Pesmarnik » Diskusije


Lazar Kostić

  • Član
    01. април 2014.

    BIOGRAFIJA


    (Kovilj, 31.01.1841 — Beč, 26.11.1910)

    ŽIVOT. — U Kovilju, u Bačkoj, od oca austrijskog oficira, rodio se Laza Kostić 31. januara 1841. Osnovnu školu učio je u mestu rođenja, realku u Pančevu, gimnaziju u Novom Sadu i Budimu. Prava je svršio u Pešti, 1864; 1866. postao je doktor prava. 1866. bude izabran za profesora u srpskoj gimnaziji u Novom Sadu. 1867. postao je veliki beležnik opštine novosadske; od 1869. do 1872. bio je predsednik varoškog suda. U Pešti kao đak i u Novom Sadu vrlo živo je učestvovao u omladinskom pokretu, kao jedan od prvaka u njemu. U nekoliko mahova bio je i poslanik na crkveno-narodnom Saboru u Karlovcima i dva puta poslanik šajkaški u peštanskom parlamentu. 1872. bio je zatvoren zbog "veleizdaje". 1879. postao je sekretar srpskog poslanstva u Petrogradu. Početkom osamdesetih godina uređivao je liberalni organ Srpsku nezavisnost u Beogradu, odakle je otišao 1883, a krajem osamdesetih godina službeni list Glas Crnogorca na Cetinju. Vrativši se u zavičaj, živeo je dosta povučeno i neaktivno sve do same smrti. Poslednje godine života proveo je u Somboru. Umro je 26. novembra 1910, u Beču, gde je otišao na lečenje.


    POČETAK KNJIŽEVNOG RADA. — Kostić je propevao vrlo mlad, još kao đak u gimnaziji, krajem pedesetih godina. Prvim svojim stihovima stekao je glas, koji je šezdesetih i sedamdesetih godina sve više rastao, tako da se pored Zmaja i Jakšića ubrajao u najbolje pesnike srpske. Svoje lirske pesme pokupio je tek 1873. i 1874. štampao u zasebne knjige; 1909. svu njegovu poeziju, u zasebnoj knjizi, izdala je Matica srpska u Novom Sadu. 


    Odmah u početku svoga književnog rada Kostić se odlikovao većom književnom kulturom od ostalih pesnika srpskoga romantizma. On je znao strane jezike, bavio se filozofijom i bio upoznat sa velikim uzorima klasičnih i zapadnih književnosti. Kao vrlo mlad čovek prevodio je u narodnim stihovima Ilijadu, i taj posao ponovo prihvatio 1874. On je kao đak počeo uvoditi Šekspira u srpsku književnost. Ali kod drugoga bi ta književna kultura poslužila da podigne duh i da proširi vidik. Kostić je čitao strane pisce da bi više mogao imponovati, više zasenjivati svoje naivne čitaoce. On čita da bi u zgodnom trenutku mogao prosuti pljusak grčkih, latinskih, talijanskih, engleskih, pa čak i sanskritskih citata, zaprepastiti nečuvenim imenima iz svih svetskih književnosti, služiti se podacima koji su se mogli iščeprkati samo po rečnicima. Kod velikih pisaca on nije nalazio ono što je kod njih najbolje no ono što se njemu najviše dopadalo. Kod Šekspira on nije video onaj silni realizam, onu intenzivnu poeziju, onu kao more duboku psihologiju ljudskog srca i gvozdenu logičnost englesku, no ono što je najniže i najslabije kod njega: emfazu, kalambure, titranje rečima, sve ustupke velikog pesnika vulgarnom ukusu ondašnje publike engleske. Bez ravnoteže u duhu, Kostić je na zlo upotrebio i svoje znanje jezika i svoje književno obrazovanje. 


    LIRIČAR. — On je imao pesničkog talenta, i to talenta koji u osnovu nije bio banalan. Od njega je ostalo nekoliko lepih lirskih pesama i dobrih balada (Samson i Dalila, Minadir). Ali njegova prirodna originalnost bila je kobna za njega. Njegova glavna misao je postala: pesnik, u čijim grudima bukti sveti plamen poezije, treba da bude drugači od ostalih ljudi. Kao i zapadni epigoni velikih romantičarskih pesnika, on je postavio sebi za pravilo da treba da bude genijalno originalan u životu, neuredan, pust, zaboravan, sa nogama na zemlji ali glavom, sa dugom i razbarušenom kosom, u oblacima. U književnosti on je odveć slobodno shvatio i odveć samovoljno primenjivao opasno načelo da romantizam znači neograničenu slobodu u umetnosti. U poeziji, "bogodani", "ženijalni" pesnik, kako se tada govorilo, treba da bude što razuzdaniji, da baci pod noge zdrav razum i logiku običnih, smrtnih ljudi, da objavi rat sintaksi i rečniku, da sebi prisvoji pravo da kao bog stvara što mu ćud zahte. To je sve bilo na romantičarskoj devizi épater le bon bourgeois, "opseniti prostotu", i od toga bacanja praha u oči, od toga izigravanja genija, Laza Kostić je napravio sebi program i u životu i u književnosti. 


