DESANKA MAKSIMOVIĆ
(Rabrovica, 16.05.1898 — Beograd, 11.02.1993)
Desanka Maksimović je rođena 16. maja 1898. godine u selu Rabrovici kao najstarije od osmoro dece Draginje, poreklom iz poznate svešteničke porodice Petrović i Mihaila Maksimovića, učitelja. Ali Desankine uspomene na detinjstvo, toliko prisutne u njenoj poeziji, odnose se upravo na Brankovinu u koju je otac premešten nakon njenog rođenja, i gde je završila prva tri razreda osnovne škole. Očeva promena službe odvela je porodicu u Valjevo 1908. godine gde će buduća pesnikinja završiti i osnovnu školu i gimnaziju. Književnost joj je predavao Sima Pandurović, koji je primetio njen talenat i podržao afirmaciju, ali su gimnazijski dani ubrzo prekinuti Prvim svetskim ratom. Posle položene mature Desanka je na Filozofskom fakultetu u Beogradu upisala studije uporedne književnosti, istorije i istorije umetnosti. Prve stihove objavila je u časopisu "Misao" 1920. godine, a najbolje je primljena pesma "Strepnja" da bi kasnije postala saradnik i drugih književnih časopisa. Pri kraju studija radila je u obrenovačkoj privatnoj gimnaziji, a nakon diplomiranja 1923. godine bila postavljena za suplenta Treće ženske beogradske gimnazije. Sledeće godine publikovanja je njena prva zbirka jednostavnog naziva "Pesme". Kako je tokom studija ispoljila interesovanje za književnost drugih zemalja, u prvom redu Francuske, kao stipendista francuske vlade boravila je u Parizu. Nakon ovog iskustva postavljena je za suplenta Učiteljske škole u Dubrovniku gde je bila zapažena i cenjena, te će ovaj grad zauvek imati njenu naklonost. Posle dolaska u Beograd 1926. godine radila je u ženskoj gimnaziji sve do početka Drugog svetskog rata. U međuvremenu pojavile su se zbirke pesama i pripovedaka: "Vrt detinjstva", "Zeleni vitez", "Ludilo srca", "Srce lutke spavaljke", "Kako oni žive", "Nove pesme", "Raspevane price"... Stradanje srpskog naroda opevala je u čuvenim rodoljubivim pesmama "Srbija se budi" i "Spomen na ustanak" i najsnažnijoj svojoj pesmi te vrste nadahnutoj kragujevačkom oktobarskom tragedijom "Krvavoj bajci".1
U posleratnom periodu izdvajaju se knjige: "Pesnik i zavičaj", "Miris zemlje", "Govori tiho", "Tražim pomilovanje", "Nemam više vremena", "Pisma iz Norveške", "Letopis Perunovih potomaka", "Ozon zavičaja", "Slovo ljubavi"... Pesničkim vrhuncem Desanke Maksimović smatra se zbirka poezije "Tražim pomilovanje" gde u lirskoj rasparavi sa Dušanovim zakonikom pesnikinja zastupa sve kategorije ljudi, između mnogih i svoje brankovačke zemljake.
Za stvaralački rad dobijala je najviša državna priznanja i nagrade i postala redovni član SANU. Desanka Maksimović je umrla 11. februara 1993. godine u Beogradu, a sahranjena je u Brankovini.
Bogato, duboko emotivno i misaono delo, jednostavnog pesničkog izraza, uvrstilo je Desanku Maksimović u red naših najomiljenijih pisaca. Brankovina kao stalno nadahnuće zauzima visoko mesto u njenoj poeziji i odslikana je najlepšim bojama — bojama zavičaja.
