Blogovi

Blogovi po datumu

Tagovi

Statistika

  • 472
    Blogs
  • 54
    Active Bloggers
468 blogs
  • 27 Oct 2013
    Danas je Sveta Petka Pravoslavni vernici i SPC slave dan Svete Petke, zaštitnice žena, bolesnih i siromašnih. Vernici joj se obraćaju molitvom za pomoć i spas od bolesti i drugih životnih nevolja Srpska pravoslavna crkva praznuje dan Prepodobne mati Paraskeve - Svete Petke, zaštitnice žena, svetiteljke koja je pomagala bolesne i siromašne.Kult Svete Petke neguje se vekovima u jugoistočnoj Evropi, a poštuju je i neki nehrišćanski narodi na istoku.Vernici joj se obraćaju molitvom za pomoć i spas od bolesti i drugih životnih nevolja. Pored hramova Svete Petke često se nalaze izvori lekovite vode koju ljudi uzimaju verujući da će im zalečiti rane i zaštititi ih od bolesti.Paraskeva je rođena u Epivatu, kod grada Kalikratije u Maloj Aziji, pri kraju desetog ili početkom 11. veka.Po predanju, sveta Petka je mnoge godine provela u pustinji, u postu i molitvi i usamljeničkom životu. Predanje dalje kaže da joj se u snu javio anđeo i uputio u otadžbinu da širi veru Hristovu. Zato se Sveta Petka na ikonama predstavlja u monaškoj odeći, sa krstom u ruci.Na njenom grobu, kaže legenda, događala su se čuda. Bugarski car Jovan Asen 1238. godine po jednima je oteo, po drugima jednostavno preneo mošti svete Paraskeve u svoj prestoni grad Trnovo. Kad su Turci osvojili Bugarsku, mošti su prenete, po zapovesti sultana Bajazita, u moldavski grad Jaši.Kneginja Milica uspela je 1396. da izmoli svetiteljkine mošti i sahrani ih u crkvi Ružici, na Kalemegdanu.Sultan Sulejman Drugi preneo je mošti svete Paraskeve 1521. u Carigrad.Konačno, 1641. carigradski patrijarh Partenije poklonio je mošti moldavskom knezu Vasiliju Lupulu koji ih je preneo u Jaši i položio u crkvu Sveta tri jerarha, gde su i danas.
    3364 Objavio/la ЗРНО ВЕРЕ
  • Danas je Sveta Petka Pravoslavni vernici i SPC slave dan Svete Petke, zaštitnice žena, bolesnih i siromašnih. Vernici joj se obraćaju molitvom za pomoć i spas od bolesti i drugih životnih nevolja Srpska pravoslavna crkva praznuje dan Prepodobne mati Paraskeve - Svete Petke, zaštitnice žena, svetiteljke koja je pomagala bolesne i siromašne.Kult Svete Petke neguje se vekovima u jugoistočnoj Evropi, a poštuju je i neki nehrišćanski narodi na istoku.Vernici joj se obraćaju molitvom za pomoć i spas od bolesti i drugih životnih nevolja. Pored hramova Svete Petke često se nalaze izvori lekovite vode koju ljudi uzimaju verujući da će im zalečiti rane i zaštititi ih od bolesti.Paraskeva je rođena u Epivatu, kod grada Kalikratije u Maloj Aziji, pri kraju desetog ili početkom 11. veka.Po predanju, sveta Petka je mnoge godine provela u pustinji, u postu i molitvi i usamljeničkom životu. Predanje dalje kaže da joj se u snu javio anđeo i uputio u otadžbinu da širi veru Hristovu. Zato se Sveta Petka na ikonama predstavlja u monaškoj odeći, sa krstom u ruci.Na njenom grobu, kaže legenda, događala su se čuda. Bugarski car Jovan Asen 1238. godine po jednima je oteo, po drugima jednostavno preneo mošti svete Paraskeve u svoj prestoni grad Trnovo. Kad su Turci osvojili Bugarsku, mošti su prenete, po zapovesti sultana Bajazita, u moldavski grad Jaši.Kneginja Milica uspela je 1396. da izmoli svetiteljkine mošti i sahrani ih u crkvi Ružici, na Kalemegdanu.Sultan Sulejman Drugi preneo je mošti svete Paraskeve 1521. u Carigrad.Konačno, 1641. carigradski patrijarh Partenije poklonio je mošti moldavskom knezu Vasiliju Lupulu koji ih je preneo u Jaši i položio u crkvu Sveta tri jerarha, gde su i danas.
    Oct 27, 2013 3364
  • 28 Dec 2013
        Svake godine se na razne načine dovijam, kako da za moju klinku za ove praznike pred kraj godine, kada osim nje,sestričina  i Gospodin poreznik trlja ruke kako će me opelješiti ,a Belogrlići zbog toga što u familiji imaju i kiwije koji eto slave svoje i naše Božiče i  Nove Godine,baš rastegnu budzet da nema dalje. Obradovah se tamo negde u Septembru ,kad je lokalni Supermarket,(inače poznat i vrlo rasprostranjen lanac Supermarketa na Novom Zelandu)  pokrenuo jednu lepu i najvažnije besplatnu  akciju.Svaki put kada potrošite odredjenu sumu, dobijete na poklon po nešto za dečiju prodavnicu.Naravno i prodavnicu,koja je od kartona ali dosta stabilna i baš lepo dekorisana.Sve artikle u mini zdanju, koje manje više kupuje prosečno domaćinstvo i kasu koja bučno odsvira kad provučete CC ili Fly  Buys karticu.Ima i skener i tipke za  ukucavanje cena.Korpicu supermarketsku.Sve u svemu ima sve, za sate igranja prodavca.    Sad ko me poznaje, zna da ja minimalno  idem u supermarket ,jer skoro sve za ishranu proizvodim sama,a višak često menjam sa mesarom.pekarom,pržionicom kafe itd-Srećom mlada sam mama ,pa imam dosta drugarica koje još nemaju decu i dobile su zadatak da ovo (kad je već besplatno ), sakupe za mene. I tako obradovah Cali neizmerno i postah njen najbolji kupac.Bio je samo jedan problem. Novac nije bio deo dila.Nema problema,kreiram ja Cali dolare,sve sa njenom slikom i odštampam.        Ne lezi vraže, odemo juče Cali ,brat i ja u Supermarket i on joj tu još svašta nakupuje.I kakva je brbljiva ona se hvali jednom  čoveku koji je stajao iza nas u redu na kasi.Ja se okrenem i Gospodin je bio  ,niko drugi nego policajac (vrlo bitan detalj za nastavak priče).On je upita da li ona ima novac da to sve plati.   U prodavnici je bila užasna gužva i graja.I dugaaaačak red ispred kase. Ona mu odgovori: ' Ne znam ja da li ujka ima dovoljno ali to nije problem.Moja mama štampa pare'!!!! Odjednom u redu ispred i iza nas zavlada tišina i ja se zabezeknuh od pogleda policajca u mene na tu izjavu.Cali srećom prekinu tu situaciju pokazavši onome, koji se već držao za lisice, papirnatu novčanicu sa gornje slike.Malko zgužvanu ali prepoznatljivo iz moje štamparije novca.Svi se sa olakšanjem (neki možda i razočaranjem) nasmejaše.Pa vi sad vidite šta se može desiti kad Mama štampa pare.     p.s Ovo bi i kod vas bila   odlična marketing ideja za neki lanac supermarketa ,a i za nekog ko bi pravio sve te  male artikle  koji nose oznaku i  ime supermarketa.Ovde se to razgrabilo kao alva.