    U pojedinim književnostima ima trenutaka kada zavlada carstvo reči, i kada se književnost odvoji od prirodnosti i zdravog razuma. To su doba kada se sve svede na igre reči, na neočekivane i slikarske efekte pomoću reči, na preterane figure, kitnjaste girlande, na zamršene parafraze, usiljene inverzije, samovoljne i često besmislene neologizme. Takvi su bili marinisti i končetisti u Italiji, takav je bio eufuizam u Engleskoj, gongorizam i kultizam u Španiji, manirizam u Nemačkoj, precioznost u Francuskoj. To isto, tu istu logomaniju, predstavlja u srpskoj književnosti Laza Kostić.
    Shvatajući da je jednom pesniku sve dopušteno, on je na hartiju stavljao sve što mu je na pamet dolazilo. U "genijalnosti" on je bio sjajan đak isto tako "genijalnog" Sime Milutinovića. Ono što je on kazao o jednoj Zmajevoj pesmi može se sa puno razloga primeniti na veliki deo njegovih razbarušenih pesama: "To je smesa. To je zbrka, to je kaos. Duševni kaos, ili kaotično stanje duše." On je kovao nove reči, pravio novu sintaksu, stvarao svoj osobeni, čudnjački srpski jezik. U svojoj pesničkoj vrućici on piše reči koje ni pre ni posle njega nijedan Srbin nije izgovorio: izniklica, neokrunka, poletanci, plakajnica, pokajka, sunčanarka, pletisanka, uzdanak, osamka, gud, žur, ster, vap, žas, trov, duj, kiv, podob, tez, neverad, kositres, vekotraj, likomet, skotomir, neprovar, nedrovar, sevnje, kajno, izmičar, i tako dalje! I ne samo da je stvarao nove reči za koje srpski jezik ne zna, no je po svojoj volji i radi stiha rezao i unakažavao reči koje postoje, ili rečima koje postoje davao smisao koji one nemaju. Zevs je kod njega, radi slika sa smej, postao Zej, Solun pretvara u Soluna, pupak znači pupljenje, jara znači jaranica, mraz znači mržnja ("Jača ljubav nego mraz..."), rod znači rođenje, čin znači način, gas znači gašenje.
    Njegova mašta je pušten i obezuzdan parip. Najneverovatnije figure i poređenja na srpskom jeziku izišli su ispod njegova pera. Planine su za njega "masnice", ostaci božja biča kada je šibao zemlju zbog njenih crnih dela; zlato je pak žuti gnoj u tim masnicama. Nebo je "ugnuta stopa Gospoda Boga". Mesec je, po potrebi, žuta turska sablja i "obruč krune sveta". Zvezde su "štrecavi žuljevi na božjoj stopi". Dragine oči su "dva divita duboka". I ta njegova neodmerena, pusta fantazija, ta želja da bude što originalniji i da govori kako niko ne govori, da što više zaprepasti obične ljude u prezrenom taboru filistara, taj korov puste retorike i mahnite ekstravagancije ugušio je nekoliko cvetića poezije koji su bili nikli iz njegove duše.


    PREVODILAC ŠEKSPIRA. — Kao pravi romantičar Kostić je bio oduševljen Šekspirom, on je u srpsku književnost uneo Šekspira, stvorio u svom dobu šekspirolatriju, koja je našla izraza u proslavi tristagodišnjice Šekspirova rođenja u Novom Sadu 1864. Kostić je počeo prevoditi Šekspira, i to Romea i Juliju, još vrlo mlad, 1859, u početku svoga književnoga rada, i Šekspirom se bavio celoga života. Njegovi prevodi iz Šekspira prvo su izlazili u odlomcima po časopisima. Kralja Ričarda III preveo je u društvu sa dr Jovanom Andrejevićem, i taj prevod štampan je 1864. u Novom Sadu; zatim ga je sam preveo, i taj novi prevod štampan je u Mostaru 1904. Njegov prevod Romea i Julije, udešen za pozornicu, izišao je u Novom Sadu 1876; celo delo prevedeno izišlo je u Novom Sadu 1907. Potpun prevod Hamleta štampan je u Mostaru 1903. Pored toga, u nekoliko mahova, Kostić je pisao o Šekspiru (Romeo i Julija. Jedna glava iz Šekspirove biblije, Matica, 1866; Oko Romea i Julije, Letopis Matice srpske, 1907). 


