Forumi » Poznate ljubavi srpskih vladara

Vladimir i Kosara

    • 1436 postova
    09. фебруар 2016. 21.19.49 CET

    Jedna ljubav i jedno stradanje kroz podvig, na tasu srpske istorije i duhovnosti umnogome određuju meru našeg, nekadašnjeg, sadašnjeg, pa i budućeg shvatanja nacionalnog zaveštanja pravde, slobode i vere. Ljubav Jovana Vladimira, srpskog kneza iz Zete (vl. oko 989–1015) i princeze Kosare, ćerke cara Samuila, svetli nepomućenim sjajem već hiljadu godina. Mera je viteškog i pobožnog žrtvovanja kroz stradalničko mučeničko pogubljenje, zarad zadobijanja duhovne besmrtnosti – kroz, kako piše u Letopisu popa Dukljanina (oko 1160–1180), neustrašivost i rodoljublje.

     


        Jovan Vladimir bio je vladar Duklje od oko 1000. do 1016. godine, najistaknutije srpske kneževine tog doba.  Pokušao je svoju kneževinu da sačuva tokom dugotrajnog rata između Vizantije i Samuilovog carstva. Bio je u bliskim odnosima sa Vizantijom, što mu nije pomoglo da sačuva svoju zemlju od cara Samuila, koji je krajem desetog veka (verovatno oko 998.) krenuo u osvajanje Zete i krajeva današnje severne Albanije, kojima je vladao srpski knez Vladimir. Prestonica Jovana Vladimira bila je kod crkve Prečiste Deve Marije u Krajini, na zapadnoj strani Skadarskog jezera. Ispred Samuila Vladimir se sa delom vojske bio sklonio u planinu zvanu Oblik ili Kosigor. Tu ga, zahvaljujući izdaji, Samuilo zarobi i odvede u Prespu kraj Ohrida.

     

       Tu je i začela ljubav između Samuilove kćeri Teodore Kosare i zatočenog kneza Jovana Vladimira, “ljubav vatrena i devstvena, nežna i preduboka, neizmerna kao bajka”. U zatočenog, naočitog, Vladimira zagleda se princeza Kosara, koja je zamolila oca da srpskog kneza oslobodi iz tamnice i  zatražila da se uda za njega. Car joj ispunio molbu i pustio Vladimira iz tamnice. Nakon venčanja, on mu, kako veli pop Dukljanin, preda na upravu „zemlju i kraljevstvo njegovih predaka”. U slozi s Kosarom, Vladimir, koga nazivaju i kraljem, vladao je Zetom i današnjom severnom Albanijom.

     

        Izvesno je da ni jednoj osobi u svom Ljetopisu, Dukljanin nije posvetio toliko pažnje kao Vladimiru, od koga je napravio čudesnu svetačku legend koja je sigurno u narodu I pre postojala, a on je samo legend čuo I zabeležio.

     

        Vladimir je bio poznat kao pobožan, pravedan i miroljubiv vladar. Nije se uključivao u veliki rat, koji je kulminirao 1014. vizantijskom pobjedom nad Samuilom. Car je nedugo nakon toga preminuo, a po naređenju njegovog sinovca Jovana Vladislava (Kosarin brat od strica), koji je preuzeo vlast nad carstvom 1015, Vladimir je ubijen 22. maja 1016. Jovan Vladislav, pozvao je Vladimira u Prespu, šaljući mu zlatan krst na kome se zakleo da mu neće učiniti nikakvo zlo. Vladar Duklje je, sluteći nevolju, zatražio da mu pošalje drveni krst, budući da se, “verom I vrlinom uzdao u životvorni krst I dragceno drvo”. Otišao je I izgubio glavu.

     

    Odrubljena mu je glava ispred jedne crkve u Prespi, gdje je i sahranjen. Nedugo potom priznat je za sveca i mučenika, sa praznikom 22. Maja, a on je, treba to napomenuti,  prvi srpski svetac.

     

        Nesrećna Kosara, po legendi,  prenela je mošti prvog srpskog sveca u Crkvu sv. Marije u Krajini (na obali Skadarskog jezera), gde je I sama sahranjena pored njegovih nogu.

     

       Mošti su kasnije prenesene u Drač, pa u manastri Svetog Jovana (Šin Đon) kod Elbasana, da bi od 1995 počivao u Sabornoj crkvi u Tirani, sedištu Albanske pravoslavne crkve.