    3350 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  •     Svake godine se na razne načine dovijam, kako da za moju klinku za ove praznike pred kraj godine, kada osim nje,sestričina  i Gospodin poreznik trlja ruke kako će me opelješiti ,a Belogrlići zbog toga što u familiji imaju i kiwije koji eto slave svoje i naše Božiče i  Nove Godine,baš rastegnu budzet da nema dalje. Obradovah se tamo negde u Septembru ,kad je lokalni Supermarket,(inače poznat i vrlo rasprostranjen lanac Supermarketa na Novom Zelandu)  pokrenuo jednu lepu i najvažnije besplatnu  akciju.Svaki put kada potrošite odredjenu sumu, dobijete na poklon po nešto za dečiju prodavnicu.Naravno i prodavnicu,koja je od kartona ali dosta stabilna i baš lepo dekorisana.Sve artikle u mini zdanju, koje manje više kupuje prosečno domaćinstvo i kasu koja bučno odsvira kad provučete CC ili Fly  Buys karticu.Ima i skener i tipke za  ukucavanje cena.Korpicu supermarketsku.Sve u svemu ima sve, za sate igranja prodavca.    Sad ko me poznaje, zna da ja minimalno  idem u supermarket ,jer skoro sve za ishranu proizvodim sama,a višak često menjam sa mesarom.pekarom,pržionicom kafe itd-Srećom mlada sam mama ,pa imam dosta drugarica koje još nemaju decu i dobile su zadatak da ovo (kad je već besplatno ), sakupe za mene. I tako obradovah Cali neizmerno i postah njen najbolji kupac.Bio je samo jedan problem. Novac nije bio deo dila.Nema problema,kreiram ja Cali dolare,sve sa njenom slikom i odštampam.        Ne lezi vraže, odemo juče Cali ,brat i ja u Supermarket i on joj tu još svašta nakupuje.I kakva je brbljiva ona se hvali jednom  čoveku koji je stajao iza nas u redu na kasi.Ja se okrenem i Gospodin je bio  ,niko drugi nego policajac (vrlo bitan detalj za nastavak priče).On je upita da li ona ima novac da to sve plati.   U prodavnici je bila užasna gužva i graja.I dugaaaačak red ispred kase. Ona mu odgovori: ' Ne znam ja da li ujka ima dovoljno ali to nije problem.Moja mama štampa pare'!!!! Odjednom u redu ispred i iza nas zavlada tišina i ja se zabezeknuh od pogleda policajca u mene na tu izjavu.Cali srećom prekinu tu situaciju pokazavši onome, koji se već držao za lisice, papirnatu novčanicu sa gornje slike.Malko zgužvanu ali prepoznatljivo iz moje štamparije novca.Svi se sa olakšanjem (neki možda i razočaranjem) nasmejaše.Pa vi sad vidite šta se može desiti kad Mama štampa pare.     p.s Ovo bi i kod vas bila   odlična marketing ideja za neki lanac supermarketa ,a i za nekog ko bi pravio sve te  male artikle  koji nose oznaku i  ime supermarketa.Ovde se to razgrabilo kao alva.
    Dec 28, 2013 3350
  • 23 Apr 2014
    Jednom davno, u mom komšiluku, živeo je dečak koji je imao lošu narav. Njegov otac, u pokušaju da se sa time izbori i da ga usmeri na pravi put, dao mu je kesu punu eksera. Rekao mu je, svaki put kad pobesni i izgubi kontrolu nad sobom, da zakuca po jedan ekser u ogradu. Prvoga dana dečak je zakucao 37 eksera . Tokom sledećih nekoliko meseci, naučio je da kontroliše svoj bes i broj ukucanih eksera se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolisati svoju narav, nego zakucavati eksere u ogradu. Tako je došao dan kada nije pobesneo. Sa ponosom je rekao to svom ocu, a otac mu je odgovorio da, svakoga dana kada bude uspeo da iskontroliše svoje ponašanje, iz ograde isčupa jedan ekser. Dani su prolazili i jednoga dana dečko je bio u stanju da kaze svom ocu da je počupao sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde, i rekao: "Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi.Ograda vise nikad nece biti ista. Kada u besu kazeš ili uradiš nešto, to ostavlja ožiljak, baš kao što su ove rupe u ogradi. Možes čoveka ubosti nožem i izvuci noz, a posle toga nije važno koliko puta kažes da ti je žao, rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička. Prijatelji su zaista vrlo retki dragulji, oni čine da se smešiš, ohrabruju te da uspeš u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podele tvoj bol, imaju lepe reči za tebe i uvek im je srce otvoreno za tebe.” Nemojte čekati svetsku nedelju ili dan prijateljstva. Pokažite svojim prijateljima koliko Vam je stalo do njih. Svi vi koji sada ovo čitate… VI STE MOJI PRIJATELJI I JA SAM NA TO PONOSAN. Molim vas, oprostite mi ako sam ikada napravio rupu na vašoj ogradi.  
    3345 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Jednom davno, u mom komšiluku, živeo je dečak koji je imao lošu narav. Njegov otac, u pokušaju da se sa time izbori i da ga usmeri na pravi put, dao mu je kesu punu eksera. Rekao mu je, svaki put kad pobesni i izgubi kontrolu nad sobom, da zakuca po jedan ekser u ogradu. Prvoga dana dečak je zakucao 37 eksera . Tokom sledećih nekoliko meseci, naučio je da kontroliše svoj bes i broj ukucanih eksera se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolisati svoju narav, nego zakucavati eksere u ogradu. Tako je došao dan kada nije pobesneo. Sa ponosom je rekao to svom ocu, a otac mu je odgovorio da, svakoga dana kada bude uspeo da iskontroliše svoje ponašanje, iz ograde isčupa jedan ekser. Dani su prolazili i jednoga dana dečko je bio u stanju da kaze svom ocu da je počupao sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde, i rekao: "Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi.Ograda vise nikad nece biti ista. Kada u besu kazeš ili uradiš nešto, to ostavlja ožiljak, baš kao što su ove rupe u ogradi. Možes čoveka ubosti nožem i izvuci noz, a posle toga nije važno koliko puta kažes da ti je žao, rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička. Prijatelji su zaista vrlo retki dragulji, oni čine da se smešiš, ohrabruju te da uspeš u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podele tvoj bol, imaju lepe reči za tebe i uvek im je srce otvoreno za tebe.” Nemojte čekati svetsku nedelju ili dan prijateljstva. Pokažite svojim prijateljima koliko Vam je stalo do njih. Svi vi koji sada ovo čitate… VI STE MOJI PRIJATELJI I JA SAM NA TO PONOSAN. Molim vas, oprostite mi ako sam ikada napravio rupu na vašoj ogradi.  
    Apr 23, 2014 3345
  • 19 Jun 2014