    Na te svoje prevode Kostić je mnogo polagao i smatrao ih kao jednu od svojih najvećih književnih zasluga. U stvari, oni ne mogu izdržati današnju kritiku. Kostić je u tim prevodima oduzeo Šekspiru sve njegove vrline, i dodao mu sve svoje mane; njegovi prevodi nisu Šekspir, no travestija Šekspira. Oni nisu verni, u njima ima i nerazumevanja teksta i mutnog izražavanja; prevodilac radi stiha dopušta sve sebi i pravi grube, uglaste stihove; ima neobičnih, skovanih reči, često i vulgarnosti. U celini ti su prevodi nerazumljivi, i ne mogu se čitati bez komentara.


    DRAMATIČAR. — Zanesen Šekspirom, snevajući o njemu, kako veli jedan suvremenik, Kostić se i sam počeo baviti dramom, i brzo postao "naš mladi Šekspir", kako su ga nazivali po omladinskim družinama i u omladinskim listovima. Maksima Crnojevića napisao je još kao vrlo mlad đak, 1863. (Celo delo štampano je u Novom Sadu 1866; drugo izdanje, Novi Sad, 1887,89 udešeno za pozornicu.) I to mu je ostao najbolji dramski posao. Pored toga dao je i Peru Segedinca (1875, 1882, 1887). Duga i mutna narodna pesma o ženidbi Maksima Crnojevića, sa svojim skroz romantičnim događajima i romantičnim koloritom, morala je privući pažnju jednog u tolikoj meri romantičarskog pesnika kao što je bio Laza Kostić. Tu srpsku narodnu pesmu, koja po sadržini podseća na čuvenu epizodu o Paolu i Frančeski u Danteovoj Božanstvenoj komediji, zapazio je još Gete. I pre Kostića Jovan St. Popović je počeo od te narodne pesme da pravi jednu "melodramu", kao što je u naše doba poslužila za građu jednom nemačkom pesniku, A. Fingeru. Kostiću je narodna legenda poslužila samo kao osnovica, sve ostalo je izmenio, koristeći se pravima najšire pesničke slobode. Mesto primitivne zavade oko kolaste azdije u narodnoj pesmi, Kostić je uzeo sukob između osećanja ljubavi i pobratimstva, i Maksim Crnojević, knežević zetski, ispao je kao neka vrsta Hamleta, kneževića danskog. Narodna pesma nije bila dovoljno jasna, Kostićeva drama postala je sasvim mutna. Radnja je zbunjena i neodređena, ličnosti su tamne i neopredeljene, za događaje nema logičnog objašnjenja. Mašta je i ovde zahuktana, i bacilo se u neograničeno carstvo mašte i reči. Pored toga, pretenciozna mudrovanja, krupne reči bez stvarnog smisla, odsustvo istorijskog osećanja i lokalne boje. Ono što spasava ovu dramu pesničke mladosti Kostićeve, što joj daje relativnu vrednost prema poznijoj istorijskoj drami srpskoj, to su izvesna lirska mesta, u kojima ima poleta, snažnih tirada, uspele retorike. Pored svih svojih mana, Kostićeva drama je književnija no poznije drame iste vrste. Ličnosti su složenije, jezik književniji, scene su od efekta. Najzad, to je prva srpska drama ispevana u jambu kojim se ranije uspešno služio Branko Radičević. Kostić je uspeo da u drami svome jambu da nečeg krepkog i energičnog. 


    Pripadajući naraštaju koji je književnost stavljao u službu nacionalnih ideala, i sam aktivan liberalni nacionalist, Kostić je napisao antiaustrijsku i antiklerikalnu "tragediju iz povesti naroda srpskog" Pera Segedinac. Ovaj komad, delimično objavljen 1875. i 1881—1882, igran prvi put 1882, i štampan u Novom Sadu 1882. i 1887. godine, smatran je kao veliki politički događaj. Tumačeći istoriju kako mu je trebalo, Kostić je u kapetanu Peri Segedincu, buntovniku iz prve polovine XVIII veka, oličio sudbu srpskog naroda u Austriji. Komad ima nekoliko jakih scena i dosta patriotskih tirada. Politička tendencija razvijena je na štetu umetnosti. Komad Gordana (Cetinje, 1890), izrađen je prema narodnoj pesmi i manje je vrednosti no dva ranija pozorišna dela Kostićeva.


    OSTALI KNJIŽEVNI RAD. — U mladosti, u punom jeku romantizma, Kostić je napisao nekoliko fantastičnih pripovedaka (Maharadža, Čedo vilino, Mučenica), koje odlikuje ona ista neobuzdana fantazija i bojadisan i zvučan verbalizam. Zbog tih osobina te pripovetke su bile mnogo čitane šezdesetih godina. 


