Forumi » Proza i Poezija

Četiri kvarteta - T.S.Eliot

    • Moderator
    • 592 postova
    05. јун 2016. 13.05.51 CEST

     

     ČETIRI KVARTETA 
     
    τοΰ  λόγου  δ΄έντος  ξυνοΰ  ζώουσιν  οί  πολλοί  ώς  ίδίαν
    έχοντες  ϕρόνησιν
                                                                                                   I str. 77. Fr. 2
     
    όδός  άνω  κάτω  μία  καί  ώντή
                                                                                                    I str. 89. Fr. 60
     
    Diels: Die Fragmente der Vorsokratiker (Herakleitos)
     


     
    BERNT NORTON
     
    I
     
    Vreme sadašnje i vreme prošlo
    Oba su možda prisutna u vremenu budućem,
    A vreme buduće sadržano u vremenu prošlom.
    Ako je čitavo vreme večno prisutno
    Čitavom vremenu nema iskupljenja.
    Šta je moglo biti jeste apstrakcija
    I ostaje trajna mogućnost
    Samo u jednom svetu razmišljanja.
    Šta je moglo biti i šta bilo je
    Ukazuje na isti kraj, uvek prisutan.
    Koraci odjekuju sećanjem
    Niz hodnik kojim nismo krenuli
    Ka vratima što ih nikad ne otvorismo
    U vrt ruža. Moje reči odjekuju
    Tako, u tvom duhu.
      No u kom cilju
    Uznemiriti prah na vazi s listićima ruže,
    Ja to ne znam.
     Drugi odjeci
    Prebivaju u vrtu. Da ih sledimo?
    Brzo, reče ptica, nađi ih, nađi ih,
    Iza ugla. Kroz prvu kapiju,
    U naš prvi svet, da li da sledimo
    Varku drozda? U naš prvi svet.
    Behu tamo oni, dostojanstveni, nevidljivi,
    U kretanju bez žurbe, po mrtvom lišću,
    U žaru jeseni, kroz vazduh treperav,
    A ptica se glasila, kao odgovor
    Nečujnom muzici skrivenoj u grmlju.
    I neviđen pogled pređe, jer su ruže
    Naličile cveću što ga neko gleda.
    Tu nam oni behu gosti, primljeni, što i primaju.
    Tako smo krenuli, s njima, u strogom rasporedu
    Duž praznog drvoreda, do kruga živice
    Da pogledamo dole u isušeni bazen.
    Bazen suv, beton suv, smeđ  na ivicama,
    A svetlost sunca ispunila je bazen vodom,
    I uzdiže se lokvanj tiho, tiho,
    I površina je blistala iz srca svetlosti,
    A oni behu iza nas, odraz njihov u bazenu.
    Pa pređe oblak, bazen beše prazan.
    Idi, reče ptica, jer lišće beše puno dece
    Skrivene uzbudljivo, a u njima beše smeh.
    Idi, idi, idi, reče ptica: ljudski rod
    Ne može podneti previše stvarnosti.
    Vreme prošlo i vreme buduće
    Šta je moglo biti i šta bilo je
    Ukazuje na isti kraj, uvek prisutan.
     
     
    II
     
    Beli luk i safiri u blatu
    Okolo osi zgromuljani.
    Trepti u krvi struna pevna
    Pod ožiljkom na staroj rani
    Smiruje ratovanja drevnja.
    Taj ples u arterijama
    I kružni optok limfnog soka
    U zvezdama su predočeni
    U stablu uzlaze do leta
    Krećemo se nad kretom stabla
    U svetlu predočenog lista
    I čujemo sa vlažnog tla
    Vepra i lovačkoga psa
    Gde slede svoje stare staze
    Al međ zvezdama izmireni.
     
    U mirnoj tački sveta što se vrti. Ni plotno ni besplotno;
    Niti od niti prema; u mirnoj tački, tu je ples,
    No ni zastoj ni kretanje. I ne zovi to stalnošću,
    Prošlo i buduće na okupu. Niti pokret od niti prema,
    Ni uspon ni pad. Da nema te tačke, mirne tačke,
    Ne bi bilo plesa, a tu je samo ples.
    Mogu samo reći, tu jesmo bili, no ne mogu reći gde.
    I ne mogu reći koliko dugo, jer značilo bi postaviti to u
    vreme.
     
    Unutrašnju slobodu od praktične želje,
    Izbavljenje od akcije i patnje, izbavljenje od unutrašnje
    I spoljašnje prinude, sve ipak okruženo
    Jednom milošću čulnog, belom svetlošću mirnom i
    u pokretu.
    Erhebung bez kretanja, sabranost
    Bez eliminacije, ujedno i novi jedan svet
    I stari u izričitosti, shvaćeni
    U ispunjenju njene delimične ekstaze,
    Razrešenju njenog delimičnog užasa.
    Ipak povezanost prošlog i budućeg
    Utkana u slabost tela što se menja,
    Štiti ljudski rod od raja i prokletstva
    koje plot ne može podneti.
                                    Vreme prošlo i vreme buduće
    Dopuštaju samo malo svesnosti.
    Biti svestan, to nije biti u vremenu
    No samo u vremenu može se tren u vrtu ruža,
    Tren u venjaku gde pljušti kiša,
    Tren u promajnoj crkvi kada dim se spušta
    Pamtiti: upleten u prošlo i buduće.
    Samo vremenom se vreme pobeđuje.
     
