Blogovi

Blogovi po datumu

Tagovi

Statistika

  • 472
    Blogs
  • 54
    Active Bloggers
130 blogs
  • 25 Aug 2014
    Postoji neka teorija kako je nastala paradigma...  Grupa naučnika je zatvorila u kavez 5 majmuna i na sredinu kaveza postavila merdevine sa bananama na vrhu. Svaki put kada bi se jedan majmun popeo na merdevine i pojeo banane, naučnici bi ostale majmune polili hladnom vodom! Nakon nekog vremena, svaki put kada bi se neki majmun popeo na merdevine, ostali bi ga pretukli! Kao rezultat toga, posle nekog vremena, ni jedan majmun nije smeo da se popne na merdevine! Naučnici su tada odlučili da zamijene jednog od majmuna. Taj se majmun odmah popeo na merdevine, nakon čega su ga ostali pretukli! Nakon što je nekoliko puta dobio batine, shvatio je da se ne sme penjati na merdevine, iako nije znao razlog! Drugi majmun je zamjenjen i situacija se ponovila. Prvi zamjenjeni majmun ga je takođe pretukao. Isto se dogodilo i sa trećim i sačetvrtim. Na kraju je i peti majmun zamjenjen! Tada je ostalo 5 majmuna koji nisu nikada polivani hladnom vodom, a ipak su uvek premlatili onoga koji bi se pokušao popeti uz merdevine! Kada bi bilo moguće upitati te majmune, zašto uvek premlate onog koji se proba popeti....... Kladim se da bi odgovor bio....... “Nemam pojma- tako se to valjda radi ovde.” Da li vam zvuči poznato? Verovatno se i ovog momenta mnogi pitaju - "Zašto neke stvari radimo na način na koji ih radimo, ako postoji i druga solucija?!" .. i .. na kraju... "Samo su dve stvari beskrajne: svemir i ljudska glupost. A ja nisam baš siguran za ono prvo!"                                                                                                                                                Albert Einstein
    4514 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Postoji neka teorija kako je nastala paradigma...  Grupa naučnika je zatvorila u kavez 5 majmuna i na sredinu kaveza postavila merdevine sa bananama na vrhu. Svaki put kada bi se jedan majmun popeo na merdevine i pojeo banane, naučnici bi ostale majmune polili hladnom vodom! Nakon nekog vremena, svaki put kada bi se neki majmun popeo na merdevine, ostali bi ga pretukli! Kao rezultat toga, posle nekog vremena, ni jedan majmun nije smeo da se popne na merdevine! Naučnici su tada odlučili da zamijene jednog od majmuna. Taj se majmun odmah popeo na merdevine, nakon čega su ga ostali pretukli! Nakon što je nekoliko puta dobio batine, shvatio je da se ne sme penjati na merdevine, iako nije znao razlog! Drugi majmun je zamjenjen i situacija se ponovila. Prvi zamjenjeni majmun ga je takođe pretukao. Isto se dogodilo i sa trećim i sačetvrtim. Na kraju je i peti majmun zamjenjen! Tada je ostalo 5 majmuna koji nisu nikada polivani hladnom vodom, a ipak su uvek premlatili onoga koji bi se pokušao popeti uz merdevine! Kada bi bilo moguće upitati te majmune, zašto uvek premlate onog koji se proba popeti....... Kladim se da bi odgovor bio....... “Nemam pojma- tako se to valjda radi ovde.” Da li vam zvuči poznato? Verovatno se i ovog momenta mnogi pitaju - "Zašto neke stvari radimo na način na koji ih radimo, ako postoji i druga solucija?!" .. i .. na kraju... "Samo su dve stvari beskrajne: svemir i ljudska glupost. A ja nisam baš siguran za ono prvo!"                                                                                                                                                Albert Einstein
    Aug 25, 2014 4514
  • 30 Jul 2014
    Koliko puta ste uživali gledajući igru leptira na livadi u punom cvetu? Da li ste, međutim, nekada posmatrali momenat kada leptir izlazi iz čaure? Nedavno mi je neko poslao priču o leptiru života...Da, o leptiru života a ne o životu leptira... Čovek je posmatrao kako leptir pokušava da se izvuče kroz malenu pukotinu u čauri. Poslenekog vremena, izgledalo je kao da je leptir izgubio svu snagu i prestao da pokušava, prestao je da se pomera. Čovek se sažalio i napraio izlaz rasekavši čauru tako da je leptir sa lakoćom izašao. Iako je leptir imao krhko telo i smežurana krila, čovek je nastavio da posmatra u želji da isprati trenutak kada leptir poleti. Međutim, ništa se nije dogodilo... leptir je ceo svoj život proveo puzeći okolo, nemoćan, i nikada nije poleteo. Čovek je, uprkos svojoj ljubaznosti i želji da pomogne, prevideo činjenicu da je priroda osmislila način kako da ojača leptira pre nego što se upusti u avanturu, kako da mu podari snagu i energiju potrebnu za život, pa tek onda da se sam oslobodi iz čaure i poleti. A svi volimo da letimo... možda su baš neke poteškoće kroz koje povremeno prilazimo potrebne da se u sledečem trenutku poleti i uživa u lepotama života. Bez tih teškoća, nikad ne bi bili toliko jako koliko možemo i želimo biti... i nikad ne bi leteli. Želeli smo snagu... priroda nam je podarila poteškoće koje su nas osnažile. Želeli smo mudrost... priroda nam je podarila probleme koje je trebalo rešiti. Želeli smo bogatstvo.. priroda nam je podarila mozak i telo da možemo raditi. Želeli smo hrabrost... priroda nam je podarila prepreke koje je trebalo savladati. Želeli smo ljubav... priroda nam je podarila ljude kojima je trebalo pomoći. Želeli smo usluge... priroda nam je podarila prilike.   Nismo dobili ništa što smo želeli... a dobili smo sve što nam je trebalo... i zato.. živite bez straha i suočite se sa svim preprekama.. sve ih sami možete preskočiti...  i poleteti.
    5344 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Koliko puta ste uživali gledajući igru leptira na livadi u punom cvetu? Da li ste, međutim, nekada posmatrali momenat kada leptir izlazi iz čaure? Nedavno mi je neko poslao priču o leptiru života...Da, o leptiru života a ne o životu leptira... Čovek je posmatrao kako leptir pokušava da se izvuče kroz malenu pukotinu u čauri. Poslenekog vremena, izgledalo je kao da je leptir izgubio svu snagu i prestao da pokušava, prestao je da se pomera. Čovek se sažalio i napraio izlaz rasekavši čauru tako da je leptir sa lakoćom izašao. Iako je leptir imao krhko telo i smežurana krila, čovek je nastavio da posmatra u želji da isprati trenutak kada leptir poleti. Međutim, ništa se nije dogodilo... leptir je ceo svoj život proveo puzeći okolo, nemoćan, i nikada nije poleteo. Čovek je, uprkos svojoj ljubaznosti i želji da pomogne, prevideo činjenicu da je priroda osmislila način kako da ojača leptira pre nego što se upusti u avanturu, kako da mu podari snagu i energiju potrebnu za život, pa tek onda da se sam oslobodi iz čaure i poleti. A svi volimo da letimo... možda su baš neke poteškoće kroz koje povremeno prilazimo potrebne da se u sledečem trenutku poleti i uživa u lepotama života. Bez tih teškoća, nikad ne bi bili toliko jako koliko možemo i želimo biti... i nikad ne bi leteli. Želeli smo snagu... priroda nam je podarila poteškoće koje su nas osnažile. Želeli smo mudrost... priroda nam je podarila probleme koje je trebalo rešiti. Želeli smo bogatstvo.. priroda nam je podarila mozak i telo da možemo raditi. Želeli smo hrabrost... priroda nam je podarila prepreke koje je trebalo savladati. Želeli smo ljubav... priroda nam je podarila ljude kojima je trebalo pomoći. Želeli smo usluge... priroda nam je podarila prilike.   Nismo dobili ništa što smo želeli... a dobili smo sve što nam je trebalo... i zato.. živite bez straha i suočite se sa svim preprekama.. sve ih sami možete preskočiti...  i poleteti.