     

        Mučenička smrt kneza Jovana Vladimira, čuda koja su se dešavala na njegovom grobu – isceljenje bolesnih, predanje o zagonetnoj smrti njegovog ubice Vladislava, koji je u panici stradao kad mu se Jovan Vladimir pričinio na konju, Kosarin odlazak u manastir – doprineli su stvaranju njegovog svetiteljskog kulta. Znamenitom, svetom među vladarima, velikomučeniku Jovanu Vladimiru, mirotočcu i čudotvorcu pisane su službe, grčke i slovenske pohvale, grčka i slovenska žitija. Narod je ispredao legende i predanja.

     

        Za svečev praznik mošti se donose u manastir kod Elbasana, gde se na taj dan okupi veliki broj vernika.

     

    Relikvija vezana za Jovana Vladimira je i krst za koji se vjeruje da ga je držao u rukama kada su ga pogubili. Taj krst se tradicionalno čuva u porodici Andrović iz Veljih Mikulića kod Bara. Svake godine na Trojičin dan iznosi se pred litijom na vrh planine Rumije. Sveti Jovan Vladimir se smatra nebeskim zaštitnikom grada Bara. Njegovo najstarije, danas izgubljeno žitije nastalo je u Duklji verovatno između 1075. i 1089; sačuvano je u skraćenom obliku u Ljetopisu Popa Dukljanina, napisanom na latinskom. Grčko žitije, zasnovano na usmenim predanjima, objavljeno je 1690, a prevod istog na crkvenoslovenski, uz izvesne ispravke, štampan je 1802. Na ikonama se svetac obično predstavlja kao kralj u vladarskom ruhu sa krunom na glavi, sa krstom u desnoj, a svojom odrubljenom glavom u levoj ruci.

     

         Kako je ovde tema ljubav, a ne istorija, treba posebno naglasiti da je romantična i skoro metafizička ljubav Vladimira i Kosare nadahnula mnoge srpske umetnike i duhovnike: od popa Dukljanina, Stevana Sremca, do Ave Justina i Svetog Nikolaja – da n svome rodu daruju uznesene besede, pesme i priče.

     

        Romantična ljubav Vladimira i Kosare, podvižnička smrt Svetog, njegov život kao metafizičko ovaploćenje, nadahnuli su mnoge pisce srpske ali i bugarske. Njegovo žitije pop Dukljanin preuzeo je i uključio u Letopis. O ovome svetom i slavnom knezu srpskom i mučeniku pisao je Ava Justin, reči pohvalne upućivao Sveti Nikolaj, pripovedka „Vladimir Dukljanin” jedna je od najboljih priča Iz knjiga starostavnih Stevana Sremca. Istorijsku dramu o Vladimirom životu Vladimir i Kosara Lazar Lazarević štampao je u Budimu, 1829, a istoimeno delo napisao je i Petar Preradović. Mučenička smrt Vladimirova navela je Jovana Steriju Popovića da napiše žalosnu igru Smrt kralja Vladislava. O ovome velikomučeniku pripovedao je narod, pevane su mu crkvene pesme, a za „Pesmu o kralju Vladimiru” iz Razgovora ugodnog naroda slovinskog Andrije Kačića-Miočića smatralo se da je narodna. Niko, međutim, nije progovorio tako uputno kao knjaz Nikola u Balkanskoj carici:

     


    Što god je srpstvo imalo slavno,
    Imalo sveto, imalo glavno,
    Nije li Zeta to odnihala?
    Zeta je srpstvo sve osnovala!
    Na zetskoj njivi niklo je prvo
    Srpskih vladara vladarsko drvo!
    Od Vladimira pa do Ivana...

    Život Jovana Vladimira i romantična ljubav Vladimira i Kosare tematsko-motivski prisutna je i bugarskoj književnosti. Sv. Jovan Vladimir poštovan je i kao bugarski svetac. Poput L. Stojanova, u knjizi Mač i slovo, ispevani su brojni stihovi o ljubavi srpskog kneza i princeze Kosare. Tema Srbina u bugarskom zatočenju bila je u središtu pažnje drugog toma trilogije Dmitra Taleva Samuil (1965), a tematskom izazovu i problemu Srba u bugarskom ropstvu nije odolela ni srpska književnost.