Forumi » Ljubav

Ljubavna pisma velikana

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 20.06.37 CEST

    PJER KIRI za MARIJU 10.avgust 1894 godine

    "Ništa mi ne bi pružilo veće zadovoljstvo nego da dobijem vesti od tebe. Pomisao da dva meseca neću ništa čuti o tebi izuzetno mi je neprijatna: zato moram reći, ona tvoja kratka poruka bila je više nego dobrodošla.
    Nadam se da ćeš se nadisati svežeg vazduha i da ćeš nam se vratiti u oktobru. Što se mene tiče, mislim da neću ići nigde. Ostaću u zemlji, gde ću provoditi ceo dan pred otvorenim prozorom ili u vrtu.
    Obećali smo jedno drugom - jesmo li? - da ćemo biti barem prijatelji. Ah, kad se samo ne bih predomislila. Zato što obećanje ne obavezuje; takve stvari ne može nam narediti volja. Bilo bi veoma lepo, isto tako, u sta se jedva usudjujem da poverujem, da provedemo živote jedno pored drugog., hipnotisani našim snovima, tvojim patriotskim snovima, našim snovima za dobrobit čovečanstva i našim naučnim snom.

    Od svih snova, poslednji je , verujem, jedini zakonit. Pod tim mislim da smo bespomoćni da promenimo društveni poredak a, čak i ako nismo, ne bi trebalo da znamo šta da činimo. Ako budemo delovali, bez obzira u kom pravcu, nikada nećemo biti sigurni da zapravo ne činimo više štete nego koristi, tako što usporavamo nekakvu neizbežnu evoluciju. Sa naučne tačke gledišta, naprotiv, možemo se nadati da ćemo nešto učiniti. Tu je osnova čvršća, i bilo koje otkriće koje ćemo možda napraviti, kako god bilo malo, ostaće zaveštamo čovečanstvu.

    Vidiš na šta će to izaći: dogovoreno je da ćemo biti dobri prijatelji, ali ako napustiš Francusku, kroz godinu dana to će biti jeno, kad se sve uzme u obzir, previše platonsko prijateljstvo, izmedju dva bića koja se više nikada videti neće. Zar ne bi bilo bolje za tebe da ostaneš sa mnom? Znam da te ovo pitanje ljuti, i da ne želiš da o tome ponovo razgovaraš - ali opet, s druge strane, osećam se da sam te potpuno nedostojan, u svakom pogledu.
    Razmišljao sam o tome da zatražim tvoje dopuštenje da se sretnemo onako u prolazu, u Frajburgu. Ali ti ćeš ostati tamo, ako sam dobre razumeo, samo jedan dan, i tog ćeš dana naravno pripadati našim prijateljima Kovalskima.
    Veruj mi, tvoj izuzetno odani
    Pjer Kiri

    PS. Bio bih srećan kada bi mogla da mi pišeš i uveriš me da nameravaš da se ratiš u oktobru.


    Poslednja izmena: 25. октобар 2016. 20.14.06 CEST"
    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 20.08.13 CEST

    Onore De Balzak, Evelini Hanskoj

     

    "Bože, kako si mi se učinila lepom, one nedjelje, u ljubičastoj haljini. Oh, kako si snažno pogodila sva moja maštanja! Zašto si toliko tražila da ti kažem ono što sam hteo da ti izrazim samo pogledom? Misli te vrste gube riječima. Htio bi da predam iz duše u dušu plamenima jedan pogled! A sada, moja obožaana, ma što ti pisao gonjen vremenom tužan ili veseo, znaj da u mojoj duši postoji beskrajna ljubav, da ti ispunjavaš moje srce i moj život, da ništa neće izmjeniti tu ljubav iako je uvijek dobro ne izrazim; da će cvjetati sve ljepša, novija, ljupkija, jer je to prava ljubav a istinska ljubav stalno raste. Ti si moja snaga, ti to vidiš."

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 20.11.15 CEST

    Napoleon-Zozefini

    Pariz, decembar 1795.

    Probudio sam se ispunjen mislima o vama. Vi i opojno veče koje smo sinoć proveli zajedno uzburkala su moja osećanja. Ljupka, neuporediva Žozefin, neobično dejstvo imate na moje srce.
    Da li ste ljuti? Ili tužni? Možda zabrinuti?
    Dušu moju boli vaša tuga. Vreme je takvo. Nema odmora za nas, moja ljubavi.
    Predao sam se dubokim osećanjima koja me razdiru iznutra. Dobijam od vaših usana, vašeg srca ljubav koja me uništava poput vatre. Ah! To je bila noć u kojoj sam shvatio koliko ste varljivi.
    Odlazite sutra u podne. Moram da vas vidim.
    Do tada, mio dolce amor, hiljadu poljubaca vam šaljem, koje mi vi na žalost ne uzvraćate, a samo zbog misli na njih, moja krv ključa.
    Daleko od žene koju obožava, on dosadjuje i brine. Svakog dana voljenoj ženi piše duga i nežna pisma:

     

    Nica, 1797.

     

    "Voljena moja, svaki moj dan ispunjen je ljubavlju prema tebi. Ne prodje ni jedna noć, a da te ne grlim u svakom naručju. Nisam popio nijednu šolju čaja, a da nisam prokleo slavu i ambiciju koje me drže daleko od tebe, dušo moja... Obožavam te, Žozefino, jedina si u mom srcu, jedina u mojoj duši. Sve moje misli tebi su namenjene... Ako usred noći ustajem da bih radio, to je samo
    zato,da bih se tebi, slatka moja, vratio što pre...Ipak, u tvojim pismima od 23.i 26. obraćaš mi se sa Vi! Vi! O, kako si mogla napisati takvo pismo! Kako je samo hladno! A onda izmedju 23. i 26.su puna tri dana: šta si radila kada nisi pisala svom mužu? A, mila moja, to "Vi" i ta tri dana, bacaju me u očaj. Neka je proklet onaj koji je tome uzrok! Vi! Vi! Šta li će biti kada prodje još petnaest dana? Toliko sam tužan, moje srce je tvoj rob, a sumnje me moje, strašno plaše! Voliš li me manje?
    Jesi li se već "utešila"? Hoće li doći dan da me više nećeš voleti? Reci mi to: bar da se na vreme pripremim na nesreću koja me čeka... Zbogom ženo, srećo, nado, brigo moja, dušo moja... Ne tražim ti večnu ljubav, niti vernost, već istinu i iskrenost bez granica. Dan kada mi budeš rekla: "Volim te manje" biće poslednji dan moje sreće ili, ko zna možda i zadnji dan moga života. Žozefina, seti se šta sam ti rekao: priroda mi je dala čvrst i odlučan karakter. Ali za tebe, moje je srce mekše od pamuka. Zauvek ću biti samo tvoj, uprkos sumnjama koje me čine nesrećnim...
    Zbogom, i ako me već voliš manje, to znači da me nikada nećeš ni voleti..."

