Forumi » Bebe

Prvi dan kod kuce sa bebom

    • Moderator
    • 155 postova
    21. јануар 2016. 22.10.07 CET

    Prvi dan kod kuce sa bebom bi trebao da bude najljepsi dogadjaj u zivotu, ali nije bas tako uvijek.


    Sve zavisi kako nam je protekao porodjaj, kakvo iskustvo nosimo iz bolnice, koliko su nam "hormoni" uzburkani, koliko smo osjetljive, kako se snalazimo, kako reagujemo na okolinu itd... Evo ja sam pronasla na internetu neke zanimljive komentare prvog dana kod kuce pa zelim da podijelim sa vama kako biste mogli da vidite kako to zapravo moze a i ne mora da izgleda :)


    << Meni su prvi dani bili grozni: rana boli, ne mozes da sedis kao covek, grudi su mi bile kao dve lubenice, ragade, sjatila se rodbina da vidi bebu, defiluju kroz kucu, nocno ustajanje, presvlacenje, uspavljivanje... ogranicite posete rodbine, moj savet !!
    I muz i ja smo uzivali, a sad kad smo nasoj kucici jos vise uzivamo. >>

    << Kad sam stigla iz bolnice,negde popodne,sve je bilo sredjeno,kolevka,krevetac...user posted image Ali,neki su bili zeljni da nas vide pa su odmah dosli,nije mi smetalo jer sam jedva cekala da vidim nekog poznatog. U kuci mi je sve bilo cudno,tolike boje,televizor,komp. Ljudi,kao da sam pala sa Marsa pa mi je sve novo... Eto,koliko sam poludela od plavih zidova i belih mantila... A i jedva sam cekala da pojedem nesto normalno posto je hrana u bolnici...user posted image Znate kakva je... >>



    <
    Sve bih dala da smo tad mogli da budemo samo nas troje da legnemo u krevet i zagrlimo se user posted image user posted image user posted image
    A prvo vece je proslo u pranju sudova i rasklanjanju loma koji je osta iza gostiju (tad moje svekrve nije bilo,samo mm i ja moja drugarica user posted image user posted image user posted image >>

    • Moderator
    • 155 postova
    21. јануар 2016. 22.10.56 CET

    Evo i moje iskustvo. (Napisite i vi vase :)

    Moj prvi sin kad se rodio bio je ujedno i prvo unuce i moje i muzeve porodice. POsto su i jedni i drugi zivjeli daleko od nas, dosle su samo dvije bake da docekaju svoje prvo unuce. Po izlasku iz bolnice nisam morala nista da radim po kuci pa sam maksimalno mogla da se posvetim bebi. Ostala rodbina je samo cestitala putem telefona, niko nije dolazio, svako ima svoj zivot, svoje brige, a meni je taman tako i odgovaralo, trebao mi je mir.
    Hormoni su divljali strahovito...ne zelim ni da se prisjecam. Uglavnom sve zivo mi je smetalo, svaki komentar, svaki savjet....briga za bebu je bila ogromna a to je ustvari sve iz neznanja i neiskustva. Prodje i to sve....sad je to samo slatka proslost.