      Vest da je Miša Blam umro nije bila na naslovnim stranama medija. Previše je politike, fudbala, hronike u ovoj zemlji pa je to – ko biva – bitnije. Džezer? Umro? Ah… Tužno, da… Ali šta ćete, moramo da pišemo o Mići Megatrendu, moramo o Svetskom prvenstvu, o uhapšenom Delibašiću, o Milu Đukanoviću… Dobro opravdanje za bilo kog urednika dnevnog, brzog, dinamičnog medija.  A da nije bilo ovog sjajnog kontrabasiste sa čudnim prezimenom, Beograd nikada verovatno ne bi imao džez odsek u muzičkoj školi Stanković.Da nije bilo ovog virtuoza na ogromnom instrumentu svetski džez bi bio siromašniji, a bibliografija o ovom pravcu u muzici ne bi imala nekoliko sjajnih naslova u kojima je Miša nadahnuto pisao o notama kojima je posvetio život.Miša Blam je bio rođen u Beogradu, sredinom decembra davne 1947. godine.Muzikom se bavio od malena, a u Beogradu i Belgiji je studirao muziku. Magistrirao je baš u stranoj zemlji. Svirao u Beogradskoj filharmoniji, a i slavni Herbert fon Karajan je bio spreman da mu otvori vrata Berlinskog radio orkestra, za koji je položio audiciju.Kako navodi B92 u svom tekstu o velikom majstoru muzike Miši, Blam je bio i „član Akademskog kamernog orkestra pod upravom prof. Dušana Skovrana i član Simfonijskog orkestra Doma JNA, pod upravom maestra Franca Klinara. Sredinom sedamdesetih postaje član Velikog narodnog orkestra Radio-televizije Beograd, a u periodu 1978−1989, član je Velikog džez orkestra (Big Band) RTB-a“.Živeo je zajedno sa svojim instrumentom i stvarao na njemu i u Dominikanskoj Republici i Izraelu. Nastupao u Holandiji, Italiji, Češkoj, Rumuniji, Mađarskoj, Bugarskoj, Rusiji, Nemačkoj, Albaniji, nekadašnjem Sovjetskom Savezu, potom u Rusiji, na Kubi, u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji, zemljama EU… U suštini, nema meridijana na kojima Miša Blam nije nastupao.Iza sebe je ostavio više od četrdeset albuma, od čega su tri solistička, a sarađivao je sa najvećim imenima svetskog džeza.Inicijativu za osnivanje prvog Muzeja džeza u Evropi pokrenuo je 2013. godine postavkom u Kući kralja Petra u okviru desete Noći muzeja.   „Džez je za nepunih 150 godina postojanja, po ugledu na svoju stariju sestru – klasiku, izgradio mnogo stilova, uticao na svetsku kulturu, rodio veliki broj antologijskih ličnosti, obeležio, zajedno sa filmom, 20. vek. Eto, utoliko je različit od drugih muzičkih kultura. Samim tim i njegovi poštovaoci,“ prenosi B92 reči Miše Blama koje je izgovorio odgovarajući na pitanje zašto je džez toliko autentičan i zašto su svi njegovi autori – autentični.Od danas nam ostaje da se Miše Blama samo sećamo. I da slušamo njegove note.Play it again, Sem… Miša will follow…       Preuzeto u celosti sa http://mojportal.org/laku-noc-dzezeru/  
    3317 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
      Vest da je Miša Blam umro nije bila na naslovnim stranama medija. Previše je politike, fudbala, hronike u ovoj zemlji pa je to – ko biva – bitnije. Džezer? Umro? Ah… Tužno, da… Ali šta ćete, moramo da pišemo o Mići Megatrendu, moramo o Svetskom prvenstvu, o uhapšenom Delibašiću, o Milu Đukanoviću… Dobro opravdanje za bilo kog urednika dnevnog, brzog, dinamičnog medija.  A da nije bilo ovog sjajnog kontrabasiste sa čudnim prezimenom, Beograd nikada verovatno ne bi imao džez odsek u muzičkoj školi Stanković.Da nije bilo ovog virtuoza na ogromnom instrumentu svetski džez bi bio siromašniji, a bibliografija o ovom pravcu u muzici ne bi imala nekoliko sjajnih naslova u kojima je Miša nadahnuto pisao o notama kojima je posvetio život.Miša Blam je bio rođen u Beogradu, sredinom decembra davne 1947. godine.Muzikom se bavio od malena, a u Beogradu i Belgiji je studirao muziku. Magistrirao je baš u stranoj zemlji. Svirao u Beogradskoj filharmoniji, a i slavni Herbert fon Karajan je bio spreman da mu otvori vrata Berlinskog radio orkestra, za koji je položio audiciju.Kako navodi B92 u svom tekstu o velikom majstoru muzike Miši, Blam je bio i „član Akademskog kamernog orkestra pod upravom prof. Dušana Skovrana i član Simfonijskog orkestra Doma JNA, pod upravom maestra Franca Klinara. Sredinom sedamdesetih postaje član Velikog narodnog orkestra Radio-televizije Beograd, a u periodu 1978−1989, član je Velikog džez orkestra (Big Band) RTB-a“.Živeo je zajedno sa svojim instrumentom i stvarao na njemu i u Dominikanskoj Republici i Izraelu. Nastupao u Holandiji, Italiji, Češkoj, Rumuniji, Mađarskoj, Bugarskoj, Rusiji, Nemačkoj, Albaniji, nekadašnjem Sovjetskom Savezu, potom u Rusiji, na Kubi, u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji, zemljama EU… U suštini, nema meridijana na kojima Miša Blam nije nastupao.Iza sebe je ostavio više od četrdeset albuma, od čega su tri solistička, a sarađivao je sa najvećim imenima svetskog džeza.Inicijativu za osnivanje prvog Muzeja džeza u Evropi pokrenuo je 2013. godine postavkom u Kući kralja Petra u okviru desete Noći muzeja.   „Džez je za nepunih 150 godina postojanja, po ugledu na svoju stariju sestru – klasiku, izgradio mnogo stilova, uticao na svetsku kulturu, rodio veliki broj antologijskih ličnosti, obeležio, zajedno sa filmom, 20. vek. Eto, utoliko je različit od drugih muzičkih kultura. Samim tim i njegovi poštovaoci,“ prenosi B92 reči Miše Blama koje je izgovorio odgovarajući na pitanje zašto je džez toliko autentičan i zašto su svi njegovi autori – autentični.Od danas nam ostaje da se Miše Blama samo sećamo. I da slušamo njegove note.Play it again, Sem… Miša will follow…       Preuzeto u celosti sa http://mojportal.org/laku-noc-dzezeru/  
    Jun 19, 2014 3317
  • 08 Jan 2014
       Ova priča mogla bi da počne kao i svaka bajka…. U jednoj dalekoj zemlji, ziveli su dobri i mirni ljudi i imali nemirnu dečurliju, koja u mračno doba Zloboleona veličanstveog nisu imali dovoljno igračaka, pa su utehu nalazili u računaljkama....       Eh… kako nisu imali svoje računaljke, snalazili su se kako su znali i umeli… Stara računarska učionica RCUBA (Računarski Centar Univerziteta u Beogradu) stvorila je jedan, tada novi oblik zabave i, shodno tome, nove učesnike u toj zabavi..  IRCERE.       Ovo je oda prvim beogradskim ircerima, sjajnoj ekipi nekih (tada) novih klinaca koji su u onom totalnom ludilu opšteg nemanja, prinašli osmehe družeći se onim srećnicima “preko grane” na jedan jedini mogući način.. na chatu. CELA TRI ili ČETIRI SATA su ircali… a onda bi se vrata RCUBA zatvorila do sledećeg radnog dana.. u 10 sati uveče.        U tim pionirskim danima srpskog irca, u vreme stvaranja sobe #serbia na Ircnetu i prvih dana kasnije moćnog SerbianCafea, glavna briga bila je da li ce Aftodita raditi i da li će biti dovoljno slobodnih računara…. Uz pitanje zasto dan tako kratko traje..    Njeno veličanstvo AFRODITA – prvi server - veza ircera sa svetom        Ono što je bilo posebno, i što to vreme izdvaja od svih ostalih fejsbukovskih i ostalih euforija, bilo je vreme posle 10….          Najbliže dovoljno mračno i, koliko toliko skriveno mesto, bio je parkić iza hotela Metropol, a najmisterioznije mesto u tom parkiću bila je klupica u drugom redu desno, ka Tašmajdanu…. Tu se društvo posle ircanja okupljalo, a ni zimi nisu bile retke noći koje su dočekane u prepičavanju novih poznanstavsa i pravljenju planova za veliku i svetlu budućnost.        Moja malenkost, kao neko ko je već imao svoj mali svet u obliku sopstvene racunarske laboratorije i kakav takav pristup internetu, ponekad bi se priključio u tom beskrajnom maštanju … naravno, ulaznica u to visoko društvo morala je da se plati… uglavnom se svodila na par gajbi piva iz obližnjih klubova.   Moram priznati da sam se, iako stariji od većine,  ponekad osećao kao “mali od palube”.  