     
    III
     
    Ovo mesto nenaklonosti
    Vreme pre i vreme posle
    U mutnom nekom svetu: ni u danjem
    Što zaodeva oblik bistrim mirom,
    Pretvara senku u prolaznu lepotu
    Sporim obrtanjem sugeriše stalnost
    Ni u tami da pročisti dušu
    Prazneći čula lišavanjem
    Čisteći naklonost od vremenskog.
    Ni obilje ni pustoš. Samo plamsaj
    Nad usiljenim licima koja opseda vreme
    Što zabavom se od zabave brane
    Ispunjena maštarijama i lišena značenja
    Visokoparna apatija bez sabranosti
    Ljudi i papirići u kovitlacu hladnim vetrom
    Što duva pre i posle vremena,
    Vetrom kojim dišu nezdrava pluća
    Vreme pre i vreme posle.
    Podrigivanje nezdravih duša
    U izbledeli vazduh, obamrli stvorovi
    Vijani vetrom što briše sumornim londonskim brežuljcima
    Hamstedom i Klarkenvelom, Kamdenom i Patnijem,
    Hajgejtom, Primrozom i Ladgejtom. Ne ovde,
    Nije ovde tama, u ovom uzdrhtalom svetu.
     
    Siđi niže, siđi samo
    U svet neprekidne samoće,
    Svet ne svet, već ono što nije svet,
    Unutrašnja tmina, oskudica
    I lišenost svake svojine,
    Iskušenje sveta čula,
    Evakuacija sveta mašte,
    Nedejstvenost sveta duha;
    To je taj jedan put, a drugi je
    Isti, ne u kretanju nego u
    Uzdržavaju od kretanja; dok se svet kreće
    U žudnji, pošljunčenim putevima
    vremena prošlog i vremena budućeg.
     
     
    IV
     
    Dan su sahranili vreme i zvuk zvona,
    Crni oblak nosi sunce s nebosklona.
    Da l’ će nam se suncokret obratiti, lozice poviti
    Dole svratiti, k nama saviti; vreže i vitice
    Čvrsto sviti se?
    Studeni zar neće
    Prsti tise saviti se
    Dole k nama? kad krilo vodomara
    Svetlošću svetlosti odvrati, i smiri se, svetlost miruje
    U mirnoj tački sveta što se okreće.
     
     
    V
     
    Reči se kreću, muzika se kreće
    Samo u vremenu; no ono što samo živi
    Može samo umreti. Reči, posle govora, dopiru
    do tišine. Samo kroz oblik, raspored,
    Mogu reči il muzika da dopru
    U mir, ko što se kineski vrč i dalje
    Neprekidno vrti u svom mirovanju.
    Ne mirovanje violine, dok nota traje.
    ne samo to, već postojanje istodobno,
    Ili da kažemo, kraj prethodi početku,
    A kraj i početak behu uvek prisutni
    Pre početka i posle kraja.
    I sada sve je uvek. Reči se napinju,
    napuknu i ponekad lome pod teretom,
    u napetosti skliznu, omaknu, nestaju,
    Trunu od netačnosti, ne ostaju na mestu,
     Neće da miruju. Glasovi što vrište,
    Grde, rugaju se il naprosto brbljaju
    Uvek nasrću na njih. U pustinji Reč
    Najviše napadaju glasovi iskušenja,
    Uplakana senka u pogrebnoj igri,
    Glasna tužaljka neutešne himere.
     
    Pojedinost rasporeda jeste kretanje,
    Kao u primeru deset stepenica.
    Želja po sebi jeste kretanje
    Ne samo po sebi poželjno;
    Ljubav po sebi ne pokreće,
    Samo je uzrok i cilj kretanja,
    Bezvremena i bez želje
    osim sa gledišta vremena
    uhvaćena u oblik što ograničava
    između nebića i bića.
    Nenadan u zraku sunca
    Čak dok prašina se kreće
    Ustaje skriveni smeh
    dece među lišćem
    Brzo sada, ovde, sada, uvek –
    A smešno pusto tužno vreme
    Pruža se pre i posle.

    Poslednja izmena: 05. јун 2016. 13.07.17 CEST"
    • Moderator
    • 592 postova
    05. јун 2016. 13.06.16 CEST
    IST KOUKER
     
    I
     
    U mom početku je moj kraj. Jedna za drugom
    Kuće se dižu i padaju, raspadaju, dograđuju,
    Uklanjaju, razaraju, obnavljaju, ili na njihovom mestu
    Pukne ledina, il bude fabrika, ili prolaz.
    Stari kamen u novu gradnju, staro drvo unove vatre.
    Stare vatre u pepeo, a pepeo u zemlju
    Koja je već meso, krzno, fekalije.
    Kost čiveka i zveri, žitna vlat i list.
    Kuće žive i umiru; ima vreme kad se gradi
    I vreme kad  se živi i kad se rađa
    I vreme kad vetar lomi rasklimatano okno
    I trese lamperiju gde protrči miš
    I trese dronjavi  goblen otkan sa nemim motom.
     
    U mom početku je moj kraj. Gle pada svetlost
    Preko ledine, ostavljajući  duboku stazu
    Zatvorenu granama, tamnu u popodnevu,
    Gde se naslanjaš o nasip dok ne prođu kola
    A duboka staza uporno sledi pravac
    Do u selo, u jari električnoj
    Hinotisano. U toploj omaglici sparnu svetlost
    Upija, a ne prelama sivi kamen.
    Georgine spavaju u praznoj tišini.
    Čekaju ranu sovu.
      Na toj ledini
    Ne dođeš li preblizu, ne dođeš li preblizu,
    U letnju neku ponoć možeš da čuješ muziku
    Slabašne svirale i malog bubnja
    I vidiš ih kako igraju oko vatre,
    Čovek i  žena združeni
    U igri što sojedinjenje bračno znači –
    Dostojanstveno i prikladno otajstvo.
    Dvoje i dvoje, potrebito sojuzivanje,
    Za šake držeći se oliti ruke,
    Štono slogu označava. Okolo vatre
    Skačući kroz plamen, il spojeni kružno,
    Rustično svečani il rustično nasmejani
    Dok dižu teška stopala u nezgrapnoj obući,
    Zemljana stopala,  glinena stopala u seoskom veselju,
    Veselju onih koji dugo već pod zemljom
    Hrane zito. držeći takt,
    Držeći ritam svoje igre
    Ko za života u živim godišnjim dobima
    Ritam godišnjih doba i sazvežđa
    Vreme muža i vreme žetve
    Vreme parenja muškarca i žene
    I parenja životinja. Stopala što se dižu i padaju.
    Iće i piće. Gnojivo i smrt.
     