    Jul 30, 2014 5344
  • 04 Jul 2014
    Govoriti na temu Nekad i Sad moglo bi biti ispitivanje ili traženje iščezlih duhovnih horizonata ili traženje neke zaboravljene mentalne šifre…. Ovoga puta nije reč o tome, a nije reč ni o nekom nostalgijom potstaknutom nabrajanju. Ovo je jedno obično – mnogo prizemnije nabrajanje; na temu Nekad i Sad.Uzaludno je kukati za starim dobrim vremenima a i znamo da mnogo koje Nekad nije bilo ništa bolje od mnogo kojeg Sada. A svako pa i ovo naše Sada biće uskoro nekome Nekad. Elem: Nekad je malo ljudi znalo mnogo.Sada mnogo ljudi znaju malo. Zbog slabih informacija Nekad nismo znali mnogo što šta se zbiva u svetu.Sada znamo skoro sve što se zbiva, ali vrlo retko znamo i zašto se zbiva. Nekad smo svi imali više vremena jer se sve radilo polako. - Sada se sve radi toliko brzo da svi, iako se žurimo opet kasnimo. Da li kasnimo što se ne žurimo dovoljno ili zato što smo kasno krenuli… ili što smo krenuli uopšte !? Nekad su narodi imali careve i kraljeve i dvorove;…i na dvorovima dvorske budale.Sada je sve manje careva i kraljeva i dvorova;… i sve je manje dvorskih budala. Ali na žlost nije tako i sa običnim budalama. Nekad smo imali više saveznika na koje nismo smeli tako slepo i za uvek - RačunatiZato sada imamo više neprijatelja na koje možemo sa sigurnošću na duže vreme računati. Nekad se rodoljublje smatralo vrlinom i jednim od vrhunskih osećanja. - Sada, u dobrom delu sveta rodoljublje se smatra za neku prevaziđenu formu fanatizma koja je zamenila i potisnula neka hibridno-kosmopolitska osećanja svetog građanstva. Nekad je bilo mnogo više ljudi koji su imali građanske hrabrosti da ustanu za neke principe, bez obzira na posledice.Sada je to redak slučaj – i u tome je jedan od uzroka krize savremenog čovečanstva – jer nedostatak te vrste hrabrosti da se kaže nešto što se duboko i iskreno veruje da je istina predstvalja ne samo moralni već i intelektualni pad čovečanstva. Nekad smo mislili da znamo ili bar naziremo; ko i kuda nas vodi. - Sada posle svega što nas je zadesilo nismo više sigurni da znamo ko sve potpaljuje vatru pod loncem u kome se kuva naša sudbina.  
    8003 Objavio/la Rumenka
  • By Rumenka
    Govoriti na temu Nekad i Sad moglo bi biti ispitivanje ili traženje iščezlih duhovnih horizonata ili traženje neke zaboravljene mentalne šifre…. Ovoga puta nije reč o tome, a nije reč ni o nekom nostalgijom potstaknutom nabrajanju. Ovo je jedno obično – mnogo prizemnije nabrajanje; na temu Nekad i Sad.Uzaludno je kukati za starim dobrim vremenima a i znamo da mnogo koje Nekad nije bilo ništa bolje od mnogo kojeg Sada. A svako pa i ovo naše Sada biće uskoro nekome Nekad. Elem: Nekad je malo ljudi znalo mnogo.Sada mnogo ljudi znaju malo. Zbog slabih informacija Nekad nismo znali mnogo što šta se zbiva u svetu.Sada znamo skoro sve što se zbiva, ali vrlo retko znamo i zašto se zbiva. Nekad smo svi imali više vremena jer se sve radilo polako. - Sada se sve radi toliko brzo da svi, iako se žurimo opet kasnimo. Da li kasnimo što se ne žurimo dovoljno ili zato što smo kasno krenuli… ili što smo krenuli uopšte !? Nekad su narodi imali careve i kraljeve i dvorove;…i na dvorovima dvorske budale.Sada je sve manje careva i kraljeva i dvorova;… i sve je manje dvorskih budala. Ali na žlost nije tako i sa običnim budalama. Nekad smo imali više saveznika na koje nismo smeli tako slepo i za uvek - RačunatiZato sada imamo više neprijatelja na koje možemo sa sigurnošću na duže vreme računati. Nekad se rodoljublje smatralo vrlinom i jednim od vrhunskih osećanja. - Sada, u dobrom delu sveta rodoljublje se smatra za neku prevaziđenu formu fanatizma koja je zamenila i potisnula neka hibridno-kosmopolitska osećanja svetog građanstva. Nekad je bilo mnogo više ljudi koji su imali građanske hrabrosti da ustanu za neke principe, bez obzira na posledice.Sada je to redak slučaj – i u tome je jedan od uzroka krize savremenog čovečanstva – jer nedostatak te vrste hrabrosti da se kaže nešto što se duboko i iskreno veruje da je istina predstvalja ne samo moralni već i intelektualni pad čovečanstva. Nekad smo mislili da znamo ili bar naziremo; ko i kuda nas vodi. - Sada posle svega što nas je zadesilo nismo više sigurni da znamo ko sve potpaljuje vatru pod loncem u kome se kuva naša sudbina.  
    Jul 04, 2014 8003
  • 06 Jun 2014
    GOVOR NAŠ NASUŠNI Ćuti – niko te nerazume! Germanizmi i turcizmi odavno su ušli u govornu svest, ali su vremenom i nestajali i gubili se iz svakodnevnog sporazumevanja. Ipak, ostala je jedna reč posebno vezana za Srem i sremački govor, reč je o reči divaniti. Divan, reč turskog porekla koja nam naznačava da je to udoban deo nameštaja, a glagol divani ti je neposredno vezan za nju. Jer ništa posebno, udobno se smestiti na divan i dugo pričati, razgovarati – odnosno divaniti. Nestajale su strane i nepoznate reči, a povremeno su dobijale oblike jezičkih kovanica i upotrebljavane u lokalnom govoru. Ipak, borba za čistotu jezika i govora je uvek postojala, posebno su je pokretali i razvijali, ko bi drugi, nego pisci. Jedan od onih koji se prvi oglasio bio je Đoka Savić Čiča (1852-1937) iz Čerevića i njegova knjiga pesama „Fruškogorci u pesmi“. Početkom prošlog veka Ilija Okrugić Sremac objavljuje pozorišni tekst „Saćurica i šubara“ (Slavija – Novi Sad, 1934) negujući u njemu govor Sremaca. U novije vreme učinio je to Anđelko Erdeljanin 1988. knjigom „Moj prijatelj Kuzman Nakrajkućin“, u to vreme tako nešto čini i Nedeljko Terzić (prim. aut.) prvim izdanjem knjige „Vraška posla“ 1986. i drugim 2007. oba u izdanju „Sremskih novina“, koja postaje i građa za studente. Sledi mala biblioteka knjiga savremenog književnika Radivoja Prokopljevića Proke iz Petrovčića, iz donjeg Srema, u čemu se posebno izdvajaju knjige „Pravi Sremac ima tri šešira“ 2007. i „Zlatno doba Srema“ 2008. godine. Doprinos očuvanju jezika i govora daje i rubrika u „Sremskim novinama“ pod naslovom „Pesnici Srema o Sremu“ u kojoj se pojavljuje preko sedamdeset autora. Posebno mesto u toj borbi imaju književna dela Đoke Filipovića „Kobajagi“ i „Priče iz Srema“, zatim proza Predraga Banjeglava i Đorđa Janjatovića, pesništvo Svetislava Nenadovića, pa Nade Aničić-Crljenica, Jasmine Vukomanović, Rajka Panića, Nade Malenković, Ane Berte, preminule Ružice Andrić i drugih. „Matica srpska“ iz Novog Sada objavljuje u više tomova „Rečnik srpskih govora Vojvodine“, i druga specijalizovana izdanja u kojima se čuva govorno blago Srema, a posebno značajna knjiga je „Pastirska terminologija Srema“ prof. Dr Žarka Bošnjakovića, objavljena 1985. godine. Najsvežiji primer je knjiga Đorđa V. Ćirkovića „Ćole ti dečije“– podsetnik starih reči i zaboravljenih izraza, objavljena u Šimanovcima 2012. godine. Ova knjiga je i opomena – kud će naš jezik i govor? Ako odlazi u zaboravljene reči, kojim će se to govorom služiti naslednici, jer potomci su nešto ostavili. Mada savremena anglikanizacija čini svoje pa su deci važniji (piši kao što govoriš): kasting, stajling, brifing… Otuda i ne čudi kada dete povuče baku ili deku za ruku, pred svojim društvom, i kaže: „Ćuti, vidiš da te niko ne razume“. Nedeljko Terzić Tekst je preuzet iz Sremskih novina.Napisao je g.Nedeljko Terzić čovek koji svojim pisanjem neguje tradiciju Srema.