Moja, danas široka ramena, sigorno svoj raspon duguju i brzini kojom su se gajbice praznile…          Još jedan detalj ostao je tokom svih ovih godina fascinantan…  Klupaja je vremenomo postala sinonim provoda, društvo je raslo, a niko od, danas već odraslih porodičnih ljudi sa kojima se čstp susrećem, ne može da se seti da se iko ikada posvađao ili da je jedna ružna reč rečena. Današnjim klincima to svakako izgleda kao mislena imenica, ali to je i razlog zašto u naslovu ove priće stoji reč dinosaurusi… Danas, osim par časnih izuzetaka, u svetu Interneta, a pogotovo irca, nema tog fer pleja i opšte pozitivne atmosphere, nepokolebljive vere u sebe i bolje sutra… i koliko god da je to nekima smešno, svi ti dinosaurusi zaista su doziveli to bolje sutra. Zašto ? Pa, odgovor je jasan… verovali su u sebe.          Verovali su u sebe toliko, da su u jesenim noćima poslednje godine prošlog veka, zajedno, u mraku oko klupaje stvorili remek delo psihologije ubdućeg internet vremena - tekst “Klupica za navlačenje”, prvi tekst  u kome se predviđa pojava novih bolesti zavisnosti  - zavisnosti od interneta. Prava je šteta što je originalni tekst tog dokumenta izgubljen u onom ludilu vremena koje je posle toga nastalo, i autor ovog blga bio bi veoma srećan da taj tekst pronađe.       Zašto je taj tekst toliko bitan? Hmmm.. možda nije on toliko bitan, koliko je budio onaj deo svesti koji ponekad zanemarimo ploveći tim imaginarnim morima reči ispisanih na monitoru, zaboravljajući da one pretaju da postoje onog momenta kada se klikne na ono X gore desno, ili kada nestane struje…..       Budio nam je svest da znamo kada da kliknemo na to X, ili kada da isključimo struju, kako da ne dozvolimo da nam se zivot preseli u svet koji ne postoji i kako da se otmemo imaginarnom osecaju vaznosti kad dobijemo neki znak ispred nicka…  kako da ne budemo nickovi, nego da i dalje ostanemo nasmejani, iskreni i vedri ljudi (večito žedni onog ranije pomenutog piva, pa čak i ako je podgrejano od radijatora u magacinu pića osrednjih kafića).       Budio nam je svest da pomažemo jedni druge, a ne da gledamo kako da jedni drugima napakostimo…. Budio je prve ircerske ljubavi, a neke su prerasle i u veze koje i danas traju, baš kao i divna prijateljstva iz tih prvih dana…            Klupica za navlačenje, kao tekst, postao je deo nas, a pojam klupice je zauvek ostao sinonim za neko ludo vreme u kome je naša klupica bila i ostala  velika svetlost u opštem mraku tog vremena, kao mesto okupljanja, kao naše novo sutra, i kao motor koji nas je is tog ludog vremena izgurao.         Klupaja je davne 2006te, koliko me sećanje služi, otišla u istoriju. Danas kad me pitaju zašto na svetu (Interneta) nema više tako pozitivnih ljudi, ili zašto nema te energije koju smo mi imali (a imamo je još uvek), ja jednostavno kažem… nemaju svoju klupaju…  Neko je odlučio da je taj park lepši bez nje i tako ih ostavio na cedilu svim ovim fesjbljak i sličnim fazonima.. Nemaju gde zoru da dočekaju, pa moraju uz komp… kući..       Afrodita je odavno penzionisana, a ni pivo nije ono što je bilo… Jedino se moja ramena još drže J  Vežbalo se, vežbalo…       I sada.. da ne pomislite da sam samo ja vežbao, bilo je tu još puno njih…        Za sve te divne dane (a posebno noći) i za našu klupaju zajedno dižu čaše:   Giga, AcoKV, bahus,  chobanica, DrDa, Mona, cRvena, Helena, chombe, frt, Spidoje, Milos, Dina, Cimba, ControPenal, BigFoot, Marijan, Jelena, Cviki, francuz, gaja, zver, Webgazda, Steki, Zoro, Mare,  Gandzha, Feral, Bocky, Salac, Marija, Heha, Smut, Xman…   ....i mnogi drugi, za koje se nadam da mi neće zameriti što ih ovog puta nisam pomenuo…     … a nastavak… sledi.. uskoro… 
    3294 Objavio/la Chupko Chupavi
  •    Ova priča mogla bi da počne kao i svaka bajka…. U jednoj dalekoj zemlji, ziveli su dobri i mirni ljudi i imali nemirnu dečurliju, koja u mračno doba Zloboleona veličanstveog nisu imali dovoljno igračaka, pa su utehu nalazili u računaljkama....       Eh… kako nisu imali svoje računaljke, snalazili su se kako su znali i umeli… Stara računarska učionica RCUBA (Računarski Centar Univerziteta u Beogradu) stvorila je jedan, tada novi oblik zabave i, shodno tome, nove učesnike u toj zabavi..  IRCERE.       Ovo je oda prvim beogradskim ircerima, sjajnoj ekipi nekih (tada) novih klinaca koji su u onom totalnom ludilu opšteg nemanja, prinašli osmehe družeći se onim srećnicima “preko grane” na jedan jedini mogući način.. na chatu. CELA TRI ili ČETIRI SATA su ircali… a onda bi se vrata RCUBA zatvorila do sledećeg radnog dana.. u 10 sati uveče.        U tim pionirskim danima srpskog irca, u vreme stvaranja sobe #serbia na Ircnetu i prvih dana kasnije moćnog SerbianCafea, glavna briga bila je da li ce Aftodita raditi i da li će biti dovoljno slobodnih računara…. Uz pitanje zasto dan tako kratko traje..    Njeno veličanstvo AFRODITA – prvi server - veza ircera sa svetom        Ono što je bilo posebno, i što to vreme izdvaja od svih ostalih fejsbukovskih i ostalih euforija, bilo je vreme posle 10….          Najbliže dovoljno mračno i, koliko toliko skriveno mesto, bio je parkić iza hotela Metropol, a najmisterioznije mesto u tom parkiću bila je klupica u drugom redu desno, ka Tašmajdanu…. Tu se društvo posle ircanja okupljalo, a ni zimi nisu bile retke noći koje su dočekane u prepičavanju novih poznanstavsa i pravljenju planova za veliku i svetlu budućnost.        Moja malenkost, kao neko ko je već imao svoj mali svet u obliku sopstvene racunarske laboratorije i kakav takav pristup internetu, ponekad bi se priključio u tom beskrajnom maštanju … naravno, ulaznica u to visoko društvo morala je da se plati… uglavnom se svodila na par gajbi piva iz obližnjih klubova.   Moram priznati da sam se, iako stariji od većine,  ponekad osećao kao “mali od palube”.  Moja, danas široka ramena, sigorno svoj raspon duguju i brzini kojom su se gajbice praznile…          Još jedan detalj ostao je tokom svih ovih godina fascinantan…  Klupaja je vremenomo postala sinonim provoda, društvo je raslo, a niko od, danas već odraslih porodičnih ljudi sa kojima se čstp susrećem, ne može da se seti da se iko ikada posvađao ili da je jedna ružna reč rečena. Današnjim klincima to svakako izgleda kao mislena imenica, ali to je i razlog zašto u naslovu ove priće stoji reč dinosaurusi… Danas, osim par časnih izuzetaka, u svetu Interneta, a pogotovo irca, nema tog fer pleja i opšte pozitivne atmosphere, nepokolebljive vere u sebe i bolje sutra… i koliko god da je to nekima smešno, svi ti dinosaurusi zaista su doziveli to bolje sutra. Zašto ? Pa, odgovor je jasan… verovali su u sebe.          Verovali su u sebe toliko, da su u jesenim noćima poslednje godine prošlog veka, zajedno, u mraku oko klupaje stvorili remek delo psihologije ubdućeg internet vremena - tekst “Klupica za navlačenje”, prvi tekst  u kome se predviđa pojava novih bolesti zavisnosti  - zavisnosti od interneta. Prava je šteta što je originalni tekst tog dokumenta izgubljen u onom ludilu vremena koje je posle toga nastalo, i autor ovog blga bio bi veoma srećan da taj tekst pronađe.       Zašto je taj tekst toliko bitan? Hmmm.. možda nije on toliko bitan, koliko je budio onaj deo svesti koji ponekad zanemarimo ploveći tim imaginarnim morima reči ispisanih na monitoru, zaboravljajući da one pretaju da postoje onog momenta kada se klikne na ono X gore desno, ili kada nestane struje…..       