Forumi » Poznate ljubavi srpskih vladara

Ko su bile žene srpskih vladara – najviše je bilo grkinja

    • 1436 postova
    09. фебруар 2016. 21.26.29 CET

    Jelene i Ane najbrojnije

     

    Najviše supruga srpskih vladara nosilo je ime Jelena. To ime nosile su supruge kraljeva Uroša, Milutina i Vukašina, cara Dušana, despota Stefana Lazarevića, Lazara Brankovića i Stefana Tomaševića, kao i supruga vožda Karađorđa. Sledeće najbrojnije bile su Ane. Tako se zvalo pet supruga srpskih vladara. Među njima su žena velikog župana Stefana Nemanje, žene kraljeva Stefana Prvovenčanog, Radoslava i Milutina kao i žena cara Uroša.

     

    Najromantičniji par srpske istorije

     

    O ženi Stefana Nemanje, osnivača dinastije Nemanjić, županici Ani, a potonjoj monahinji Anastasiji, zna se veoma malo. Bila je verovatno grčkog porekla. Upamćena je kao majka prvog srpskog arhiepiskopa Svetog Save i prvog srpskog kralja Stefana Prvovenčanog. Zamonašila se kad i njen muž, 1196. godine. Njene mošti i danas počivaju u manastiru Studenica.

     

    Jevdokija, prva žena Stefana Prvovenčanog, bila je kćer vizantijskog cara Aleksija III Anđela. Njihov brak verovatno je uticao na to da se Nemanja odrekne prestola u korist mlađeg sina Stefana, vizantijskog zeta, umesto u korist najstarijeg sina Vukana. U početku je brak između Stefana i kulturne i obrazovane Jevdokije dobro funkcionisao. Međutim, po Stefanovom stupanju na presto počinju bračne razmirice. Međusobno su se optuživali za neverstvo. Jevdokija je odagnata sa srpskog dvora 1201/02. godine, a njenom proterivanju prethodila je kazna javnog svlačenja i sramoćenja. Ona se udavala još dva puta. Njen drugi brak sa novim vizantijskim carem Aleksijem V Dukom Murcuflom, koji je zbacio njenog oca sa vlasti, bio je iz ljubavi. Treći put su je udali za Leona Zgura, gospodara Korinta, krvoločnog grubijana, koga upošte nije volela. Iste godine kad i Jevdokija i Stefan se oženio, po treći put, Anom, unukom mletačkog dužda Enrika Dandola.

     

    Stariji sin Stefana Prvovenčanog i Jevdokije, kralj Radoslav, bio je oženjen Anom Komninom, svojom rođakom po majci i ćerkom vizantijskog cara Teodora I. Njih dvoje smatraju se „najromantičnijim parom srpske istorije“. Brak sklopljen iz političkih interesa vremenom je prerastao u ljubav. Oboje su bili veoma osećajni i kulturni. Radoslav je bio veoma podložan Aninom uticaju, tražeći u njoj izgubljenu majčinsku ljubav. Ana i Radoslav zamonašili su se 1234. godine, nakon zbacivanja s prestola. Prema jednoj legendi, Ana se za vreme njihovog izgnanstva zaljubila u komandanta Drača i pobegla sa njim.

     

    Sin Stefana Prvovenčanog i Ane Dandolo, kralj Uroš I, bio je oženjen Jelenom Anžujskom, francuskom princezom, čiji su rođaci vladali u mnogim evropskim državama. Istoričari Jelenu opisuju kao „na rečima oštru, po prirodi blagu, životom neporočnu i u zapovedanju krotku ženu“. Jelena je bila „prva žena u istoriji Srbije koja je dostigla divljenje savremenika“. Ova katolkinja bila je ktitor i katoličkih i pravoslavnih hramova. Organizovala je sirotišta i ženske škole, siromašnim devojkama pripremala miraz i darivala sirote i bolesne. Podržavala je sina Dragutina kada je rušio oca sa vlasti, zbog čega je dobila na upravu mnoge teritorije i političku samostalnost. Mlađeg sina Milutina nije podržavala u njegovim političkim i bračnim nestalnostima. Pred kraj života se zamonašila. Sahranjena je u svojoj zadužbini, manastiru Gradac. Srpska pravoslavna Crkva ju je kanonizovala 1317. godine.

