Pesmarnik » Diskusije


Dobrica Erić

  • Officer
    10. октобар 2015.

    Dobrica Erić je rođen 1936. godine u selu Donja Crnuća u Gornjoj Gruži (kod Gornjeg Milanovca). Roditelji – šumadijski seljaci Miloš i Radmila.


    Prvu zbirku pesama objavio 1959. a do danas više od stotinu (teško je sve i izbrojati!) knjiga poezije, proze, antologija, slikovnica…
    Dela su mu prodata u tiražu od milion primeraka. Dosta ih je prevedeno na svetske jezike. Pesme su mu ušle u čitanke, antologije, školske lektire. Za mnoge su kompozitori napisali muziku.


    U javnim nastupima – na TV, na večerima poezije i drugim priredbama pesme ne čita. On ih – govori! Gotovo sve zna napamet!


    Život
    Završio je četiri razreda osnovne škole u selu Vraćevšnici. Autor je više romana, pet knjiga lirske proze, 23 zbirke pesama, pet pozorišnih drama, preko 40 knjiga za decu. Zaslužni je umetnik grada Beograda. Prvu zbirku pesama objavio 1959. godine, a kasnije još više od stotinu knjiga poezije, proze, antologija, slikovnica itd. Dela su mu prodata u tiražu od milion primeraka. Dosta ih je prevedeno na strane jezike. Upravni odbor Udruženja književnika Srbije ga je 30. marta 2012. predložio za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti.[1]


    Bio je domaćin Dragačevskog sabora u Guči 2013. godine.[2]


    Živi i radi u Beogradu i u Gruži.


    Priznanja
    Goranov vijenac 1974.
    Mlado pokolenje 1977.
    Orden zasluga za narod 1977.
    Nagrada Zmajevih dečjih igara 1982.
    Nagrada Vukove zadužbine 1982.
    Nagrada Milan Rakić 2000.
    Zmajeva nagrada i Povelja Zmajevih dečjih igara
    Nagrada Neven
    Nagrada za životno delo u oblasti umetničkog stvaralaštva o selu i seljaštvu
    Zlatni prsten festivala Bulka
    Zlatna potkovica i zvanje Vitez čarapanije u Kruševcu
    Zlatni ključ Smedereva
    Matićeva povelja
    Nagrada Srpske knjige
    Zlatni leptir i Vitezova povelja za životno delo u književnosti za decu
    Najviša priznanja zavičajnih gradova, Gornjeg Milanovca, Topole i Knića
    Diploma redovnog člana ruske Petrovske akademije dodeljena mu je u Sankt-Peterburg, 2012.
    Razapeta zemlja
    Za knjigu rodoljubivog pesništva Razapeta zemlja, koja je doživela deset izdanja dobio je petnaest nagrada:


    Žička hrisovulja, Žiča, 1992.
    Nagrada Lazar Vučković, Priština, 1994.
    Vidovdanska nagrada Republike Srpske Sveti Sava, 1995.
    Oktobarska nagrada Beograda, 1995.
    Velika Bazjaška Povelja saveza Srba u Rumuniji, 1996.
    Povelja Šušnjara, Banja Luka, 1998.
    Nagrada Šušnjar, Srpski Sanski Most, 1999.
    Zlatni beočug grada Beograda, 2000.
    Nagrada Filip Višnjić, Višnjićevo, 2001.
    Kondir Kosovke devojke, Gračanica, 2002.
    Povelja Morave, Mrčajevci, 2003.
    Povelja Stevana Sinđelića, Svilajnac, 2006.
    Sretenjska nagrada Odzivi Filipu Višnjiću, Orašac, 2008.
    Suza Jasenovca, Donja Gradina, Kozarska Dubica, 2008.
    Pesničko uspenije, Zvečan, 2009.
    Dela
    Književna dela
    Svet u Suncokretu, (1959)
    Vašar u Topoli, (1965)
    Stari seljački kalendar, (1966)
    Slavuj i sunce, (1968)
    Ogrlica od grlica, Kulturni Centar, Novi sad (1969)
    Torta sa pet spratova, (1973)
    Pesma o svicima, (1975)
    Dolina suncokreta, (1976)
    Večni kratkovečnici, (1977)
    Slavuj i sunce, IRO. Mladost, Zagreb (1978)
    Bašta sa sedam ruža, (1979)
    Sricanje žene, (1980)
    Leto u Kalipolju, IRO. Veselin Masleša, Sarajevo (1980)
    Čardak između četiri jabuke, (1980)
    Moj drug, Milivojčićev lug, (1982)
    Cunčeva verenica, (1985)
    Tako žubori reka, (1987)
    Pismo kraljici cveća, Rad, Beograd (1988)
    Roždestvo ratarevo, (1989)
    Krunisanje, (1989)
    Bunar za prijatelje, (1990)
    Puževa srma, (1991)
    Ekološki bukvar, (1991)
    San Gružanske letnje noći, (1992)
    Jezero Ježeva bara, (1993)
    U vatri bismo, ne izgorismo, (1993)
    Plači voljena zemljo, (1993)
    Razapeta zemlja, (1999)
    Vilina Dolina, (1999)
    Pusti puže rogove, IP. Rad, Beograd (2002)
    Krunisanje, IP. Rad, Beograd (2002)
    Dečak sa zlatom lipe u kosi, (2005)
    Stripovi
    Erić je u 1960-im bio jedan od najvažnijih stripskih scenarista gornjomilanovačkog izdavača Dečje novine. Debitovao je u časopisu Dečje novine, ali je glavna dela ostvario u ediciji istorijskih stripova Nikad robom, gde se izdvaja serijal Blažo i Jelica.