Budio nam je svest da znamo kada da kliknemo na to X, ili kada da isključimo struju, kako da ne dozvolimo da nam se zivot preseli u svet koji ne postoji i kako da se otmemo imaginarnom osecaju vaznosti kad dobijemo neki znak ispred nicka…  kako da ne budemo nickovi, nego da i dalje ostanemo nasmejani, iskreni i vedri ljudi (večito žedni onog ranije pomenutog piva, pa čak i ako je podgrejano od radijatora u magacinu pića osrednjih kafića).       Budio nam je svest da pomažemo jedni druge, a ne da gledamo kako da jedni drugima napakostimo…. Budio je prve ircerske ljubavi, a neke su prerasle i u veze koje i danas traju, baš kao i divna prijateljstva iz tih prvih dana…            Klupica za navlačenje, kao tekst, postao je deo nas, a pojam klupice je zauvek ostao sinonim za neko ludo vreme u kome je naša klupica bila i ostala  velika svetlost u opštem mraku tog vremena, kao mesto okupljanja, kao naše novo sutra, i kao motor koji nas je is tog ludog vremena izgurao.         Klupaja je davne 2006te, koliko me sećanje služi, otišla u istoriju. Danas kad me pitaju zašto na svetu (Interneta) nema više tako pozitivnih ljudi, ili zašto nema te energije koju smo mi imali (a imamo je još uvek), ja jednostavno kažem… nemaju svoju klupaju…  Neko je odlučio da je taj park lepši bez nje i tako ih ostavio na cedilu svim ovim fesjbljak i sličnim fazonima.. Nemaju gde zoru da dočekaju, pa moraju uz komp… kući..       Afrodita je odavno penzionisana, a ni pivo nije ono što je bilo… Jedino se moja ramena još drže J  Vežbalo se, vežbalo…       I sada.. da ne pomislite da sam samo ja vežbao, bilo je tu još puno njih…        Za sve te divne dane (a posebno noći) i za našu klupaju zajedno dižu čaše:   Giga, AcoKV, bahus,  chobanica, DrDa, Mona, cRvena, Helena, chombe, frt, Spidoje, Milos, Dina, Cimba, ControPenal, BigFoot, Marijan, Jelena, Cviki, francuz, gaja, zver, Webgazda, Steki, Zoro, Mare,  Gandzha, Feral, Bocky, Salac, Marija, Heha, Smut, Xman…   ....i mnogi drugi, za koje se nadam da mi neće zameriti što ih ovog puta nisam pomenuo…     … a nastavak… sledi.. uskoro… 
    Jan 08, 2014 3294
  • 24 Jul 2015
         Sećam se jednog crtanog filma koji je prilično trapavo preveden baš ovako, kao ovaj moj naslov. Tema je bila jedan satiričan pogled na celokupnu evoluciju u kojoj je baš ovaj naš homo sapiens vulgaris trebalo da predstavlja kariku koja nedostaje.    Nisam siguran da je ovoj planeti baš taj sapiens nedostajao, ali je crtać stvarno super... mislim da mu je originalan naziv "Homo" ili "Huomo"... tako nešto... inače.. kasetu sa filmom pojeli su žuti mravi kod prijatelja koji je pozajmio da pogleda... ala je odgledao, svaka mu čast...    Elem... Da li znate onaj osećaj kad u životu nešto ostane onako nedovršeno, kao da nas je neko zaustavio na pola koraka i u tom položaju ostanemo godinama.... i nikako da se korak napravi... i tako, vremenom, to postane karika koja nije ostvarena, zatvorena... i traje... nedostaje. Kad god pomislimo na te korake.. ili karike.. ostane gorak ukus nečega što je ostalo u vazduhu... nedorečeno... Najgore su one priče, kad poletiš, a onda se sve zamrzne i tu stoji... predugo.... toliko dugo da misliš da to samo u tvojim mislima postoji, da su za sve druge te priče odavno zakopane u nekim, odavno tamnim, hodnicima zaboravljenih trenutaka nekog vremena koga više nema. A iz pola tog koraka... naučio sam pola svog života... kako bi bilo da nije ostalo na pola...    I tako.. prolazi vreme.... sve dok jednog dana, opet nekom čudnom igrom onog ko od gore vidi sve, par slučajnih reči u prolazu ne promeni sve... Udari kao munja u tu davno zaboravljenu kariku i postavi jednim potezom sve na svoje mesto... zatvori je tako da je niko nikad više pomeriti ne može. I shvatih da ti hodnici nisu bili tamni, da nije zaboravljeno... Na neki drugi način, neka druga karika...    I onda opet obučem onaj, već skoro zaboravljeni, kostim večitog dečaka, zagledam se u oblak i uživam u svojim osmesima.. i ne samo svojim.... Toliko je vremena prošlo, toliko smo naučili, proživeli... a osmesi... e pa osmesi su i dalje tu... a tu je i trema.. haha.. Zamisli... i veliki rebus u glavi - da li je moguće... E, pa izgleda da jeste ...   Kad veruješ.. sve je moguće... i zato, čitaoče, rođače, slučajni prolazniče, ko god da si .... Veruj.. samo veruj.. i sve je moguće! SVE je OSTVARIVO !   .. i tako.. sve to.. dok drugi osmeh spava....    ... posvećeno dinosaurusima iz doba Jure koji znaju razliku između oblaka i Clouda ...
    3273 Objavio/la Chupko Chupavi
  •      Sećam se jednog crtanog filma koji je prilično trapavo preveden baš ovako, kao ovaj moj naslov. Tema je bila jedan satiričan pogled na celokupnu evoluciju u kojoj je baš ovaj naš homo sapiens vulgaris trebalo da predstavlja kariku koja nedostaje.    Nisam siguran da je ovoj planeti baš taj sapiens nedostajao, ali je crtać stvarno super... mislim da mu je originalan naziv "Homo" ili "Huomo"... tako nešto... inače.. kasetu sa filmom pojeli su žuti mravi kod prijatelja koji je pozajmio da pogleda... ala je odgledao, svaka mu čast...    Elem... Da li znate onaj osećaj kad u životu nešto ostane onako nedovršeno, kao da nas je neko zaustavio na pola koraka i u tom položaju ostanemo godinama.... i nikako da se korak napravi... i tako, vremenom, to postane karika koja nije ostvarena, zatvorena... i traje... nedostaje. Kad god pomislimo na te korake.. ili karike.. ostane gorak ukus nečega što je ostalo u vazduhu... nedorečeno... Najgore su one priče, kad poletiš, a onda se sve zamrzne i tu stoji... predugo.... toliko dugo da misliš da to samo u tvojim mislima postoji, da su za sve druge te priče odavno zakopane u nekim, odavno tamnim, hodnicima zaboravljenih trenutaka nekog vremena koga više nema. A iz pola tog koraka... naučio sam pola svog života... kako bi bilo da nije ostalo na pola...    I tako.. prolazi vreme.... sve dok jednog dana, opet nekom čudnom igrom onog ko od gore vidi sve, par slučajnih reči u prolazu ne promeni sve... Udari kao munja u tu davno zaboravljenu kariku i postavi jednim potezom sve na svoje mesto... zatvori je tako da je niko nikad više pomeriti ne može. I shvatih da ti hodnici nisu bili tamni, da nije zaboravljeno... Na neki drugi način, neka druga karika...    I onda opet obučem onaj, već skoro zaboravljeni, kostim večitog dečaka, zagledam se u oblak i uživam u svojim osmesima.. i ne samo svojim.... Toliko je vremena prošlo, toliko smo naučili, proživeli... a osmesi... e pa osmesi su i dalje tu... a tu je i trema.. haha.. Zamisli... i veliki rebus u glavi - da li je moguće... E, pa izgleda da jeste ...   Kad veruješ.. sve je moguće... i zato, čitaoče, rođače, slučajni prolazniče, ko god da si .... Veruj.. samo veruj.. i sve je moguće! SVE je OSTVARIVO !   .. i tako.. sve to.. dok drugi osmeh spava....    ... posvećeno dinosaurusima iz doba Jure koji znaju razliku između oblaka i Clouda ...