    1589 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    GOVOR NAŠ NASUŠNI Ćuti – niko te nerazume! Germanizmi i turcizmi odavno su ušli u govornu svest, ali su vremenom i nestajali i gubili se iz svakodnevnog sporazumevanja. Ipak, ostala je jedna reč posebno vezana za Srem i sremački govor, reč je o reči divaniti. Divan, reč turskog porekla koja nam naznačava da je to udoban deo nameštaja, a glagol divani ti je neposredno vezan za nju. Jer ništa posebno, udobno se smestiti na divan i dugo pričati, razgovarati – odnosno divaniti. Nestajale su strane i nepoznate reči, a povremeno su dobijale oblike jezičkih kovanica i upotrebljavane u lokalnom govoru. Ipak, borba za čistotu jezika i govora je uvek postojala, posebno su je pokretali i razvijali, ko bi drugi, nego pisci. Jedan od onih koji se prvi oglasio bio je Đoka Savić Čiča (1852-1937) iz Čerevića i njegova knjiga pesama „Fruškogorci u pesmi“. Početkom prošlog veka Ilija Okrugić Sremac objavljuje pozorišni tekst „Saćurica i šubara“ (Slavija – Novi Sad, 1934) negujući u njemu govor Sremaca. U novije vreme učinio je to Anđelko Erdeljanin 1988. knjigom „Moj prijatelj Kuzman Nakrajkućin“, u to vreme tako nešto čini i Nedeljko Terzić (prim. aut.) prvim izdanjem knjige „Vraška posla“ 1986. i drugim 2007. oba u izdanju „Sremskih novina“, koja postaje i građa za studente. Sledi mala biblioteka knjiga savremenog književnika Radivoja Prokopljevića Proke iz Petrovčića, iz donjeg Srema, u čemu se posebno izdvajaju knjige „Pravi Sremac ima tri šešira“ 2007. i „Zlatno doba Srema“ 2008. godine. Doprinos očuvanju jezika i govora daje i rubrika u „Sremskim novinama“ pod naslovom „Pesnici Srema o Sremu“ u kojoj se pojavljuje preko sedamdeset autora. Posebno mesto u toj borbi imaju književna dela Đoke Filipovića „Kobajagi“ i „Priče iz Srema“, zatim proza Predraga Banjeglava i Đorđa Janjatovića, pesništvo Svetislava Nenadovića, pa Nade Aničić-Crljenica, Jasmine Vukomanović, Rajka Panića, Nade Malenković, Ane Berte, preminule Ružice Andrić i drugih. „Matica srpska“ iz Novog Sada objavljuje u više tomova „Rečnik srpskih govora Vojvodine“, i druga specijalizovana izdanja u kojima se čuva govorno blago Srema, a posebno značajna knjiga je „Pastirska terminologija Srema“ prof. Dr Žarka Bošnjakovića, objavljena 1985. godine. Najsvežiji primer je knjiga Đorđa V. Ćirkovića „Ćole ti dečije“– podsetnik starih reči i zaboravljenih izraza, objavljena u Šimanovcima 2012. godine. Ova knjiga je i opomena – kud će naš jezik i govor? Ako odlazi u zaboravljene reči, kojim će se to govorom služiti naslednici, jer potomci su nešto ostavili. Mada savremena anglikanizacija čini svoje pa su deci važniji (piši kao što govoriš): kasting, stajling, brifing… Otuda i ne čudi kada dete povuče baku ili deku za ruku, pred svojim društvom, i kaže: „Ćuti, vidiš da te niko ne razume“. Nedeljko Terzić Tekst je preuzet iz Sremskih novina.Napisao je g.Nedeljko Terzić čovek koji svojim pisanjem neguje tradiciju Srema.
    Jun 06, 2014 1589
  • 26 May 2014
    .... Da li ste nekad čitali pricu koja počinje od drugog pasusa... Verovatno niste... do sada.. početak nisam znao kako da napišem.. pet puta počinjem i brišem, ovakvu priču je nemoguće početi kao nešto normalno... dakle, ovo je drugi pasus.... ... kiša je počela.. video sam najave da nas čekaju ozbiljne padavine, pa sam skratio odmor i krenuo prema Beogradu neuobičajeno rano.. obično krenem oko podne, a sada nisam ni doručkovao... svratiću u neki restoran pored puta... Priznajem, i pored najave, nisam preterano brinuo.... ni prvo ni poslednje nevreme, i ranije sam imao utisak da buh čamcem pre stigao nego kolima... ali..... Prvi znak da nešto nije u redu pojavio se vec par kilometara posle Užica, ka Čačaku... izlazim iz krivine i vidim da je reka došla do puta, samo što nije krenulo izlivanje... kasnije sam na slikama video da tog dela puta više nema... Moj planirani dorucak u restoranu u klisuri odložio sam zbog banalnog razloga... parking na koji sam želeo da stanem, bio je pun kamiona, pa sam produžio dalje.... sreća... da sam tu stao, verovatno ne bih tim putem ni stigao do Beograda... Silazak niz Rudnik i ulazak u zonu oko Ljiga je već ukazivao na kritičnu situaciju... Vode na sve strane.. odroni.. na nekim mestima već pola puta zatrpano, a reka koja je tokom leta kao plitak potok, pravi bukove visoke preko metar i po... postajem svestan šta se dešava... Imam utisak da će se celo brdo sručiti na magistralu... ovo se nekoliko sati kasnije i desilo.. Na nekoliko mesta put je potpuno pod vodom. Vozila ispred mene prolaze, do pola su u vodi.. dodajem gas i zahvaljujem u mislima kolegi koji me je nagovorio da umesto benzinca kupim dizelaša. Moj Hjundai se junački bori sa vodom i prolazim bez problema... jednom.. drugi put.. treći... U Ćelijama je voda ogromna.. cela deonica je potopljena.. opet nekako prolazim.... Neverovatan je pogled na njive i livade sa leve strane puta... MORE.... ne vidiš ni komad zemlje, samo drveće je iznad vode. Imam utisak da uplovljavam u deltu Nila.. katastrofa počinje.. mislima mi prolazi pitanje.. Šta ako se voda pokrene.... Ulazim u Beograd i polako prilazim kući... gužva, blokirane ulice, voda... Na jednom mestu moram da okrenem, dubina vode na putu je preko 5 metara.... i konačno ipak stižem... Pomislio sam da je gotovo... a u stvari.. tek počinje... Ulice su se pretvorile u reke... ko nije video, teško da bi poverovao.. Gledam prizore bujica koje sa svih strana prolaze a u mislima su mi i dalje scene sa puta... Šta ako ona voda krene... Setih se Save sedamtedetih, jedna od tih poplava zatekla me je u blizini mestu proboja nasipa.. Setih se Dunava godinu ili dve kasnije u Zemunu.. tada nije probilo, ali smo 4 noći proveli na nasipima... Dan provodim pred ekranima televizora i kompjutera, polako postajem svestan razmera katastrofe... Uskoro stiže i onaj čuveni poziv da se krene na bedeme kod Šapca... Ne trba reći da se tu ne okleva, spakovao sam osnovnu opremu, poučen iskustvom sa nekih ranijih poplava i sjurio se do Sava centra odakle je najavljen polazak. Pomisao na godišta naših bedema na Savi (i ne samo na Savi) izaziva zabrinutost, uhvatio sam sebe kako namršten gledam u mesto odakle se odvajam sa autoputa, pa pargingu odakle se kreće. I onda.... kako sam pogledom uhvatio tu zonu oko Sava Centra... prvo trenutak zbunjenosti, a onda skoro da mi je suza zaigrala u oku.. sve je puno ljudi... i to kakvih ljudi... Neki novi klinci, oni za koje smo smatrali da su rodjeni smoreni i da ih ništa na ovom svetu ne može pokrenuti, preplavili su sve.. Gde god se okreneš, svuda su. Uleću u već postavljenje autobuse i ne pitaju da li se treba prijaviti, šta treba poneti, kako se ponašati... Jednostavno, oni su KRENULI.. fascinantna želja da pomognu, na urade, da odbrane, da budu korisni, bez trunke dvoumljenja, bez ikakve dileme, bez straha... ni senke onog akako su do juče razmišljali, ili kako smo ih možda mi stariji doživljavali... Kao da nisu isti klinci... pa i nisu.. oni su u trenutku postali veliki. Dokazali su da su spremni za velika dela.. Jedan trenutak katastrofe njih je prekalio... ako neko ne zna kako se kalio čelik, neka pogleda snimke te večeri... one do koje može da dodje... a ima ih malo. Slušao sam te male divove u putu do TAMO... slušao i uživao... kakav neočekivan obrt, kakva pesma mladosti Srbije.. odlučni, organizovani, jaki, nepobedivi. I više nije bila ni važna Sava, nije imala šanse.. nije važna ni ona neorganizovanost i anarhija koja nas je tamo dočekala, ni to nije imalo šanse da zaustavi ovu reku želje... sami su se organizovali. Nestale su razlike navijačke, pa i one mnogo veće... na bedemima zajedno navijači i policija, jedni druge bodre, jedni drugima pomažu.. Bravo Srbijo, i to si dočekala.. Džakovi? Pesak? Blato? Kiša? Ma daj... sitnica... Priznajem, a verovatno to priznaju i oni malobrojni kojima je moja generacija mnogo bliža nego generacija tih mladih lavova, bio je neverovatno lep osećaj biti tu, sa