    Laza Kostić se još bavio i filozofijom umetnosti, i u tom pravcu dao zamršenu i pretencioznu knjigu Osnova lepote u svetu (Novi Sad, 1880). Isto tako bavio se i književnom kritikom, upravo književnim pamfletom. Njegovi zavidljivi napadi na Branka Radičevića (u Zeti i Crnogorci za 1885) i Zmaja Jovana Jovanovića, protiv koga je napisao celu jednu ružnu knjigu (O Jovanu Jovanoviću Zmaju (Zmajovi), njegovu pevanju, mišljenju i pisanju, i njegovu dobu, Sombor, 1902), ne služe mu nimalo na čast. Za umetničku filozofiju i književnu kritiku nije imao dovoljno ravnoteže u glavi i objektivnosti u duhu. 1865. u Novom Sadu izišao je njegov prevod s engleskoga Edvarda Litna Bulvera Poslednji dani Pompejevi. Sa mađarskoga je preveo veću pesmu Josifa Kiša Jehova (1904).
    OPŠTI POGLED. — Laza Kostić je bio i ostaće najkarakterističniji pesnik srpskog romantizma, koji je sa manama te književne škole oterao do kraja, pokazavši kako se može rđavo proći sa nešto talenta a sa mnogo spisateljske taštine. Nekada jako slavljen, jer je bolje no iko predstavljao lažan ideal romantičkog "pojete", on je poslednjih godina mnogo izgubio od starog glasa. Od devedesetih godina javlja se u kritici jaka reakcija protivu njega, i danas se na njega gleda kao na reprezentativnog pesnika Sturm und Drang perioda u srpskoj književnosti, na originalnog liričara koji je bezobzirno zloupotrebio svoju originalnost, na prvog prevodioca i popularizatora Šekspira u srpskoj književnosti, i na dramatičara koji je napisao Maksima Crnojevića, jedno od relativno najboljih dramskih dela romantičke škole.


    Jovan Skerlić
    Istorija nove srpske književnosti


  • Član
    01. април 2014.
    SANTA MARIA DELLA SALUTE

    Oprosti, majko sveta, oprosti,
    što naših gora požalih bor,
    na kom se, ustuk1) svakoj zlosti,
    blaženoj tebi podiže dvor;
    prezri, nebesnice, vrelo milosti,
    što ti zemaljski sagreši stvor:
    Kajan2) ti ljubim prečiste skute,
    Santa Maria della Salute.

    Zar nije lepše nosit' lepotu,
    svodova tvojih postati stub,
    nego grejući svetsku grehotu
    u pepo spalit' srce i lub;
    tonut' o brodu, trunut' u plotu,
    đavolu jelu a vragu dub?
    Zar nije lepše vekovat' u te,
    Santa Maria della Salute?

    Oprosti, majko, mnogo sam strado,
    mnoge sam grehe pokaj'o ja;
    sve što je srce snivalo mlado,
    sve je to jave slomio ma';
    za čim sam čezno, čemu se nado,
    sve je to davno pepo i pra',
    na ugod3) živu pakosti žute,
    Santa Maria della Salute.

    Trovala me je podmuklo, gnjilo,
    al' ipak neću nikoga klet';
    štogod je muke na meni bilo,
    da nikog za to ne krivi svet:
    jer, što je duši lomilo krilo,
    te joj u jeku dušilo let,
    sve je to s ove glave, sa lude,
    Santa Maria della Salute!

    Tad moja vila preda me granu,
    lepše je ovaj ne vide vid;
    iz crnog mraka divna mi svanu,
    k'o pesma slavlja u zorin svit,
    svaku mi mahom zaleči ranu,
    al' težoj rani nastade brid:
    Šta ću od milja, od muke ljute,
    Santa Maria della Salute?

    Ona me glednu. U dušu svesnu
    nikad još takav ne sinu gled;
    tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
    svih vasiona stopila led;
    sve mi to nudi za čim god čeznu',
    jade pa slade, čemer pa med,
    svu svoju dušu, sve svoje žude,
    — svu večnost za te, divni trenute! —
    Santa Maria della Salute.

    Zar meni jadnom sva ta divota?
    Zar meni blago toliko sve?
    Zar meni starom, na dnu života,
    ta zlatna voćka što sad tek zre?
    Oh, slatka voćko, tantalskog roda,
    što nisi meni sazrela pre?
    Oprosti meni grešne zalute4),
    Santa Maria della Salute.

    Dve se u meni pobiše sile,
    mozak i srce, pamet i slast,
    dugo su bojak strahovit bile,
    k'o besni oluj i stari hrast.
    Napokon sile sustaše mile,
    vijugav mozak održa vlast,
    razlog i zapon5) pameti hude,
    Santa Maria della Salute.

    Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
    utekoh mudro od sreće, lud,
    utekoh od nje — a ona svisnu.
    Pomrči sunce, večita stud,
    gasnuše zvevde, raj u plač briznu,
    smak sveta nasta i strašni sud. —
    O, svetski slome, o strašni sude,
    Santa Maria della Salute!

    U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
    spomen je njezin sveti mi hram.
    Tad mi se ona od onud javi,
    k'o da se Bog mi pojavi sam:
    U duši bola led mi se kravi,
    kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
    zašto se mudrački mozgovi mute,
    Santa Maria della Salute.