    Jul 24, 2015 3273
  • 30 Jan 2014
    Zašto uzeti mađarsko državljanstvo? Na to pitanje će svako odgovoriti za sebe a ja ću probati da ovim tekstom pomognem onima koji znaju zašto! Siguran sam da će ovaj tekst naići na osudu ostrašćenih ali i na prihvatanje onih sa malo širim pogledom pa se njima i obraćam. To je dilema na koju svako za sebe treba da odgovori i   siguran sam da postoji mnogo razloga za uzimanje mađarskog državljanstva kao i onih protiv njega. Osvrnuću se  na one pozitivnije strane. Treba znati šta dobijamo ako uzmemo mađarsko državljanstvo tj pasoš? Sa mađarskim pasošem su nam zagarantovana sva prava koja imaju građani EU jer smo i mi postali isto. Imamo prava da nesmetano živimo i radimo u bilo kojoj članici EU.    Naša deca imaju pravo na školovanje, stipendije, pomoc...to su neki od primera, malo li je? U principu se dobija pravo na izbor pa ko je koliko sposoban i vredan tako će mu i biti. Al da pređem na samo dobijanje mađarskog državljanstva. Za dobijanje Mađarskog državljanstva nije potrebno da imate veze sa Mađarima, tj da vam je poreklo mađarsko što malo ko zna . Prvi uslov i najosnovniji je da dokažete da je neko od vaših predaka rođen na teritoriji Vojvodine do 1921 godine bez obzira na vaše ime ili mesto rođenja, to ih ne zanima!!!! (  uzima se u obzir i  od 1941god-1945god) Kada izvadite potrebne izvode iz matične knjige rođenih i verovatno umrlicu od predaka koji je rođen u to vreme jer je jedino to sačuvano kod matičara, potrebno je sve te papire prevesti na mađarski jezik.  Preporučujem da to ne radite u Novom Sadu jer vas prevođenje košta oko 10e po papiru te vam savetujem da to uradite u Temerinu u jednoj advokatskoj kancelariji koja naplaćuje 500din po papiru a imaćete oko 6 papira. Kada ste sve to uradili onda ste veoma blizu dobijanja mađarskog državljanstva nakon čega vam sledi popunjavanje formulara u konzulatu ili u nekoj mesnoj kancelariji u samoj Mađarskoj. Da bi ste to mogli da uradite kao i da prođete neki vid intervjua tj razgovora sa službenicima potrebno je poznavanje jezika koje se da naučiti ako ste dovoljno uporni i ako vam je stalo do mađarskog državljanstva. Da rezimiramo: za dobijanje mađarskog državljanstva je  potrebno da ispunite  2 uslova. 1. Da dokažete da je neko od vaših predaka rođen na teritoriji Vojvodine do 1921godina 2. Da znate Mađarski jezik!!!  Namojte verovati svemu što se piše na internetu jer ja govorim iz iskustva i znam da se svaki jezik nauči, barem neka osnova koju oni traže. Da li postoji način da se zaobiđe poznavanje jezika?- to se mnogi pitaju. Pretpostavljam da postoji ali ja to ne savetujem jer je lakše naučiti osnovu jezika, malo se potruditi.  Koji nivo znanja je potreban? To je prlično relativno što znam iz iskustva jer se meni desilo da sam na predaji papira  u Mađarskoj, prilično lako prošao jer je službenica bila neverovatno ljubazna i mnogo mi pomogla postavljajući pitanja na način da mogu razumeti pitanje: '' Vi ste iz Novog Sada?'' To je prošlo veoma lako i prosto sam bio ponosan što postajem Mađar i što sam umeo da se ispričam sa službenicom odgovarajući sa '' Igen il Nem''. U januaru prošle godine sam dobio poziv da dođem na zakletvu. Ovaj put sam se pripremio. znao sam da se predstavim, da komuniciram na nekom osnovnom nivou jer mi je to bilo veoma važno. Ali, baš se desilo da su pred samu zakletvu odlučili da nas ponovo propitaju a ovaj put nije bila prisutna dobra službenica...AAAAAAAAA, NEEE! Pojavila se neka namrgođena i manje ljubazna teta koja nas iz Srbije nije baš blagonaklono gledala a ja sam se nadao da će barem prema Ćazimu Salihiju biti malo blaža. Nije bila blaža  a ja sam zamoljen da nastavim sa dobrim radom i da se javim kada naučim perfektno da govorim Mađarski. Stoga je to veoma relativno. Istina je da se treba potruditi i naučiti. Ja trenutno učim i verujem da ću u narednom periodu realizovati celu ovu priču.  Za više informacija, Novosađani se mogu prošetati do ulice Miletićeva br 4 gde se nalazi mađarska kancelarija i veoma su ljubazni, odgovaraju na sva pitanja. U toj kancelariji možete podneti zahtev za dobijanje Mađarskog državljanstva. Eto, podelio sam informaciju u nadi da sam nekome pomogao. Sretno!  
    3254 Objavio/la Ćazim Salihi
  • Zašto uzeti mađarsko državljanstvo? Na to pitanje će svako odgovoriti za sebe a ja ću probati da ovim tekstom pomognem onima koji znaju zašto! Siguran sam da će ovaj tekst naići na osudu ostrašćenih ali i na prihvatanje onih sa malo širim pogledom pa se njima i obraćam. To je dilema na koju svako za sebe treba da odgovori i   siguran sam da postoji mnogo razloga za uzimanje mađarskog državljanstva kao i onih protiv njega. Osvrnuću se  na one pozitivnije strane. Treba znati šta dobijamo ako uzmemo mađarsko državljanstvo tj pasoš? Sa mađarskim pasošem su nam zagarantovana sva prava koja imaju građani EU jer smo i mi postali isto. Imamo prava da nesmetano živimo i radimo u bilo kojoj članici EU.    Naša deca imaju pravo na školovanje, stipendije, pomoc...to su neki od primera, malo li je? U principu se dobija pravo na izbor pa ko je koliko sposoban i vredan tako će mu i biti. Al da pređem na samo dobijanje mađarskog državljanstva. Za dobijanje Mađarskog državljanstva nije potrebno da imate veze sa Mađarima, tj da vam je poreklo mađarsko što malo ko zna . Prvi uslov i najosnovniji je da dokažete da je neko od vaših predaka rođen na teritoriji Vojvodine do 1921 godine bez obzira na vaše ime ili mesto rođenja, to ih ne zanima!!!! (  uzima se u obzir i  od 1941god-1945god) Kada izvadite potrebne izvode iz matične knjige rođenih i verovatno umrlicu od predaka koji je rođen u to vreme jer je jedino to sačuvano kod matičara, potrebno je sve te papire prevesti na mađarski jezik.  Preporučujem da to ne radite u Novom Sadu jer vas prevođenje košta oko 10e po papiru te vam savetujem da to uradite u Temerinu u jednoj advokatskoj kancelariji koja naplaćuje 500din po papiru a imaćete oko 6 papira. Kada ste sve to uradili onda ste veoma blizu dobijanja mađarskog državljanstva nakon čega vam sledi popunjavanje formulara u konzulatu ili u nekoj mesnoj kancelariji u samoj Mađarskoj. Da bi ste to mogli da uradite kao i da prođete neki vid intervjua tj razgovora sa službenicima potrebno je poznavanje jezika koje se da naučiti ako ste dovoljno uporni i ako vam je stalo do mađarskog državljanstva. Da rezimiramo: za dobijanje mađarskog državljanstva je  potrebno da ispunite  2 uslova. 1. Da dokažete da je neko od vaših predaka rođen na teritoriji Vojvodine do 1921godina 2. Da znate Mađarski jezik!!!  Namojte verovati svemu što se piše na internetu jer ja govorim iz iskustva i znam da se svaki jezik nauči, barem neka osnova koju oni traže. Da li postoji način da se zaobiđe poznavanje jezika?- to se mnogi pitaju. Pretpostavljam da postoji ali ja to ne savetujem jer je lakše naučiti osnovu jezika, malo se potruditi.  Koji nivo znanja je potreban? To je prlično relativno što znam iz iskustva jer se meni desilo da sam na predaji papira  u Mađarskoj, prilično lako prošao jer je službenica bila neverovatno ljubazna i mnogo mi pomogla postavljajući pitanja na način da mogu razumeti pitanje: '' Vi ste iz Novog Sada?'' To je prošlo veoma lako i prosto sam bio ponosan što postajem Mađar i što sam umeo da se ispričam sa službenicom odgovarajući sa '' Igen il Nem''. U januaru prošle godine sam dobio poziv da dođem na zakletvu. Ovaj put sam se pripremio. znao sam da se predstavim, da komuniciram na nekom osnovnom nivou jer mi je to bilo veoma važno. Ali, baš se desilo da su pred samu zakletvu odlučili da nas ponovo propitaju a ovaj put nije bila prisutna dobra službenica...AAAAAAAAA, NEEE! Pojavila se neka namrgođena i manje ljubazna teta koja nas iz Srbije nije baš blagonaklono gledala a ja sam se nadao da će barem prema Ćazimu Salihiju biti malo blaža. Nije bila blaža  a ja sam zamoljen da nastavim sa dobrim radom i da se javim kada naučim perfektno da govorim Mađarski. Stoga je to veoma relativno. Istina je da se treba potruditi i naučiti. Ja trenutno učim i verujem da ću u narednom periodu realizovati celu ovu priču.  Za više informacija, Novosađani se mogu prošetati do ulice Miletićeva br 4 gde se nalazi mađarska kancelarija i veoma su ljubazni, odgovaraju na sva pitanja. U toj kancelariji možete podneti zahtev za dobijanje Mađarskog državljanstva. Eto, podelio sam informaciju u nadi da sam nekome pomogao. Sretno!  