njima. Proletelo je vreme do zore... krenuli smo nazad... i novo iznenađenje... pola autobusa se vratilo bez nas, a oni koji su ostali, brzo su bili popunjeni. Krenuli smo peške nazad, a ta snaga mladosti se još jednom pokazala... dve rečenice bile su dovoljne, dogovor je pao: NIKO neće otići kući dok svi ne budu u autobusima. Niko neće proći pored nas dok autobusi ne stignu. Ovo baš i nije oduševilo vozače iz kolone koji su sledećih 7-8 kilometara klackali za nama, ali niko nije ni najmanjim gestom pokazao nervozu. Doduše, pitanje je kakvu bi reakciju izazvali, jer je, nekako baš u to vreme, onaj najveći igrač, koji od gore vidi sve, zaboravio da zatvori tuš, pa nas je kiša, onako prava jesenja, uz vetar, poprilično oprala... taman da spere blato i pesak... Negde kod treće velike krivine, nailazi vozilo policije.. nova nestvarna slika... Policajci prilaze, a napetost nestaje onog momenta kad smo shvatili da su i oni do skoro bili u blatu... uniforme ne lažu... Pitaju u čemu je problem i istog momenta zovu centar da se hitno pošalju autobusi... Kažu da ni oni ne idu nigde dok nam prevoz ne stigne.. Neverica.. ali autobusi uskoro dolaze... Nestvarno i lepo... i sve u Srbiji, brale... Vraćamo se, a mislima kruže opet izmešane slike... kroz prozor gledam poplavljenu Mačvu, a pored mene polako tonu u san veliki ljudi... spokojno, sa osmehom na licu, zadovojni i srećni što su ove noći dali sve od sebe... i opet se setih... koliko sam dugo ja leteo na krilima one 4 noći na zemunskom nasipu... kada voda nije prošla.... .... nije prošla ni sada.... i zato poleti generacijo mladosti Srbije... poleti i nemoj dozvoliti da ti iko ikada skupi ta krila... ... da li ste nekad pročitali priču koja nema kraja... verovatno niste... do sada... a kraj neću da napišem, jer se iskreno nadam da ova priča nema kraja.... ........... aj ŽIVELI... ako nastavim, rasplakaću se...  
    1752 Objavio/la Chupko Chupavi
  • .... Da li ste nekad čitali pricu koja počinje od drugog pasusa... Verovatno niste... do sada.. početak nisam znao kako da napišem.. pet puta počinjem i brišem, ovakvu priču je nemoguće početi kao nešto normalno... dakle, ovo je drugi pasus.... ... kiša je počela.. video sam najave da nas čekaju ozbiljne padavine, pa sam skratio odmor i krenuo prema Beogradu neuobičajeno rano.. obično krenem oko podne, a sada nisam ni doručkovao... svratiću u neki restoran pored puta... Priznajem, i pored najave, nisam preterano brinuo.... ni prvo ni poslednje nevreme, i ranije sam imao utisak da buh čamcem pre stigao nego kolima... ali..... Prvi znak da nešto nije u redu pojavio se vec par kilometara posle Užica, ka Čačaku... izlazim iz krivine i vidim da je reka došla do puta, samo što nije krenulo izlivanje... kasnije sam na slikama video da tog dela puta više nema... Moj planirani dorucak u restoranu u klisuri odložio sam zbog banalnog razloga... parking na koji sam želeo da stanem, bio je pun kamiona, pa sam produžio dalje.... sreća... da sam tu stao, verovatno ne bih tim putem ni stigao do Beograda... Silazak niz Rudnik i ulazak u zonu oko Ljiga je već ukazivao na kritičnu situaciju... Vode na sve strane.. odroni.. na nekim mestima već pola puta zatrpano, a reka koja je tokom leta kao plitak potok, pravi bukove visoke preko metar i po... postajem svestan šta se dešava... Imam utisak da će se celo brdo sručiti na magistralu... ovo se nekoliko sati kasnije i desilo.. Na nekoliko mesta put je potpuno pod vodom. Vozila ispred mene prolaze, do pola su u vodi.. dodajem gas i zahvaljujem u mislima kolegi koji me je nagovorio da umesto benzinca kupim dizelaša. Moj Hjundai se junački bori sa vodom i prolazim bez problema... jednom.. drugi put.. treći... U Ćelijama je voda ogromna.. cela deonica je potopljena.. opet nekako prolazim.... Neverovatan je pogled na njive i livade sa leve strane puta... MORE.... ne vidiš ni komad zemlje, samo drveće je iznad vode. Imam utisak da uplovljavam u deltu Nila.. katastrofa počinje.. mislima mi prolazi pitanje.. Šta ako se voda pokrene.... Ulazim u Beograd i polako prilazim kući... gužva, blokirane ulice, voda... Na jednom mestu moram da okrenem, dubina vode na putu je preko 5 metara.... i konačno ipak stižem... Pomislio sam da je gotovo... a u stvari.. tek počinje... Ulice su se pretvorile u reke... ko nije video, teško da bi poverovao.. Gledam prizore bujica koje sa svih strana prolaze a u mislima su mi i dalje scene sa puta... Šta ako ona voda krene... Setih se Save sedamtedetih, jedna od tih poplava zatekla me je u blizini mestu proboja nasipa.. Setih se Dunava godinu ili dve kasnije u Zemunu.. tada nije probilo, ali smo 4 noći proveli na nasipima... Dan provodim pred ekranima televizora i kompjutera, polako postajem svestan razmera katastrofe... Uskoro stiže i onaj čuveni poziv da se krene na bedeme kod Šapca... Ne trba reći da se tu ne okleva, spakovao sam osnovnu opremu, poučen iskustvom sa nekih ranijih poplava i sjurio se do Sava centra odakle je najavljen polazak. Pomisao na godišta naših bedema na Savi (i ne samo na Savi) izaziva zabrinutost, uhvatio sam sebe kako namršten gledam u mesto odakle se odvajam sa autoputa, pa pargingu odakle se kreće. I onda.... kako sam pogledom uhvatio tu zonu oko Sava Centra... prvo trenutak zbunjenosti, a onda skoro da mi je suza zaigrala u oku.. sve je puno ljudi... i to kakvih ljudi... Neki novi klinci, oni za koje smo smatrali da su rodjeni smoreni i da ih ništa na ovom svetu ne može pokrenuti, preplavili su sve.. Gde god se okreneš, svuda su. Uleću u već postavljenje autobuse i ne pitaju da li se treba prijaviti, šta treba poneti, kako se ponašati... Jednostavno, oni su KRENULI.. fascinantna želja da pomognu, na urade, da odbrane, da budu korisni, bez trunke dvoumljenja, bez ikakve dileme, bez straha... ni senke onog akako su do juče razmišljali, ili kako smo ih možda mi stariji doživljavali... Kao da nisu isti klinci... pa i nisu.. oni su u trenutku postali veliki. Dokazali su da su spremni za velika dela.. Jedan trenutak katastrofe njih je prekalio... ako neko ne zna kako se kalio čelik, neka pogleda snimke te večeri... one do koje može da dodje... a ima ih malo. Slušao sam te male divove u putu do TAMO... slušao i uživao... kakav neočekivan obrt, kakva pesma mladosti Srbije.. odlučni, organizovani, jaki, nepobedivi. I više nije bila ni važna Sava, nije imala šanse.. nije važna ni ona neorganizovanost i anarhija koja nas je tamo dočekala, ni to nije imalo šanse da zaustavi ovu reku želje... sami su se organizovali. Nestale su razlike navijačke, pa i one mnogo veće... na bedemima zajedno navijači i policija, jedni druge bodre, jedni drugima pomažu.. Bravo Srbijo, i to si dočekala.. Džakovi? Pesak? Blato? Kiša? Ma daj... sitnica... Priznajem, a verovatno to priznaju i oni malobrojni kojima je moja generacija mnogo bliža nego generacija tih mladih lavova, bio je neverovatno lep osećaj biti tu, sa njima. Proletelo je vreme do zore... krenuli smo nazad... i novo iznenađenje... pola autobusa se vratilo bez nas, a oni koji su ostali, brzo su bili popunjeni. Krenuli smo peške nazad, a ta snaga mladosti se još jednom pokazala... dve rečenice bile su dovoljne, dogovor je pao: NIKO neće otići kući dok svi ne budu u autobusima. Niko neće proći pored nas dok autobusi ne stignu. Ovo baš i nije oduševilo vozače iz kolone koji su sledećih 7-8 kilometara klackali za nama, ali niko nije ni najmanjim gestom pokazao nervozu. Doduše, pitanje je kakvu bi reakciju izazvali, jer je, nekako baš u to vreme, onaj najveći igrač, koji od gore vidi sve, zaboravio da zatvori tuš, pa nas je kiša, onako prava jesenja, uz vetar, poprilično oprala... taman da spere blato i pesak... Negde kod treće velike krivine, nailazi vozilo policije.. nova nestvarna slika... Policajci prilaze, a napetost nestaje onog momenta kad smo shvatili da su i oni do skoro bili u blatu... uniforme ne lažu... Pitaju u čemu je problem i istog momenta zovu centar da se hitno pošalju autobusi... Kažu da ni oni ne idu nigde dok nam prevoz ne stigne.. Neverica.. ali autobusi uskoro dolaze... Nestvarno i lepo... i sve u Srbiji, brale... Vraćamo se, a mislima kruže opet izmešane slike... kroz prozor gledam poplavljenu Mačvu, a pored mene polako tonu u san veliki ljudi... spokojno, sa osmehom na licu, zadovojni i srećni što su ove noći dali sve od sebe... i opet se setih... koliko sam dugo ja leteo na krilima one 4 noći na zemunskom nasipu... kada voda nije prošla.... .... nije prošla ni sada.... i zato poleti generacijo mladosti Srbije... poleti i nemoj dozvoliti da ti iko ikada skupi ta krila... ... da li ste nekad pročitali priču koja nema kraja... verovatno niste... do sada... a kraj neću da napišem, jer se iskreno nadam da ova priča nema kraja.... ........... aj ŽIVELI... ako nastavim, rasplakaću se...  
