BIOGRAFIJA
Ivo Andrić je rođen 9.oktobra 1892. u Travniku.Majka ga je još u povoju odnela u Sarajevo,gdje joj je muž službovao.Godine 1894.otac mu umire od tuberkoloze.Majka ga je odnela sestri svoga muža u Višegrad,udatoj za austrijskog žandarmerijskog narednjka sa kojim nije imala dece.Njih dvoje su prihvatili mališana i brinuli se o njemu,u svojoj kući na samoj obali Drine,koja se nalazila u neposrednoj blizini ćuprije Mehmedpaše Sokolovića.
U Višegradu Ivo Andrić pohađa osnovnu školu. U jesen 1903. godine upisuje se u Veliku gimnaziju u Sarajevu, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Stanuje s majkom koja radi kao tkalja u obližnjoj fabrici ćilima. Među gimnazijalcima zapažen je kao pripadnik nacionalističke omladine. 24. juna u Velikoj gimnaziji u Sarajevu položio je veliku maturu. Iste godine, 14. oktobra upisuje se na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu. Dobio je stipendiju Napretka, hrvatskog kulturno-prosvetnog društva iz Sarajeva.
Sarađuje u Hrvatskoj riječi, Hrvatskom pokretu, Savremeniku - objavljuje recenzije o knjigama, zatim pesme i beleške o likovnim izložbama. U Hrvatskom pokretu objavljuje četiri Pisma iz Krakova. 28. juna 1914. saznaje od svog prijatelja Durbešića da je u Sarajevu ubijen Franc Ferdinand, prestolonaslednik a potom napušta Krakov. Vozom stiže u Zagreb, a potom na Rijeku i onda brodom dolazi u Split.
29. jula policija ga hapsi kao pripadnika nacionalno-revolucionarne omladine. 2. jula 1917. pomilovan je i odlazi u Višegrad. Početkom jeseni mobilisan je u vojsku. Godine 1918. iz štampe izlazi Andrićeva prva knjiga Ex Ponto, pesme u prozi.
Ivo Andrić je 12. januara 1923.postavljen za vicekonzula u Gracu. Zatim se seli u Grac i upisuje na Filozofski fakultet. Godine 1928. premešten je za vicekonzula u Poslanstvo u Madridu. Iz Madrida održava veze sa svojim beogradskim, zagrebačkim i sarajevskim prijateljima. Predsednik Republike Poljske 1937. godine odlikuje ga Ordenom Velikog komandira obnovljene Poljske. Godine 1953. prvi put posle II svetkog rata dolazi u Višegrad.
19. Oktobra 1961. list Borba objavljuje da je Ivo Andrić najozbiljnijij kandidat za Nobelovu nagradu za književnost. Sedam dana kasnije Ivi Andriću je dodeljena Nobelova nagrada za književnost. Skupština Kulturno-prosvetne zajednice Srbije odlučuje da se Andriću dodeli Specijalna Vukova nagrada.
Nakon što je oboleo od teškog poremećaja moždanog krvotoka, Ivo Andrić umire 13. Marta 1975. 24. Aprila u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu položena je urna Ive Andrića.
izvor http://www.znanje.org/lektire/i25/01/05iv0129lekt/biografija.htm
BIOGRAFIJA
Ivo Andrić je rođen 9.oktobra 1892. u Travniku.Majka ga je još u povoju odnela u Sarajevo,gdje joj je muž službovao.Godine 1894.otac mu umire od tuberkoloze.Majka ga je odnela sestri svoga muža u Višegrad,udatoj za austrijskog žandarmerijskog narednjka sa kojim nije imala dece.Njih dvoje su prihvatili mališana i brinuli se o njemu,u svojoj kući na samoj obali Drine,koja se nalazila u neposrednoj blizini ćuprije Mehmedpaše Sokolovića.
U Višegradu Ivo Andrić pohađa osnovnu školu. U jesen 1903. godine upisuje se u Veliku gimnaziju u Sarajevu, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Stanuje s majkom koja radi kao tkalja u obližnjoj fabrici ćilima. Među gimnazijalcima zapažen je kao pripadnik nacionalističke omladine. 24. juna u Velikoj gimnaziji u Sarajevu položio je veliku maturu. Iste godine, 14. oktobra upisuje se na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu. Dobio je stipendiju Napretka, hrvatskog kulturno-prosvetnog društva iz Sarajeva.