     

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 20.13.13 CEST

    Jovan Jovanović Zmaj Eufrosini

    Jesen 1861.

    Mila godpođice Ružo,

    Uvek sam se čudio kad je ko pisao pismo tamo gde bi se rečima izraziti mogao. Sad vidim da nisam imao pravo. Sad bolje vidim da ima stvari, koje se ni rečima i pismom dovoljno kazati ne dadu, a zatajiti, prećutati, nikako.
    Vi čitajući sad ovo pismo ili ste se namrgodili ili - ili ste se možda malo zastideli osećajući da Vam sasvim nepovoljno nije.
    Ako se mrgodite, derite pismo taki. Molim Vas nemojte dalje čitati, što i da znate gde pomoći ne možete, poderite ga taki, pa zaboravite, da ste ga ikad dobili, zaboravite sasvim. Vi ćete lako, a ja kako uzmogu.
    Ali ako ga poderali niste, ako ste (ne samo iz ljubopistva) i na ovu stranu prešli, to sedite pa mi napišite da li je Ružino srce sasvim njeno, pa ako je i ako ja Ruži sasvim nemio nisam, ako bih mogao i miliji biti, to mi šaljite brzo to nekoliko reči, da ih poljubim onako, kako se samo evanđelje ljubi...
    ... Budite mi zdravi - sam se čudom čudim odkud sam nehotice ovo poljubio.


    Eufrosina Jovanu Jovanoviću Zmaju

    Poštovani gospodine,
    Kad sam Vaše pismo primila, nisam znala jesam li budna ili mi je na snu došlo. Dugo sam se mučila, oću li detinju dužnost prestupiti i bez materinog znanja želju Vam ispuniti, najposle odvažim se uveriti Vas da je srce još sasvim moje, da čije bi bilo, kad sve dosad nisam znala da se može kome pokloniti, slušala sam više puta al osećala i verovala nisam.

    Ruža


    Poslednja izmena: 25. октобар 2016. 20.19.25 CEST"
    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.04.16 CEST

    Ernest Hemingvej Marleni Ditrih

    “Svaki put kad bih te zagrlio, osećao bih se kao da sam kod kuće”.

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.14.13 CEST

    PISMO BESMRTNOJ DRAGOJ

    (6. jula, ujutro)

    Moj anđele, moje sve, moje Ja - samo nekoliko reči danas, i to olovkom (tvojom) - tek sutra će se znati moj stan; koji nedostojan gubitak vremena u sličnim stvarima! - zašto ovaj duboki jad, kad govori potreba - Može li naša ljubav postojati drugačije nego zahvaljujući žrtvovanju, zahvaljujući tome što ne zahteva sve, možeš li ti promeniti to što nisi u potpunosti moja, i što ja nisam sasvim tvoj - Ah Bože pogledaj divnu prirodu i umiri svoju dušu zbog onoga što se mora - ljubav traži sve i to s punim pravom, tako je meni s tobom, tebi sa mnom - samo tako lako zaboravljaš, da ja moram živeti za sebe i za tebe, kad bismo bili sjedinjeni u potpunosti, onda bi ti ovaj bol osećala jednako malo kao i ja - moje putovanje je bilo jezivo, stigao sam ovde tek juče ujutro u 4 sata, budući da nije bilo dovoljno konja, izabrala je pošta jednu drugu rutu putovanja, ali koji užasan put, na pretposlednjoj stanici su me odvraćali od putovanja noću, zaplašivali me nekom šumom, ali je to mene samo izazivalo - nisam bio u pravu, kola su se morala slomiti na tom strašnom putu, bez podloge, čisti seoski put, bez takve posade kola, kakvu sam ja imao, ostao bih da ležim usput - Esterhazi je na drugom uobičajenom putu dovde imao istu sudbinu sa osam konja, kao ja sa četiri. - Ipak sam delom osećao zadovoljstvo, kao i uvek, kad nešto srećno prebrodim. - sad brzo sa ovih spoljašnjih stvari na one unutrašnje, mi ćemo se sigurno uskoro videti, ni danas ti ne mogu izneti svoje misli o životu koje su me pratile ovih nekoliko dana - kad bi naša srca uvek bila tik jedno uz drugo, zasigurno ne bih imao misli slične ovima, grudi su mi pune onog što ti želim reći - Ah, ima trenutaka, kad mislim da jezik ne znači baš ništa - razvedri se - ostani moja jedina verna draga, moje sve, kao ja tebi ono ostalo ti moraju postati bogovi, ono što za nas mora i treba da bude. -

    tvoj odani Ludwig.

     


    (Uveče, ponedeljak, 6-og jula)

    Ti patiš moja mila dušo, upravo sam saznao da se pisma moraju predati vrlo rano ujutru. Ponedeljak i četvrtak su jedini dani kad pošta ide odavde u K. Ti patiš. Ah, tamo gde sam ja, ti si sa mnom i tebi govorim, učini da mogu živeti s tobom, kakav život, tako, bez tebe. Praćen tu i tamo dobrotom ljudi, koju mislim isto tako malo hoću da zaslužim, kao što je i zaslužujem. Poniznost čoveka prema čoveku me boli i kad posmatram sebe u sklopu univerzuma, šta sam ja a šta je taj kojeg nazivamo najvećim, a ipak, opet je u tome ono božansko u čoveku, plačem kad pomislim da ćeš prvu vest od mene dobiti tek u subotu, ma koliko da me voliš, ja te ipak volim jače, ali ne skrivaj ništa preda mnom. Laku noć, moram ići na spavanje, jer sam u banji. Ah, boze, tako blizu, tako daleko, nije li naša ljubav prava nebeska građevina, a i tako postojana kao nebeska tvrđava.