    Dođe mi u snu. Ne kad je zove
    silnih mi želja navreli roj,
    ona mi dođe kad njojzi gove,
    tajne su sile sluškinje njoj.
    Navek su sa njom pojave nove,
    zemnih milina nebeski kroj.
    Tako mi do nje prostire pute,
    Santa Maria della Salute.

    U nas je sve k'o u muža i žene,
    samo što nije briga i rad,
    sve su miline, al' nezežene,
    strast nam se blaži u rajski hlad;
    starija ona sad je od mene,
    tamo ću biti dosta joj mlad,
    gde svih vremena razlike ćute,
    Santa Maria della Salute.

    A naša deca pesme su moje,
    tih sastanaka večiti trag;
    to se ne piše, to se ne poje,
    samo što dušom probije zrak.
    To razumemo samo nas dvoje,
    to je i raju prinovak drag,
    to tek u zanosu proroci slute,
    Santa Maria della Salute.

    A kad mi dođe da prsne glava
    o mog života hridovit kraj,
    najlepši san mi postaće java,
    moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
    Iz ništavila u slavu slava,
    iz beznjenice6) u raj, u raj!
    U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
    Sve će se želje tu da probude,
    dušine žice sve da progude,
    zadivićemo svetske kolute,
    zvezdama ćemo pomerit' pute,
    suncima zasut' seljanske stude,
    da u sve kute zore zarude,
    da od miline dusi polude,
    Santa Maria della Salute.
  • Član
    01. април 2014.
    OJ, TA VERUJ VERU MENI!

    Oj, ta veruj veru meni!
    Zar se nisam dosta kleo?
    Moj pupoljče prerumeni,
    zar ti nisam dosta veo1?

    Hoćeš sunce da ti snesem
    da zasvetli suncu mom,
    il' s njim rane da sažežem
    srcu mome bolesnom?

    Il' ćeš da ti mesec mladi
    vile snesu s nebesa
    da ti ljubav s lica hladi
    ta sedefli lepeza?

    Il' u krilo da ti stresu
    sve aleme nebesne,
    da zvezdama isprevezu
    tvoje želje, tvoje sne?

    Hoćeš zoru da te dvori?
    Hoćeš da te slavi dan?
    Il' uz tebe da ti gori
    mač od munje usijan?

    Sve to tebi, mojoj duši,
    sve ću tebi dati ja:
    i kad mi se srne s'suši,
    daću ti od njega pra'.


  • Član
    01. април 2014.
    SNOVE SNIVAM

    Snove snivam, snujem snove,
    snujem snove biserove,
    u snu živim, u snu dišem,
    al' ne mogu sitne snove,
    ne mogu ih da napišem.

    Snove snivam, snove snujem,
    u slike bih da ih kujem,
    al' su sanci poletanci,
    ne mogu ih da prikujem,
    srcu mome laganome.

    Al' nasloni na te snove
    tvoje grudi biserove,
    dve ledene biser kapi:
    ta bi studen smrzla snove,
    sve te slike sledila bi.
  • Član
    01. април 2014.
    VOLIMO SE...

    Volimo se, dušo, je li?
    e, pa šta nas jošte deli?
    je l' se kakva crna sila
    il' sudbina namerila
    da se baci među nas?
    Crna sila, te nagrnu
    na zenicu tvoju crnu
    i na tvoju crnu vlas?
    Al' raširI bele ruke,
    poleti mi, zagrli me
    zagrljajem plamenime,
    zagrljajem žestokim;
    pa što bude sudbe kivne
    da u plamu ne izgori,
    to će stisak da umori
    zagrljajem, dušo, tim.
  • Član
    01. април 2014.
    OBJESEN

    Ostarelo leto bolno,
    opada mu kosa gusta,
    drvlje suho i nevoljno,
    i što osta lišća pusta —
    sve je velo,
    neveselo.

    Al' moje je srce sveže,
    proleća se njemu smeše,
    pa kada bi lišće velo,
    pa kada bi samo htelo,
    po mom srcu da poleže,
    svaki listak što bi pao,
    k'o cvetak bi ponikao.

    Al' umesto lišća vela
    jedna se je ruža svela,
    pa je pala, pa se rascvetala
    posred srca moga vrela;
    al' od te će ruže mene
    vrelo srce da uvene.



    MEĐU JAVOM I MED SNOM

    Srce moje samohrano,
    ko te dozva u moj dom?
    Neumorna pletisanko,
    što pletivo pleteš tanko
    među javom i med snom.

    Srce moje, srce ludo,
    šta ti misliš s pletivom?
    K'o pletilja ona stara,
    dan što plete, noć opara,
    među javom i med snom.

    Srce moje, srce kivno,
    ubio te živi grom!
    Što se ne daš meni živu
    razabrati u pletivu
    među javom i med snom!



