Dome slatki dome » Diskusije


Legende o cveću

  • Član
    22. мај 2015.

    Legende o jorgovanu


    Antička Grčka legenda kazuje da je mladi Pan, bog šuma i polja, jednog lepog jutra sreo prelepu nimfu Syringa. Divio njenoj gracioznosti i lepoti i poželeo da priča sa njom. Medjutim ona se uplašila i pobegla. Pan je probao da je sustigne ali je naleteo na mirišljavi grm jorgovana, koji mu je preprečio put... Zaplakao je, za igubljenom nimfom i od tada je počeo da luta šumama i čini dobra dela svima, a ime Syringa je postalo latinsko ime za jorgovan.


    Druga legenda kazuje da su jorgovani nastali kada je proleće oteralo sneg sa polja i podiglo sunce više ka nebu. Tada se sunce srelo sa dugom i prošlo zajedno preko neba. Proleće je sakupilo nešto sunčevih zraka i pomešalo ih sa malo duginih boja, te počelo da ih prosipa po zemlji. Kada je proleće stiglo do severa ostale su joj još samo bela i ljubičasta boja. U tom trenu su ispod proleća bile skandinavske zemlje. Tada je proleće bacilo boje jorgovana na malo grmlje koje je bilo prekriveno cvetovima. Proleću je preostala još samo bela boja i ono ga je razasulo po zemlji. Na mestima gde je bela boja pala na grmlje izrasli su beli jorgovani. Jorgovani su dobili svoje ime po grčkoj reči "syrinx" što znači frula zato što su od drveta jorgovana čobani pravili frulice. Ali u Rusiji se takođe zove i "sinel" što potiče od reči plavo zato što ta aktivna boja definiše kolorit biljke.


  • Član
    22. мај 2015.

    Legenda o belom ljiljanu

    Po legendi lilium candidum - beli ljiljan nastao je od kapi mleka koja je kapnula na zemlju dok je Hera dojila Herkulesa. Naime, budući da je on bio sin boga Zevsa i smrtne žene Alkmene, Zevs je htio da se nadoji s grudi njegove žene, boginje Here kako bi postao besmrtan. Dok je spavala, položili su joj ga na grudi i kad se nadojio, nekoliko kapi mleka se prosulo svemirom te je nastao mlecni put, a od kapi koja je pala na zemlju nastao je beli ljiljan.
    Prema bibliji, uskrsni ljiljan je rastao u getsemanskom vrtu u kojem je Juda izdao Isusa. Beli ljiljani, su prema legendi, nikli na mestu gde su Isusove suze i znoj kapali u poslednjim trenucima života. Beli ljiljan je i simbol čistoće blažene device Marije.
    Prema legendi, kad su posetili Marijin grob tri dana nakon njene sahrane, u njemu nije bilo ništa osim buketa veličanstvenih belih ljiljana.
    U jednom ipak drugačijem znaku ženstvenosti, ljiljani su imali značajno mesto u raju Adama i Eve. Prema predanju, kad je Eva napustila Edenski vrt, prolila je iskrene suze kajanja, i iz tih pokajničkih suza nikli su i ljiljani.
    Ljiljani su bili zastitni znaci vitezova templara.


  • Član
    22. мај 2015.

    Legenda o lali (tulipanu)

    Perzijska legenda o nastanku tulipana kaže: mladi princ Farhad bijaše ludo zaljubljen u svoju služavku Shirin. Jednoga dana do njega je doprla (lažna) vijest da je Shirin mrtva. Preplavljen tugom, Farhad je upregnuo konja, odgalopiravši preko stijena u sigurnu smrt. Od mnoštva zadobivenih rana na stijenama, kapljice krvi su se raspršile po tlu, a iz svake je izniknuo po jedan grimizni tulipan, kao simbol njegove ljubavi prema Shirin. Zato je u staroj Perziji crveni tulipan bio simbolom strastvene ljubavi.


  • Član
    22. мај 2015.