     


    (Dobro jutro 7.-og jula)

    Već u krevetu roje se misli o tebi moja Besmrtna Draga, tu i tamo vesele, onda opet tužne, iščekujući, od sudbine, da li će nas uslišit ziveti mogu ili samo potpuno s tobom ili uopšte ne živeti; rešio sam da lutam dalekim prostranstvom sve dotle, dok ti ne budem mogao poleteti u naručje, i dok ne budem mogao reći da sam kraj tebe našao dom, dok ne budem mogao poslati svoju dušu okruženu tobom u carstvo duhova - a to na žalost mora biti - ti ćeš se sabrati utoliko više, jer poznaješ moju odanost prema sebi; nikada nijedna druga ne može imati moje srce, nikada, nikada… O, Bože zašto se moramo odvojiti od onoga što toliko volimo a ipak je moj život u V. takav kakav je sad kukavan život. Tvoja ljubav me čini najsrećnijim i istovremeno najnesrećnijim čovekom, u godinama u kojima se sada nalazim potrebna mi je izvesna ujednačenost života, da li ovo može da postoji kod našeg odnosa? Andjele, upravo saznajem da pošta ide svaki dan i zato moram završiti da bi odmah dobila pismo, umiri se, samo mirnim promišljanjem o našem životu možemo postići svoj cilj da živimo zajedno, umiri se, voli me danas, juce… Koja čežnja sa suzama za tobom, tobom, tobom, moj živote, moje sve, zbogom ostaj - o voli me i dalje - nemoj nikad pogrešno shvatiti najvernije srce svog dragog

    L.
    večno tvoj
    večno svoj
    večno naš

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.15.13 CEST

    Henry Rex

    Za Anu Bolen,
    moju gospodaricu i prijateljicu:

    Svoje srce i čitavo svoje biće predao sam tebi u ruke, sa nadom da ću se time
    preporučiti tvojoj milosti i da naklonost koju gajiš prema meni neće biti
    umanjena odsustvom jer bi to samo osnažilo bol koji mi mori dušu, što bi bio
    pravi greh jer mi sama razdvojenost već nanosi dovoljno patnje, čak više nego
    što sam ikada mogao da zamislim. To me neminovno tera da se prisetim jedne
    astronomske činjenice. Naime, što su polovi dalje od sunca, vrelina je uprkos
    tome snažnija. Isto je i sa našom ljubavlju. Daljina se isprečila između nas
    ali žar naših srca uprkos tome rastu - bar što se mene tiče. Nadam se da isto
    važi i za tebe i uveravam te da je bol zbog razdvojenosti u mom slučaju tako
    silan da bi bio nepodnošljiv da ne živim u čvrstoj veri da uživam tvoju
    bezgraničnu i neprolaznu naklonost. Kako bih te podsetio na to, i pošto telom
    ne mogu da budem s tobom, šaljem ti stvar koja će ti u najvećoj mogućoj meri
    zameniti moje prisustvo - tačnije, moju sliku - kao i poklon koji sam ti ranije
    pomenuo, sa nadom da ću, kad ti to poželiš, zauzeti njihovo mesto. Svojeručno.

    TVoj sluga i prijatelj,
    H.R. (Henry Rex)

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.16.41 CEST

    Vilijam Kongriv

    Za gospođu Arabelu Hant

    Draga gospo,

    Ne verujete da vas volim? Čime sam zaslužio takvu podozrivost? Ako ne verujete
    mom jeziku, zašto ne povjerujete mojim i svojim očima? Iz vašeg pogleda zrači
    dražest koju moje srce osjeća. Prisetite se samo šta se sinoć desilo. To je,
    u najmanju ruku, bio ljubavnički poljubac. Njegova usrdnost, njegova gorljivost
    i njegova toplina svedoče da je potekao iz božanskih sfera. A rastapajuća
    mekoća i slast vaših usana učinile su ga još božanstvenijim. Uzdrhtalih udova
    i grozničave duše, žudeo sam da do poslednje kapi ispijem taj božanski nektar.
    Moji drhtaji, moji dahtaji, moja nežna mrmljanja mogli su vam predočiti kakav
    ste nemir posejali u meni, nemir usne moje siroto srce i moje rastrzano telo
    prožele delikatnim otrovom i neminovnom ali neodoljivom pustoši. Šta se sve
    može zbiti u samo jednom danu? Samo jednu noć ranije sebe sam smatrao srećnim
    muškarcem, čovekom kome ništa ne manjka, koji polaže velike nade u budućnost,
    koji uživa poštovanje uglednih i razboritih ljudi, koji je navikao na hvalospeve
    i počasti. Čovekom koji se oseća prijatno i polaskano u društvu svojih poznanika,
    svojih doskoro najdražih prijatelja, koji su i sami ljudi od časti i ugleda,
    prijemčivi za najistančanija zadovoljstva i blagosloveni svim stvarima koje
    život može da ponudi.

    Ali mi se sad čini da me je Ljubav, svemoguća Ljubav, u samo jednom trenu
    volšebno udaljila od svega što postoji na svetu, ostavivši mesta samo za vas.
    Čak i kad sam okružen ljudima, ostajem sam. Toliko ste mi opčinili um da on
    više ne može pojmiti ništa osim vas. Čini mi se kao da sam, zajedno da tobom,
    o voljena, bačen u neku daleku pustinju (ah, da je to samo istina!) gde, obasut
    svim darovima zemaljskim, i tvojim dražima, mogu proživeti svoj mali ljudski
    vek u neprekidnoj ekstazi.

    Pozornica ovog velikog belog sveta doživela je naprasan i tužan preobražaj.
    Oko mene su se sjatili ljudi i pojave bez trunke ljupkosti i samo mi ti
    možeš obasjati život. Sva draž koja je nekad postojala na svetu sada se
    slila u tebe. I zato se u ovom tužnom a opet tako prijatnom stanju moja duša
    ne može usredsrediti ni na šta osim na tebe. Ona samo o tebi misli, samo se
    tebi divi, samo se tobom opija, samo od tebe zavisi i samo tebi veruje.

    A ako ti i svemoćno proviđenje odbacite moje nade, moj će se život svesti
    na puki očaj i beskrajnu patnju.

