Forumi » Proza i Poezija

Poznate ljubavi srpskih pesnika

    • 1436 postova
    19. април 2016. 20.32.15 CEST

    BORISLAV PEKIĆ

     

    Besnilo kreativnosti protutnji telom kada se spomene njegovo ime. Dramski pisac, scenarista, novinski urednik i jedan od najautentičnijih pisaca druge polovine 20. veka, Borislav Pekić, rođen 2. februara 1930. godine. Književna vrata skromno je odškrinuo 1965. godine romanom “Vreme čuda”, koji je nešto kasnije pretočen u film koji je bio na listi kandidata za Oskara.

     

    Voleo je jednu Ljiljanu koja je dugo godina pratila sa balkona korake svoje buduće najveće ljubavi, živeli su nedaleko jedno od drugog, nisu bili poznanici, ali ljubavnici i prijatelji do onog sudnjeg momenta jesu. Osvojio je srce lepe studentkinje arhitekture svojom intelektualnom uzvišenošću.

     

    Živeo je u burnoj borbi sa vetrenjačama, po završetku Treće muške gimnazije u Beogradu, Pekić 1948. godine, upisaju na Filozofskom fakultetu u Beogradu istoriju umetnosti. I tu počinje životna agonija koja decenijama traje. Svih nekoliko meseci studiranja proveo je kao pravi student, a onda je usledilo hapšenje zbog organizovanja Saveza demokratske omladine Jugoslavije, čiji je i bio politički sekretar.

     

    Ljubav traje večno ili uopšte ne traje. To je njena izvesnost

     

    Na sudu je izrečena kazna za ukidanje građanskih prava i prinudni rad u trajanju od deset godina.

     

    Ljiljana Pekić u svojim sećanjima na ogromnu ljubav između nje i Pekića, uvek priznaje da se bojala da on nikada neće uspeti da objavi nijednu knjigu, s obzirom na njegovu prošlost, osude koje je vukao na leđima. Bila je pomirena sa činjenicom da će njena plata biti jedini izvor prihoda za mladi bračni par. Ali Pekićeva lukava mudrost pokazala se na delu. U početku se bavio scenarijima za filmove, onda su na red došle štampane verzije njegovih misli, stavova, nedoumica, idejnih konstrukcija. Ljiljana se osmehivala svom uverenju da veliki nikada ne mogu da propadnu, sa oduševljenjem je posmatrala Pekićevu radnu volju.

     

    Njegov mehanizam koji ne poznaje odustajanje, najbolje je opisao u romanu “Zlatno doba dijaloga” – Čovek, iako pada, mora mahati rukama. Uvek, naime, postoji mogućnost da će na vreme, pre konačnog pada, naučiti da leti.

     

    Tek posthumno njegova velika ljubav, supruga Ljiljana Pekić, uspela je da dobije bitku za njegovu rehabilitaciju.

     

    U intervjuu za jedan srpski časopis, Ljiljana Pekić, rekla je: “Stanovali smo blizu, imali zajedničke prijatelje. Pratila sam sve u vezi s njegovim hapšenjem, robijom, puštanjem na slobodu. Kada sam ga i lično upoznala, zaljubila sam se u njegovu inteligenciju, opčinio me je lucidnošću, dobrotom. Bio je veliki džentlmen, čovek visokih moralnih standarda i, iznad svega, lojalan i beskompromisni prijatelj. Živela sam samo za njega. Našla sam svoj cilj i nadam se da će me zdravlje još malo poslužiti, a kada odem, znam da će moja kćerka Aleksandra i unuka Mari-Luiz da nastave započeti rad, jer su i one u tome našle svoju budućnost.”

     

    Dok je vazduha za njena pluća i otkucaja srca u životu, Pekić će za nju biti tu – na početku i kraju.

     

    “Kontinuirano prodiranje u svoju ljubavnu istinu – izvesno vreme, a onda više nikad; da se nahrani jednom zauvek, da sanja jednom zauvek, da čuje muziku jednom zauvek, da mrzi, strahuje, čezne, prezire, da bude ravnodušan jednom zauvek.”

     

    Daleko od Srbije, umire u Londonu, 2. jula 1992. godine i iza sebe ostavlja tragove dijaloga, besnila, demokratije, zlatnog runa, savršenog muža i oca. Ostavio je svoje zapise, neobjavljenje romane, drame, na trakama snimljene misli svojoj Ljilji u zaostavštinu – da se o njima brine kada već njega nema, da bude u svakom koraku do isteka ovozemaljskog života sa njom. Zauvek.

     

     

     

    volimo.jpg

    • 1436 postova
    19. април 2016. 20.32.54 CEST


    Mokrin je tog marta 1932. godine dobio besmrtnog pesnika, Miroslava Miku Antića. Rođen u ravnici, gde zvezde rastu u žbunju, školske dane proveo je u rodnom mestu, a gimnazije Kikinde i Pančeva kriju Mikine momačke dane, studije upisuje u prestonici, a Novi Sad je njegovo mesto življenja. U par redova staje jedna vanvremenska biografija čoveka koji je od fizičkog radnika, koji ume da napravi krov, prošao put do pozorišnog reditelja, glumca u lutkarskom pozorištu, slikara, do jednog od najboljih pisaca srpske književnosti. Mrzeo je biografije, ličile su na kalupe u koje nikada nije mogao, a ni želeo da stane, bio je gromada za tako ograničene pojmove.