    Zora upozorava, i još jedan se dan
    Priprema za žegu i tišinu. Po moru jutarnji vetar
    Mreška i klizi. Ja sam ovde
    Ili tamo, ili negde drugde. U svom početku.
     
     
    II
     
    Šta to novembar pozni ima
    Sa prolećnim nemirima
    Sa bićima iz leta vrela
    Visibabom što klone bela
    Slezom što stremi previsoko
    Rujno pa sivo dole klone,
    S ružama poznim punim snega?
    Grom krugom zvezda tutnjem kola
    Ko da su pobednička kola
    Za rat zvezdani postrojena
    Skorpion se sa Suncem bori
    Sunce i Mesec dok ne zađu
    Komete plaču Vlašići lete
    Gone nebesa i nizine
    Skovitlane u vrtlog što će
    Dovesti svet do uništenja
    Ognjem, pre leda vladavine.
     
    Evo načina da se to izrazi – ne vrlo uspešno:
    Opisnom studijom u otrcanom pesničkom stilu,
    Posle koje i dalje ostaje nesnosno rvanje
    S rečima i značenjima. Poezija nije važna
    Nije to ono (da počnemo iznova) što se očekialo.
    Šta je trebala biti vrednost dugo priželjkivanog,
    Mira kojem se dugo nadalo, jesenje vedrine
    I mudrosti starosti? Jesu li prevarili nas
    Ili prevarili sebe, ti starci spokojna glasa,
    Zaveštajući nam samo jedan recept varke?
    Ta vedrina samo namerna tupost,
    Mudrost samo saznanje mrtvih tajni
    Izlišnih u tami u koju su zagledali
    Ili od koje odvratiše pogled. Postoji, čini nam se,
    U najboljem slučaju samo ograničena vrednost
    U saznanju izvedenom iz iskustva.
    Iskustvo nameće raspored, i izopačava,
    Jer je raspored nov u svakom  trenutku
    A svaki je trenutak novo i zbunjujuće
    Vrednovanje svega što smo bili. Ne obmane nas
    Jedino ono što, obmanjujući, više ne škodi.
    Na sredini, ne samo na sredini puta
    Već celim putem, u mračnoj šumi, u trnjaku,
    Na rubu neke vrleti, gde stopa nema uporišta,
    I pod pretnjom čudovišta, maštavih svetala,
    Rizikujući opčaranost. Neću više da slušam
    O mudrosti staraca, već pre o gluposti njihovoj,
     
    Strahu njihovom od straha i ludila, strahu od posedovanja,
    Od pripadanja drugom, ne drugima, ne Bogu.
    Jedina mudrost kojoj se možemo nadati
    Jeste mudrost poniznosti: poniznost je beskonačna.
     
    Sve su kuće otišle pod more.
     
    Svi su igrači otišli pod breg.
     
     
    III
     
    O mrak mrak mrak. Svi oni odlaze u mrak,
    Prazne prostore međuzvezdane, praznina u prazninu,
    Kapetani, trgovci bankari, istaknuti ljudi od pera,
    Darežljive mecene, državnici i vladari,
    Istaknuti službenici, predsednici mnogih komiteta,
    Ingustrijski magnati i sitni dobavljači, svi odlaze u mrak,
    I mračni su Sunce i Mesec, i Almanach de Gotha
    I Berzanski dnevnik, Imenik direktora,
    I hladno je čelo i pobuda delovanja izgubljena,
    i svi mi odlazimo s njima, u ćutljivu pratnju,
    Ničiju pratnju, jer nema koga da sahraniš.
    Rekoh duši, budi mirna, i nek tama padne na te,
    Što će biti tama Božja. Kao kad u pozorištu
    Utrnu svetla, da promeni sa scena
    Uz šuplju buku kulisa, pokretom tame po tami,
    A mi znamo da se brda i stabla, udaljeni predeo
    I smela impozantna fasada otkotrljavaju –
    Il ko kad metro zastane predugo između stanica
    I razgovor oživi pa utihne polako
    I vidiš za svakim licem prazninu duha, sve dublju,
    A za njom samo užas zbog oskudice misli;
    Il ko što duh, pod eterom, svestan je, al ničeg –
    Rekoh duši, budi mirna  i čekaj bez nadanja
    Jer nadanje bi bilo nadanje pogrešno; čekaj bez ljubavi
    Jer ljubav bi bila ljubav pogrešna; ima još i vera
    al su vera i ljubav i nada ukupno u čekanju.
    Čekaj bez misli, jer još za misao nisi spremna:
    Tako će tama svetlost biti, a mirovanje ples.
    Šum potoka u toku i zimska munja.
    Neviđena majčina dušica i šumska jagoda,
    Smeh u vrtu, odjek zanosa
    Ne izgubljena, već što ište, ukazujući
    Na agoniju rođenja i smrti.
     
       Kažete da ponavljam
    Nešto što sam već rekao. Reći ću to opet.
    Hoću li? Da stigneš onamo,
    Da stigneš gde si, odeš odande gde nisi,
    Moraš ići putem gde nema zanosa.
    da stigneš do onog što ne znaš
    Moraš ići putem koji je put neznanja.
    Da poseduješ ono što ne poseduješ
    Moraš ići putem lišenja poseda.
    Da dospeš do onog što nisi
    Moraš poći putem na kom nisi.
    A ono što znaš jedino je što znaš
    I ono što je tvoje ono je što nije tvoje
    I gde jesi jeste gde nisi.
     