    Vilijam Kongriv

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.20.20 CEST

    Viktor Igo

    Za Adelu Fuše, januara 1820. godine

    Nekoliko reči od tebe, voljena moja Adela, ponovo je promenilo stanje mog uma.
    Da, ti možeš sve da učiniš sa mnom, jer zaista bih bio mrtav kada nežni zvuk
    tvog glasa, blagi dodir tvojih obožavanih usana, ne bi bili dovoljni da dozovu
    život u moje telo. Sa kakvim ću osećanjima, potpuno drugačijim od jučerašnjih,
    leći večeras! Juče, Adela, juče, više u ljubav tvoju verovao nisam. Čas smrti
    došao bi mi kao olakšanje.

    Ali ipak, rekoh sebi: "Ako je istina da me ona ne voli, ako ništa u meni ne bi
    moglo da zasluži blagoslov njene ljubavi, bez koje život više nema nimalo čari,
    je li to razlog da umrem? Postojim li zbog svoje lične sreće? Ne. Čitava moja
    egzistencija posvećena je njoj, čak i protiv nje. I sa kojim pravom bih mogao
    da se usudim da žudim za njenom ljubavlju? Jesam li ja, onda, nešto više od
    anđela ili od božanstva? Volim je, istina, čak i ja. Spreman sam da rado žrtvujem
    sve za nju - sve, čak i nadu da će me ona voleti. Nema te privrženosti za koju
    nisam sposoban zbog nje, za jedan njen osmeh, za jedan njen pogled. Opet, zar
    je moglo biti drugačije? Zar nije to jedini cilj mog života? Ako bude ravnodušna
    prema meni, čak i ako me bude mrzela, biće moja nesreća, i to je sve. Kakve veze
    ima, ako to ne narušava njenu sreću? Da, ako me ona voleti ne može, moram kriviti
    samo sebe. Moja je dužnost da pratim je u stopu, da obavijem njenu egzistenciju
    svojom, da joj služim poput barijere koja je štiti od svih opasnosti, da joj
    ponudim svoju ruku kao pomoć, da se neprekidno postavljam između nje i bilo kakve
    tuge, i da za to ne tražim nikakvu nagradu, ne očekujem bilo kakvu nadoknadu.
    Samo da budem srećan ako se udostoji da ponekad baci sažaljivi pogled na svog
    roba, i da ga se seti kada kucne čas opasnosti! Avaj! Kada mi barem dopustila
    da dam svoj život kako bih preduhitrio svaku njenu želju, sve njene hirove.
    Kada bi mi samo dopustila da sa poštovanjem poljubim otiske njenih obožavanih
    stopa.Kada bi mi barem dozvolila da se osloni na mene kada je snađu nevolje u
    životu: tada bih dobiojedinu sreću za koju imam drskosti da joj težim. Zato što
    sam spreman da žrtvujem sve zbog nje, duguje li mi ona bilo kakvu zahvalnost?
    Da li je ona kriva što je volim? Mora li ona, na račun toga, verovati da je dužna
    da me voli? Ne! Može se razmetati mojom privrženošću, uzvratiti na moje usluge
    mržnjom, i odbiti moje idealizovanje sa prezrenjem, a da ja ni na tren nemam prava
    da se žalim na tog anđela. Niti smem ni na čas da prekinem da je obasipam svime
    što bi mogla da prezre. I bude li svaki moj dan obeleežen nekom žrtvom za nju, ja
    i dalje neću, do dana kada budem umro, otplatiti beskrajni dug koji moja
    egzistencija duguje njoj."

    To su, najvoljenija moja Adela, bile misli i odluke mog uma juče u ovo vreme.
    Danas su i dalje iste. Samo se sada sa njima meša izvesnost sreće - tako velike
    sreće da ne mogu da mislim o njoj a da ne zadrhtim, i jedva da se usuđujem da
    vjerujem u to.

    Onda je istina da me voliš, Adela? Reci mi, mogu li da verujem u tu čarobnu
    ideju? Zar ne znaš da ću biti lud od sreće ako ikada budem mogao da provedem
    čitav život pod tvojim stopalima, siguran da te činim srećnom kao što sam i
    sam srećan, siguran da me obožavaš kao što ja obožavam tebe? Oh! Tvoje pismo
    vratilo mi je mir, tvoje reči večeras ispunile su me srećom. Hiljadu puta hvala,
    Adela, voljeni moj anđele. Želeo bih da mogu da se bacim pred tebe kao pred
    bpžanstvo. Kako si me samo usrećila! Adieu, adieu, provešću veoma srećnu noć,
    sanjajući o tebi.

    Lepo spavaj, i dozvoli svom mužu da ti ukrade dvanaest poljubaca kao što si
    mu obećala, pored svih onih koje još nisi obećala.

    Viktor Igo

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.22.58 CEST

    Onore de Balzak

    Grofici Evelini Hanjskoj

    Oh! Kako bih voleo da pola dana klečim kod vaših stopala i oslonim glavu na vaše krilo, sanjam predivne snove, govorim vam svoje misli do iznemoglosti, s ushićenjem, ponekad ne govoreći ništa, ali usana priljubljenih na vaše skuta! O, najvoljenija moja Evo, danu mojih dana, svetlosti mojih noći, nado moja, najljubljenija, jedina moja dragana, kad vas videti mogu? Je li to iluzija? Jesam li vas video? O. Bože, kako volim vaš akcenat, samo bledi nagoveštaj, vaše ljupke, pohotne usne – dopustite mi da vam kažem, moj anđele ljubavi. Radim i noću i danju kako bih došao i video vas u decembru. Proći ću kroz departman Žura prekriven snegom, ali misliću na snežnobela ramena moje ljubavi, moje najljubljenije. Ah! Da da dišem u vašu kosu, da vas držim za ruku, da vas uzmem u naručje – upravo mi to daje hrabrost! Neki moji prijatelji ovde začuđeni su žestinom i snagom volje koju pokazujem u ovom trenutku. Ah! Ne znaju oni, draga moja, onu čija je slika dovoljna da raspali žar patnje. Jedan poljubac, anđele moj na zemlji, jedan poljubac u kojem ću lagano da uživam, a onda laku noć!

     

    Onore de Balzak

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.24.44 CEST

    I.Turgenjev

    ...Mislim o tebi...i mnogo drugih uspomena i slika iskrsava preda mnom-i svuda si ti,na svim putevima svog zivota srecem tebe...