     

    Kralj Milutin ženio se pet puta, češće iz političkih razloga, ređe iz ljubavi. Za njega su bile udate: Srpkinja Jelena; ćerka gospodara Tesalije, istoriji nepoznatog imena; Mađarica Jelisaveta, koja mu je bila svastika i koju je oteo iz manastira; bugarska princeza Ana i vizantijska princeza Simonida. Nakon pobede u ratu nad Vizantijom, car Andronik II ponudio mu je sklapanje mira i brak sa vizantijskom princezom. Udovica Evdokija, Andronikova sestra, odbila je da stupi u brak sa Milutinom, pa mu je Andronik za ženu dao svoju petogodišnju kćer Simonidu, koja je stasala u „jednu od najlepših srpskih srednjovekovnih kraljica“. Njen četrdeset godina stariji muž mučio ju je svojom ljubomorom, te je ona nekoliko puta pokušavala da od njega pobegne. Odbijala je da se vrati iz Carigrada, gde je bila u poseti ocu, ali ju je Andronik vratio jer mu je Milutin pripretio ratom. Jednom se u Seru u tajnosti zamonašila, ali joj je polubrat pocepao monašku rizu i uplakanu je vratio Milutinu. Simonida i Milutin nisu imali dece. Neopravdano je optuživana da je uzrok sukoba među Nemanjićima, koji su se zapravo borili za vlast. Simonida nije volela Milutina, ali je volela Srbiju. Naročito joj je u lepoj uspomeni ostalo prijateljstvo sa jetrvom Katarinom i deverom, kraljem Dragutinom. Posle Milutinove smrti Simonida se zamonašila i živela u Carigradu. Kada je Milutin kanonizovan 1324. godine, za njegov ćivot u manastiru Banjska stiglo je zlatno kandilo, dar njegove poslednje supruge, Simonide.

     

    Milutinov sin i naslednik, Stefan Dečanski, ženio se dva puta. Njegov prvi brak i velika ljubav sa bugarskom princezom Teodorom završili su se njenom preranom smrću. Potom se oženio skoro četrdeset godina mlađom vizantijskom princezom Marijom, zbog čega su mu često prebacivali da je nalik ocu. Ovaj skladan brak remetili su jedino njeni rođaci međusobnim političkim razmiricama. O tome koliko je Stefan voleo Mariju svedoči i podatak da je o pobedi nad Bugarima kod Velbužda 1330. godine prvo obavestio suprugu, pa tek onda Državni sabor. Marija je optuživana da je uticala na Stefana da presto ostavi njihovom sinu Simeonu Siniši, a ne sinu iz prvog Stefanovog braka, Dušanu. Kada je Dušan, budući car, pobunom preuzeo presto 1331, Stefan se sa Marijom i decom sklonio u Nerodimlje, odakle je kasnije pobegao, ostavivši porodicu na milost i nemilost Dušanu i pobunjenoj vlasteli. Ubrzo je Stefan ubijen u Zvečanu, ali Dušan nije zlo postupio prema njegovoj porodici. Marija se zamonašila, ali nije otišla u manastir već je nastavila dotadašnji život, a njena deca, naročito Simeon, dobila su zavidan položaj u Dušanovom carstvu. Postoji sumnja da se oko 1337. godine dvadesetpetogodišnja Marija, preudala za visokog Dušanovog velmožu, despota Jovana Olivera.