Dragana Lazarević Ilić
DESANKA MAKSIMOVIĆ
(Rabrovica, 16.05.1898 — Beograd, 11.02.1993)
Desanka Maksimović je rođena 16. maja 1898. godine u selu Rabrovici kao najstarije od osmoro dece Draginje, poreklom iz poznate svešteničke porodice Petrović i Mihaila Maksimovića, učitelja. Ali Desankine uspomene na detinjstvo, toliko prisutne u njenoj poeziji, odnose se upravo na Brankovinu u koju je otac premešten nakon njenog rođenja, i gde je završila prva tri razreda osnovne škole. Očeva promena službe odvela je porodicu u Valjevo 1908. godine gde će buduća pesnikinja završiti i osnovnu školu i gimnaziju. Književnost joj je predavao Sima Pandurović, koji je primetio njen talenat i podržao afirmaciju, ali su gimnazijski dani ubrzo prekinuti Prvim svetskim ratom. Posle položene mature Desanka je na Filozofskom fakultetu u Beogradu upisala studije uporedne književnosti, istorije i istorije umetnosti. Prve stihove objavila je u časopisu "Misao" 1920. godine, a najbolje je primljena pesma "Strepnja" da bi kasnije postala saradnik i drugih književnih časopisa. Pri kraju studija radila je u obrenovačkoj privatnoj gimnaziji, a nakon diplomiranja 1923. godine bila postavljena za suplenta Treće ženske beogradske gimnazije. Sledeće godine publikovanja je njena prva zbirka jednostavnog naziva "Pesme". Kako je tokom studija ispoljila interesovanje za književnost drugih zemalja, u prvom redu Francuske, kao stipendista francuske vlade boravila je u Parizu. Nakon ovog iskustva postavljena je za suplenta Učiteljske škole u Dubrovniku gde je bila zapažena i cenjena, te će ovaj grad zauvek imati njenu naklonost. Posle dolaska u Beograd 1926. godine radila je u ženskoj gimnaziji sve do početka Drugog svetskog rata. U međuvremenu pojavile su se zbirke pesama i pripovedaka: "Vrt detinjstva", "Zeleni vitez", "Ludilo srca", "Srce lutke spavaljke", "Kako oni žive", "Nove pesme", "Raspevane price"... Stradanje srpskog naroda opevala je u čuvenim rodoljubivim pesmama "Srbija se budi" i "Spomen na ustanak" i najsnažnijoj svojoj pesmi te vrste nadahnutoj kragujevačkom oktobarskom tragedijom "Krvavoj bajci".1
U posleratnom periodu izdvajaju se knjige: "Pesnik i zavičaj", "Miris zemlje", "Govori tiho", "Tražim pomilovanje", "Nemam više vremena", "Pisma iz Norveške", "Letopis Perunovih potomaka", "Ozon zavičaja", "Slovo ljubavi"... Pesničkim vrhuncem Desanke Maksimović smatra se zbirka poezije "Tražim pomilovanje" gde u lirskoj rasparavi sa Dušanovim zakonikom pesnikinja zastupa sve kategorije ljudi, između mnogih i svoje brankovačke zemljake.
Za stvaralački rad dobijala je najviša državna priznanja i nagrade i postala redovni član SANU. Desanka Maksimović je umrla 11. februara 1993. godine u Beogradu, a sahranjena je u Brankovini.
Bogato, duboko emotivno i misaono delo, jednostavnog pesničkog izraza, uvrstilo je Desanku Maksimović u red naših najomiljenijih pisaca. Brankovina kao stalno nadahnuće zauzima visoko mesto u njenoj poeziji i odslikana je najlepšim bojama — bojama zavičaja.
Dragana Lazarević Ilić
PREDOSEĆANJE
Poznala sam te kad sneg se topi,
topi, i duva vetar mlak.
Blizina proleća dušu mi opi,
opi, pa žudno udisah zrak.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.
Poznala sam te u zvonak dan,
dan pijan, svež i mek.
Činjaše mi se već davno znan,
znan kad te poznadoh tek.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.
Poznala sam te kad kopni led,
led, dok se budi proletnji dah;
kad dan je čas rumen, čas setan, bled,
kad sretno se i tužno u isti mah.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.
PREDOSEĆANJE
Poznala sam te kad sneg se topi,
topi, i duva vetar mlak.
Blizina proleća dušu mi opi,
opi, pa žudno udisah zrak.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.
Poznala sam te u zvonak dan,
dan pijan, svež i mek.
Činjaše mi se već davno znan,
znan kad te poznadoh tek.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.
Poznala sam te kad kopni led,
led, dok se budi proletnji dah;
kad dan je čas rumen, čas setan, bled,
kad sretno se i tužno u isti mah.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.
MESEČINA
Luta nam mesec oko sobe,
kraj strehe plovi naše,
srebrom nam napunio čaše,
i staklene boce obe.
Mesečinom sam se opila
često, zbog sreće, zbog jada.
Pijmo, prijatelju, i sada,
prozorska otvori krila.
Videćeš, manje je slatka
časa tvog starog vina
nego kupa ova s visina.
Pijmo je. Noć je kratka.
Pijmo, prijatelju, sad skupa
ovo ponoćno pića,
sve moje znaćeš biće
kad zadnja se isprazni kupa.