    ...Niski zidovi male udobne sobice dijele nas od cijelog svijeta...Sami smo,sami na cijelom svijetu,osim nas dvoje ne postoji vise nista zivo;iza ovih prijateljskih zidova mrak je i smrt i pustos.Ne vije to vjetar,ne lije to pljusak,nego to jadikuje i stenje Kaos i placu njegove slijepe oci.A kod nas je tisina i svijetlo,i toplina i radost;nesto veselo,nesto djetinje nevino kao leptir-prse oko nas;mi se priljubili jedno uz drugo,prislonili glavu do glave pa citamo lijepu knjigu;osjecam kako kuca tanka zilica u tvojoj njeznoj slepocnici,cujem kako zivis,a ti cujes kako zivim ja,tvoj smjesak radja se meni na licu prije nego tebi,odgovaras cutke na moje pitanje bez rijeci...Tvoje misli i moje misli dva su krila iste ptice koja je potonula u nebesko plavetnilo...

    ...O nezaboravne oci!U koga,kamo ste upravljene sada? Ko prima u svoju dusu vas pogled?...

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.26.19 CEST

    Lord Byron

    Avgust 1812

    Moja najdraža Caroline!

    Znaj da suze koje si videla nisam sklon da prolijem, ako uzbuđenje u kome sam se rastao od tebe, uzburkanost koju mora da si opazila tokom cele ove nervozne, nervozne veze , nisu počela do momenta kada sam ti rekao da te napuštam. Ako, sve što sam rekao, uradio i sve što sam još spreman da kažem i uradim nije ti dovoljno dokazalo šta su moja prava osećanja i šta su ona prema tebi, moja ljubavi, ja nemam ni jedan drugi dokaz da ponudim. Bog zna da ti želim sreću kad te budem napustio ili radije kad me ti napustiš iz osećanja dužnosti prema svom mužu i majci, ti ćeš priznati da istina onoga što sam ponovo obećao i zavetovao da niko drugi neće rečju i delom ikada zauzimati mesto u mojim osećanjima, mesto koje je i biće najsvetije za tebe, dok me ima. Nikada nisam znao sve do momenta ludosti, moja najdraža, najvoljeniji prijatelju - ne mogu da se izrazim - ovo nije vreme za reči, ali ču imati ponosno i tužno zadovoljstvo u patnji što sama jedva možeš shvatiti, jer ti me ne znaš, ja sam sada blizu toga da izađem teškog srca, jer moj postupak ove večeri zaustaviće bilo koju apsurdnu priču koju današnji događaji mogu izazvati. Da li sada misliš da sam hladan, surov, lukav, ili šta god drugo pomisliš. Hoće li čak tvoja majka - majka kojoj moramo zbilja mnogo žrtvovati, više, mnogo više (što se mene tiče), nego što će ona ikad znati ili moći da zamisli. Obećanje da te ne volim, ah, Caroline to je prošlo obećanje, ali ęe izazvati sve posledice za prave pobude. Nikad neću prekinuti da osećam sve ono čemu si već prisustvovala kao svedok, više nego što će ikad biti znano sem mom sopstvenom srcu - možda tvom. Neka te Bog zaštiti, oprosti ti i blagoslovi te uvek - čak više nego ikad…

    Tvoj najodaniji Byron

    p. s. Ogovaranja koja su te dovela do ovoga, moja najdraža Caroline nisu bila za tvoju majku. Ima li nešto na zemlji ili na nebu što me je učinilo tako srećnim kao što si me ti nekada davno učinila, ne manje sada nego tad ali više od svega u to vreme. Znaj da bih sa zadovoljstvom ustupio sve ovo ovde - sve do groba za tebe. Moji motivi moraju biti pogrešno shvaćeni. Ja ne brinem da li neko zna kakva je korist od toga, bio sam i tvoj sam sasvim. Povinujem se da te poštujem ljubavi, letim sa tobom kad, gde i kako ti budeš mogla i budeš odlućila.

    Lord Byron

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.45.03 CEST

    Budući da volim Tebe (volim Te, dakle, ti koja teško shvataš, i kao što more voli sićušan oblutak na svom dnu, upravo tako i moja ljubav preplavljuje tebe - pa neka sam opet kod Tebe oblutak ako to nebesa dopuštaju), volim i celi svet kojem pripadaš i Tvoje levo rame, ne, najpre je bilo desno i zato ga ljubim kada mi se prohte (i kad si Ti toliko dobra da smakneš bluzu s njega), i kojem pripada i levo rame, i Tvoje lice nadamnom u šumi, i mirovanje na Tvojim gotovo obnaženim grudima. I zato imaš pravo kad kažeš da smo već bili jedno, i ja se uopšte toga ne bojim, štaviše, to je moja jedina sreća i moj jedini ponos, i ja to nipošto ne ograničujem na šumu.

    iz "pisama Mileni" - F.Kafka

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.46.30 CEST


    Ljubavno pismo Branka Miljkovica jednoj Ljiljani Ilic

     

    'Ja te samo zelim, ali nicemu se ne nadam da ne bih patio, jer "svi se ljudi razocaravaju u svojim nadama, varaju u svojim ocekivanjima". Ja se ne nadam pa se zato necu ni prevariti, necu gorcinom govoriti : ziveh u zabludi.
    I zelja je iluzija, ali zelja bez nade, ovakva kakva je u meni, to je iluzija blize stvarnosti no iluziji; iluzija koja pomaze coveku da se u stvarnosti odrzi, a ne da se od nje ogradi.
    Moje iluzije su jace, postojanije, no sama stvarnost.
    Zasto ne ucinis da ili prestanem da sanjam ili da mi san postane zivlji? Ucini, ja te molim..."

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.47.54 CEST

    Wolfgang A. Mozart piše svojoj supruzi Constanzi (1790.)

    Draga ženice, imam nekoliko zahtjeva. Preklinjem te da

    (1) ne budeš melankolična,

    (2) brineš za svoje zdravlje i da se čuvaš proljetnih povjetaraca,

    (3) ne izlaziš sama u šetnju – a najviše bih volio da uopće ne izlaziš u šetnju,

    (4) da budeš posvema uvjerena u moju ljubav. Dosad nisam napisao nijedno jedino pismo upućeno tebi, a da pred sobom nisam imao tvoju dragu sliku.

    (5) da u svom ponašanju ne paziš samo na svoju i moju čast nego i da paziš na svoj izgled. Molim te, ne ljuti se na mene što to tražim od tebe. Morala bi me zbog toga voljeti još više, jer tako više cijenim našu čast.