    Legenda o LALI

    Dakle, u neka davna vremena, u Holandiji, u jednoj kući daleko od grada, usred polja, živeo je jedan čovek. Bio je vrlo usamljen. Jedva da je pamtio roditelje. Umrli su dok je još bio dečak. Osećanja kao da su tada u njemu potpuno zamrla. U stvari, nisu se ni razvila. Jedina veština kojoj je bio vičan bilo je umeće pukog preživljavanja. Sejao je i sadio samo onoliko koliko mu je bilo potrebno za hranu. Stoga je poznavao ćud svakog godišnjeg doba. Nepogrešivo je znao kad treba da poseje, a kad da žanje, kojim biljkama da hrani tih nekoliko domaćih životinja kako bi ih, kao i sebe, održao u životu. Nije znao šta je novac, nijedan grad nije video, a o naučnim i umetničkim dostignućima nije mogao ni da sanja. Ćutke je slušao cvrkut ptica, hujanje vetra, šuštanje pahulja i dobovanje kiše po krovu skromne kuće.
    I tako su prolazile godine. Bivši dečak više nije bio ni mladić, već čovek. Obavivši poslove, jednoga dana krenuo je u šetnju. Bio je april, a sve oko njega zeleno. Ta boja za ovog usamljenog čoveka nije bila ništa posebno. U aprilu je uvek sve bilo zeleno, daleko, daleko – do horizonta. Naravno, čovek nije ni slutio šta bi moglo da se zbiva tamo daleko gde se završava zelenilo. Velike kuće i gradovi, ljudi koji razgovaraju, obraćaju se jedni drugima, dodiruju. Tako nešto ovom usamljeniku nije ni padalo na pamet!
    U određenom trenutku, dok je tako išao kroz nepregledna polja, naišao je na kanal za navodnjavanje. Preskočio ga je. Ali, kad se našao s druge strane, kao da se našao u nekom potpuno drugom okruženju. Bio je veoma iznenađen kad je video nešto neobično. Svet koji nije poznavao. Među vlatima trave ugledao je nekakvo šareno bilje. Da li je to bilo cveće? Sagnuo se i primetio da su šarene biljke zapravo prozračna, a ipak raznobojna majušna bića. U stvari, devojke. Osim što su lebdele iznad zemlje, one su u rukama držale muzičke instrumente i razdragano svirale.

    Treba imati u vidu da čovek o kome govori ova legenda uopšte nije poznavao muziku. Osim, razume se, muzike prirodnih pojava. Tako da je ono što je čuo za njega bilo jednako čudu. Sličnu vrstu sklada nikad nije upoznao, čak ni u prirodi. Ljupka lica smešila su mu se i netremice ga posmatrala. Onda je usamljeni čovek spazio da među tim malim prozračnim devojkama stoji jedna koja u rukama nije imala ništa. Ona nije svirala, već je igrala. Bila je najlepša od svih svetlucavih bića na okupu.
    U njenom nasmejanom lepom licu čovek kao da je tek upoznao život. Odjednom je razumeo svrhu svih stvari, čak i onih koje nikada nije video, njegovim venama prostrujala je krv na potpuno drugi način. U stvari, tada je spoznao i istinsku lepotu prirode, plavetnilo neba u koje je tokom dugih usamljeničkih godina uzaludno upirao pogled. Ukratko, on je tu malu prozračnu devojku strasno zavoleo, iako mu niko pre tog dana nije objasnio šta je to ljubav. Bila je to duboka ljubav, uzaludna i očajnička. Neuzvraćena ljubav.
    Nažalost, to neobično svetlucavo biće nije poznavalo ljubavna osećanja. Bila je lepa, dobra i veoma ljubazna i to je bilo sve. Nije imala drugih osećanja. Zato i nije znala da pruži svoju malu ruku i dotakne vrelo srce zaljubljenog čoveka. U njenoj prirodi nije bilo da mu odgovori istim osećanjem.
    Gledajući devojku koja mu je osvetlila život, čovek je nepogrešivo osetio da ona njega ne voli. Njegov očaj bio je neizreciv. Još izvesno vreme slušao je muziku, pesmu svetlucavih devojaka i gledao igru one koju je iznenada zavoleo. Njegova želja bila je toliko jaka da mu je od silne ljubavi prepuklo srce. Klonuo je u travu. Bio je sunčani aprilski dan, muzika se i dalje čula dok su nimfe skakutale pored čovekovih usnulih očiju.
    Zanimljivo je ono što se posle dogodilo. Kraljica prolećnih nimfi, iako lišena mogućnosti da oseća isto što i ljudi, ipak je razumela da je nepoznati čovek umro samo zbog nje. Najpre je osetila sažaljenje, a onda i neku vrstu kajanja. Bila je nemoćna. Propale su sve prilike da mu uzvrati ljubav.
    U znak sećanja na njihov susret i iznenađenje kad je preskočivši kanal ugledao mnoštvo šarenih devojaka, kraljica prolećnih nimfi naredila je sledeće: da se od te godine svakog aprila na holandskim poljima koja je usamljeni mladić toliko dobro poznavao, pojave ljupki cvetovi. Cvetovi koji će podsećati sve one koji ih vide na bol zbog neuzvraćene ljubavi. Legenda o lali kaže još nešto: onaj ko vidi kako se pupoljak lale pretvara u cvet, doživeće nešto potpuno neočekivano. Ljubav će mu uzvratiti osoba za koju je mislio da ga nikada neće zavoleti.


  • Član
    22. мај 2015.