Biće ti sasvim prozirna
moja duša i oko;
gledaćeš u srce duboko,
do samog dna mu nemirna.
Reči će poteći same
obraz stati da se žari;
a mesec, krčmar stari,
iz šumske smejaće se tame.
MESEČINA
Luta nam mesec oko sobe,
kraj strehe plovi naše,
srebrom nam napunio čaše,
i staklene boce obe.
Mesečinom sam se opila
često, zbog sreće, zbog jada.
Pijmo, prijatelju, i sada,
prozorska otvori krila.
Videćeš, manje je slatka
časa tvog starog vina
nego kupa ova s visina.
Pijmo je. Noć je kratka.
Pijmo, prijatelju, sad skupa
ovo ponoćno pića,
sve moje znaćeš biće
kad zadnja se isprazni kupa.
Biće ti sasvim prozirna
moja duša i oko;
gledaćeš u srce duboko,
do samog dna mu nemirna.
Reči će poteći same
obraz stati da se žari;
a mesec, krčmar stari,
iz šumske smejaće se tame.
OPOMENA
Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.
Može mi se učiniti
da tonem u zvuke,
pa ću ruke
svakom pružiti.
Može mi se ućiniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.
Ili mogu kom reći u tome
času čudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.
O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.
Učiniće mi se crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme.
Učinice mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.
OPOMENA
Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.
Može mi se učiniti
da tonem u zvuke,
pa ću ruke
svakom pružiti.
Može mi se ućiniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.
Ili mogu kom reći u tome
času čudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.
O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.
Učiniće mi se crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme.
Učinice mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.
NAŠA TAJNA
O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.
Neću im reći da li iz osame
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo volelo;
niti srce naše
da li nas je radi nas,
ili radi drugih,
kadgod bolelo.
Neći im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvežđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.
Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke
smeha voleli smo više
od šuma suza.
Neću im reći nijedan slog jedini
šta je moglo, ni da li je moglo nešto
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo što je došlo
onome što je bilo.
Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pesma događa
u meni večito:
da li opija toplo
kao šume naše s proleća,
ili tiha i tužna
ćuti u meni rečito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili boleća
pesma događa u meni.
Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gde je od istog večnog tkiva
i čovek i njegov san.
NAŠA TAJNA
O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.
Neću im reći da li iz osame
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo volelo;
niti srce naše
da li nas je radi nas,
ili radi drugih,
kadgod bolelo.
Neći im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvežđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.
Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke
smeha voleli smo više
od šuma suza.
Neću im reći nijedan slog jedini
šta je moglo, ni da li je moglo nešto
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo što je došlo
onome što je bilo.
Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pesma događa
u meni večito:
da li opija toplo
kao šume naše s proleća,
ili tiha i tužna
ćuti u meni rečito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili boleća
pesma događa u meni.
Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gde je od istog večnog tkiva
i čovek i njegov san.
COVEK
Poznavala sam u detinjstvu pticu srca sitna kao lešnik, a umrla je već u treću zoru kad su joj ljudi oteli gnezdo i goru. I sećam se nekog starog tužnookog pseta koje je imalo snage da skapa od žalosti kada je nestalo drage ruke iz koje je primalo milovanja, udarce i kosti. Samo sam ja preživela smrt voljenih bića, i mnogo mi se dragih prijatelja izgubilo u dubini mraka, preživeča sam niz izdaja i kleveta i rastanaka i opet mi se hoće i sunca i sveta.
COVEK
Poznavala sam u detinjstvu pticu srca sitna kao lešnik, a umrla je već u treću zoru kad su joj ljudi oteli gnezdo i goru. I sećam se nekog starog tužnookog pseta koje je imalo snage da skapa od žalosti kada je nestalo drage ruke iz koje je primalo milovanja, udarce i kosti. Samo sam ja preživela smrt voljenih bića, i mnogo mi se dragih prijatelja izgubilo u dubini mraka, preživeča sam niz izdaja i kleveta i rastanaka i opet mi se hoće i sunca i sveta.
Srnina molitva
Istoku okrenuta,
srna pod borom kleci,
moli se molitvom zverinja,
bez reci.
Od jutarnjeg sjaja
oci su joj crvene,
ne vidi oko sebe nista,
ni okolno drvece,
ni jezero, ni mene.
Hiljadu je vekova dizao
njen visoki hram,
vajao stubove u njemu,
Gospod sam.