    (6) i na kraju te preklinjem da mi u svojim pismima spominješ više pojedinosti. Veoma bih volio znati je li te nas naš šogor Hofer došao posjetiti dan nakon moga odlaska na put? Dolazi li on vrlo često, kako mi je bio obećao da će činiti? Obilaze li te Langeovi? Kako napreduje portret? Kakvim životom živiš? Sve me to, prirodno, silno zanima.

    Wolfgang

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.49.47 CEST

    Vuk Stefanovic

    Ljubljena prijateljice moga srca
    Poslije onog nezaboravnog rastanka sa Vama tek sestog dana uspio sam da stignem
    u Pestu,jer je put bio veoma los.Cijelo moje putovanje bilo je samo
    neprekidno sanjarenje o Vama- danju sam budan sanjao a nocu u snu.
    Sada sam 36 milja daleko od vas i moje ruke ne mogu da grle Vas
    snjeznobijeli vrat,niti moje lice moze da se odmara na nevinim
    devojackim grudima(ah!iscezli su sad ti slatki casovi,zanosni casovi
    moga zivota).Sad mogu slobodno da kazem sta hocu bez bojazni da cete me
    Vi ucutkati prijeteci mi svojim njeznim prstom.I sad nemate vise
    nikakvog razloga da mislite da Vam laskam .Ili sta bih drugo mogao ovde
    da Vam kazem?Zacijelo nista vise do da ponovim neke od onih rijeci koje
    sam Vam govorio,dok smo se njezno grlili i lili najtoplije suze.Cujte
    ,dakle to isto sada~zadovoljstvo moje duse,radosti moga srca,i srece mog
    zivota –u Vama su.Ovo sam Vam cesce govorio a sada vam o tome i
    pisem,to ce me pratiti celog mog zivota,a moja ce usta izgovarati ovo i
    onda kada mi svirepa smrt bude sklopila oci svojom hladnom rukom.Moj put
    me je,istina,sad od Vas odvojio,ali su moje srce,moja dusa i sve
    dusevne moci ostale kod Vas.Vi vladate svime i sve je u Vasoj moci.Zivot
    bez Vas i bez nade da cu uvijek zivjeti sa Vama i da cete me
    voljeti,predstavljao bi paklene muke,koje nijedan nesrecnik na ovome
    svijetu nikad nije podnio..No ,nada u Boga i ubijedjenje da Vi,najdraza
    prijateljice imate iskreno srce i dusu punu vrlina,daju mi utjehe i
    donekle ublazavaju patnju moga srca.Uvjeren sam da Vase dobro srce ne
    zeli nanijeti zla nijednom covjeku,a jos manje meni koji samo radi Vas
    zelim da zivim,i koji sam se potpuno predao Vasem dobrom i iskrenom
    srcu.Sva moja sreca zavisi od Vase ljubavi i zato budite ubijedjeni da
    Vas volim i cijenim iznad svega na ovom svijetu.Za tu moju srecu
    dodijelice vam dovoljnu nagradu svevisnji Bog,koji nagraduje sve dobro,a
    ja sa svoje strane ne mogu nista vise da Vam obecam sem vjecite
    ljubavi,vjernosti i postovanja.
    Budite zdravi i vesei i ne zaboravite
    onoga koji Vas voli vise od svega na svijetu i koji smatra za najvecu
    cast I srecu sto sebe moze vjecno nazivati
    Vasim vjernim i iskrenim prijateljem

    Prilog
    Vi!Moja Vi!
    Ne biste li hteli da budete moja?


    Vuk Stefanovic

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.51.29 CEST

    G. G. Markes

    Draga moja!

    Kada bih imao jedan komadic zivota,dokazivao bih ljudima koliko grese
    kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,a ne znaju da su
    ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

    Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i
    podario mi komadic zivota, moguce je da ne bih kazao sve sto mislim, ali
    bih nesumnjivo mislio sve sto kazem. Stvari bih cenio ne po onome sto
    vrede, vec po onome sto znace. Spavao bih manje, sanjao vise. Shvatio
    sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset
    sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali
    spavaju. Slusao bih druge dok govore,...i kako bih uzivao u sladoledu od
    cokolade.

    Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno,
    izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo vec i
    dusu.
    Boze moj, kada bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i
    cekao da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama jednu
    Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu
    svitanja. Zalivao bih ruze suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji,
    i strastven poljubac od njihovih latica.....

    Boze moj, kada bih imao jedan komadic zivota... Ne bih pustio da prodje
    ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih Volim.
    Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih
    zaljubljen u Ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da
    prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostareli kada
    prestanu da se zaljubljuju. Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio
    da sama nauce da lete. Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu
    vec sa zaboravom. Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi... Naucio sam
    da citav svet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne znaju da je istinska
    sreca u nacinu savladjivanja litica. Shvatio sam da kada tek rodjeno
    dete stegne svojom malom sakom svoga oca da ga je steglo zauvek. Naucio
    sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada teba da mu
    pomogne da se uspravi. Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi
    to nece biti od vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk,
    ja cu na zalost poceti da umirem...


    G. G. Markes

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.52.39 CEST

    Đura Jakšić svojoj ženi 1866.

    Slatka Tino!

    Kunem ti se živim Bogom! Kunem ti se grobom i spomenom moje i tvoje majke! Kunem ti se mojom i tvojom slatkom dečicom: Milošem, Belom i Tijanom! Kunem ti se, Tino, mojom ljubavlju da ću biti dobar, da ću te kao i do sad u duši i srcu mome nositi, da se nikada, pa baš nikada neću opoiti! Niti da ćeš iz mojih usta ikada čuti kakvu reč koja bi te uvrediti mogla. Samo dođi, moli tvoga dobrog oca, plači pred njime, preklinji ga, da te sa slatkom našom dečicom kući pošalje. Prošenije sam predao za podanstvo, molio sam Ministarstvo prosvete da me premeste u varoš, negde. I sve će dobro biti samo dođi ti sa Milošem, Belom i Tijanom! Oh, Tino! Tino! O, deco moja slatka, deco moja! Golubovi! Anđeli i svako dobro, moja sva sreća u nesrećnom životu mome! Dođite da vas vidim živim očima, da živim za vas.