    Legenda o HRIZANTEMI

    Jednom pre mnogo vekova, živeo je moćni kineski car, kojeg ništa nije plašilo sem starosti, bio je opsednut željom da vlada i živi što duže. Тако је pozvao svog lekara i naložio mu da napravi lek koji će ga učiniti večno mladim.
    Posle mnogo razmišljanja, uplašen za svoj život, siroti lekar izadje pred cara:
    - O, moćni gospodaru, mogao bih da napravim eliksir od jedne vrste cveća, ali ono radja daleko, na istoku...
    - Odmah ću narediti da se to cveće dostavi!, reče radosni car.
    - Ali to nije tako jednostavno, uzdahnu lekar. - Cela tajna se sastoji u tome da eliksir deluje samo kod čoveka čistog srca...
    Lekar je znao da ni car ni njegovi dvorani ne ispunjavaju ovaj uslov, ali se prevario verujući da će ovo cara pokolebati.
    Medjutim, car nije odustao, našao je po 300 dečaka i devojčica, znajući da su dečja srca čista, pa ih zajedno sa carskim doktorom brodom poslao po cveće od kojeg će spraviti eliksir.
    Dugo su plovili, dok na jednom od japanskih ostrva ne pronadjoše prelep cvet - hrizantemu, pa lekar reče:
    - Ne znam da li je ovaj cvet pogodan za eliksir, ali već pogled na njega čini dušu i srce mladim!
    Mudri lekar je poznavao okrutnost cara, znao je da će pogubiti i njega i ovu decu, verujući da su i sami probali eliksir i da će ga nadživeti, pa odluči da se nikada ne vrate u Kinu... Sa svojim mladim saputnicima osnovao je novu državu, gde su nastavili život, a simbol njihovog života bila je hrizantema.


  • Član
    22. мај 2015.

    Legenda o cvetu DAN-NOC

    Antički Grci su povezali pojavu tog cveta sa kćerkom vladara Inoa. Jedina Inova kćerka je volela Zevsa. Međutim Zevsova ljubomorna žena Hera je bacila čini na devojku i pretvorila je u kravu. Tada je Zevs počeo da uzgaja cvet dan i noć za njegovu ljubavnicu. Ovo cveće je predstavljalo ljubavni trougao, a u jednu ruku dan i noć predstavlja poređenje obične smrtnice naspram boginje. U drugu ruku cveće sadrži u sebi verovanje da Herina čarolija nije večita. Međutim Rimljani su smatrali da dan i noć predstavlja preterano znatiželjne osobe koje su bogovi pretvorili u cveće kada su te osobe špijunirale Afroditu.


    Kad se govori o magiji Dana i Noći prvo se pominje kuća van sela, u Koprivaru. Mladić, nastanjen tu odnekud, bio je očit i vredan u svemu. Jedino Koprivar nije kosio. Ispovedao se da je od babe saznao da među Koprivama, gde niko ne zalazi, raste ubojito magijsko bilje.
    Jednog proleća, preko noći, nečije ruke počupale su namnožene Koprive i na njihovo mesto zasadile u obliku srca cvetnice. Taj osoben vrt bio je obeležen belim kamenčićima belutka.
    Toplih dana oko Mladenaca ono je procvetalo u prelepe bele i žute cvetiće, prošarane modrim bojama, nalik tajanstvu okolnih brda. Izgledalo je kao da iz cvetova gledaju i muški i ženski pogledi i da ih lahor povija i miluje između sebe.


    Skriven u tami, mladić je očekivao da ugleda ko mu neguje i poliva darivano cveće, ali osim seni ruku koje su milovale rastinje ništa drugo nije mogao da sagleda. Prošlo je dosta vremena pre no što je od tri babe mudrice saznao da se cveće pred njegovim pragom zove po njemu, diki, Dikino Oko, i da mu je to poruka od devojke Milovanke, čije ga srce miluje, ali se ne usuđuje da mu kaže koliko čezne za njim. I još mu je rečeno da će ona da se pojavi u selu kada i on svoje srce obeleži belutkom i zasadom istog Bilja.
    Mladić nije verovao u sve što bi čuo. Poznavao je devojke i običnih i čudnih imena. Na kazani dan zaista se namerio na Milovanku, čije su ruke milovale sve čega bi se dotakle. Po tome su se saglasili u ljubavi. Gledali su po danu i milovali po noći, otvarali rečima jedno pred drugim i ćutali kada više nisu imali šta da osmisle u govoru.



     

  • Član
    22. мај 2015.


    Legenda o visibabi

    Jedna legenda kaže da kada je prva zima zabelela zemlju, Eva je čeznula za svim predivnim biljčicama i šarenilom polja. Anđeo kome se Eva smilovala, uzeo je pahulju snega i udahnuvši joj život pretvorio je u cvetak, koji ne samo da je razbio monotoniju zime, već je podario nadu u božansku milost.