i Seneka, ujedinjenih u savez ili konfederaciju koja je funkcionisala prema uvedenim zakonima. U veku monarhija i apsolutizma u Evropi, osnovni zakon Indijanaca bio je baziran na principima individualne slobode i vladavine uz saglasnost onih nad kojima se vlada, nešto što nisu imali ni sami belci. “ Svaki narod,” pisao je Kolden 1727.godine, “ sam je za sebe samostalna Republika, u kojoj sve Javne Poslove Rata i Mira vode Sačemi ili starci, koji su svoj autoritet stekli, i vlast u potpunosti dobili na osnovu Mišljenja koje ostali deo Naroda ima o njihovoj Mudrosti i Integritetu. Oni nikada ne sprovode svoje odluke Prinudom i Silom nametnutom bilo kom od svojih ljudi. Čast i Poštovanje njihova su glavna Nagrada, kao što su Sramota i Prezir njihova Kazna ”.

 

Tako jedinstvena organizacija domorodaca bazirana na plemenskim principima republikanstva i demokratije konačno je podstakla interesovanje mnogih kolonijalnih vođa, uključujući i Bendžamina Frenklina. Nekoliko trgovaca i činovnika koji su zadobili prijateljstvo i poverenje Indijanaca uspeli su da nam ostave detalje očevidaca o načinu na koji je Savez funkcionisao. Pričali su o sačemima koje je svaki narod slao u savezni savet čiji su svečani sastanci održavani u dugačkoj, korom drveća prekrivenoj kući u zemlji Onondaga; nakon dugih diskusija u kojima je glas svakog od pet naroda imao istu težinu, savet je donosio odluke obavezne za sve Irokeze. Pored toga, bilo je izveštaja sa opisom komplikovane podele svakog od ovih naroda u grupe i klanove, koji su rasli u obliku piramide i prenosili vlast i moć od dna ka vrhu, kao i drugih opisa koji su davali da se nasluti neobično jaka politička uloga žena. Ali tek posle Američke revolucije kada je ratnička moć Irokeza bila slomljena, beli ljudi su mogli bezbedno da žive i da osnovama i složenosti irokeške civilizacije posvete više od površne pažnje; njihova pažnja se sve više okretala prema najinteresantnijem pitanju: kada i kako je ovaj narod starosedelaca formirao svoj Savez koji predstavlja događaj koji ih je očigledno na putu političke organizacije odveo dalje od drugih Indijanaca severno od Asteka?

 

U prvoj polovini devetnaestog veka mladi Irokezi koji su se obrazovali u školama belaca, godinama su pokušavali da na ovo pitanje daju odgovor. Tradicionalno irokesko učenje im je prenošeno iz generacije u generaciju i bili su sigurni da poseduju informacije koje su beli ljudi želeli. Međutim, kada su probali da ih prenesu, um belaca nije mogao da shvati  

zato što su Irokezi govorili slikovito i u metaforama i na mitski način o onim vremenima kada im je dobri i mudri čovek Hijavata doneo veliki idealizam. U drugoj četvrtini devetnaestog veka, Henri R. Skulkroft, jedan od ranih američkih etnologa, sakupio je i objavio neke od irokeskih legendi. U njima je Hijavatu identifikovao kao najvećeg od svih irokeskih bogova, “ Gospodara života ” i pritom otišao još dalje dovodeći istog boga u vezu sa glavnim božanstvom Čipeva Indijanaca, naroda koji je govorio algonkinskim jezikom. Skulkroft je završio svoje delo nekritički nazivajući Hijavatu božanstvom Čipeva. Grešku je još više komplikovao H. V. Longfelou koji je fasciniran Skulkroftovim legendama Čipeva, na njima bazirao svoju čuvenu indijansku poemu i 1855. godine ime Hijavate učinio poznatim širom sveta, dajući mu, kao romansiranom heroju Čipeva Indijanaca, književnu besmrtnost.

 

 

nastaviće se...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

1 Elvin M. Džozefi, Jr., Poglavice patrioti, Beograd 2003, 13-14.

 



Komentari

2 komentara
  • Dubravka Belogrlic
    Dubravka Belogrlic :Čisto iz znatiželje odakle interesza ovu grupu Indijanaca_I dobrodošla na blog
    12. јануар 2014. - 1 voli ovo
  • maja hoffmann
    maja hoffmann Hvala Dubravka, oduvek me je zanimala istorija severnoamerickih indijanaca, proucavala sam to na studijama u Beogradu, a kad smo vec kod plemena - odusevljavaju me tetovaze Maora
    12. јануар 2014.