     
    IV
     
    Noža se ranjen hiriurg laća
    Da nađe zlo što bolest čini;
    Pod krvavom mu rukom shvaćaš
    Britku mu samilost u veštini
    Da nađe uzrok vatruštini.
     
    Jedino zdravlje bolest nam je
    Slušamo li umiruću sestru sada
    Što ne da ugađa uz nas je
    Već da nas seća na prokletstvo Adamovog pada
    I da, ozdravljenja radi, bolest mora da nas jače svlada.
    Ceo svet naša je klinika
    poklon propalog milionera,
    Gde ćemo, bude li prilika,
    Umreti od očinske brige bez mere
    Koja nas stalno prati i prepreke nam stere.
     
    Uz noge ide put hladnoći,
    Groznica strunama mentalnima.
    da zgrejem se, moram da se kočim,
    U čistilštu drhtim, hladnim plamenima
    Što čine ružu, a trnje je od dima.
     
    Piće nam kapi krvi samo,
    Hrana nam meso što krvari:
    Pa ipak rado pomišljamo
    Da smo od zdrave ploti, čvrste tvari –
    I ovaj Petak zovemo velikim, mimo tih stvari.
     
     
    V
     
    I evo me, na pola puta, posle dvadeset godina –
    Dvadeset godina uglavnom proćerdanih, godina l’entre
                                                                    deux guerres –
    Nastojanja da naučim upotrebu reči, a svaki je pokušaj
    Potpuno nov početak, i druga vrsta neuspeha
    Jer čovek nauči samo da bolje iskoristi reči
    Da izrazi ono što više ne mora da kaže, ili način
    Na koji više to ne želi kazati. I tako svaki poduhvat
    Jeste novi početak, prepad na neartikulisano
    Sa jadnom opremom što sve gora biva
    U opštem ričetu netačnosti osećanja,
    Nedisciplinovanih vodova emocije. A ono šta se tu osvaja
    Snagom i potčinjavanjem, već su otkrili
    Jednom, dva ili više puta, ljudi sa kojima beznadno je
    Takmičiti se – no tu i nema takmičenja –
    postoji samo borba da se povrati izgubljeno
    Pa nađeno, pa opet i opet izgubljeno: a sad i pod uslovima
    Što nam se čine nepovoljni. No možda ni dobitak ni gubitak.
    Za nas, postoji samo nastojanje. Ostalo nas se ne tiče.
     
    Dom je mesto polaska. Kako bivamo stariji
    Svet čudniji biva, složeniji raspored
    Mrtvih i živih. Ne jaki trenutak
    Izdvojen, kada nema pre ni posle,
    Već čitav život rasplamsan u svakom trenutku
    I ne život jednog samo čoveka
    Već i starih kamenova bez odgonetke.
    Ima vreme za veče uz lampu
    (Veče sa albumom fotografija).
    Ljubav je sama sebi najbliža
    Kad Ovde i Sada prestaju biti važni.
    Starci bi trebalo da su istraživači
    Ovde i tako nije važno
    Moramo biti mirni a i dalje u kretanju
    U drugu jačinu
    Radi daljeg sjedinjavanja, dubljeg zajedništva
    Kroz mračni mraz i praznu pustoš,
    Krik talasa, krik vetra, goleme vode
    Burnice i delfina. U mom kraju je moj početak.
    • Moderator
    • 592 postova
    05. јун 2016. 13.08.11 CEST
    DRAJ SALVEJDŽIZ
     
    ( Draj salvejdžiz – verovatno les trois sauvages
    - mala je grupa stena, sa svetionikom, severoistočno
    od rta kejp En, u Masačusetsu.)
     
    I
     
    Ne znam mnogo o bogovima; no mislim da je reka
    Snažan smeđ bog – mrgodan, neukroćen i uporan,
    strpljiv donekle, najpre priznat kao granica;
    koristan, nepouzdan kao prenosnik trgovine;
    Zatim samo problem pred graditeljem mostova.
    Kada je problem rešen, stanovnici gradova
    Skoro da zaborave smeđeg boga – ali on, stalno nepomirljiv,
    Drži se svojih doba i jarosti, razoritelj, opominje
    Na ono što ludi rađe zaboravljaju. Neštovan, ne umoljavaju ga
    Obožavaoci mašine, ali čeka, motri i čeka.
    njegov ritam beše prisutan u dečjoj sobi,
    U bujnom ajlantu u aprilskoj bašti pred kućom,
    U mirisu grožđa na jesenjem stolu
    I večernjem krugu zimske plinske lampe.
     
    Reka je u nama, more sve oko nas;
    More je i rub kopna, granit
    U koji ono doseže, žalovi gde izbacuje
    Svoje nagoveštaje ranijih i drukčijih svetova:
    Morsku zvezdu, rakovicu, kitovu kičmu;
    Lokve u kojima nudi našoj radoznalosti
    One nežnije alge i morsku anemonu.
    Naplavi naše gubitke, razderani vlak,
    Smrskanu vršu, slomljeno veslo
     
    I opremu mrtvih stranaca. More ima mnogo glasova,
    Mnogo bogova i mnogo glasova.
    So je na grmu ruže,
    Magla je u jelama.
     
       Urlanje mora
     
    I štektanje mora, različiti su glasovi,
    Često zajedno čujni: cviljenje užadi,
    Pretnje i milovanja talasa kada se slama,
    Daleka monotonija u granitnim zubima
    I jadikovka opomene sa sve bližeg rta,
    Sve su to glasovi mora, i zvižduk glomazne bove
    Zaljuljane ka kopnu, i galeb:
    I pod pritiskom tihe magle
    Zvonjava zvona
    Meri vreme ne naše vreme otkucavano nenaglim
    Bujanjem tla, vreme starije
    Od vremena koje broje brižne zastrepele žene
    Dok leže budne, sračunavajući budućnost,
    U naporu da raspletu, razmotaju, da razmrse
    I sastave u celinu prošlost i budućnost,
    Između ponoći i zore, kada je prošlost samo obmana,
    Budućnost obezbudućena, pred jutarnje bdenje
    Kada vreme staje i vreme nikad ne svršava;
    I bujanje tla koje jeste i beše od početka
    Zvonom
    Zvoni.
     