    IZ "ĐURĐEVIH STUPOVA"

    Tišino moja, čedašce neba,
    ala si mila, ala si lepa,
    ispod sastanka noći i dana
    kada te budi zveket đerdana,
    na mekih grudi, sa grla meka
    kada te budi umilna mu zveka,
    il' o muškom vratu kršenje grivna,
    tišino moja, al' si mi divna!
    Il' kad te uzdah njiha duboki
    razležući se po junačkoj toki,
    il' poljubac sitan kada ti tepa —
    slatka tišino, al' si mi lepa! —
    Al' kad te kida, kada te treska
    užasni zveket okova teška,
    kada te jauk i vrisak cepa —
    al' si mi strašna, tišino lepa!
  • Član
    01. април 2014.
    GOSPOĐICI L. D. (LINKI DUNĐERSKOJ)
    U SPOMENICU

    Svet je svakog pun stvorenja,
    jednom cveca, drugom stenja,
    jednom zetve i kosenja,
    drugom zelja i prosenja,
    Tebi mladoj mladozenja.
    Ali koga majka rodi,
    te mu sudba tako godi
    da je vredan toj divoti?
    Izberi po miloj volji,
    al' ostane l' koji bolji,
    bolje nozem tog zakolji,
    kad mu zivo srce prebi. —
    kuku Tebi!

    U dubine morske tami
    mnoga kaplja tuzno cami,
    val je zove, zrak je mami,
    svaka rada da se dize
    te da stize suncu blize.
    Al'tek ona svetla biva
    sto s oblaka padne siva
    pa je suncev plam celiva,
    da se zasja i preliva
    na divotu sveta ziva.
    Tako su i prosci Tvoji: —
    ko da bira, ko da broji? —
    Koga takne Tvoja ruka,
    oko Tvoje kog prosuka,
    bice vredan toga struka,
    toga lica, toga guka,
    tih milina i tih muka,
    bice vredan, kako ne bi, —
    blago Tebi!

    Blago Tebi! Sta cu vise?
    U tu mi se zelju zbise
    sve ostale zelje velje,
    svaka radost, sve veselje.
    Za me nema te miline;
    i kad mi se magla skine
    zaborava i tamnice
    sa mladosti i davnine,
    to su samo pusti seni, —
    kuku meni!

    A sto kukam? - Da sam i ja
    u tom jatu celebija
    oko Tebe sto se vija,
    pa da me se u toj ceti,
    Tvoje srce samo seti,
    kad inamo kud odleti, -
    tad bi bilo kuku-lele,
    sve bi muke na me sele.
    Al' ovako, sve je jednako,
    dok se mladjem pehar peni
    te mu zbori: "Zen' se, zeni,
    dokle ti se svet zeleni!",
    ja, osaman u seleni,
    od jeseni do jeseni
    pevam srcu: mirno veni! —
    Blago meni!


    U Krušedolu, 1892. 
  • Član
    01. април 2014.
    JADRANSKI PROMETEJ

    — Jer osim Diva niko nije slobodan.
    (Eshil u "Vezanom Prometeju").

    Na prestolu od ljudskih kostiju,
    pokupljenih po sramnim bojevma,
    prilepljenih samrtnim znojevma,
    na ćilimovim' u krv močenim,
    junonska sedi bečka velemoć.
    Namastila je smežurani lik
    rumenilom sramote narodne,
    uzajmila je čudotvorn pas
    od boginje slobode, — uzalud!
    I on je svoju moć izgubio
    dotaknuvši se grešnog tela joj,
    te mesto da joj trošni drži struk,
    razveo je tek na dve polutine.
    Junona stara, gnjila Austrija,
    na put odasla svoga Jupitra
    da misirsko donese povesmo.
    A kakvo čudo čelo nogu joj?
    Orlušina tu sedi dvoglava,
    isperutana bojem skorašnjim.
    Jedna joj glava krilu klonula,
    a druga joj otekla od boja,
    u otoku privića joj se moć;
    umesto plamnih strela gromovih
    u kandžama je stisla lakomim
    krivokletvama sramnu lomaču.
    Progovara Junona tiću svom:
    "Davori1), dvoglav doglavniče moj,
    izobranjena moja obrano!
    Zar teških rana ne prebole još
    od severna, od orla neverna?
    Zar ne prebole?
    Il' valjda ti je odlomaka žao
    u noktima ih nežno stiskajuć'?
    Utišaj se — sve kletve slomljepe
    povezaće misirsko povesmo!
    Davori, dvoglav doglavniče moj,
    izobranjena moja obrano,
    zar neće biti carska ponuda?"
    Al' or'o ćuti, muti mu se vid,
    pomrkuje krvavom zenicom,
    zbori mu krv: "Ne luduj, gospođo,
    ne koriste l' mi kletve slomljene,
    još manje će koristit' zakrpe!"
    "Da kakve bi, moj tiću, ponude,
    rad oduminja2) rana žestokih,
    rad zaborava srama samrtna,
    rad oporava, oh, rad osvete?
    Čega si željan, da ti majka?
    Junačka srca?" — Or'o groknu? "Da!"
    "Al' ne srdaca s mrtvog razboja,
    no živa srca, je l'? ognjevita, —
    ne bi l' ti star obnovio se žar?" —
    Ha! kako klikće stari dvoličnik,
    pa kako mahnu krilom u polet,
    pa kako stiska kletven rukovet,
    ta kao da sluti majčinu namen3),
    ta kao da sluti kakav mu je plen,
    k'o da ga gleda kako j' odabran
    slovenski titan, divak4) okovan,
    svog Vidovdana oličeni grej5) : —
    Jadranski Prometej. —