    May 26, 2014 1752
  • 22 May 2014
    Dear friends,  Yesterday my team sent you an email about catastrophic floods in Serbia, Bosnia and Croatia. The consequences of floods are such that it will take decades to overcome them. This has never happened in these countries before.  Tens of thousands of people were left homeless in a few minutes, and too many children suffer from this. There are a large number of images and video clips of their suffering all over the Internet.  We are very grateful for what you've paid attention and put the information on Google crisis response We are small countries with people with brave hearts, and Google is the largest institutions with which we can share our idea in the hope that together we will find a way to implement it.  We need your help to launch a global World Wide campaign CLICK FOR COIN which would try to find funds for the restoration of our countries. Please note that this would be the first time that the peoples of the former Yugoslavia together fighting for a noble cause, after terrible wars that have in recent decades hit the whole region.  We need your support to find any position, any link, and any webpage, any… who will pay for clicks, and transfer all funds to humanitarian accounts dedicated for this case.   There would be a clearly that all campaign is supported by Google and I am sure that any out compatriot all around the world would click for coin… and not only people from former Yugoslavia (we have support from a lot of other countries) In future, this can be a model for similar campaigns all over the world, with the hope that there would be no human suffering. I hope this dream can become real. Sincerely, WWW.VOLIMO.NET Social Network
    40790 Objavio/la dule
  • By dule
    Dear friends,  Yesterday my team sent you an email about catastrophic floods in Serbia, Bosnia and Croatia. The consequences of floods are such that it will take decades to overcome them. This has never happened in these countries before.  Tens of thousands of people were left homeless in a few minutes, and too many children suffer from this. There are a large number of images and video clips of their suffering all over the Internet.  We are very grateful for what you've paid attention and put the information on Google crisis response We are small countries with people with brave hearts, and Google is the largest institutions with which we can share our idea in the hope that together we will find a way to implement it.  We need your help to launch a global World Wide campaign CLICK FOR COIN which would try to find funds for the restoration of our countries. Please note that this would be the first time that the peoples of the former Yugoslavia together fighting for a noble cause, after terrible wars that have in recent decades hit the whole region.  We need your support to find any position, any link, and any webpage, any… who will pay for clicks, and transfer all funds to humanitarian accounts dedicated for this case.   There would be a clearly that all campaign is supported by Google and I am sure that any out compatriot all around the world would click for coin… and not only people from former Yugoslavia (we have support from a lot of other countries) In future, this can be a model for similar campaigns all over the world, with the hope that there would be no human suffering. I hope this dream can become real. Sincerely, WWW.VOLIMO.NET Social Network
    May 22, 2014 40790
  • 30 Apr 2014
    Ova priča mogla bi da počne kao i sve bajke.. bilo je to u jednoj divnoj zemlji gde su (skoro) svi živeli opušteno i mirno, i gde se vodilo računa o onim pravim vrednostima koje čuvaju osmehe. Da, zaista je to bila jedna divna zemlja, kao iz bajke.....U tom slatkom vremenu kada smo otkrivali prve (prave) lepote sveta u kom živimo, NEKO bi se uvek postarao da, nekim čudnim spletom okolnosti, do nas uvek dođu one prave informacije, baš ono što nam je u tom momentu najviše i trebalo. Možda je ovde, u stvari, najvažnije istaći da u to vreme nije bilo Interneta i sličnih mogućnosti masovnog trošenja vremena, a još se nisu razvile (ili bar nama nisu bile dostupne) šeme za masovno zaglupljivanje, kojih danas ima u ogromnim količinama (najbolji primer su upravo kompjuterske igrice). Verovali ili ne, knjige smo tada zaista čitali... a pravo blago bile su one na granici zabranjenog... one koje su nam otvarale neke nove puteve saynanja.. tako bi se na stolu u učionici "slučajno" zadesila jedna knjiga koja pocinje pricom o pčelicama i cveću, a završava jako ozbiljnim temama odnosa između muskarca i žene. Puno godina kasnije, Vudi Alen je naslov te knjige upotrebio za jedan od sovjih najboljih filmova. U pitanju je naravno, "Sve što ste želeli da ssaznate a niste imali koga da pitate (o sexu)". Knjiga je išla od ruke do ruke, svi smo je nekako pročitali u jednom dahu.... a onda je, par nedelja kasnije.. isto tako slučajno, jednog dana na istom mestu osvanula "Mala ilustrovana kožna venerologija", knjiga posle koje smo svi bukvalno prali ruke, koliko je uverljivo bilo to što je opisivala. Sve u svemu, taj NEKO nam je lepo rekao... Klinci.. evo KAKO, ali evo i šta može da vas snađe ako ne budete pazili... I taj NEKO je znao šta radi, čim autor ovog teksta i dan danas pamti te detalje... Međutim, to je samo uvod u priču.. jednog dana, umesto umesto profesorke matematike (bila je bolesna), na vratima učionice pojavila se profesorka biologije. Svi smo je znali kao sjajnu osobu, majku blizanaca iz susednog odeljenja. Sama njena pojava bila je čudna, a posebno je čudno bilo što je sve devojčice iz odeljenja poslala u park, a nas, decake, zadržala na času... Rekla je.. "devojčice danas odmaraju, a mi ćemo se baviti enterijerima...." i iz tašne izvukla čekić i malu kutiju. Zatim nam je objasnila da i zidovi imaju dušu  i da im treba pokloniti pažnju... Naš smeh je prekinula molbom da svi ustanemo, priđemo zidu i da isti taj zid učionice poljubimo...Totalni šok... ali osmeh omiljene profesorke nije dao prostora za diskusiju, te mi svi od reda poljubiismo zid. Pošto smo u povratku u klupe podrugljivo komentarisali strast koju su određeni likovi ispoljili ovim činom, profesorka nas je poslala da ovog puta isti taj zid pomilujemo.... Moram priznati da se i dan danas sećam svih tih faca.... seli smo bez reči, totalno zbunjeni... A onda je profesorka uzela čekić, pozvala jednog Pecu i dala mu čekić i jedan ekser u ruke. Peca je trebao da zakuca ekser u zid. Pokušajte samo da zamislite njegovu zblanutu facu dok je to radio, a mi onako, sa rebusom u glavi, sve to nemo posmatrali... Profesorka je zatim prišla... i izvukla ekser iz zida.... Vratila se za katedru... nasmešila se..... i rekla... "Deco, da li se negde vidi da ste ljubili zid? A ova rupa zauvek ostaje...   Zid je zid... a devojčice su mnogo, mnogo  nežnije ... čuvajte ih, mazite i ljubite, ali neke stvari nikad  ne dozvolite.......  čas je završen, devojčiče vas čekaju... " Zatim se okrenula.. i otišla iz pravo u legendu. Domaći zadatak koji nam je dala, trajao je.. i trajaće dugo... Jedan deo tog zadatka je i ova priča... Dečaci.... čuvajte devojčice, njihov osmeh čini ovaj svet lepim... 
