Pesmarnik » Diskusije


Vasko Popa

  • Officer
    21. август 2013.


    VASKO POPA
    (Grebenac, 29.06.1922 — Beograd, 05.01.1991)

    "Vasko Popa je rođen 1922. godine u Grebencu u Banatu. Studirao je u Beogradu i Bukureštu, a bio je i urednik izdavačkog preduzeća NOLIT. Umro je u Beogradu 1992. godine."

    Vasko Popa je učinio oštar zaokret u savremenoj srpskoj poeziji ranih pedesetih godina. To se dogodilo 1953. godine kada se pojavila Popina zbirka pesama Kora pesnička knjiga neobične sintakse, sadržine i forme. U literarnoj atmosferi socrealističkog pevanja i pripovedanja, koji su bili dirigovani dnevnim potrebama aktuelne politike iideologije, pojava Kore delovala je kao radosno pesničko otkrovenje, ali još više kao šok. Radovala je one koji su stremili modernom pesničkom izrazu i njegovom oslobađanju od dogmi i recepata; porazila je one čiji horizont očekivanja ova knjiga nije zadovoljila: za njih je ova poezija bila nerazumljiva i besmislena, jer njihov lenji duh nije bio spreman da zađe dublje od prvog nivoa razumevanja i tamo pronađe prava značenja i smislove. Tokovi poezije, međutim, neumitno su se kretali ka modernom izrazu i jednom zaorana brazda nije se mogla zatrpati i poništiti. Poezija Vaska Pope, najavljena knjigom Kora, stalno je išla uzlaznom linijom dalje razvijajući pesnički program iz Kore. Tako je Popa postao ne samo preteča moderne srpske poezije, nego i vodeća ličnost savremene srpske poezije, koja je obeležila epohu i odredila pravac daljeg razvoja poezije.

    Popa ima pozitivan odnos prema tradiciji, koja je mogla da bude podsticajna i plodotvorna. Na prvom mestu tu je poezija Momčila Nastasijevića koja je svojom jezgrovitošću i gnomičnošću sa jedne strane, i čvrstom oslonjenošću na jezik rodnoga tla, na drugoj strani, mogla da deluje podsticajno. Drugi izvor podsticaja bilo je nadrealističko iskustvo prema kome je Popa bio vrlo selektivan: odbacio je nadrealističku bahatost izraza i forme, ali je prihvatio snoviđenja, iracionalno i humor. Treći inspirativni izvor je folklor čije će mu "od zlata jabuke" postati uzori jezika i mišljenja, izvori folklornih i arhetipskih slika, fantastičnog i groteksnog sagledavanja sveta, predmetnosti i ljudske egzistencije.

    Poezija Vaska Pope iznenađuje predmetnostima, pojavama i pojmovima ovoga sveta koji postaju pesnička tema i predmet pevanja.

    Teskoban i monoton urbani život savremenog čoveka predočen je u ovoj poeziji posredstvom detalja koje taj čovek primećuje kao nešto što izmiče jednoličnosti i monotoniji nekom svojom osobenošću. Ali ti sitni i na oko nevažni detalji funkcionišu u ovoj poeziji kao simboli. Obične stvari, predmeti i pojave postaju poetski motivi koji će na simboličan način predočiti čovekovu situaciju i njegovu egzistenciju. Svet nije ništa nego Nepočin-polje — arena sveopštih suprotnosti i sukoba. Otuda obilje apokaliptičkih, kosmoloških i metafizičkih vizija, koje će ovu poeziju učiniti filozofskom i metafizičkom:

    Inovativnost poezije Vaska Pope najviše je ostvarena na jezičkom planu. Jezik je jednostavan, kolokvijalan, pun prozaizama i idiomatskih izraza. Izraz je eliptičan, jezgrovit, aforističan i gnomičan; njegovu poeziju odlikuje "leksičko bogatstvo i sintaksička strogost" (M. Pavlović). Davno je rečeno da rečima treba da bude tesno a mislima prostrano. Kod Pope nema obilja reči ali ima bogatstva i svežine reči. Međutim, on tim prebogatim i izuzetno svežim rečima nije dopustio da se razbokore i razbaškare — stegnute su sintaksičkim redukcijama. Iz toga proističe značenjska nabreklost reči, bogata misaonost i asocijativnost. To je bio novi kvalitet koji je ušao u našu poeziju. Još jedna osobenost ove poezije: iako je izraz stegnut i eliptičan, on je vrlo muzikalan. To su kompozitori vrlo dobro osetili. Dušan Radić je komponovao muziku za tri ciklusa iz knjige Kora: Spisak, Predeli i Opsednuta vedrina.