    Jan 30, 2014 3254
  • 23 Dec 2013
    Nemam baš originalan naslov, ali je odgovarajući. Zaista volim net. Sticajem okolnosti više puta sam se selila sa porodicom, pa tako u Beogradu, a još manje u Zemunu, gotovo da nemam prijatelja. Potrebu za druženjem nadomestio mi je net. Šta više, na netu imam prijatelje koji su bolji nego većina koje sam smatrala prijateljima u RL.     Od malena sam volela da radim nešto rukama. Kad sam došla da živim u ovom velikom gradu, nastavila sam da negujem svoj prvi hobi (ne računajući heklanje, vez, šivenje i ostale tričarije), a to su fitokolaži, ili radovi od presovanog cveća. To radim 25 godina. Otkrivajući čarobni svet neta, otkrivala sam i nove tehnike u kreativnosti, dekupaž, quilling, scrapbooking, čestitke, reciklaža, nakit, sve po malo, a ništa savršeno. Ipak, dovoljno dobro da obradujem prijatelje poklonima, da razmenjujem poklone sa ostalim kreativkama i da mi sve to donosi puno radosti.         Neću više da vas opterećujem svojim radovima. Imam blog samo o tome. Želela sam da se predstavim, da ovde počnem da pišem. Ono najvažnije što želim da vam napišem, mada to verovatno i znate, čim zalazite na ovo lepo mesto. Niko nema dve leve ruke. Svako može nešto da radi, da stvara i tako se oslobađa stresa, pobegne od briga, raduje se svojim rezultatima. Dovoljno je naći uputstva na blogovima ili youtube, kao recept za dobro jelo ili kolače, malo volje i vremena, i možete stvoriti lepotu. Ne mora biti savršeno, važno je da je vaše i da budete srećni i radujete se samom činu stvaranja. Mislim da moji radovi imaju puno grešaka, svakodnevno na blogovima, pinterestu, fejsu gledam šta drugi stvaraju, i vidim da je mnogo bolje od onoga što ja radim. Vidim i da kreativke u inostranstvu imaju savršene materijale i alate, a ja sve radim makazama i improvizovanim alatima. Ipak, u toliko je vrednije ono što stvorim.   Praznici su na pragu, napravite nešto drugačije, ideja je prepun i ovaj sajt i ceo net. Živeli mi!      
    3246 Objavio/la Nena3110
  • Nemam baš originalan naslov, ali je odgovarajući. Zaista volim net. Sticajem okolnosti više puta sam se selila sa porodicom, pa tako u Beogradu, a još manje u Zemunu, gotovo da nemam prijatelja. Potrebu za druženjem nadomestio mi je net. Šta više, na netu imam prijatelje koji su bolji nego većina koje sam smatrala prijateljima u RL.     Od malena sam volela da radim nešto rukama. Kad sam došla da živim u ovom velikom gradu, nastavila sam da negujem svoj prvi hobi (ne računajući heklanje, vez, šivenje i ostale tričarije), a to su fitokolaži, ili radovi od presovanog cveća. To radim 25 godina. Otkrivajući čarobni svet neta, otkrivala sam i nove tehnike u kreativnosti, dekupaž, quilling, scrapbooking, čestitke, reciklaža, nakit, sve po malo, a ništa savršeno. Ipak, dovoljno dobro da obradujem prijatelje poklonima, da razmenjujem poklone sa ostalim kreativkama i da mi sve to donosi puno radosti.         Neću više da vas opterećujem svojim radovima. Imam blog samo o tome. Želela sam da se predstavim, da ovde počnem da pišem. Ono najvažnije što želim da vam napišem, mada to verovatno i znate, čim zalazite na ovo lepo mesto. Niko nema dve leve ruke. Svako može nešto da radi, da stvara i tako se oslobađa stresa, pobegne od briga, raduje se svojim rezultatima. Dovoljno je naći uputstva na blogovima ili youtube, kao recept za dobro jelo ili kolače, malo volje i vremena, i možete stvoriti lepotu. Ne mora biti savršeno, važno je da je vaše i da budete srećni i radujete se samom činu stvaranja. Mislim da moji radovi imaju puno grešaka, svakodnevno na blogovima, pinterestu, fejsu gledam šta drugi stvaraju, i vidim da je mnogo bolje od onoga što ja radim. Vidim i da kreativke u inostranstvu imaju savršene materijale i alate, a ja sve radim makazama i improvizovanim alatima. Ipak, u toliko je vrednije ono što stvorim.   Praznici su na pragu, napravite nešto drugačije, ideja je prepun i ovaj sajt i ceo net. Živeli mi!      
    Dec 23, 2013 3246
  • 21 Jan 2016
      Čitajuci ovo pismo dosla sam do zaključka da gđi. Barjaktarević pisanje uz vetar ide od ruke :) Pitanja koja su se automatski nanizala ...- Zar misli da će tamo, gde ode, premijer da je dočeka i brine njene brige?! (Primetih da se, ovom našem, obraća sa ti, što je iskaz neke bliskosti. Verovatno su kao nokat i meso, pa mu njen odlazak neće lako pasti.)- Gde je ta zemlja "U kojoj se vrednuje rad, ceni poštenje, drži do obrazovanja i u kojoj ima reda i zakona"?! (Da joj nije i Petar Pan neki rod pa će preko veze da je ubaci u Nedođiju?!)- Odakle joj ideja da se negde cene diplome, to je običan požuteo papir koji imaju mnogi i koji se kupuje svuda.- Kakve veze premijer ima sa tim što je jedna srpska unuka, ćerka i majka odlučila da krene trbuhom za kruhom?! (Otišle su mnoge pre nje i otićiće jos mnoge.)- Čemu uopšte to obraćanje premijeru? Zarad veće čitanosti, boljeg google kotiranja?...Pa da krenemo redom.-Boli, premijera uvce, ono praseće, reš pečeno, za nju, kao i za sve nas. Boli našeg, a boli i sve ostale!!! Imaju oni dovoljno svojih briga. Zar i o narodu da brinu?! :) Šalu na stranu, čudi me tolika nesvest i bila sam ubeđena da su mnoge od navedenih stvari prevaziđene ali eto, živ čovek greši. Hajde da se podsetimo stvarnog stanja po gore zadatim stavkama... -Ljudi se cene zbog svojih kvaliteta, znanja, sposobnosti i dostignuća u raznim oblastima, bez obzira na stručnu spremu iliti diplomu okačenu o klin.Ako je njeno najveće dostignuće, do 44 godine života, knjiga "Pisanje uz vetar" i kojekakvi članci nisam sigurna da će joj seledećih 44 biti išta bolje.Razmislite o tome koliko ste postigli do sada, koliko ste intelektualno evoluirali i po tome ćete znati koliko vredite i  šta trebate menjati u životu jer...Za njih, mi smo potrošna roba, kojoj je cena unapred određena bez ikakve garancije. Za sve više od toga morate sami da se pobrinete.Hoćete li bolje, penziono osiguranje platićete ga sami, želite bolje zdravstveno osiguranje, može, al' da ga plaćate sami.Želite li  bolje obrazovanje za svoju decu, može, poluprivatne ili privatne škole koje ćete takođe sami platiti. Za sve ono što je više od minimuma morate debelo da zaginete i platite. I nemojte da zaboravite onu narodnu "Što više imaš više ti treba". -Osim većih plata, u toj zemlji Nedođiji, imaćete i sasvim drugačiji tempo života. -Učite strane jezike, ne žalite ni novac ni vreme da nadopunjujte svoje znanje bez obzira koliko vam je godina i gde se nalazili. -U Nedođiji možete da gostite goste, povremeno, kad vam se uklopi slobodno vreme jer ga je jako malo.Bićete umorni i željni porodice, te vam neće pasti na pamet da pola dana spremate hranu i dva sata perete i raspremate za gostima. Povremeni izlazak sa poznanicima je idealno rešenje. -Kupovaćete novu garderobu po radnjama, istog kvaliteta kao što je ona koju možete da kupite kod kineza za bagatelu. Iste one kopije markirane robe ali po mnogo većoj ceni, ili originalne kreacije poznatih dizajnera za basnoslovne sume novca.Nigde ljudi nisu bolje i modernije obučeni od vas u Srbiji!Sniženja bi jedva (do) čekali, a sakupljali bi i razne kupone sa raznoraznim popustima. To radi svaki, iole, pametan čovek i ne, nije sramota, već promoćurnost! -Neće vas pelješiti inspektori već državni poreznici i osiguravajuće kompanije... -Poštenim radom možete hraniti decu, ali hranom punom pesticida, metala, i ostalih otrovnih materija. Za BIO proizvode morali bi da iskoristite veći deo budzeta a čak i da vam novac ne predstavlja problem nećete imati dovoljno vremena za kuvanje i brigu o svojim najmilijima.Uzimajući u obzir radno vreme i vreme koje deca provedu u školi vrlo je verovatno da ćete decu viđati u večernjim satima što znači da su već i pili i jeli, što po školskim kantinama, što po restoranima brze hrane ili automatima.Vaspitanje i brigu o deci morate podići na daleko veći nivo, jer su kriminal i nasilje daleko zastupljeniji nego u Srbiji.... Ima tu još toliko toga što bih mogla da vam pišem, ali plašim se da je već predugačko. Na sva ona "Zašto" pitanja, koja je gđe. Barjaktarević postavila premijeru, odgovor je jednostavan: Zbog novca!Jer ponos se ne ogleda u materjalnom već duhovnom bogatstvu naroda i verujte mi na reč kada kažem da je Srbija u tom smislu bogata zemlja.   Sve u svemu, pre nego što odlučite da odete iz zemlje, porazgovarajte sa ljudima koji već žive van granica Srbije jer aktuelno, socijalno stanje (siromaštvo) je u svim državama katastrofalno, ne samo u Srbiji, ne samo u Evropi...kompletna planeta je u haotičnom stanju, pa ako već pišate uz vetar pišajte u svom dvorištu! :) Ako se pak odlučite da odete iz zemlje zbog finansijskog stanja, ne zaboravite da su zlatne šezdesete davno prošle.... Veliki pozdrav za sve vas, veliki pozdrav i za gđu. Barjaktarević do sledećeg čitanja, kada bude shvatila da će joj i Bendzamin Franklin i Barok i Rokoko presesti isto kao i Nikola Tesla.