    2687 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Ova priča mogla bi da počne kao i sve bajke.. bilo je to u jednoj divnoj zemlji gde su (skoro) svi živeli opušteno i mirno, i gde se vodilo računa o onim pravim vrednostima koje čuvaju osmehe. Da, zaista je to bila jedna divna zemlja, kao iz bajke.....U tom slatkom vremenu kada smo otkrivali prve (prave) lepote sveta u kom živimo, NEKO bi se uvek postarao da, nekim čudnim spletom okolnosti, do nas uvek dođu one prave informacije, baš ono što nam je u tom momentu najviše i trebalo. Možda je ovde, u stvari, najvažnije istaći da u to vreme nije bilo Interneta i sličnih mogućnosti masovnog trošenja vremena, a još se nisu razvile (ili bar nama nisu bile dostupne) šeme za masovno zaglupljivanje, kojih danas ima u ogromnim količinama (najbolji primer su upravo kompjuterske igrice). Verovali ili ne, knjige smo tada zaista čitali... a pravo blago bile su one na granici zabranjenog... one koje su nam otvarale neke nove puteve saynanja.. tako bi se na stolu u učionici "slučajno" zadesila jedna knjiga koja pocinje pricom o pčelicama i cveću, a završava jako ozbiljnim temama odnosa između muskarca i žene. Puno godina kasnije, Vudi Alen je naslov te knjige upotrebio za jedan od sovjih najboljih filmova. U pitanju je naravno, "Sve što ste želeli da ssaznate a niste imali koga da pitate (o sexu)". Knjiga je išla od ruke do ruke, svi smo je nekako pročitali u jednom dahu.... a onda je, par nedelja kasnije.. isto tako slučajno, jednog dana na istom mestu osvanula "Mala ilustrovana kožna venerologija", knjiga posle koje smo svi bukvalno prali ruke, koliko je uverljivo bilo to što je opisivala. Sve u svemu, taj NEKO nam je lepo rekao... Klinci.. evo KAKO, ali evo i šta može da vas snađe ako ne budete pazili... I taj NEKO je znao šta radi, čim autor ovog teksta i dan danas pamti te detalje... Međutim, to je samo uvod u priču.. jednog dana, umesto umesto profesorke matematike (bila je bolesna), na vratima učionice pojavila se profesorka biologije. Svi smo je znali kao sjajnu osobu, majku blizanaca iz susednog odeljenja. Sama njena pojava bila je čudna, a posebno je čudno bilo što je sve devojčice iz odeljenja poslala u park, a nas, decake, zadržala na času... Rekla je.. "devojčice danas odmaraju, a mi ćemo se baviti enterijerima...." i iz tašne izvukla čekić i malu kutiju. Zatim nam je objasnila da i zidovi imaju dušu  i da im treba pokloniti pažnju... Naš smeh je prekinula molbom da svi ustanemo, priđemo zidu i da isti taj zid učionice poljubimo...Totalni šok... ali osmeh omiljene profesorke nije dao prostora za diskusiju, te mi svi od reda poljubiismo zid. Pošto smo u povratku u klupe podrugljivo komentarisali strast koju su određeni likovi ispoljili ovim činom, profesorka nas je poslala da ovog puta isti taj zid pomilujemo.... Moram priznati da se i dan danas sećam svih tih faca.... seli smo bez reči, totalno zbunjeni... A onda je profesorka uzela čekić, pozvala jednog Pecu i dala mu čekić i jedan ekser u ruke. Peca je trebao da zakuca ekser u zid. Pokušajte samo da zamislite njegovu zblanutu facu dok je to radio, a mi onako, sa rebusom u glavi, sve to nemo posmatrali... Profesorka je zatim prišla... i izvukla ekser iz zida.... Vratila se za katedru... nasmešila se..... i rekla... "Deco, da li se negde vidi da ste ljubili zid? A ova rupa zauvek ostaje...   Zid je zid... a devojčice su mnogo, mnogo  nežnije ... čuvajte ih, mazite i ljubite, ali neke stvari nikad  ne dozvolite.......  čas je završen, devojčiče vas čekaju... " Zatim se okrenula.. i otišla iz pravo u legendu. Domaći zadatak koji nam je dala, trajao je.. i trajaće dugo... Jedan deo tog zadatka je i ova priča... Dečaci.... čuvajte devojčice, njihov osmeh čini ovaj svet lepim... 
    Apr 30, 2014 2687
  • 23 Apr 2014
    Jednom davno, u mom komšiluku, živeo je dečak koji je imao lošu narav. Njegov otac, u pokušaju da se sa time izbori i da ga usmeri na pravi put, dao mu je kesu punu eksera. Rekao mu je, svaki put kad pobesni i izgubi kontrolu nad sobom, da zakuca po jedan ekser u ogradu. Prvoga dana dečak je zakucao 37 eksera . Tokom sledećih nekoliko meseci, naučio je da kontroliše svoj bes i broj ukucanih eksera se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolisati svoju narav, nego zakucavati eksere u ogradu. Tako je došao dan kada nije pobesneo. Sa ponosom je rekao to svom ocu, a otac mu je odgovorio da, svakoga dana kada bude uspeo da iskontroliše svoje ponašanje, iz ograde isčupa jedan ekser. Dani su prolazili i jednoga dana dečko je bio u stanju da kaze svom ocu da je počupao sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde, i rekao: "Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi.Ograda vise nikad nece biti ista. Kada u besu kazeš ili uradiš nešto, to ostavlja ožiljak, baš kao što su ove rupe u ogradi. Možes čoveka ubosti nožem i izvuci noz, a posle toga nije važno koliko puta kažes da ti je žao, rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička. Prijatelji su zaista vrlo retki dragulji, oni čine da se smešiš, ohrabruju te da uspeš u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podele tvoj bol, imaju lepe reči za tebe i uvek im je srce otvoreno za tebe.” Nemojte čekati svetsku nedelju ili dan prijateljstva. Pokažite svojim prijateljima koliko Vam je stalo do njih. Svi vi koji sada ovo čitate… VI STE MOJI PRIJATELJI I JA SAM NA TO PONOSAN. Molim vas, oprostite mi ako sam ikada napravio rupu na vašoj ogradi.  