     

    Najčešće Grkinje, retko građanke

     

    Među suprugama srpskih vladara najviše je bilo onih grčkog (vizantijskog) porekla, čak deset. Njih osam bile su Srpkinje, četiri Bugarke, tri Mađarice, dve Italijanke i tri Rumunke. Među vladarskim ženama bila je i jedna albansko-grčkog porekla i jedna Francuskinja. Za nekoliko njih istorija nije zabeležila nacionalnu pripadnost. Od trideset i tri supruge srpskih vladara samo četiri iz novije istorije nisu bile plemkinje, već građanke. To su bile supruge vožda Karađorđa – Jelena i kneza Aleksandra Karađorđevića – Persida. Supruga kneza Miloša, kneginja Ljubica, takođe je bila građanka. Poslednji srpski vladar koji se oženio ženom koja nije plave krvi, bio je kralj Aleksandar Obrenović.

     

    Strasna političarka

     

    Car Dušan, sin bugarske princeze, i sam se oženio bugarskom princezom, ali iz druge dinastije. Princeza Jelena stigla je iz Bugarske, carevine u opadanju, u srpsko carstvo u usponu. Od početka je podsticala muža na snaženje države, jer je Dušan umeo da bude suzdržan, a ona je u potpunosti osećala potencijal srpske države. Brak pun ljubavi u jednom momentu zapao je u krizu, jer Jelena dugo nije mogla da rodi. Kada se Dušan već spremao da pronađe drugu ženu, Jelena mu je podarila sina jedinca, budućeg cara Uroša. Carica Jelena je bila veoma uticajna i u spoljnjoj i unutrašnjoj politci. Njena uloga u proglašenju carstva i patrijaršije 1345/46. godine, verovatno je bila značajna. U jednoj povelji car Dušan naziva svoju suprugu „carica moga carstva“. Mnogi su se plašili uticajne carice Jelene, jer je bila prilično „netrpeljiva“, za razliku od Dušana. Ipak, svi su je poštovali i slušali. Hrabra i odlučna, pratila je svoga muža i u ratnim pohodima i na diplomatskim putovanjima. Jelena je jedina žena koja je boravila na Svetoj gori. Naime, epidemija kuge 1347/48. godine bila je jedan od razloga da Crkva odobri taj boravak, ali i Dušanov i Jelenin nesumnjivi autoritet.

     

    Posle naprasne smrti cara Dušana 1355. godine, Jelena se zamonašila i nastavila život u Seru. I dalje je bila politički uticajna i umešana u mnoge spletke, pa i ratove. Sukobljavala se sa ćesarom Vojihnom i Uglješom Mrnjavčevićem. Svoje odlične odnose sa sinom, carem Urošem, na kraju je pokvarila, jer se ponašla sve više kao političar, a sve manje kao majka. Nadživela je svoga sina, a knez Lazar, novi vladar Srbije, često se upravo sa njom konsultovao oko političkih poteza i veoma poštovao njen autoritet.

     

    Kneginja Milica, žena kneza Lazara, vodila je poreklo od carske loze Nemanjića. Istorija i narodna poezija pamte je kao idealnu suprugu, majku i sestru. Sa ovlašćenjem kneza Lazara vladala je Srbijom od Kosovske bitke do sinovljevog punoletstva 1397. godine. Potom se zamonašila, ali je i dalje ostala uticajna. Pomagala je sinu, knezu i despotu Stefanu u rukovođenju državom i više puta ga mirila sa bratom Vukom. Ostala je „srca jaka“ i kada je morala posle Kosovske bitke da pošalje ćerku Oliveru u Bajazitov harem. Uvek je vodila politku kompromisa za dobrobit države i naroda. Njena zadužbina, manastir Ljubostinja, prema legendi sazidan je na mestu gde je upoznala i zaljubila se u kneza Lazara.

     

    Despotica Jelena, supruga despota Stefana, bila je sestra vizantijske carice Jevgenije, rodom od Gatiluzija, italijanskih gospodara Mitilene. Nije bila bogata kao što se očekivalo, ali je bila naočita kao i sestra. Jelena se pominje samo dva puta u istoriji, u vezi sa veridbom 1402. i venčanjem 1045. godine. Ona i Stefan nisu imali dece, pa je Despota nasledio njegov sestrić, Đurađ Branković.