Sarađuje u Hrvatskoj riječi, Hrvatskom pokretu, Savremeniku - objavljuje recenzije o knjigama, zatim pesme i beleške o likovnim izložbama. U Hrvatskom pokretu objavljuje četiri Pisma iz Krakova. 28. juna 1914. saznaje od svog prijatelja Durbešića da je u Sarajevu ubijen Franc Ferdinand, prestolonaslednik a potom napušta Krakov. Vozom stiže u Zagreb, a potom na Rijeku i onda brodom dolazi u Split.
29. jula policija ga hapsi kao pripadnika nacionalno-revolucionarne omladine. 2. jula 1917. pomilovan je i odlazi u Višegrad. Početkom jeseni mobilisan je u vojsku. Godine 1918. iz štampe izlazi Andrićeva prva knjiga Ex Ponto, pesme u prozi.
Ivo Andrić je 12. januara 1923.postavljen za vicekonzula u Gracu. Zatim se seli u Grac i upisuje na Filozofski fakultet. Godine 1928. premešten je za vicekonzula u Poslanstvo u Madridu. Iz Madrida održava veze sa svojim beogradskim, zagrebačkim i sarajevskim prijateljima. Predsednik Republike Poljske 1937. godine odlikuje ga Ordenom Velikog komandira obnovljene Poljske. Godine 1953. prvi put posle II svetkog rata dolazi u Višegrad.
19. Oktobra 1961. list Borba objavljuje da je Ivo Andrić najozbiljnijij kandidat za Nobelovu nagradu za književnost. Sedam dana kasnije Ivi Andriću je dodeljena Nobelova nagrada za književnost. Skupština Kulturno-prosvetne zajednice Srbije odlučuje da se Andriću dodeli Specijalna Vukova nagrada.
Nakon što je oboleo od teškog poremećaja moždanog krvotoka, Ivo Andrić umire 13. Marta 1975. 24. Aprila u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu položena je urna Ive Andrića.
izvor http://www.znanje.org/lektire/i25/01/05iv0129lekt/biografija.htm
Lepa mlada žena govori
Da sam voda tekućica
U kojoj mnogi žeđu gase,
I svaki odlazi zadovoljan, čist i umiven,
Sa svojom srećom jedinstvenom
Kojoj na svetu nema ravne.
Da sam piće, silovito i radosno,
Koje piju drugari po krčmama,
Tražeći sreću u osmejku i zaborav u pevanju.
Da im ja želje ostvarujem, i najluđe i najsmelije,
Pomamnim šumom noćnih sati, gustim dimom terevenke.
Da sam otrov, munjevit i nepoznat,
Piće za one koji ne mogu
Da sačekaju zalazak sunca,
Da sečem život u korenu, brže od munje,
Da misli, bića i svetove
Brišem netragom zaborava.
Koračam još kao da idem...
Koračam još kao da idem
nečem u susret, gledam i mislim,
a preda mnom su sve same neminovnosti,
bez izlaza, bez odlaganja.
Kamen koji može samo
Da tone.
Zavesa koja se svega jednom spušta,
a nikad ne diže.
Priča o ptici za koju se zna jedino
Da je odletela.
Života nema, smrt ne dolazi.
Neshvatljiva, duga, nepodnošljivo duga,
Ljudska sudbina.
Sve više, sve bliže
Vidik se tanji, biva svetliji
I, od svetlosti, sve više - neproziran.
Sve brže i bliže dolazi trenutak
Kad neće više ni biti vidika,
Jer neće biti ni očiju
Koje ga gledaju.
Kraj
Septembar,
Skupocena nagnuta čaša
Kojoj ivicu vino kvasi.
Srce bije sve jače, sve dublje,
Krv je nemirna, jer predoseća
Ono što donosi plodna jesen:
Odlazak, nestanak, kraj.
Ni bogova ni molitava...
Ni bogova ni molitava!