    3355 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Jednom davno, u mom komšiluku, živeo je dečak koji je imao lošu narav. Njegov otac, u pokušaju da se sa time izbori i da ga usmeri na pravi put, dao mu je kesu punu eksera. Rekao mu je, svaki put kad pobesni i izgubi kontrolu nad sobom, da zakuca po jedan ekser u ogradu. Prvoga dana dečak je zakucao 37 eksera . Tokom sledećih nekoliko meseci, naučio je da kontroliše svoj bes i broj ukucanih eksera se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolisati svoju narav, nego zakucavati eksere u ogradu. Tako je došao dan kada nije pobesneo. Sa ponosom je rekao to svom ocu, a otac mu je odgovorio da, svakoga dana kada bude uspeo da iskontroliše svoje ponašanje, iz ograde isčupa jedan ekser. Dani su prolazili i jednoga dana dečko je bio u stanju da kaze svom ocu da je počupao sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde, i rekao: "Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi.Ograda vise nikad nece biti ista. Kada u besu kazeš ili uradiš nešto, to ostavlja ožiljak, baš kao što su ove rupe u ogradi. Možes čoveka ubosti nožem i izvuci noz, a posle toga nije važno koliko puta kažes da ti je žao, rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička. Prijatelji su zaista vrlo retki dragulji, oni čine da se smešiš, ohrabruju te da uspeš u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podele tvoj bol, imaju lepe reči za tebe i uvek im je srce otvoreno za tebe.” Nemojte čekati svetsku nedelju ili dan prijateljstva. Pokažite svojim prijateljima koliko Vam je stalo do njih. Svi vi koji sada ovo čitate… VI STE MOJI PRIJATELJI I JA SAM NA TO PONOSAN. Molim vas, oprostite mi ako sam ikada napravio rupu na vašoj ogradi.  
    Apr 23, 2014 3355
  • 31 Mar 2014
    Konačno i ja da malo naoštrim pero, ako mi dodje malo ću vas izbombardovati mojim blogovima.Svetski hit pisanja blogova je što manje reči, a što više slika...Kažu tamo neki veliki blogeri, da ljudima treba kroz slike predočiti šta ste hteli da napišete.Pa da pokušam...   Tamo gde vam vetar nežno miluje kosu, sunce neprestano sija, a talasi vam maze telo...Zvuči kao mesto iz bajke ?   BAROS Poput bisera nanizana su Maldivska ostrva duž jugozapadne obale Indije.Među njima je i ostrvo Baros sa 75 luksuznih vila.Ostrvace je dugačko svega 300 metara i široko 300 metara. Za romantičare dušu dalo.Spadam u ovu grupu ljudi i sebe vidim tamo.     BORA BORA U lagunama na koralnom ostrvu Bora Bora na južnom Pacifiku pesak sitan, grane raskošnih palmi prave debeli hlad, a voda prozirna i topla. Sve je prelepo dok ne dodje vreme da platite, jer je ovo jedna od najskupljih svetskih destinacija.   KOH TAO Samo 60 kilometara severno od lepotice ostrva Ko Samui u tajlandskom zalivu smešten je pravi mali raj ostrvo Koh Tao. Više od 300 dana godišnje sunčanih dana i toplo more, malo li je.Nemojte zaobići obilazak ostrva jel ima mnogo toga da se vidi. JUKATAN Ruševine hrama drevnih Maja kod grada Tulum u Meksiku, na obali postrva Jukatan odiše tajnama i svakako ga treba obići. Uz svetski poznate stare Maje i sva njihova blaga, ovaj deo Meksika prepun je i predivnih prirodnih lepota. U ovoj regiji može se pronaći i jedinstveno prirodno blago poput Rio Secreta. MAJORKA Beli pesak, tirkizno more i sunce više vam ne treba za potpuno užuvanje. LA DIG Pravi biser za ljubitelje plivanja je ostrvo La Dig smešteno na istočnoj obali Afrike. Ovo treće po veličini Sejšelsko ostrvo, može se pohvaliti sa 16 čarobnih plaža. ZAKINTOS Najjužnije ostrvo i treće po veličini u Jonskom moru. Ostrvo bogate i guste vegetacije, poznato kao i dom ugrožene vrste kornjača Caretta-Caretta.Jonsko more u svom nejlepšem izdanju - zlatni pesak i fenomenalno cista voda. Sva navedena mesta su romančna, pa dragi moji romantičari izvolite.Nadam se da ste makar malo uživali gledajući slike. Pozdrav do sledećeg pisanja.
    15865 Objavio/la Rumenka
  • By Rumenka
    Konačno i ja da malo naoštrim pero, ako mi dodje malo ću vas izbombardovati mojim blogovima.Svetski hit pisanja blogova je što manje reči, a što više slika...Kažu tamo neki veliki blogeri, da ljudima treba kroz slike predočiti šta ste hteli da napišete.Pa da pokušam...   Tamo gde vam vetar nežno miluje kosu, sunce neprestano sija, a talasi vam maze telo...Zvuči kao mesto iz bajke ?   BAROS Poput bisera nanizana su Maldivska ostrva duž jugozapadne obale Indije.Među njima je i ostrvo Baros sa 75 luksuznih vila.Ostrvace je dugačko svega 300 metara i široko 300 metara. Za romantičare dušu dalo.Spadam u ovu grupu ljudi i sebe vidim tamo.     BORA BORA U lagunama na koralnom ostrvu Bora Bora na južnom Pacifiku pesak sitan, grane raskošnih palmi prave debeli hlad, a voda prozirna i topla. Sve je prelepo dok ne dodje vreme da platite, jer je ovo jedna od najskupljih svetskih destinacija.   KOH TAO Samo 60 kilometara severno od lepotice ostrva Ko Samui u tajlandskom zalivu smešten je pravi mali raj ostrvo Koh Tao. Više od 300 dana godišnje sunčanih dana i toplo more, malo li je.Nemojte zaobići obilazak ostrva jel ima mnogo toga da se vidi. JUKATAN Ruševine hrama drevnih Maja kod grada Tulum u Meksiku, na obali postrva Jukatan odiše tajnama i svakako ga treba obići. Uz svetski poznate stare Maje i sva njihova blaga, ovaj deo Meksika prepun je i predivnih prirodnih lepota. U ovoj regiji može se pronaći i jedinstveno prirodno blago poput Rio Secreta. MAJORKA Beli pesak, tirkizno more i sunce više vam ne treba za potpuno užuvanje. LA DIG Pravi biser za ljubitelje plivanja je ostrvo La Dig smešteno na istočnoj obali Afrike. Ovo treće po veličini Sejšelsko ostrvo, može se pohvaliti sa 16 čarobnih plaža. ZAKINTOS Najjužnije ostrvo i treće po veličini u Jonskom moru. Ostrvo bogate i guste vegetacije, poznato kao i dom ugrožene vrste kornjača Caretta-Caretta.Jonsko more u svom nejlepšem izdanju - zlatni pesak i fenomenalno cista voda. Sva navedena mesta su romančna, pa dragi moji romantičari izvolite.Nadam se da ste makar malo uživali gledajući slike. Pozdrav do sledećeg pisanja.
