Forumi » Istorija knjizevnosti

Vukova reforma

    • 1436 postova
    09. фебруар 2016. 18.31.32 CET

    Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864) značajan je u istoriji srpskog jezika zbog reforme jezika, zalaganju da narodni jezik bude književni, kao i zbog pisanja prvih srpskih gramatika i rečnika. Rad Vuka Karadžića značajan je i u istoriji književnosti jer nam je upravo njegov saklupljački rad sačuvao brojne srpske narodne pesme, priče, zagonetke i običaje.

    Godine 1813. Vuk Karadžić odlazi u Beč gde upoznaje Jerneja Kopitara.
    Godine 1814. u Beču objavljuje dve knjige:

    1) Pismenica serbskoga jezika po govoru prostoga naroda pisana
    (prva srpska gramatika, Vuk ju je napisao po ugleda na Slovensku gramatiku Avrama Mrazovića)

    2) Mala prostonarodna slavenoserbska pjesnarica
    (u njoj se Vuk služi reformisanom ćirilicom Save Mrkalja; delo Mrkaljevo se zove Salo debeloga jera libo Azbukoprotres)

    Vuk Karadžić uvodi nova slova u azbuku: lj, nj, ć, dž, đ, j.
    Glasove ć i dž preuzima iz starih rukopisa, ideju za glas đ mu daje Lukijan Mušicki, a glas j preuzima iz latinice.

    Godine 1818. objavljeno je prvo izdanje Srpskog rječnika sa Srpskom gramatikom u Beču. Rečnik se sastojao od 26000 reči koje su bile akcentovane, a prevod reči na nemački i latinski uradio je Jernej Kopitar.
    U ovom delu Vuk Karadžić prvi put koristi svoju reformisanu azbuku.
    Savremenici su imali određene zamerke na njegov rad, a to su:
    1) rad rečnika narodnog jezika koji su smatrali primitivnim,
    2) zbog slova j koje je koristio iz latinice čime su mislili da on želi da pokatoliči narod,
    3) zbog nepristojnih reči.

    Godine 1836. Vuk Karadžić počinje da piše glas h u izdanju Srpskih narodnih poslovica.
    Smatrao je da je tako bolje i ispravnije jer je glas h posotojao već u dubrovačkoj književnosti i u govoru Crne Gore i kod muslimana.

    Godine 1839. Vuk odustaje od jekavskog jotovanja suglasnika d i t, pa umesto đevojka, ćerati piše djevojka i tjerati. Ovim je Vuk završio svoju reformu pravopisa i jezika.

    Godina 1847. bila je godina trijumfa Vukovih ideja i te godine su objavljena četiri vrlo značajna dela:
    1) Pesme, Branko Radičević,
    2) Gorski vijenac, Petar II Petrović Njegoš,
    3) Vukov prevod Novog zavjeta,
    4) Rat za srpski jezik i pravopis, Đura Daničić.
    Sva četiri dela pisana su narodnim jezikom i štampana su Vukovim pravopisom, osim Gorskog vijenca koji je štampan starim pravopisom.

    Godine 1850. bio je Književni dogovor u Beču između Srba i Hrvata o zajedničkom književnom jeziku. Kao osnovica uzeto je štokavsko narečje i ijekavski izgovor.

    Godine 1852. objavljeno je drugo izdanje Srpskog rječnika sa oko 47000 reči, koje su bile akcentovane. Vukov saradnik na drugom izdanju bio je Đura Daničić.

    Godine 1864. Vuk Karadžić umire u Beču i biva sahranjen u Beogradu u Sabornoj crkvi.

    Zvanična pobeda Vukove reforme jezika i pravopisa bila je 1868. godine.