    3237 Objavio/la I ♥ net
  •   Čitajuci ovo pismo dosla sam do zaključka da gđi. Barjaktarević pisanje uz vetar ide od ruke :) Pitanja koja su se automatski nanizala ...- Zar misli da će tamo, gde ode, premijer da je dočeka i brine njene brige?! (Primetih da se, ovom našem, obraća sa ti, što je iskaz neke bliskosti. Verovatno su kao nokat i meso, pa mu njen odlazak neće lako pasti.)- Gde je ta zemlja "U kojoj se vrednuje rad, ceni poštenje, drži do obrazovanja i u kojoj ima reda i zakona"?! (Da joj nije i Petar Pan neki rod pa će preko veze da je ubaci u Nedođiju?!)- Odakle joj ideja da se negde cene diplome, to je običan požuteo papir koji imaju mnogi i koji se kupuje svuda.- Kakve veze premijer ima sa tim što je jedna srpska unuka, ćerka i majka odlučila da krene trbuhom za kruhom?! (Otišle su mnoge pre nje i otićiće jos mnoge.)- Čemu uopšte to obraćanje premijeru? Zarad veće čitanosti, boljeg google kotiranja?...Pa da krenemo redom.-Boli, premijera uvce, ono praseće, reš pečeno, za nju, kao i za sve nas. Boli našeg, a boli i sve ostale!!! Imaju oni dovoljno svojih briga. Zar i o narodu da brinu?! :) Šalu na stranu, čudi me tolika nesvest i bila sam ubeđena da su mnoge od navedenih stvari prevaziđene ali eto, živ čovek greši. Hajde da se podsetimo stvarnog stanja po gore zadatim stavkama... -Ljudi se cene zbog svojih kvaliteta, znanja, sposobnosti i dostignuća u raznim oblastima, bez obzira na stručnu spremu iliti diplomu okačenu o klin.Ako je njeno najveće dostignuće, do 44 godine života, knjiga "Pisanje uz vetar" i kojekakvi članci nisam sigurna da će joj seledećih 44 biti išta bolje.Razmislite o tome koliko ste postigli do sada, koliko ste intelektualno evoluirali i po tome ćete znati koliko vredite i  šta trebate menjati u životu jer...Za njih, mi smo potrošna roba, kojoj je cena unapred određena bez ikakve garancije. Za sve više od toga morate sami da se pobrinete.Hoćete li bolje, penziono osiguranje platićete ga sami, želite bolje zdravstveno osiguranje, može, al' da ga plaćate sami.Želite li  bolje obrazovanje za svoju decu, može, poluprivatne ili privatne škole koje ćete takođe sami platiti. Za sve ono što je više od minimuma morate debelo da zaginete i platite. I nemojte da zaboravite onu narodnu "Što više imaš više ti treba". -Osim većih plata, u toj zemlji Nedođiji, imaćete i sasvim drugačiji tempo života. -Učite strane jezike, ne žalite ni novac ni vreme da nadopunjujte svoje znanje bez obzira koliko vam je godina i gde se nalazili. -U Nedođiji možete da gostite goste, povremeno, kad vam se uklopi slobodno vreme jer ga je jako malo.Bićete umorni i željni porodice, te vam neće pasti na pamet da pola dana spremate hranu i dva sata perete i raspremate za gostima. Povremeni izlazak sa poznanicima je idealno rešenje. -Kupovaćete novu garderobu po radnjama, istog kvaliteta kao što je ona koju možete da kupite kod kineza za bagatelu. Iste one kopije markirane robe ali po mnogo većoj ceni, ili originalne kreacije poznatih dizajnera za basnoslovne sume novca.Nigde ljudi nisu bolje i modernije obučeni od vas u Srbiji!Sniženja bi jedva (do) čekali, a sakupljali bi i razne kupone sa raznoraznim popustima. To radi svaki, iole, pametan čovek i ne, nije sramota, već promoćurnost! -Neće vas pelješiti inspektori već državni poreznici i osiguravajuće kompanije... -Poštenim radom možete hraniti decu, ali hranom punom pesticida, metala, i ostalih otrovnih materija. Za BIO proizvode morali bi da iskoristite veći deo budzeta a čak i da vam novac ne predstavlja problem nećete imati dovoljno vremena za kuvanje i brigu o svojim najmilijima.Uzimajući u obzir radno vreme i vreme koje deca provedu u školi vrlo je verovatno da ćete decu viđati u večernjim satima što znači da su već i pili i jeli, što po školskim kantinama, što po restoranima brze hrane ili automatima.Vaspitanje i brigu o deci morate podići na daleko veći nivo, jer su kriminal i nasilje daleko zastupljeniji nego u Srbiji.... Ima tu još toliko toga što bih mogla da vam pišem, ali plašim se da je već predugačko. Na sva ona "Zašto" pitanja, koja je gđe. Barjaktarević postavila premijeru, odgovor je jednostavan: Zbog novca!Jer ponos se ne ogleda u materjalnom već duhovnom bogatstvu naroda i verujte mi na reč kada kažem da je Srbija u tom smislu bogata zemlja.   Sve u svemu, pre nego što odlučite da odete iz zemlje, porazgovarajte sa ljudima koji već žive van granica Srbije jer aktuelno, socijalno stanje (siromaštvo) je u svim državama katastrofalno, ne samo u Srbiji, ne samo u Evropi...kompletna planeta je u haotičnom stanju, pa ako već pišate uz vetar pišajte u svom dvorištu! :) Ako se pak odlučite da odete iz zemlje zbog finansijskog stanja, ne zaboravite da su zlatne šezdesete davno prošle.... Veliki pozdrav za sve vas, veliki pozdrav i za gđu. Barjaktarević do sledećeg čitanja, kada bude shvatila da će joj i Bendzamin Franklin i Barok i Rokoko presesti isto kao i Nikola Tesla.
    Jan 21, 2016 3237
  • 04 Oct 2016
        Boli me nežnost pogleda tvoga,Daljina koja mi ne da te taknem,Da li si stvaran ili samo privid,Strepnja sa kojom dan novi počnem.Boli me baršun u tvome glasu,Plašim se da ga neko ne odnese.Skrivena želja si postao moja,moj strah da me previše ne ponese.Boli me ćutanje tvoje ponekad,Tren bez tebe večnost je prava,Znam da želim biti samo tvoja,Zvezda vodilja, tvoj san i java.Daca S. http://poetikaduse.blogspot.rs 
    3231 Objavio/la Daca S.
  • By Daca S.
        Boli me nežnost pogleda tvoga,Daljina koja mi ne da te taknem,Da li si stvaran ili samo privid,Strepnja sa kojom dan novi počnem.Boli me baršun u tvome glasu,Plašim se da ga neko ne odnese.Skrivena želja si postao moja,moj strah da me previše ne ponese.Boli me ćutanje tvoje ponekad,Tren bez tebe večnost je prava,Znam da želim biti samo tvoja,Zvezda vodilja, tvoj san i java.Daca S. http://poetikaduse.blogspot.rs 
    Oct 04, 2016 3231