Forumi » Poznate ljubavi srpskih vladara

Srefan Uroš I i Jelena Nemanjić (Anžujska)

    • 1436 postova
    09. фебруар 2016. 21.24.08 CET
    •   Zanosni miris jorgovana se već sedam vekova svakog proleća širi dolinom Ibra od Kraljeva do Raške. Ovaj kraj tada postaje mesto izuzetne prirodne raskošne lepote. Opojni miris jorgovana podseća na romantičnu priču o francuskoj princezi, kasnije srpskoj kraljici, Jeleni Anžujskoj i srpskom kralju Urošu I Nemanjiću. Ova Dolina jorgovana predstavlja ljubavno zaveštanje kralja Uroša iz XIII veka, njegovoj supruzi Jeleni Anžujskoj. Mladi kralj je umesto buketa cveća, svoju buduću kraljicu čekao posadivši uz reku, kuda je ona trebalo da pristigne iz svoje Provanse, stabljike jorgovana.


        Tačan datum sklapanja braka između Uroša i Jelene se ne zna i predpostavlja se da je do njega došlo oko 1250. godine. Koliko se zna imali su petoro dece, od kojih samo za sinove Dragutina i Milutina imamo sigurnije podatke. Postoje predpostavke da su imali još dvojicu sinova i to Brnču (Brnjača, Prnča) i Stefana čiji je grob u Studenici, kao i ćerku za koju istorija nema podataka čak ni kako se zvala.


         Jelena je ostala u jako lepom sećanju: 
      "Ovaka je bila narav ove blažene: oštra rečju, a blaga po prirodi, neporočna životom, u zapovedanju krotka, a kolika je svesrdačna njezina smelost k Bogu, prosto kazati bila je ukrašena svakom vrlinom." (Danilo Drugi).


         Jelena  je bila katolkinja, a veru nije promenila ni kada je došla u Srbiju. Bila je veoma aktivna pri izgradnji hrišćanskih hramova, kako pravoslavnih, tako i katoličkih.


         Za 1288. godinu se vezuje osvećenje njena četiri franjevačka manastira koji su se nalazili u Baru, Skadru, Ulcinju i Kotoru. Jelena  je mnogo toga učinila i pri izgradnji pravoslavnih hramova, a između ostalih, izgradila je pravoslavni hram Gradac na Ibru. To je bila po svojoj nameni njena grobna crkva posvećena Blagovestima, a ovaj manastir je podignut oko 1275. godine i nalazi se u selu Gornji Gradac. Biograf tvrdi da je ona lično nadgledala kako napreduje izgradnja ovoga hrama.


         U vreme kralja Uroša I i kraljice Jelene, u Srbiji cvetaju trgovina i zanati, a vešti nemački rudari i metalurzi, koje je Uroš doveo uglavnom iz Mađarske, otkrivaju na Tari, Rudniku i drugim nalazištima bogate zalihe olova, baka i srebra.


         Kraljica Jelena je  bila veoma aktivna u svom delovanju , pa je čak organizovala i neku vrstu ženske škole (po svemu sudeći sirotište), verovatno prvu ove vrste u Srbiji. U toj školi koja se nalazila u njenoj rezidenciji u Brnjacima (na gornjem Ibru, na samom rubu današnjeg Kosova i Metohije) ona je mlade i sirote devojke podučavala onim veštinama koje su potrebne za brak, a onda ih uz dobar miraz udavala. Još živi legenda da je upravo zahvaljujući tome na Kosovu i Metohiji razvijena bogata tradicija izrade ručnih radova.


         Koliko je Jelena Nemanjić Anžujska brinula o svojim podanicima svedoči i podatak da ju je narod nazvao “kraljica majka”, a arhiepiskop Danilo II, njen savremenik, nadahnuto je napisao Žitije prve srpske kraljice koja je postala svetiteljka.


         Nakon smrti muža (1277), vladala je Zetom, Trebinjem, Plavom i Poibarjem, dok je vlast u zemlji bila podeljena na tri dela (ostalim su vladali njihovi sinovi Dragutin i Milutin.


         Iako katolkinja, Jelena je oko 1280. godine u crkvi Svetog Nikole kod Skadra, koji je inače ona podigla kao pravoslavni manastir, primila i monaški zavet. Odmah je primila veliku shimnu, najveći monaški stepen, ali nije uzela i novo ime što simbolizuje ponovno rađanje u Hristu. Bilo je to neuobičajeno, ali ona je očigledno predstavljala izuzetak. Kao monahinja Jelena uprao je u crkvi Svetog Nikole i preminula 1314 godine, nakon čega je njeno telo preneto u Gradac. 


       


         Usponema na ovu bajkovitu ljubavnu priču traje i danas, pre svega kroz tradicionalnu priredbu "Dani jorgovana" koja se svake godine, početkom maja, održava u Kraljevu. Ono što svakako ostaje u sećanju svim putnicima koji, u vreme cvetanja jorgovana, prolaze Ibarskom magistralom, je izuzetan, skoro nestvaran osećaj putovanja tom mirisnom dolinom.