     
    II
     
    Gde li je tome kraj, tom bezglasnom naricanju,
    Nemom venenju jesenjih cvetova
    Nepokretnih dok sa njih kaplju latice;
    Gde li je kraj olupini koju nosi struja,
    molitvi kosti na žalu, nemoljivoj
    Molitvi u čas kobnog naveštenja?
     
    Ne postoji kraj, već sabiranje: lanac
    Posledica, daljih dana i časova,
    Dok osećanje prisvaja bezosećajne
    Godine života među krševinom
    Onog u šta se verovalo kao u najpouzdanije –
    I zato najpodesnijeg za odreknuće.
     
    Postoji konačni zbir, malaksali
    Ponos ili srdžba na malaksale sile,
    Neprivržena odanost, što naoko nije odanost,
    Kad struja nosi čamac koji sporo propušta vodu,
    Nemo slušanje nepobitnog
    Brujanja zvona poslednjeg naveštenja.
     
    Gde li je njima kraj, tim ribarima zabrodelim
    Za vetrom gde se cvokotno magla zgurila?
    Nezamislivo je neko vreme bez okeana,
    ili neki okean bez gomila naplavina,
    Ili neka budućnost koja nije sklona,
    Kao prošlost, da bude bez odredišta.
     
    Moramo ih zamišljati kako stalno crpu vodu,
    Dižu jedra, tegle užad, dok se severoistočnjak spušta
    iznad plićaka bez mene i erozije,
    Ili kako podižu svoj novac, suše jedrilja u doku;
    Ne kako putuju na izlet, neisplativ,
    Zbog lovine što neće izdržati istragu.
     
    Nema tome kraja, tom bezglasnom naricanju,
    Nema kraja venenju uvelih cvetova,
    Pokretu bola što bezbolan je i nepomičan,
    Strujanju mora i olupini u struji,
    Molitvi kosti Smrti, svom Bogu. Tek jedva moljiva
    Molitva jednog Blagoveštenja.
     
    Čini se da kako čovek biva stariji
    prošlost menja obrazac i prestaje biti prosto niz –
    Ili čak razvoj: a potonje je delom zabluda
    Podržavana površnim pojmovima o evoluciji,
    Koja, u svesti mnoštva, biva sredsvo poricanja prošlosti.
    Trenuci sreće – ne osećanje blagostanja,
    Ostvarenja, ispunjenja, bezbednosti ili naklonosti,
    Ili čak neka odlična večera, već naglo nadahuće –
    Iskusili smo ih, ali smo promašili značenje,
    A pristup značenju vaspostavlja iskustvo
    U drukčijem obliku, iznad svakog značenja
    Što ga pripisujemo sreći. Rekao sam ranije
    Da prošlo iskustvo probuđeno u značenju
    Nije iskustvo samo jednog života,
    Već mnogih pokoljenja – a ne zaboravimo
    Nešto što je verovatno sasvim neizrecivo:
    Pogled unatrag, iza sigurnosti
    Zabeležene istorije, letimičan pogled unatrag
    Preko ramena, ka iskonskom strahu.
    I tako, dolazimo do otkrića da su trenuci agonije
    (Da li smo se, ili nismo, zbog nesporazuma
    Nadali pogrešnom ili od pogrešnog strepeli,
    O tome nije reč) takođe stalni, onako
    Kako je stalno i vreme. Mi to bolje uviđamo
    U agoniji drugih, u bližnjem iskustvu
    Koje nas povezuje, nego u svojoj sopstvenoj.
    Jer našu sopstvenu prošlost pokrivaju tokovi delanja,
    Dok tuđa patnja ostaje iskustvo
    Očito, nepohabano naknadnim tvorenjem.
    Ljudi se menjaju, i smeše,: no agonija ostaje.
    Vreme razoritelj i vreme zaštitinik,
    Kao reka sa svojim tovarom mrtvih crnaca, krava i živinarnika.
    Gorka jabuka i ugriz u jabuku.
    I hrapava stena u nemirnim vodama,
    Talasi pljuskaju preko nje, magle je skrivaju;
    Za tihih dana ona je samo spomenik,
    Po vremenu za plovidbu uvek je morekaz,
    Da se odredi pravac: ali u sumornom dobu
    Ili nenadnoj jarosti, jeste šta uvek beše.
     