Pa ipak biva ponekad da čujem
Nešto kao molitven šapat u sebi.
To se moja stara i večno živa želja
Javlja odnekud iz dubina
I tihim glasom traži malo mesta
U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,
Gde bih najposle našao ono
Što sam oduvek uzalud tražio ovde:
Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,
Malo slobodna daha.
Blaga i dobra mesečina
Blaga i dobra mesečina,
što pada, kô molitve matera naših
po grobovima zaboravljenih
milostiva je uteha onih,
koji nerado pod suncem hode.
Mesečina.
Kad prožme sivi i snuždeni oblak
i on bude beo i lep,
ko latice divnoga cveta.
I sivi, snuždeni oblak!
I licima usedelih devojaka
daje lepotu zaboravljenih noći,
mladosti snova i cveća
i očima tužnim sjaj strasnih
davnih ašikovanja.
Mesečina. Majka nevoljnih,
sestrica onih koji se vole,
ulazi u srca paćenika
i diže stare, suzne spomene,
kô svele ruže iz prašnih knjiga.
Svi koji mnogo stradaju
ne vole obesno sunce.
Mesečina. Njina je molitva srebrena
nad grobovima onih
koji su žalosno umrli.
Ko miris neznana cveća
ona je bolesnim,
ko bledi prsti devojke
miluje obraze samotnim,
ko ritam starih, starih pesama
zvoni u srcu nesrećnih.
Blaga mesečina, sestrica ljubavi,
milosno zove sebi turobne.
Lanjska pesma
Mirišu silno bijeli cv'jetovi
i pada sitna kiša proljetna,
ja kisnem sam.
O niko ne zna kako je
teško hoditi sam i bolestan,
bez igdje ikog svoga,
u zlatno proljeće.
U srcu mome nema ljubavi,
u srcu mom su tavni spomeni,
davni i mučni.
Silno mirišu bijeli cv'jetovi.
Kisnem. Bez mira, bez ljubavi.
Sam i žalostan.
Tama
Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
ni kuda vode ove noći moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ružna
na sve što se čekalo,
ni otkud nemar jadni
na sve što se radilo,
ni zaborav otkuda,
žalosni na sve što se ljubilo.
Magla.
Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zašto bije tamno srce moje?
Kuda? Zašto?
Potonulo
Neki glas, miris neki i jedna lepa zvezda ne
mogu, noćas, da dignu iz moje dubine sve što je
bilo.
Ovo mora da su mi popucali svi konci, lepi
konci, tanani, što vezahu mene za moje Juče.
Ne drže konci. U dubini svojoj osećam tegobu
mrtvog Lane i žalost zaborava.
Od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć, kad
zaboravih značenje svega.
Pa ipak mutno slutim, da sve to ima drage i tužne
veze sa onim, što je potonulo.
Lepa mlada žena govori
Da sam voda tekućica
U kojoj mnogi žeđu gase,
I svaki odlazi zadovoljan, čist i umiven,
Sa svojom srećom jedinstvenom
Kojoj na svetu nema ravne.
Da sam piće, silovito i radosno,
Koje piju drugari po krčmama,
Tražeći sreću u osmejku i zaborav u pevanju.
Da im ja želje ostvarujem, i najluđe i najsmelije,
Pomamnim šumom noćnih sati, gustim dimom terevenke.
Da sam otrov, munjevit i nepoznat,
Piće za one koji ne mogu
Da sačekaju zalazak sunca,
Da sečem život u korenu, brže od munje,
Da misli, bića i svetove
Brišem netragom zaborava.
Koračam još kao da idem...
Koračam još kao da idem
nečem u susret, gledam i mislim,
a preda mnom su sve same neminovnosti,
bez izlaza, bez odlaganja.
Kamen koji može samo
Da tone.
Zavesa koja se svega jednom spušta,
a nikad ne diže.
Priča o ptici za koju se zna jedino
Da je odletela.
Života nema, smrt ne dolazi.
Neshvatljiva, duga, nepodnošljivo duga,
Ljudska sudbina.
Sve više, sve bliže
Vidik se tanji, biva svetliji
I, od svetlosti, sve više - neproziran.