     

    Jerina, druga žena despota Đurđa Brankovića bila je lepa, obrazovana, ali „hladna Grkinja“. Imala je veliki uticaj na muža koji joj je, budući popustljiv, dopuštao političku inicijativu. Narod je nije voleo zbog političkih ambiciija, stranog porekla i nepotizma. Smatrajući da je mukotrpna izgradnja Smedereva njen hir, dobila je nadimak „prokleta Jerina“. Tako je narod ostao neosetljiv na njene nesreće: smrt sina Todora, udaju ćerke Mare za sultana Murata II i oslepljivanje sinova Stefana i Grgura. Posle Đurđeve smrti presto je nasledio njihov najmlađi sin Lazar, koji je bio veoma nepravedan prema majci. Despotica Jerina u muci je provela poslednje godine svog života. Možda je bila i zlostavljana, a postoji sumnja da je na kraju i otrovana.
    27 vladara, a 33 supruge

     

    Od svih srpskih vladara najviše puta se ženio kralj Milutin. Za četrdeset godina vladavine podigao je četrdeset zadužbina, a ženio se pet puta. Kralj Stefan Prvovenčani stupio je u brak tri puta, dok su se ostali srpski vladari ženili uglavnom samo jednom. Jedini srpski vladar koji se nikada nije ženio bio je knez Milan Obrenović, stariji brat kneza Mihaila koji je umro u dvadesetoj godini, ne stigavši da se oženi. Vladao je Srbijom svega 27 dana, primivši vlast već bolestan i na samrtničkoj postelji.

     

    Ubijale i ubijane zbog ljubavi

     

    Jelena, ćerka obor kneza Nikole Jovanovića postala je supruga Karađorđa Petrovića osamnaest godina pre Prvog srpskog ustanka. Sticajem istorijskih okolnosti, ona će biti prva supruga-građanka jednog srpskog vladara. Sa porodicom i mužem delila je sve nedaće života u ustaničkoj Srbiji, a potom i u izgnanstvu. Umrla je 1842. godine, devet meseci pre nego što će njen sin knez Aleksandar postati vladar Srbije.

     

    Kneginja Ljubica, supruga kneza Miloša, ostala je upamćena kao stroga i samosvesna žena. Zbog različitih političkih stavova često se sukobljavala sa mužem. Miloševa neverstva i mnogobrojna vanbračna deca takođe su bili uzrok njihovih svađa. Jednu od Miloševih ljubavnica, Petriju, Ljubica je ubila 1819. godine. Knjaz joj je ovo ubistvo oprostio zbog trudnoće kao i podrške koju je imala u narodu. Konak kneginje Ljubice sazidan je 1831. godine kao njena beogradska rezidencija u kojoj je živela odvojeno od muža. Umrla je u izgnanstvu, u Novom Sadu, 1843. godine.

     

    Mađarska grofica Julija Hunjadi postala je supruga kneza Mihaila Obrenovića još dok je živeo u izgnanstvu u Austro-Ugarskoj. Mihailo i Julija nisu imali dece, što je bio osnovni razlog njihovog razdvajanja. Mihailo je želeo da se razvede i oženi bliskom rođakom Katarinom u koju je bio zaljubljen, ali Crkva taj brak nije odobrila. Mihailo je imao vanbračnog sina iz jedne mladalačke veze, koji nije imao pravo nasledstva prestola. Prilikom atentata 1868, kada je ubijen knez Mihailo, ranjena je i Katarina. Posle Mihailove smrti, kneginja Julija preudala se za jednog nemačkog grofa, sa kojim je izgleda bila u vezi još dok je bila u braku sa Mihailom.