    Vasko Popa je vrlo plodan pesnik — objavio je osam knjiga pesama: Kora (1953), Nepočin-polje (1956), Sporedno nebo (1968), Uspravna zemlja (T972), Kuća na sred druma (1975), Živo meso (1975), Vučja so (1975), Rez (1981). Objavio je tri antologije: Od zlata jabuka — antologija narodnih umotvorina (1958), Urnebesnik — antologija poetskog humora (1960) i Ponoćno sunce — antologija pesničkih snoviđenja (1962).


    Staniša Veličković
    Interpretacije iz književnosti IV

  • Officer
    21. август 2013.
    PRE IGRE
    Zoranu Mišiću
     
    Zažmuri se na jedno oko
    Zaviri se u sebe u svaki ugao
    Pogleda se da nema eksera da nema lopova
    Da nema kukavičjih jaja

    Zažmuri se i na drugo oko
    Čučne se pa se skoči
    Skoči se visoko visoko visoko
    Do navrh samog sebe

    Odatle se padne svom težinom
    Danima se pada duboko duboko duboko
    Na dno svoga ponora

    Ko se ne razbije u paramparčad
    Ko ostane čitav i čitav ustane
    Taj igra



    KLINA

    Jedan bude klin drugi klešta
    Ostali su majstori

    Klešta dohvate klin za glavu
    Zubima ga rukama ga dohvate
    I vuku ga vuku
    Vade ga iz patosa
    Obično mu samo glavu otkinu
    Teško je izvaditi iz patosa klin

    Majstori onda kažu
    Ne valjaju klešta
    Razvale im vilice polome im ruke
    I bace ih kroz prozor

    Neko drugi zatim bude klin
    Neko drugi klešta
    Ostali su majstori



    IZMEĐU IGARA

    Niko se ne odmara

    Ovaj stalno premešta svoje oči
    Stavi ih na leđa
    I hteo ne hteo pođe natraške
    Stavi ih na tabane
    I opet hteo ne hteo vrati se naglavce

    A ovaj se sav u uvo pretvorio
    I čuo sve što se ne da čuti
    Ali mu dojadilo
    I žudi da se ponovo pretvori u sebe
    Ali bez očiju ne vidi kako

    A onaj je otkrio sva svoja lica
    I jedno za drugim vitla preko krova
    Poslednje baci pod noge
    I zagnjuri glavu u šake

    A ovaj je zategao svoj pogled
    Zategao ga od palca do palca
    Pa hoda po njemu hoda
    Prvo polako posle brže
    Pa sve brže i brže

    A onaj se igra svojom glavom
    Hitne je u vazduh
    I dočeka je na kažiprst
    Ili je uopšte ne dočeka

    Niko se ne odmara



    SEMENA

    Neko poseje nekog
    Poseje ga u svojoj glavi
    Zemlju dobro utaba

    Čeka da seme nikne

    Seme mu glavu isprazni
    Pretvori je u mišju rupu
    Miševi pojedu seme

    Na mestu ostanu mrtvi

    U praznoj se glavi vetar nastani
    I koti šarene vetriće



    POSLE IGRE

    Najzad se ruke uhvate za trbuh
    Da trbuh od smeha ne pukne
    Kad tamo trbuha nema

    Jedna se ruka jedva podigne
    Da hladan znoj s čela obriše
    Ni čela nema

    Druga se ruka maši za srce
    Da srce iz grudi ne iskoči
    Nema ni srca

    Ruke obe padnu
    Besposlene padnu u krilo
    Ni krila nema

    Na jedan dlan sad kiša pada
    Iz drugog dlana trava raste
    Šta da ti pričam

    1954
  • Officer
    21. август 2013.
    KOSOVO POLJE

    Polje kao svako
    Dlan i po zelenila

    Mlad mesec kosi
    Pšenicu selicu
    Dva ukrštena sunčeva zraka
    Slažu je u krstine

    Kos naglas čita
    Tajna slova rasuta po polju

    Božuri stasali do neba
    Služe četiri crna vetra
    Sjedinjenom krvlju bojovnika.

    Polje kao nijedno
    Nad njim nebo
    Pod njim nebo.



    HILANDAR

    Crna majko Trojeručice
    Pruži mi jedan dlan
    Da se u čarobnom moru okupam
    Pruži mi drugi dlan
    Da se slatkog najedem kamenja

    I treći dlan mi pruži
    Da u gnezdu stihova prenoćim
     
    Prispeo sam s puta
    Prašnjav i gladan
    I željan drugačijeg sveta

    Pruži mi tri male nežnosti
    Dok mi ne padne hiljadu magli na oči
    I glavu ne izgubim

    I dok tebi sve tri ruke ne odseku
    Crna majko Trojeručice