Sve brže i bliže dolazi trenutak
Kad neće više ni biti vidika,
Jer neće biti ni očiju
Koje ga gledaju.
Kraj
Septembar,
Skupocena nagnuta čaša
Kojoj ivicu vino kvasi.
Srce bije sve jače, sve dublje,
Krv je nemirna, jer predoseća
Ono što donosi plodna jesen:
Odlazak, nestanak, kraj.
Ni bogova ni molitava...
Ni bogova ni molitava!
Pa ipak biva ponekad da čujem
Nešto kao molitven šapat u sebi.
To se moja stara i večno živa želja
Javlja odnekud iz dubina
I tihim glasom traži malo mesta
U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,
Gde bih najposle našao ono
Što sam oduvek uzalud tražio ovde:
Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,
Malo slobodna daha.
Blaga i dobra mesečina
Blaga i dobra mesečina,
što pada, kô molitve matera naših
po grobovima zaboravljenih
milostiva je uteha onih,
koji nerado pod suncem hode.
Mesečina.
Kad prožme sivi i snuždeni oblak
i on bude beo i lep,
ko latice divnoga cveta.
I sivi, snuždeni oblak!
I licima usedelih devojaka
daje lepotu zaboravljenih noći,
mladosti snova i cveća
i očima tužnim sjaj strasnih
davnih ašikovanja.
Mesečina. Majka nevoljnih,
sestrica onih koji se vole,
ulazi u srca paćenika
i diže stare, suzne spomene,
kô svele ruže iz prašnih knjiga.
Svi koji mnogo stradaju
ne vole obesno sunce.
Mesečina. Njina je molitva srebrena
nad grobovima onih
koji su žalosno umrli.
Ko miris neznana cveća
ona je bolesnim,
ko bledi prsti devojke
miluje obraze samotnim,
ko ritam starih, starih pesama
zvoni u srcu nesrećnih.
Blaga mesečina, sestrica ljubavi,
milosno zove sebi turobne.
Lanjska pesma
Mirišu silno bijeli cv'jetovi
i pada sitna kiša proljetna,
ja kisnem sam.
O niko ne zna kako je
teško hoditi sam i bolestan,
bez igdje ikog svoga,
u zlatno proljeće.
U srcu mome nema ljubavi,
u srcu mom su tavni spomeni,
davni i mučni.
Silno mirišu bijeli cv'jetovi.
Kisnem. Bez mira, bez ljubavi.
Sam i žalostan.
Tama
Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
ni kuda vode ove noći moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ružna
na sve što se čekalo,
ni otkud nemar jadni
na sve što se radilo,
ni zaborav otkuda,
žalosni na sve što se ljubilo.
Magla.
Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zašto bije tamno srce moje?
Kuda? Zašto?
Potonulo
Neki glas, miris neki i jedna lepa zvezda ne
mogu, noćas, da dignu iz moje dubine sve što je
bilo.
Ovo mora da su mi popucali svi konci, lepi
konci, tanani, što vezahu mene za moje Juče.
Ne drže konci. U dubini svojoj osećam tegobu
mrtvog Lane i žalost zaborava.
Od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć, kad
zaboravih značenje svega.
Pa ipak mutno slutim, da sve to ima drage i tužne
veze sa onim, što je potonulo.
Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje,možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.
Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje,možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.
Kad u bojažljivom čoveku obamre strah, onda se i takvog treba pribojavati isto kao i onog koji je prirodno hrabar. Možda i više.
Prokletstvo i pokor ovog svijeta su ljudi kratke pameti i tvrda srca. Ljudi u kojima se sretnu oba ta nedostatka, to su pustinje u ljudskom društvu i od njih dolazi najveća nesreća. Istina je da nesreće, često i mnogo veće, mogu ponekad da dođu i od ljudi jakog razuma i dobra srca, ali to su izdvojene tragedije koje se dešavaju povremeno i rijetko, dok glupi i neosjećajni ljudi neprekidno šire oko sebe smrtonosan pustinjski dah. Oni uporno i dosljedno svlače sve na niži plan. To obaranje stepena vrijednosti svega oko sebe, to je njihova svagdašnja hrana. I opšta muka i nesreća.