     
    III
     
    Ponekad se pitam je li to mislio Krišna –
    Između ostalog – ili je to samo način da se kaže isto:
    Da je budućnost izbledela pesma, Kraljevska Ruža ili struk lavande,
    Setno žaljenje onih, kojih još nema tu da žale,
    Stisnito međ žute listove nikad otvarane knjige.
    I put gore jeste put dole, put napred jeste put natrag.
    To se ne shvata pouzdano, ali je sigurno
    Da vreme nije iscelitelj: bolesnika nema više tu.
    Kada voz krene i putnici se stanu baviti
    Voće, novinama i poslovnim pismima
    (A oni koji ih ispratiše napustili su peron)
    Bol na njihovim licima opusti se u olakšanje,
    U sanjivi ritam stotine časova.
    Putujte dalje, putnici! Ne pobegavši od prošlosti
    U različite živote, il bilo koju budućnost;
    Vi niste oni isti koji krenuše sa one stanice
    Ili koji će stići do bilo kog odredišta.
    Dok sve šine zajedno klize iza vas;
    I na palubi ustutnjalog okeanskog broda,
    Motreći brazdu što se za vama širi,
    Nećete misliti “prošlost je završena”
    Ili “budućnost je pred nama”.
    U suton, u snasti i u anteni
    Glas jedan peva (premda ne uhu,
    Mrmornoj školjci vremena, i ni na jednom jeziku)
    “Putujte dalje, vi koji mislite da brodite;
    Vi niste oni koji su videli luku
    Kako se udaljuje, niti oni koji ćese iskrcati.
    Ovde između ovamošnje i one dalje obale.
    Dok se vreme povuklo, razmotritie budućnost
    I prošlost istom svešću.
    U trenutku što nije trenutak delanja ili nedelanja
    možete pojmiti sledeće: “na ma koju se sferu bića
    Svest čovekova usredotočila
    U vreme smrti” – to je ono jedino delanje
    (A vreme smrti svaki je trenutak)
    Što će uroditi plodom u životima drugih:
    “I ne mislite na plod delanja.
    Putujte dalje.
         O putnici, o brodari,
    Vi koji stižete u luku i vi čija će tela
    Podneti istragu i presudu mora,
    Il bilo koji događaj, evo vam stvarnog odredišta.”
    Tako Krišna, ko kad je pekorevao Ardžunu
    Na razbojištu.
         Ne srećan vam put,
    Već putujte dalje, putnici.
     
     
    IV
     
    Gospo čije svetilište stoji na rtu,
    Moli za sve one na brodovima, one
    Čiji posao ima neke veze s ribm, i
    One koji se bave svakom vrstom zakonitog saobraćaja
    I one koji ih vode.
     
    Ponovi molitvu i za one
    Žene koje videše svoje sinove il muževe
    Kako polaze, a nisu se vratili.
    Figlia del tuo figlio,
    Carice nebeska.
     
    Moli i za one koji behu na brodovima, i
    Okončaše putovanje na pesku, među usnama mora
    Ili u tamnom grlu koje ih neće izbaciti
    Ili ma gde, gde ih ne može doseći zvuk morskog zvona,
    Neprestano večernje.
     
     
    V
     
    Biti u vezi s Marsom, opštiti s duhovima,
    izveštavati o ponašanju morske nemani,
    opisati horoskop, proricati iz iznutrica životinja ili
        kristala,
    Zapažati bolest u potpisu, zazivati
    Biografiju iz crta na dlanu
    I tragediju iz prstiju; osolobađati znamenja
    Kockom ili listićima čaja, odgonetati neizbežno
    Kartama, zamajavati se pentagramima
    Il barbituričnim kiselinama, ili razglabati
    Ponavljanu sliku na predsvesne užase –
    Istraživati utrobu, ili grob, ili san; sve su to obične
    Zabave i droge, i novinski članci:
    I uvek će to biti, ponešto naročito
    Kad vlada nevolja naroda i zbunjenost,
    bilo na obalama Azije ili u ulici Edžver Rod.
    Ljudska radoznalost ispituje prošlost i budućnost
    I drži se te dimenzije. Ali shvatati
    Tačku gde se bezvremeno seče
    S vremenom, to je zanimanje sveca –
    Čak ni zanimanje već nešto dato
    I uzeto, u jednom životu koji umire u ljubavi,
    Žru i nesebičnosti i samopredaji.
     
    Za većinu nas postoji tek zanemareni
    Trenutak, trenutak u vremenu i van njega,
    Zabune magnovenje, izgubljeno u oknu sunca,
    Neviđen divlji neven, ili zimska munja,
    ili vodopad, ili muzika čujna tako duboko
    da nečujna je sasvim, no ti si ta muzika,
    Dok muzika traje. Sve su to samo nagoveštaji, i nagađanja,
    Nagoveštaji pa nagađanja; a ostalo je
    Molitva, vršenje dužnosti, poslušnost i delanje.
    Nagoveštaj napola pogođen,
    dar napola shvaćen, jeste Ovaploćenje.
    Tu je nemogućni sklad
    Sfera postojanja stvaran,
    tu su prošlost i budućnost
    Nadvladani, izmireni,
    Gde delanje beše inače pokret
    Onog što samo jeste pokrenuto
    A nema izvor kretanja u sebi –
    Gonjeno demonskim, podzemnim silama.
    A pravo je delanje sloboda
    I od prošlosti i od bdućnosti.
    za večinu nas to jeste cilj
    koji je ovde neostvariv;
    Mi neporaženi samo
    Jer nastavismo s pokušajem;
    Mi, konačno zadovoljni
    Ako naš vremenski preokret hrani
    (Ne predaleko od stabla tise)
    Život značajnog tla.
    • Moderator
    • 592 postova
    05. јун 2016. 13.09.08 CEST
    LITL GIDING
     
    I
     
    Proleće sred zime posebno je doba godine
    Večnopremda vlažno pred suton,
    Zalebdelo u vremenu, između pola i tropa.
    Kad je kratki dan najsjajniji, od mraza i vatre,
    Kratkortajno sunce rasplamsava led, na ribnjaku i barama,
    U hladnoći bez vetra koja je srca toplota,
    Odražavajući u vodensktom ogledalu
    Blesak što zaslepi u rano popodne.
    A žar rači od rasplamsalog granja ili mangala
    Postiče tupi duh: ne vetar, već duhovski plamenovi
    U marčno doba godine. Između topljenja i smrzavanja
    Sok duše treperi. Nema mirisa zemlje
    Ni mirisa živih stvari. Ovo jeste proleće,
    No ne kako je vremenom utanačeno. Sada se živica
    Zabelela za čas prolaznim beharom
    Snega,  cvatom nenadnijim
    Od onog letnjeg; niti pupi niti vene,
    Niti je u šemi stvaranja.
    Gde je leto, nezamislivo
    Nulto leto?
     