Mahovinom je zastro
kamen goli,
da bi srna imala
gde da se moli.
Istoku okrenuta
moli se dignute glave
da borovi pravo rastu,
da zime ne budu ljute,
da drvo novo nikne
na mestu gde staro se osu�i,
da u jezeru voda
nikada ne presu�i,
da jasne budu zore,
da sumu mimoilazi grom.
Istoku okrenuta
moli se za svoj dom.
I svud iz borove kore,
kroz sume hram,
mirisu tamnjan i smola.
I dok se moli, svecu
drzi joj Gospod sam.
Srnina molitva
Istoku okrenuta,
srna pod borom kleci,
moli se molitvom zverinja,
bez reci.
Od jutarnjeg sjaja
oci su joj crvene,
ne vidi oko sebe nista,
ni okolno drvece,
ni jezero, ni mene.
Hiljadu je vekova dizao
njen visoki hram,
vajao stubove u njemu,
Gospod sam.
Mahovinom je zastro
kamen goli,
da bi srna imala
gde da se moli.
Istoku okrenuta
moli se dignute glave
da borovi pravo rastu,
da zime ne budu ljute,
da drvo novo nikne
na mestu gde staro se osu�i,
da u jezeru voda
nikada ne presu�i,
da jasne budu zore,
da sumu mimoilazi grom.
Istoku okrenuta
moli se za svoj dom.
I svud iz borove kore,
kroz sume hram,
mirisu tamnjan i smola.
I dok se moli, svecu
drzi joj Gospod sam.
Stevan Raickovic o Desanki Maksimovic
Desanku Maksimovic mnogi smatraju pesnikom ljubavi, mladosti i vedrine. Pesnikom zemaljskih lepota i plodova. U njoj, cini se,pre treba videti velikog pesnika velikih strahova i velikih sumnji. Ona je mozda najautenticniji pesnik Srbije. Ali je ona jos autenticnija kad opeva neku zemlju koja i jeste i nije; koja i postoji i ne postoji. I za koju se ne zna da li je pesnikov zavicaj ili zemlja njegovog progonstva. Prve svoje pesme Desanka je objavila 1920. godine u casopisu "Misao" i od tada ona neprekidno stvara, tako da spada u nase najplodnije pesnike. Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedacke, romansijerske i putopisne proze. "Kada su se stvarale ove pesme, izvirali su stihovi kao voda; kao da sam neku cesmu otvorila. I sama sam se cudila kako su tekli glatko neprestano....Dogodilo se ono najpozeljnije, oblik i sadrzaj su sliveni, jedno drugo isticu i dopunjuju." - kaze sama pesnikinja. "Po svojoj motivskoj raznovrsnosti i bogatoj lirskoj skali od najjednostavnijih tonova do dubokih i misaonih sazvucja, lirika Desanke Maksimovic se ukazuje kao srecna mogucnost da poput vecite pesnicke senke prati svoga citaoca od njegovih prvih koraka u zivot, pa nadalje...
Stevan Raickovic.
Stevan Raickovic o Desanki Maksimovic
Desanku Maksimovic mnogi smatraju pesnikom ljubavi, mladosti i vedrine. Pesnikom zemaljskih lepota i plodova. U njoj, cini se,pre treba videti velikog pesnika velikih strahova i velikih sumnji. Ona je mozda najautenticniji pesnik Srbije. Ali je ona jos autenticnija kad opeva neku zemlju koja i jeste i nije; koja i postoji i ne postoji. I za koju se ne zna da li je pesnikov zavicaj ili zemlja njegovog progonstva. Prve svoje pesme Desanka je objavila 1920. godine u casopisu "Misao" i od tada ona neprekidno stvara, tako da spada u nase najplodnije pesnike. Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedacke, romansijerske i putopisne proze. "Kada su se stvarale ove pesme, izvirali su stihovi kao voda; kao da sam neku cesmu otvorila. I sama sam se cudila kako su tekli glatko neprestano....Dogodilo se ono najpozeljnije, oblik i sadrzaj su sliveni, jedno drugo isticu i dopunjuju." - kaze sama pesnikinja. "Po svojoj motivskoj raznovrsnosti i bogatoj lirskoj skali od najjednostavnijih tonova do dubokih i misaonih sazvucja, lirika Desanke Maksimovic se ukazuje kao srecna mogucnost da poput vecite pesnicke senke prati svoga citaoca od njegovih prvih koraka u zivot, pa nadalje...
Stevan Raickovic.