    Mar 31, 2014 15865
  • 04 Mar 2014
    Koja je razlika između radnika i neradnika? Ko su radnici a ko neradnici? Ko se žali a ko radi? Da li čekamo naš posao iz snova? Jeste, teško je! Al, da je lako ne bi bilo teško- moja lična umotvorina. Šalu na stranu, posla zaista malo ima i teško je platiti račune, opskrbiti porodicu sa svime što je potrebno a ponekada je dovoljno teško samo preživeti. Govorim iz iskustva! Ponekada, se osvrnem na mojih 35 godina života i na sve poslove koje sam radio a bio sam sve i svašta i počeo kao trgovac tj prodavac cigareta na Futoškoj pijaci u Novom Sadu i nije mi bilo teško. Bio sam tada dete. Išao sam u osnovnu školu i bio jedan od retkih dečaka koji je zarađivao 10 maraka dnevno...bila je to lova u to vreme. Naravno da su se mnogi čudili, neki se i smejali jer su smatrali da je to sramota. Možda je i bila ali sam ja sebi kupovao sladoled svaki dan...kakva poslastica. No, danas je situacija drugačija. Nije sve tako crno ali jesam bez stalnog zaposlenja i prihoda što je verovatno i moja krivica tj moj izbor u neku ruku. Verovatno mi je dosadilo da vozim taxi ili da se bavim prodajom nekretnina... Slušam ljude oko sebe i njihove žalopojke u našem crnilu i svi se meni jadaju ( možda zato što nosim naočare) a ja čak i poverujem u njihovu tešku situaciju. Reč je o mladim ljudima koji čekaju da im se ostvare snovi i da ih nađe posao iz snova. Imam utisak da bi svi nekako da postanu direktori. Uglavnom ne rade ništa, imaju 25 god i više a žive kod svojih roditelja koji im daju novaca za cigarete i noćni provod. Teško je! - kažu. Nema posla! Mala plata! Nerviraju ih šefovi! Šefovi su uglavnom nepismeni i glupavi a ovi mladi pa i stari su extra sposobni, školovani, najpametniji. Da, a i dalje sede kući i kukaju. S obzirom da sam odgovoran za još 2 mala života, nemam pravo da budem previše probirljiv te se latim svakog posla koji mi se ponudi i tako se nađoh na njivi za 1000 din dnevno tj za 8 sati rada. Malo li je? Realno jeste malo i svojevremeno sam zarađivao mnogo više, čak i do 1500e mesečno ali moj novčanik govori da je to bilo nekada i da je sada prazan a po nekoj računici je 1000 dinara više od 0 dinara. Juhu! Prihvatih posao sa jagodama što je za mene potpuna novina i gotovo sa oduševljenjem prionuh na posao. E, i ja imam šefa koji je ''glup'' i stalno nešto zanoveta...kaže da sam spor a ja se složim sa njim i nastavim istom brzinom. Možda ja i jesam pametniji od njega. Stariji sam i imam više životnog iskustva, znanja i jesam navikao da komuniciram sa ljudima koji su na intelektualnoj razini daleko iznad njegove al on je ovde šef a ja sam radnik kojem treba novac! Isti ovaj posao sam ponudio ljudima koji nemaju posao i koji očajnički traže posao al gle čuda: Niko se nije oduševio idejom da radi na njivi. Niko se ne oduševljava fizičkom radu. Svima je to baš malo novaca. Svima je to ispod nivoa. I onda ja shvatih da je ovo država visoko obazovanih ljudi, da su ovde svi najpametniji, najlepši, najjači, najhrabriji, da svi sebe cene i poštuju a da je ponižavajuće raditi. Bolje časno sedeti kući i kukati nego savijen na njivi raditi. Hmmm...nešto to nije uredu! Ah, ti seljaci što na njivi radiše, nama namirnice uzgajaše. Naravno da nisam želeo nikoga uvrediti jer poštujem pametne , mlade i stare ali mi nije jasno do kada ćemo kukati? Nisam ja odrastao na njivi nit sam gospodin čovek al se pitam otkud taj ponos kada se za leba nema? Meni se niko ne podsmeva. čak se moji prijatelji i dive snazi moje volje i upornosti da zaradim nešto novaca. Do sada sam imao svoje 2 privatne firme, bio pekar, taxista, frizer a najviše prodavac a šta ću biti za 3 meseca? A podsetiću, život je neverovatno nepredvidiv i više puta mi se za jedan dan preokrenuo na bolje ali i na gore a njiva nije moj posao iz snova, naprotiv ali će mi dobro doći da se malo psihički opustim a kasnije? Pa, to se nikada nezna, možda postanem Mađar i odem negde drugde, možda prodam neku skupu nekretninu? Vreme će pokazati, ono je pravi pokazatelj! A mladi postaju stari i to treba imati na umu jer vreme prolazi...pažljivo omladino! Hoćemo li čekati da nam država stvori odgovarajuća mesta? Da se dogode one famozne reforme? Čekamo bolje sutra ili ćemo mi nešto uraditi sami? Ja ostajem na njivi i to je deo moje odgovornosti barem u narednom periodu i moram napisati da je sa 1000 din lakše živeti nego sa 0 dinara i mnogo manje kukam.
    2713 Objavio/la Ćazim Salihi
  • Koja je razlika između radnika i neradnika? Ko su radnici a ko neradnici? Ko se žali a ko radi? Da li čekamo naš posao iz snova? Jeste, teško je! Al, da je lako ne bi bilo teško- moja lična umotvorina. Šalu na stranu, posla zaista malo ima i teško je platiti račune, opskrbiti porodicu sa svime što je potrebno a ponekada je dovoljno teško samo preživeti. Govorim iz iskustva! Ponekada, se osvrnem na mojih 35 godina života i na sve poslove koje sam radio a bio sam sve i svašta i počeo kao trgovac tj prodavac cigareta na Futoškoj pijaci u Novom Sadu i nije mi bilo teško. Bio sam tada dete. Išao sam u osnovnu školu i bio jedan od retkih dečaka koji je zarađivao 10 maraka dnevno...bila je to lova u to vreme. Naravno da su se mnogi čudili, neki se i smejali jer su smatrali da je to sramota. Možda je i bila ali sam ja sebi kupovao sladoled svaki dan...kakva poslastica. No, danas je situacija drugačija. Nije sve tako crno ali jesam bez stalnog zaposlenja i prihoda što je verovatno i moja krivica tj moj izbor u neku ruku. Verovatno mi je dosadilo da vozim taxi ili da se bavim prodajom nekretnina... Slušam ljude oko sebe i njihove žalopojke u našem crnilu i svi se meni jadaju ( možda zato što nosim naočare) a ja čak i poverujem u njihovu tešku situaciju. Reč je o mladim ljudima koji čekaju da im se ostvare snovi i da ih nađe posao iz snova. Imam utisak da bi svi nekako da postanu direktori. Uglavnom ne rade ništa, imaju 25 god i više a žive kod svojih roditelja koji im daju novaca za cigarete i noćni provod. Teško je! - kažu. Nema posla! Mala plata! Nerviraju ih šefovi! Šefovi su uglavnom nepismeni i glupavi a ovi mladi pa i stari su extra sposobni, školovani, najpametniji. Da, a i dalje sede kući i kukaju. S obzirom da sam odgovoran za još 2 mala života, nemam pravo da budem previše probirljiv te se latim svakog posla koji mi se ponudi i tako se nađoh na njivi za 1000 din dnevno tj za 8 sati rada. Malo li je? Realno jeste malo i svojevremeno sam zarađivao mnogo više, čak i do 1500e mesečno ali moj novčanik govori da je to bilo nekada i da je sada prazan a po nekoj računici je 1000 dinara više od 0 dinara. Juhu! Prihvatih posao sa jagodama što je za mene potpuna novina i gotovo sa oduševljenjem prionuh na posao. E, i ja imam šefa koji je ''glup'' i stalno nešto zanoveta...kaže da sam spor a ja se složim sa njim i nastavim istom brzinom. Možda ja i jesam pametniji od njega. Stariji sam i imam više životnog iskustva, znanja i jesam navikao da komuniciram sa ljudima koji su na intelektualnoj razini daleko iznad njegove al on je ovde šef a ja sam radnik kojem treba novac! Isti ovaj posao sam ponudio ljudima koji nemaju posao i koji očajnički traže posao al gle čuda: Niko se nije oduševio idejom da radi na njivi. Niko se ne oduševljava fizičkom radu. Svima je to baš malo novaca. Svima je to ispod nivoa. I onda ja shvatih da je ovo država visoko obazovanih ljudi, da su ovde svi najpametniji, najlepši, najjači, najhrabriji, da svi sebe cene i poštuju a da je ponižavajuće raditi. Bolje časno sedeti kući i kukati nego savijen na njivi raditi. Hmmm...nešto to nije uredu! Ah, ti seljaci što na njivi radiše, nama namirnice uzgajaše. Naravno da nisam želeo nikoga uvrediti jer poštujem pametne , mlade i stare ali mi nije jasno do kada ćemo kukati? Nisam ja odrastao na njivi nit sam gospodin čovek al se pitam otkud taj ponos kada se za leba nema? Meni se niko ne podsmeva. čak se moji prijatelji i dive snazi moje volje i upornosti da zaradim nešto novaca. Do sada sam imao svoje 2 privatne firme, bio pekar, taxista, frizer a najviše prodavac a šta ću biti za 3 meseca? A podsetiću, život je neverovatno nepredvidiv i više puta mi se za jedan dan preokrenuo na bolje ali i na gore a njiva nije moj posao iz snova, naprotiv ali će mi dobro doći da se malo psihički opustim a kasnije? Pa, to se nikada nezna, možda postanem Mađar i odem negde drugde, možda prodam neku skupu nekretninu? Vreme će pokazati, ono je pravi pokazatelj! A mladi postaju stari i to treba imati na umu jer vreme prolazi...pažljivo omladino! Hoćemo li čekati da nam država stvori odgovarajuća mesta? Da se dogode one famozne reforme? Čekamo bolje sutra ili ćemo mi nešto uraditi sami? Ja ostajem na njivi i to je deo moje odgovornosti barem u narednom periodu i moram napisati da je sa 1000 din lakše živeti nego sa 0 dinara i mnogo manje kukam.
    Mar 04, 2014 2713