      Naiđete li ovuda,
    Krenuvši putem kojim biste verovato krenuli
    Iz mesta iz kojeg biste verovatno pošli
    Naiđete li ovuda u majsko doba našli biste živice
    Opet bele, u maju, od raskošnog miomira.
    Isto bi bilo i na kraju putovanja,
    Naiđete li noću ko neki propali kralj,
    Naiđete li danju a da ne znate zašto,Isto bi bilo, kad napustite neravni put
    I skrenete iza svinjca do sumorne fasade
    I nadgrobnog kamena. A ono zbog čega ste, mislite, došli,
    Samo je ljuska, ljuštura značenja
    Iz koje svrha probija tek kad je ispunjena
    Ako to uopšte biva. Ili niste ni imali svrhe
    Ili je svrha van cilja koji ste dokonali
    Pa se menja ispunjenjem. Ima i drugih mesta
    Što su takođe kraj sveta, neka uz čeljusti mora,
    Il nad nekim tamnim jezerom, pustinji nekoj ili gradu –
    No ovo je najbliže, mestom i vremenom,
    Sada i u Engleskoj.
     
       Naiđete li ovuda
    Krenuvši bilo kojim putem, bilo odakle,
    U bilo kooje vreme ili godišnje doba,
    Isto bi uvek bilo: morali biste lišiti se
    Razbora i poimanja. Niste vi ovde da proveravate,
    Poučite se, zadovoljite radoznalost
    Ili podnesete izveštaj. Vi ste ovde da klečite
    Gde molitva je na snazi. A molitva je nešto više
    Nego izvesni reed reči, svesno bavljenje
    Duha koji moli, il zvuk glasa što moli.
    I ono što mrtvima neizrecivo beše, dok su živeli,
    Mogu vam kazati, jer mrtvi su: saopštenj
    Mrtvih jezikom plamena je rubljeno van jezika živih.
    Ovde, presek bezvremenog trenutka
    Jeste Engleska i nigde. Nikad i uvek.
     
     
    II
     
    Pepeo starcu sa revera
    Pepelu ruže jeste mera.
    Prašina što u vazduhu je
    Svršetak priče pokazuje.
    Prah udahnut je bio dom –
    Panel, zid, miš u zidu tom.
    Kad umre očaj, umre nada,
             Smrt vazduha je tada.
     
    Postoji potop, suša ima,
    Na očima je, u ustima,
    Mrtve se vode s peskom bore
    Mrtvim, ko će da bude gore.
    Neplodna suva zemlja huda
    Zuri u taštinu truda,
    Smeje se bez veselja.
                    Tako umire zemlja.
     
    Voda i vatra smenu čini
    Gradu, polju, travuljini.
    Voda i vatra ruuugaju se
    Žrtvi koje čovek odreknu se.
    Voda i vatra će da zguli
    Zaboravljeni temelj truli,
    Svetilište i hor da satre.
                    To smrt je vode i vatre.
     
    U neodređenom času pre jutra
                    Pri kraju noći što nema svršetka
                    Na povratnome kraju beskrajnoga
    Pošto je tamna gloubica treptava jezika
                    Minula ispod obzora povratka
                    Stalno uz limen zveket mrtvog lišća
    Po asfaltu bez nekog drugog zvuka
                    Između tri reona gde dim se dizao
                    Sretoh jednog gde hoda, luta, žurno
    Ko da ga k meni, ko metalno lišće
                    Bez muke goni verat gradske zore.
                    Kad zagledah to oboreno lice
    Oštro i pomno, onim izazovom
                    Prvone strancu u sve bleđi sumrak,
                    Uhvatih nagli pogled nekog mrtvog
    Učitelja znanog, zaboravljenog, prisećanog,
                    I jednog i mnogih; u smeđim crtama
                    Oči neke znane složene aveti
    Ujedno prisne i neodredlljive.
                    Pa preuzeh duplu ulogu, i viknuh
                    I čuh drugoga povik: “Šta! Ti ovde?”
    No nismo bili. Ja još bejh isti,
                    Znajući sebe, ipak neko drugi –
                    A njemu lice tek sticaše oblik; ipak
    Prepoznavanje nužno usledi na reči.
                    I tako, bez otpora zajedničkom vetru,
                    Za nesporazum i suviše strani,
    U slozi na tom preseku vremena
                    Da susret nije nigde, ni pre ni posle,
                    Išli smo pločnikom ko mrtva straža.
    Rekoh: “Čuđenje moje jeste lako,
                    Ali lakođa uzrok je čuđenju. Pa kazuj:
                    Možda ne shvatam, možda ne sećam se.”
                    A on. “Ne želim da ponavljam misao
                    I teoriju moju, kojih se ne sećaš.
                    Ispunile su svrhu, ostavi ih.
    Tako i tvoje; moli da ti ih drugi
                    Oproste, ko ja tebe da oprostiš
                    I zlo i dobro. Lanjski plod je svaren
    I sita zver ritnuće prezno vedro.
                    Jer lanjske reči lanjskog su jezika
    A reči nove godine drugi čekaju glas.
    No kako prolaz sad bez prepreke je
                    Neutaženol lutalačkom duhu
                    Između dva sveta što postaše slična,
    Nalazim reči što ne mišljah reći
                    Na ulicama gde ne mišljah da se vraćam
                    Kad ostavih telo na dalekom žalu.
    Pošto nam udeo beše govor, a on nas
                    Nagna da pročistimo jezik roda
                    I duh da gleda unapred i nakon,
    Nek otkrijem ti darove za starost
                    Što krunisaće tvog života napor.
                    Prvo, hladno trenje čula što išćile
    Bez ushićenja i bez obećanja
                    Sem gorkog bezukusa ploda senke
                    Kad duh i telo počnu da se dele.
    drugo, svesnu nemoć jarosti
                    Na ljudsku ludost, uvredljvost smeha
                    Na ono što te ne zabavlja više.
    Najzad, oštar bol kad opet preživljavaš
                    Sve što si bio i činio; stid
                    Zbog htenja kasno shvavećnih, i svest
    O onom što učini zlo, i na tuđu štetu,
                    A smatrao si to delom vrline.
                    Tad hvala luda peče, a čast prlja.
    Od zla do zla se duh ogorčen kreće
                    Ne izleči ga plamen koji čisti
                    U kom pokret moraš odmerit, ko igrač.”
    Svitao dan. U izobličenoj ulici
                    Napusti me, nejasno oprosti se,
                    I iščeznu kad zasvira sirena.
     