     

    Kraljica Natalija, supruga kralja Milana, rusko-moldavskog porekla, važi za jednu od najlepših žena savremene srpske istorije. Njihov brak nije bio srećan. Svađe sa Milanom zbog njegovog neverstva i kocke, postale su još žešće posle Milanovog političkog okretanja ka Austriji, budući da je Natalija važila za rusofilku. Brak Natalije i Milana razveden je 1888, a ona je proterana iz Srbije 1891. godine. Živela je u Bijaricu, u Francuskoj. Brak njenog sina Aleksandra sa njenom dvorskom damom, Dragom Mašin, bio je uzrok prekida odnosa majke i sina. Posle sinovljevog ubistva 1903. godine prešla je u rimokatoličku veru i zamonašila se. Bila je veliki dobrotvor i deo imovine ostavila je Beogradskom univerzitetu i crkvama zadužbinama Obrenovića. Imovinu u Francuskoj zaveštala je rimokatoličkoj crkvi. Umrla je 1941. godine u manastiru Sen Deni, pored Pariza. Njeni memoari čuvaju se u Vatikanu i do danas nisu objavljeni.

     

    Supruga kralja Aleksandra Obrenovića, Draga Lunjevica Mašin Obrenović, bila je poslednja Srpkinja i poslednja građanka na srpskom prestolu. Njen deda, Nikola Lunjevica, bio je čuveni trgovac koji je pomagao srpske ustanike 1804-1815. Rano se udala za inžinjera Svetozara Mašina, ali je ubrzo ostala udovica. Sama je izdržavala mnogobrojnu porodicu baveći se novinarstvom i prevodilaštvom. Ostale su upamćene i njene mnogobrojne ljubavne veze sa imućnom i oženjenom beogradskom gospodom. Jedno vreme živela je kao dvorska dama kraljice Natalije u Francuskoj. Tamo se u nju i zaljubio Natalijin sin, Aleksandar koji je, u devet godina starijoj Dragoj, bez sumnje, tražio majčinsku ljubav koja mu je nedostajala. U kratkom braku sa Aleksandrom (1900-1903) Draga se pokazala kao veoma uticajna supruga, često se nepristojno mešala u politiku i bila sklona nepotizmu. Uprkos svom poreklu ona nije bila omiljena u narodu. Njena burna prošlost, obesno ponašanje u braku, nemogućnost da rodi, skandal sa simuliranom trudnoćom, kao i pokušaj da svoju braću proglasi za prestolonaslednike, izazvali su otpor građana, a naročito oficirskog kora. Oficirska zavera protiv kraljevskog para kulminirala je Majskim prevratom 1903. godine, kada su Aleksandar, Draga i njena braća ubijeni, a njena porodica proterana iz Srbije.

     

    Marija, rumunska princeza, ćerka kralja Ferndinanda I Hoencolerna, poreklom Nemca, bila je supruga jugoslovenskog kralja Aleksandra I Karađorđevića. Ovim brakom Karađorđevići su se preko Hoencolerna orodili sa srednjovekovnom dinastijom Nemanjića. Kraljica Marija je kao uzorna i smerna supruga i majka bila omiljena u srpskom narodu. Pokazivala je talenat i interesovanje za umetnost, ali i za humanitarni rad. Bila je ljubitelj automobilizma i prva Jugoslovenka koja je posedovla vozačku dozvolu. Posle muževljeve smrti 1934. godine obukla je crninu i nosila je do kraja života. Umrla je u izgnanstvu, u Londonu, 1961. godine.

     

    Brojno potomstvo

     

    Srpski vladari od XII do XX veka imali su ukupno 94 zakonita potomka – 53 sina i 41 kćer. Vanbračni potomci srpskih vladara poznati su uglavnom kada je reč o novijoj srpskoj istoriji, dok se o onim srednjovekovnim malo zna. Kralj Milutin je iz pet brakova imao samo četvoro dece, a knez Aleksandar Karađorđević i kneginja Persida imali su desetoro dece. Dece nisu imali kralj Radoslav i Ana Komnina, car Uroš i carica Ana, kao i kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga.

     

    Tekst je publikovan u reviji „Istorija“ i nastao je kao deo naučno-istraživačkog rada Fonda „Princeza Olivera“