    Vaš bez vas najnesrećniji otac i muž.
    Đ. Jakšić

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.54.10 CEST

    Franc List princezi Karolini Žan-Elizabet fon Zajn Vitgenstajn 1849. godine

    Da li osecas svu energiju? Vatreno sevanje fantazije?
    Osecas li tu carobnu snagu koja nas okruzuje, zbog koje svasta novo
    pronalazimo. Dodji udji, sedi i uzivaj u karuselu slika. Pokazace ti se
    snovi, nade, zelje i hiljadu misli, koje kao cvece, sareno i nezno
    crtano leti i tece kroz i oko tvog sveta snova. Poklanjam ti najlepse
    cvece, svaku rec koja se moze ravnati sa najlepsom ruzom. Odgovaras,
    progovaras lepe reci, brzo prolazno onako kako ti je srce komandovalo.
    Ljubav gori u meni upekla se u moje srce, da bi ti svu ljubav svoju
    mogao pokloniti. Poklanjam ti tako svo cvece moje duse da bi stiglo do
    tebe.

    Sudbina nas je vodila, spojila da se nadjemo, zauvek i jos vecnost duze!
    Moje srce je tebi doletelo i tu ce ostati jer je samo tebi obecano.
    Zahvalan sam za ruze iz duse tvoje koje mi poklanjas svaki dan
    bezuslovno. Usred prelepih cvetova stojim i mirisem to polje prepuno
    lepote. Svaki cvet je kao osetljivi i nezni poljubac sto moje srce
    dodiruje.

    Cuvacemo i pazicemo, svaki dan nanovo nas mali vrt, pun srece, ljubavi i
    raznovrsnog sarenog cveca osecaja. Vecno tu u nasem malom vrtu zelim da
    osecam tvoju neizmerno mi potrebnu blizinu, pun paznje i postovanja ...

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.55.31 CEST

    Dzems Dzojs - Nori Barnakl
    1. septembra 1904.

    Dušo, tako sam dobro raspoložen ovoga jutra da ću ti pisati, svidelo se
    to tebi ili ne. Nemam za tebe novih vesti, osim da sam mojoj sestri
    sinoć ispričao o tebi. Bilo je veoma zabavno. Kroz pola sata idem da se
    nađem sa Palmierijem, koji želi da studiram muziku, i proći ću kraj
    tvojih prozora. Pitam se hoćeš li biti tamo. Takođe me zanima da li ću
    te moći videti ako budeš tamo. Verovatno neću.

    Kakvo divno jutro! Ona lobanja, drago mi je da mogu reći, nije noćas
    došla da me muči. Kako mrzim Boga i smrt! Kako volim Noru! Naravno
    pobožna kakva si, zgražaš se nad ovim rečima.

    Jutros sam rano ustao da bih završio jednu priču koju pišem. Kad sam
    ispisao jednu stranicu, odlučio sam da umesto toga tebi napišem pismo.
    Osim toga, pomislio sam kako ne voliš ponedeljak i da bi te pismo od
    mene moglo oraspoložiti. Kada sam srećan, imam neku šašavu želju da to
    kažem svakom koga sretnem, ali bio bih mnogo srećniji kada bi mi
    podarila jedan od onih cvrkutavih poljubaca koje voliš da mi daješ.
    Podsećaju me na pesmu kanarinaca.

    Nadam se da od jutros nisi imala one grozne bolove. Idi kod starog
    Sigersona da ti nešto prepiše. Biće ti žao da čuješ da moja baba umire
    od glupavosti. Molim te, ne zaboravi da trenutno imam trinaest tvojih
    pisama.
    Svakako daj onaj vojnički steznik gospođici Marfi - mislim da bi joj
    mogla pokloniti i čitavu uniformu. Zašto oblačiš te proklete stvari?
    Jesi li ikada videla muškarce kako idu unaokolo u Ginisovim kolima,
    obučeni u ogromne čupave ogrtače od vune? Pokušavaš li da izgledaš kao
    neki od njih?

    Ali, ti si tako tvrdoglava da nema svrhe da govorim. Moram ti ispričati o
    mom finom bratu Staniju. Sedi za stolom 1/2 obučen, čita neku knjigu i
    tiho govori za sebe: “Đavo da nosi ovog čovu” - pisca knjige - “Ko li
    je, do đavola, rekao da ova knjiga nešto vredi. Budala tupava! Pitam se
    da li su Englezi najgluplji soj na ovom svetu. Đavo da nosi tu englesku
    budalu” itd, itd.

    Adieu, moja draga prostodušna, razdražljiva dubokog glasa, sanjiva, nestrpljiva Nora. Stotinu hiljada poljubaca.

    Džim

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.56.47 CEST

    Onore De Balzak, Evelini Hanskoj

    "Bože, kako si mi se učinila lepom, one nedjelje, u ljubičastoj haljini. Oh, kako si snažno pogodila sva moja maštanja! Zašto si toliko tražila da ti kažem ono što sam hteo da ti izrazim samo pogledom? Misli te vrste gube riječima. Hteo bih da predam iz duše u dušu plamenima jedan pogled! A sada, moja obožaana, ma što ti pisao gonjen vremenom tužan ili veseo, znaj da u mojoj duši postoji beskrajna ljubav, da ti ispunjavaš moje srce i moj život, da ništa neće izmeniti tu ljubav iako je uvek dobro ne izrazim; da će cvetati sve lepša, novija, ljupkija, jer je to prava ljubav a istinska ljubav stalno raste. Ti si moja snaga, ti to vidiš."

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.58.12 CEST

    Jovan Dučić - Magdalini Magi Živanović

    Draga Mago,

    Došao sam opet u moju milu samoću. Vratio sam se ovamo. Bez igde ikog i moje tuge koja me neprekidno prati!Juče sam ti pisao i znam da si primila moje pismo, a da li si ga pročitala ili turila u vatru, ja ne znam. Oprosti mi što ti evo opet dosađujem mojim pismom jer...

    Dakle dozvoli mi da ti reknem još ovo.

    Sinoć sam ti rekao: ništa ne biva bez povoda. To se nekad govorilo za me i Mirkovićku, a to se danas govori za tebe i onog lijepog što si ga onda na slici viđela i begenisala.

    Kako čujem o meni io tebi ne govori se više. Svijet je kao i ti zaboravio da u ovom bijelom svijetu ima jedna grdna zemlja, što se zove Jovan Dučić. Okrenula se nova pjesma, a stara pala u zaborav.