     
    III
     
    Postoje tri stanja koja su često slična
    A ipak su sasvim različita, cvetaju u istoj živici:
    Privrženost sebi i stvarima i osobama, odeljenost
    Od sebe i od stvari i od osoba: i među njima izrasla
           ravnodušnost
    Što na ove liči koliko i smrt na život,
    Jer je između dva života – bez cvetanjaizmeđu
    Žive i mrtve koprive. To je primena sećanja:
    Za oslobođenje – ne manje od ljubavi nego od
    Širenja ljubavi onkraj želje, što znači oslobođenje
    Od budućnosti koa i prošlosti. Tako ljubav prema nekoj
          zemlji
    Počinje koa privrženost našem sopstvenom polju dejstva,
    da otkrije kako je to dejstvo od malog značaja
    Premda nikad ravnoduđno. Istorija može biti robovanje,
    Istorija može biti sloboda. Gle, evo nestaju
    Lica i mesta, sa samim ja koje ih je, po meri svoje moći
        volelo,
    Da obnove se, probraze, u drugom rasporedu.
     
    Greh je potreban, ali
    Sve će biti dobro, i
    Svakovrsne stvari biće dobro.
    Ako mislim, i opet, o ovom mestu,
    I o ljudima, ne sasvim pouzdanim
    Koji ni braća ni rođaci isu
    No u nekima je naročiti dar,
    A u svima ima zajedničkog dara,
    udruženi u borbi koja ih deli;
    Ako mislim na nekog kralja u sumraku,
    Na trojicu ludi, i više, na gubilištu,
    I na mnoge koji umreše zaboravljeni,
    drugde, ovde i preko granica,
    I na jednog, koji je umr slep i miran,
    zašto bi slavili
    Te mrtvace više od onih koji umiru?
    To ne znači naopaku zvonjavu
    Niti je to bajalica
    Da se prizove avet jedne Ruže.
    Ne možemo oživeti stare razdore
    Ne možemo vaspostaviti stare politike
    Ni slediti zvuk drevnoga bubnja.
    Ti ljudi, i oni koji su im se protivili
    Prihvataju ustav ćutanja
    I složili su se u jedinstvenu stranku.
    Šta god nasledili od srećnih
    Prihvatili smo od poraženih
    Ono što su nam mogli ostaviti – simbol:
    Simbol usavršen u smrti.
    I sve će biti dobro i
    Svakovrsne stvari biće dobro
    Pričišćenjem motiva
    U temelju naše usrdne molitve.
     
     
    IV
     
    Golub što sleće vazduh pali
    Plamenom žarkog užasa
    O kom jezici vest su dali
    Da svakom grehu nosi spasa.
    Nada, da očaj nas ne svali,
                    U lomači je što bira se –
                    Da vatra nas od vatre spase.
     
    A ko izmisli muku mesu?
    Ljubav, taj nepoznati znamen
    Za rukama što otkale su
    Košulju strašnu, skrojen plamen
    Što ljdske moći ga ne stresu.
                    Život i dah se na tom drži,
                    Da vatra nas na vatri sprži.
     
     
    V
     
    Što zovemo početkom jeste često kraj
    I dokrajčiti nešto znači nešto početi.
    Kraj je odakle krećemo. I svaka fraza
    I tačna rečenica (gde svaka reč je na mestu,
    Raspoređena tako da podupre druge,
    Reč ni zazorna ni razmetljiva,
    Neusiljeno opštenje starog i novog,
    obična reč tačna a lišena vulgarnosti, Zvanična reč precizna no ne i cepidlačka,
    Čitav spoj u zajedničkom plesu)
    Svaka fraza i rečenica jedan je kraj i jedan početak,
    Svaka pesma epitaf. A svako delovanje
    Korak je ka gubilištu, ognju, niz ždrelo mora
    Ili ka nečitkom kamenu: odatle eto krećemo.
    Umiremo sa umirućima:
    Gle, oni odlaze, a i mi s njima.
    Rađamo se s mrtvima:
    Gle, oni se vraćaju i nas donose sa sobom.
    Trenutak ruže i trenutak tise
    Istog su trajanja. Narod bez istorije
    Ne iskupljuje se od vremena, je isproja je raspored
    Bezvremenih magnovenja. Tako, dok svetlost čili
    U zimsko jedno popodne, u zabitoj kapeli,
    Istorija je sad i Egleska.
     
    Privlačnošću ove ljubavi i glasom ovog Zova
    Nećemo prestati da istražujemo
    A kraj sveg našeg istraživanja
    Biće da stignemo odakle smo pošli
    I saznamo to mesto prvi put.
    Kroz nepoznata, zapanćena vrata
    Kad poslednje od zemlje za otkriće
    Jeste ono što beše početak;
    Na izvoru najduže reke
    Glas skrovitog vodopada
    I deca na jabukovom stablu
    Neznana, jer ih ni tražili nismo
    No čujna, polučujna u tišini
    između dva morska talasa.
    hito sada, ovde, sada, uvek –
    Stanje potpune jednostavnosti
    (Kojem cena nije manja od svega)
    I sve će biti dobro i
    Svakovrsne stvari biće dobro
    Kada se plameni jezici uviju
    U krunisani čvor vatre
    Pa vatra i ruža budu jedno.