    Na hladne grudi stene prikovan,
    Prometej srpski, prigrlivši kam,
    na raspetiju mre vekovitu.
    Kakav je greh te večno s njega mre?
    Nek reče Sila, neka kaže Vlast:
    "Kakav je greh? — Što htede sve da sme!
    Slobodu htede, htede sunčev žar:
    a svu slobodu za se treba car!"
    Slobodu zar? Zar sunčev htede žar?
    Da, da! i onog dana Vidova
    dotaći se već htede sunca div,
    al' proguta ga, silo preka, ti,
    aždaha zla u mukloj zasedi.
    No zasede ti plamni zalogaj:
    ne zagreva te k'o što zgreva svet,
    već utrobu ti vrašku sažiže
    u besnilu te večnom satiruć':
    Ti divu htede, sebi stvori mrak,
    al' div tek ipak jedan ote zrak,
    pa, da ga spase od aždahe zle,
    pričestio se njim našte srce;
    pričestio se, beše čas da mre,
    al' pričešće mu mreti ne dade,
    besamrtan ga obesmrti zrak.
    S tog zraka gonjen, izdan, ostavljen,
    u očaju za suncem sništenim6),
    priljubio se srcem stištenim
    uz ledni kam, priljubio se sam,
    ne bi l' bar kamen smilostivio
    božjeg mu zraka neumrli plam.
    Kamen se nije raskamenio,
    al' kosovski se skamenio div,
    te kamenom i živim plamenom
    u zagrljaju večnom proniknut
    stvori se kremen.

    Oluja besni, bora7) jadranska,
    bori se bora s morskom pučinom
    fijukom gujskim šibajući val:
    u smrtnoj muci val se propinje,
    poduzima ga bele pene bol;
    al' u oluje nema milosti,
    dok sama svojim besom ne klone,
    sumrtva padnuv' na razjaren val
    očekuje sudbine osvetu.
    I val se sveti gonilici zloj;
    u nesvesti je videć' nemoćnoj,
    na bistrim ledjma ljuljuška je blag,
    te mesto ljute slušaš osvete
    u otpljuskaju opad-osleke8)
    čak iz dubine bisernoga dna
    nebrojen smeh: ha-ha, ha-ha, ha-ha!

    Oluja besni, goni pred sobom
    oblačine sa mutnog severa.
    Je l' oblak ono što se strmoglav
    ustrmio s visina viharnih
    na ponos-glavu diva jadranskog?
    Je l' oblak crni to, je l' urnebes?
    Da j' oblak crni, razn'o bi se sav
    u letu burnom ispred grudi tih,
    rasprštao bi se gromov buzdovan
    o kremen-glavu sina gorina:
    Nit' oblak crni nit' je urnebes,
    već orla to je dvoglavoga bes;
    za njim se dala četa lakoma,
    sve beli galeb, kukavac li sinj,
    za okljuviima plena popašna.
    Nad glavom se nadletev divovom,
    orlušina se sleće dvoglava,
    zaklikta klikom srca grabljiva,
    natklikuj'e olujno hukovo9)
    i zapljuskaja morskog silni šum;
    u silnom kliku s jatom nasrtnim
    na obnažena diva pade zver,
    te kako mu se srna zažele,
    zaboraviv umorna puta let,
    na čelo stade žrtvi željenoj,
    u rebra g' udri dvokljunimice.
    Iz kremen-grudi ne poteče krv,
    al' kremen kresnu, orla posu plam,
    a iz kremena, iz ognjevita,
    zaori grohot: ha-ha, ha-ha, ha!
    Od toga smeha viharnoga ma10)
    orlušina se u vis podigla,
    poveriv buri krila spaljena
    i sitna j'ata uplašeni rep.
    I div se kreku, probudi ga kres,
    i jedan pokret, samo jedan stres,
    i usta div, jadranski Prometej,
    krvnika traži nemilosna, zla,
    al' krvnik ode, odnosi ga smej,
    pojekujući za njim na sav ma':
    Ha-ha, ha-ha, ha-ha, ha-ha, ha-ha!
  • Član
    01. април 2014.
    MEĐU ZVEZDAMA