    Zimska bajka, Dečje novine, crtač Aleksandar Klas
    Začarana šuma, Dečje novine, Aleksandar Klas
    Začarana truba, Dečje novine, Aleksandar Klas
    Plava praćka, Dečje novine, Aleksandar Klas
    Pod zidinama drevnog Borča, „Nikad robom“ br. 5, 1964, Radivoj Bogičević
    Tajanstveni lagumi, „Nikad robom“ br. 9, 1964, Radivoj Bogičević (serijal Blažo i Jelica)
    Otmica u šumi, „Nikad robom“ br. 16, 1964, Radivoj Bogičević (serijal Blažo i Jelica)
    Krvavo svitanje, vanredna sveska „Nikad robom“, april 1965, Brana Jovanović
    Sultanova robinja, „Nikad robom“ br. 21, 1965, Radivoj Bogičević (serijal Blažo i Jelica)
    Zatočenik i orlovi, „Nikad robom“ br. 36, 1966, Branko Plavšić (serijal Blažo i Jelica)
    Požar na pamučnom polju, „Nikad robom“ br. 62, 1966, Miodrag Đurđić
    Braća, „Nikad robom“ br. 63, 1966, Petar Radičević
    Topovi sa Ješevca, „Nikad robom“ br. 78, 1967, Miodrag Đurđić (serijal Blažo i Jelica, kasnije nastavili Čolić i Plavšić)
    Tragovi slobode, „Nikad robom“ br. 81, 1967, Petar Radičević
    Zamke, „Nikad robom“ br. 95, 1967, Ljubomir Filipovski
    Takovski ustanak II, Barjak nad Srbijom, „Nikad robom“ br. 136, 1968, Brana Jovanović
    Bubnjevi u noći, „Nikad robom“ br. 148, 1968, Branko Plavšić
    Preuzeto sa: sr.wikipedia.org/sr-el/Добрица_Ерић

  • Officer
    10. октобар 2015.
    Balada O Kokicama


    Poneo sam iz doline žute

    ozarene ranim suncokretom

    mnoge plave večeri prosute

    kokicama k’o šljivinim cvetom.

    Kad se svici zapale u žitu

    i reduša testo za hleb natre,

    kokali smo kokice u situ

    i igrali bosi oko vatre:

    Kokajte se, kokice

    koga volim, doći će

    doneće mi lončiće

    i srebrne zvončiće!

    Dve – tri zvezde na jablanu zebu

    sve dok nam se vatra ne razgori

    i kokice ne prsnu po nebu

    pod kojim se naša pesma ori.

    Večeri su sada nevesele

    pa se grejem na tom davnom žaru,

    još mirišem te krunice bele

    i još čujem onu pesmu staru:

    Kokajte se, kokice

    koga volim, doći će

    doneće mi lončiće

    i srebrne zvončiće!

    Svi su davno došli i otišli

    s vetrovima što tiho pevuše,

    a snegovi, prerano naišli

    zavejaše sito na dnu duše.

    Među onim dragim sitnicama

    o kojima čovek često sniva

    čuvam i to sito s kokicama

    što se bele kao cvet od šljiva.