Kad u bojažljivom čoveku obamre strah, onda se i takvog treba pribojavati isto kao i onog koji je prirodno hrabar. Možda i više.
Prokletstvo i pokor ovog svijeta su ljudi kratke pameti i tvrda srca. Ljudi u kojima se sretnu oba ta nedostatka, to su pustinje u ljudskom društvu i od njih dolazi najveća nesreća. Istina je da nesreće, često i mnogo veće, mogu ponekad da dođu i od ljudi jakog razuma i dobra srca, ali to su izdvojene tragedije koje se dešavaju povremeno i rijetko, dok glupi i neosjećajni ljudi neprekidno šire oko sebe smrtonosan pustinjski dah. Oni uporno i dosljedno svlače sve na niži plan. To obaranje stepena vrijednosti svega oko sebe, to je njihova svagdašnja hrana. I opšta muka i nesreća.
Deo govora Ive Andrića prilikom dodele Nobelove nagrade
Ima nas koji smo više skloni da na tvorce umetničkih dela gledamo bilo kao na neme, odsutne savremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umetničkih dela čistiji i jasniji ako se ne meša sa živim glasom njegovog stvaraoca. Takvo shvatanje nije ni usamljeno ni novo. Još Monteskije je tvrdio da "pisci nisu dobre sudije svojih dela". Sa divljenjem i razumevanjem sam nekad pročitao Geteovo pravilo: "Umetnikovo je da stvara a ne da govori!" Kao što sam mnogo godina docnije sa uzbuđenjem naišao na istu misao, sjajno izraženu, kod neprežaljenog Albera Kamija.
Stoga bih želeo da težište ovog kratkog izlaganja postavim, kao što je po mom mišljenju pravo i umesno, na razmatranje o priči i pričanju uopšte. Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča sâmo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni pre vremena od života-krvnika, nisu stigli da se izraze? Ili to pripovedač možda priča sâm sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj tog pričanja da nam osvetli, bar malo, tamne puteve na koje nas često život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumemo uvek, kaže nešto više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo da saznamo i shvatimo; tako da često tek iz reči dobrog pripovedača saznamo šta smo učinili a šta propustili, šta bi trebalo činiti a šta ne. Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih bar mogao naslutiti, ako ne saznati smisao te istorije. I to bez obzira na to da li obrađuje prošlost ili sadašnjost.
Kad je reč o pripovedanju koje ima za predmet prošlost, treba napomenuti da ima shvatanja prema kojima bi pisati o prošlosti trebalo da znači prenebregnuti sadašnjicu i donekle okrenuti leđa životu. Mislim da se pisci istorijskih pripovedaka i romana ne bi složili sa tim i da bi pre bili skloni da priznaju da sâmi stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog što se zove sadašnjost u ono što smatramo prošlošću, da sa lakoćom kao u snu, prelaze pragove stoleća. Najposle, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i istim problemima? Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome.
Ukratko: biti čovek...
Deo govora Ive Andrića prilikom dodele Nobelove nagrade
Ima nas koji smo više skloni da na tvorce umetničkih dela gledamo bilo kao na neme, odsutne savremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umetničkih dela čistiji i jasniji ako se ne meša sa živim glasom njegovog stvaraoca. Takvo shvatanje nije ni usamljeno ni novo. Još Monteskije je tvrdio da "pisci nisu dobre sudije svojih dela". Sa divljenjem i razumevanjem sam nekad pročitao Geteovo pravilo: "Umetnikovo je da stvara a ne da govori!" Kao što sam mnogo godina docnije sa uzbuđenjem naišao na istu misao, sjajno izraženu, kod neprežaljenog Albera Kamija.
Stoga bih želeo da težište ovog kratkog izlaganja postavim, kao što je po mom mišljenju pravo i umesno, na razmatranje o priči i pričanju uopšte. Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča sâmo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni pre vremena od života-krvnika, nisu stigli da se izraze? Ili to pripovedač možda priča sâm sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj tog pričanja da nam osvetli, bar malo, tamne puteve na koje nas često život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumemo uvek, kaže nešto više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo da saznamo i shvatimo; tako da često tek iz reči dobrog pripovedača saznamo šta smo učinili a šta propustili, šta bi trebalo činiti a šta ne. Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih bar mogao naslutiti, ako ne saznati smisao te istorije. I to bez obzira na to da li obrađuje prošlost ili sadašnjost.