    (Vilovanka)

    U po noći preveseljke,
    sa netrenke gerevenke,
    zagrejan se digoh doma.
    Na ulici nema sveta,
    samo što po snegu šeta
    jedna moma.
    Odelo je snežno, belo,
    na brežne joj palo grudi,
    sneg od jeda čisto studi;
    uzalud mu Mesečina
    svetlo čelo živo ljubi,
    on škripuće beli zubi,
    gledajući kako strukom,
    kako belom, mekom rukom,
    kako malom, lakom nogom,
    a kamo li licem, okom,
    ta ponoćna divna java1
    Mesečinu nadasjava.
    Kad sne, škripi zubma belim,
    a da šta ću ja da velim,
    u po noći preveseljke,
    sa netrenke terevenke?
    "Gospođice, dobro veče!"
    Želja moja curi reče:
    "Na toj zimi, lele meni,
    Tako lako odeveni!
    Evo moje šube crne
    da vas malo zaogrne!" —
    Dotaknuh se, zagrlih je,
    ma'nito mi srce bije,
    u žestini i zanosu
    već osećam bujnu kosu
    što se po mom licu prosu,
    mirisi mi obasuše
    svak' zadisak2 željne duše.
    Zagrli me, dah mi stesni;
    al' očiju pogled njez'ni'
    nagon uzda, zanos trezni;
    iz njega mi mis'o sine:
    "Majko!" — "Sine!"
    odzovu se usta njena,
    a iz belih, iz ramena
    ponikoše bela krila:
    to je bila — moja vila. —
    Lepirica kao bela
    kad bi sobom cvet ponela
    da ga visa spase velja
    od zemljina, od uvelja3:
    tako vila pone mene
    u prostore vaseljenje;
    te nebeskom lik4 lepiru
    leti s cvetom po svemiru,
    po sve širu, po sve etiru.

    Iza sna se teškog prenu'.
    Mrak je. Gde sam? — Al' na tremu
    muklim tutnjom odgovara
    šetalica gluhog doba,
    navila je kivna zloba,
    te se nikad ne odmara:
    koračanje mog stražara.
    Al' me ljuto boli glava —
    posle onih svetlih snova,
    onih divnih vitezova,
    onih slika, onih slava —
    ova java!
    Nemojte me pitat' sade,
    da vam pričam stare jade,
    stare jade, nove nade,
    što ih naša zvezda znade;
    već pođite do javora,
    pobratima onog bora,
    što ga stuži i sasuši
    neiskazom veljih muka
    Kosovkina bela ruka,
    te je njemu ruka mala
    grdne jade zaveštala;
    a kad guslar po njim gudi,
    iz javora jade budi,
    iz tamnice jadi lete
    da se braća jada sete,
    da se sete, da ih svete! —
    Ja vam ne znam reći više,
    da što knjiga ova piše,
    dok ne prođe ova java,
    što mi sada dodijava,
    te se mojih snova setim,
    il' dok opet — ne poletim.
  • Član
    01. април 2014.
    U Sremu

    Ubava Fruško, divoto moja,
    u tebi nema vrleta gorostasnih,
    ti se ne namećeš ponosnom nebu,
    ne nudiš mu ljubavi tvoje
    pružajući mu gole, kamenite ruke
    u razbludi silovitoj;
    ti se smešiš, samo se smešiš.

    Kad je stvarao bog ovu zemlju,
    to punačko devojče,
    stvorenje u koga je srce oganj,
    a telo kamen i voda,
    na tebe je, Fruško, prorezao lepojci toj
    čarobne usne;
    ti se smešiš, samo se smešiš.

    Taj osmejak pusti,
    kad ga je videlo nebo prvi put,
    čisto ga gledam 'de od milina
    rastvori grudi sjajne,
    'de izli na tebe ljubavni blagoslov,
    najplemenitije pleme raja svoga,
    čedo ljubavi, anđela strasti:
    vino;
    čisto ga gledam 'de ti se hvali rajem,
    'de ti ga nudi -
    taj oduzeti poklon bogovske ćudi,
    što sam u sebi trune,
    neviđen, neuživan i neblagosloven,
    'de ti ga nudi,
    a ti se smešiš, samo se smešiš.

    A kad te ugleda usred raja
    ono staro drvo,
    sviju jabuka pramajka,
    prva svetiteljka, grešnica prva,
    otvori joj se rana
    pod onom jedinom otkinutom peteljkom
    i zatrese se.
    Stresoše se na tebe jabuke
    i u svaku rupicu obraščića tvojih
    pade po jedan
    zabranjen plod;
    u svaku dolinu tvoju pade po jedan
    namastir beli.
    Na usnama ti plodovi vise,
    pa zar je i tebi zabranjen plod?
    - Ej, tantalski rode, Fruško tantalico!
    crvi ga jedu, avetni crvi, a ti? -
    a ti se smešiš, samo se smešiš.