    Istina draga Mago, to mene reže po mom srcu. Ja sam još živio, ali nikad još nisam bio tako obmanut, no ipak znaj da ću ja biti opet živ i zdrav. Vidjet ćemo ko će bolje proći.

    Ja moju reč ne bih pogazio, a što više održao bih je s radošću. Ja ne govorim nikad svoje riječi, pa ne bi ni ovaj put...

    Samo mi je jedno čudno, draga Mago, čudno mi je da si mene toliko nisko mogla smatrati da nisam ni jednak, a kamoli veći od tog gospodina. Pa ja toga gospodina poznajem. O poznajem bolje nego tebe.

    Vjeruj ja sam dolazio u bolja ženska društva u Mostaru, pa ipak ne zaljubih se. Šta više nisam ni želio sa djevojkama da dolazim u dodir. A znaš zašto? Uvek mislim: Oh, neću. Zašto da joj činim krivo (tj. tebi Mago) kad ona ne izlazi iz svoje kuće i na svjetlost, zašto da ja činim to.

    Tako sam radio.

    Kad sam otišao iz Bjeljine i poljubio se s tobom, a ja sam se zarekao Bogom i životom da moja usta neće poljubiti nikog više, dok tebe ne poljube kao svoju...

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 21.59.28 CEST

    Anton Pavlovič Čehov - Olgi Leonardovnoj Kniper

    Dušo moja, jesi li sad mrzovoljna ili vesela? Ne budi mrzovoljna, mila moja, radi i što češće piši svom starcu Antoniju. Odavno nisam dobio ništa od tebe, ako ne računam pismo od 12. decembra, koje sam primio danas i u kojem opisuješ kako si plakala kad sam otišao.Uzgred budi rečeno, to je čudesno pismo! To nisi pisala ti, nego sigurno neko drugi na tvoju molbu. Sjajno pismo...

    Opiši mi bar jednu probu "Tri sestre". Treba li šta dodati ili oduzeti? Igraš li dobro, dušo moja? Jaoj, pazi se. Ne pravi tužno lice ni u jednom činu. Ljutito da, ali tužno ne. Ljudi koji u sebi dugo nose nesreću i navikli su na nju, samo zvižduću i često se prepuštaju svojim mislima. tako i ti, za vreme razgovora na sceni često budi zamišljena. Shvataš?

    Naravno, shvataš, ti si pametna. jesam li ti u pismu čestitao Novu godinu? Zar je moguće da nisam? Ljubim ti obe ručice, svih deset prstiju, ljubim te u čelo i želim ti sreće i mira, i malo više ljubavi, koja bi potrajala malo duže, jedno petnaest godina. Šta ti misliš, može li biti takve ljubavi? S moje strane da, a s tvoje - ne. No ja te grlim bez obzira na sve...

    Tvoj Toto

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 22.01.11 CEST

    Albert Ajnštajn - Milevi Ajnštajn

    Milano, 27. mart 1901.

    Ja znam da od svih ljudi ti me najviše voliš i najbolje razumeš. Uveravam te da se niko ovde ne usuđuje, niti čak želi da kaže nešto loše o tebi. Biću tako srećan i ponosan kada ćemo opet biti zajedno i dovesti naš rad na relativnom kretanju do uspešnog završetka...

    Šafhauzen, 28. novembar 1901.

    Ne mogu da kažem iskreno koliko sam srećan da su tvoji roditelji sada mirniji i imaju više poverenja u mene. Takođe znam da ga zaslužujem i da njihova Micel će dobiti dobrog muža čim to bude bilo moguće. Još ništa nije zvanično objavljeno o zaposlenju u Bernu, tako da gubim nadu da će od toga biti nešto...

    Svako tvoje pismo me čini vrlo srećnim. To su jedina ljudska zadovoljstva koja me raduju.Ona mora da predstavljaju zamenu za ženicu, roditelje, prijatelje i društvo, i ona su to u stanju. Naravno bilo bi lepše imati te uz sebe kao u starim studentskim danima u Cirihu...

    Šafhauzen, 28. decembar 1901.

    Čeznem jako mnogo za tobom. Kada bi samo mogla da budeš tu makar i kratko... Izuzev tebe svi ljudi mi izgledaju tako strašno, kao da su od mene odvojeni nevidljivim zidom...

    • 1436 postova
    25. октобар 2016. 22.02.54 CEST

    Lav Nikolajevič Tolstoj - Valeriji Vladimirovnoj Arsenjevoj

    12.-13. novembra 1856, Petrograd

    Osećam da sam lud, ali ne mogu da se uzdržim mila gospođice, i mada nisam dobio od vas ni retka, opet vam pišem. Prošla je ponoć, a vi sami znate kako to doba navodi na nežnosti i , prema tome, na ludosti.

    Zbogom, idem da spavam, stežem vam dragu ruku i mnogo, suviše mnogo mislim na vas. Sutra ću nastaviti. A sad ću pisati u žutu beležnicu - i opet o vama. Budala sam.

    13. novembar

    Nastaviću ovo pismo drugi put kad budem primio od vas, a sad me ovo nekako ne zanima, i u glavi je drugo. Pišem vam poslednji put. Šta je s vama? Da niste bolesni? Ili se stidite preda mnom zbog nečega?Ili se stidite zbog onog odnosa koji se među nama uspostavio. Ma šta bilo, napišite barem jedan redak. Iz pošetka sam bio nežan, potom se ljutio, sad osećam da postajem već ravnodušan - i hvala bogu.

    Neki instikt mi odavno kaže da od ovog neće biti ništa sem nesreće i za vas i za mene. Bolje je da se na vreme zaustavi.

    Kad vas volim, često poželim da vam dođem i da vam kažem ono što osećam; ali u trenutcima kao ovaj, kad se na vas naljutim i osećam se sasvim ravnodušan, još više bih voleo da vas vidim i da vam kažem sve što se nakupilo i da vam dokažem da mi nikada nećemo moći da se razumemo...

    U svakom slučaju, zaklinjem vas bogom, uspomenom na vašeg oca i svim što je sveto, budite iskreni prema meni, sasvim iskreni, ne dajte sebi da se zanosite.

    Zbogom, nek vam bog da sve najbolje.

    Vaš gr. L. Tolstoj