Kad je reč o pripovedanju koje ima za predmet prošlost, treba napomenuti da ima shvatanja prema kojima bi pisati o prošlosti trebalo da znači prenebregnuti sadašnjicu i donekle okrenuti leđa životu. Mislim da se pisci istorijskih pripovedaka i romana ne bi složili sa tim i da bi pre bili skloni da priznaju da sâmi stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog što se zove sadašnjost u ono što smatramo prošlošću, da sa lakoćom kao u snu, prelaze pragove stoleća. Najposle, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i istim problemima? Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome.
Ukratko: biti čovek...
Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvek, i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača od najjačih bukagija, jer se, sa mnogo sreće i veštine, iz zatvora može pobeći i okova se može čovek osloboditi, ali te obmane – nikad ni doveka.
I tako, prihvativši prećutno uslove života koje vam vaš neprijatelj postavlja, živite kako on hoće; upravo, i ne živite nego strpljivo čekate, sve dok se sav vaš život, zajedno sa svim onim što ste očekivali, ne pretvori u strpljenje i beskrajno čekanje, što znači da ste prihvatili rajinski način života, a to je isto što i put dobrovoljne propasti za sebe i svoje potomstvo.
Da ne bi morali da vas sami ubijaju, zarazili su vas tim čekanjem koje vas održava u životu i polagano ubija. Uvenućete i nestati kao što su uvenuli i nestali toliki preci i narodi u Osmanskom Carstvu, pre vas na isti ili sličan način.
Nisu ni primetili da su sa puta istinskog života neosetno prebačeni na mrtvi kolosek čekanja bez kraja i cilja. Ne osećaju to svoje čekanje kao teret ni kao poniženje, jer su se i sami pretvorili u čekanje.
Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvek, i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača od najjačih bukagija, jer se, sa mnogo sreće i veštine, iz zatvora može pobeći i okova se može čovek osloboditi, ali te obmane(!) – nikad ni doveka.
Sve što jeste i što znate, umete i možete, stavljeno je u službu toga čekanja bez kraja i bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Jednima vek prođe u mučnom i uzaludnom čekanju, a drugi dobiju i bez najmanjeg čekanja sve što žele i čemu se nadaju.
(Moja Hercegovina)
Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvek, i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača od najjačih bukagija, jer se, sa mnogo sreće i veštine, iz zatvora može pobeći i okova se može čovek osloboditi, ali te obmane – nikad ni doveka.
I tako, prihvativši prećutno uslove života koje vam vaš neprijatelj postavlja, živite kako on hoće; upravo, i ne živite nego strpljivo čekate, sve dok se sav vaš život, zajedno sa svim onim što ste očekivali, ne pretvori u strpljenje i beskrajno čekanje, što znači da ste prihvatili rajinski način života, a to je isto što i put dobrovoljne propasti za sebe i svoje potomstvo.
Da ne bi morali da vas sami ubijaju, zarazili su vas tim čekanjem koje vas održava u životu i polagano ubija. Uvenućete i nestati kao što su uvenuli i nestali toliki preci i narodi u Osmanskom Carstvu, pre vas na isti ili sličan način.
Nisu ni primetili da su sa puta istinskog života neosetno prebačeni na mrtvi kolosek čekanja bez kraja i cilja. Ne osećaju to svoje čekanje kao teret ni kao poniženje, jer su se i sami pretvorili u čekanje.
Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvek, i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača od najjačih bukagija, jer se, sa mnogo sreće i veštine, iz zatvora može pobeći i okova se može čovek osloboditi, ali te obmane(!) – nikad ni doveka.
Sve što jeste i što znate, umete i možete, stavljeno je u službu toga čekanja bez kraja i bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Jednima vek prođe u mučnom i uzaludnom čekanju, a drugi dobiju i bez najmanjeg čekanja sve što žele i čemu se nadaju.
(Moja Hercegovina)