     

    Danas ne pišemo o “Miki Antiću sa Facebook-a” koga svi znaju, daćemo prednost ovom pravom koji živi u sazvežđu, igra se svojim plavim čuperkom, piše svoje besmrtne pesme i daje nam “poslednju šansu” da ispijemo turu s njim u kafani sećanja. Nije imao svoju prvu pesmu, imao je drugu, to je i sam priznao. Brzinom munje po Mikinom selu proneo se glas kako će od njega biti veliki pesnik, zahvaljujući toj prekrasnoj pesmi, koju je ukrao od Desanke, još kao dete. Upakovanu knjigu Desanke Maksimović dobio je od svog učitelja, koji je od Mike Antića napravio pravog pesnika, koji je znao da je tuđe ipak tuđe – vreme se meri samo našim delima. Nije se dao propisima, merama upozorenja, uvek je bio na svoju ruku.

     

    “Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo”

     

    Pisanom carstvu Mike Antića gotovo se ne nazire kraj, za njega je bilo tesno panonsko nebo, poput broša na reveru nosio je slobodu, nije voleo rastanke, branio je da mu čak i u poslednjem trenu drže govore. “Ako ti jave umro sam, ne veruj, to ne umem.”

     

    Svi su znali sve o njemu, kafanske priče se i dalje pričaju, ali istinsko biće Mike Antića nije se dalo detektivsko-radoznalim očima. Bio je potpuna nepoznanicama čaršijskim sveznalicama, kultni lik književne istorije koji još uvek “šašav leti i živi”. Ono što je voleo da čita više od knjiga, bili su ljudi, znao je da utone u njihove oči i da iz njih usisa sve tajne. Ako negde stoji potpis “Pesnik”, to je Mika Antić zavarao trag mastilom. Buntovnik, mekane duše, imao je u sebi neku slatku protivrečnost, pisao je najfinije pesme, a krišom bio zadivljen borilačkim veštinama.

     

    O njegovom vrcavom duhu, pesničkom vragolanstvu, najlepše govori rečenica iz pesme “In Memoriam”:

     

    “Postoji jedan neverovatan gad koji se zove Miroslav Antić.”

     

    Učiniće se na tren, da sve što želimo da saznamo o Antiću, možemo naći među crnim redovima njegovih stihova, ljubav u njegovom životu nikada nije bila vidljiva na površini, samo uporni tragači znali su tek ponešto o ženi koju je voleo. A bio je “sav od pesme, sete i dobrote” i smrtno zaljubljen, ne u ženu, već u poeziju. Boem, posebne finoće, kasne sate pretvarao je u trenutke povratka kući, čašice na njegovom kafanskom stolu znale su da se zabroje, a majka Melanija, hrabra žena, noćima nije odustajala od potrage za sinom, lutalicom, čupala ga je iz kandži poroka. I jednog dana, po povratku iz vojske, sa par položenih ispita, Mika saopštava roditeljima da se ženi. Neukrotiv duh osvojila je jedna Ljubica, bila je to Mikina prva supruga sa kojom je imao jedno dete. Nakon nje, svoj potpis pored Mikinog stavljale su još dve žene. Razvodi mu nisu bili nepoznanica, jer svaki brak kome je kriza postala svakodnevnica, odmah je okončavao. Jedna posebnost ovog velikog čoveka, pesnika, slikara bila je vera u prvu ljubav, tako da nikada nije imao posla sa “drugom ljubavlju”. Druga supruga, Svetlana, podarila mu je troje deca, sina i dve kćerke, a treća, Smilja, u njegov životni karton upisala je imena još dva sina. Mika Antić bio je trostruki suprug i otac šestoro dece, kasnije i deda šest vragolana.

     

    - Ja nemam svoju ženu, svoj tip žene. Sve žene na svetu su mi se dopadale i sve muzike na svetu. – rekao je Mika Antić.

     

    “Ljubav je jedini vazduh
    koji sam udisao
    I osmeh jedini jezik
    koji na svetu razumem”– definicija tajne Mike Antića.

     

    Kada ga je ščepala bolest, nije se predavao, išao je mimo nje, pisao svoje pesme i igrao šah uz reči: “Još se ne spušta moja zastavica”. U junu 1986. otišao je da luta sam po svetu, uz pesmu tamburaša, a svojoj Dudi napisao je: “Dudo, kad me budu iznosili, neka pročitaju ‘Besmrtnu pesmu’.”

     


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 20.52.52 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 20.33.46 CEST

    “Beograde, dobro jutro” dopirao je glas Dušana Duška Radovića sa radio prijemnika, aforizmi su se nizali iz “Beograđanke”, budio je uspavani prestonički duh ovom kultnom radio emisijom, terao ljude na smeh, a zamerke je kroz satiru plasirao u etar do najmoćnijih ljudi tog vremena.


    - Govorite šta hoćete, ali pre nego što donesete odluku, pitajte one koji ćute. – mudrost se razlivala po okvirima stvaralaštva Duška Radovića.

    Rođen je 29. novembra u Nišu, a živeo je i radio u Beogradu, kao novinar, urednik Programa za decu Televizije Beograd i Radio-Beograda, spadao je u red “modernih“ pesnika, pisanje mu je bilo vazduh, a aforizmi strast, navijao je za Parizan, bio je Milošev otac i suprug jedne lepojke. Imao je etiketu mrguda koji u pet sati dolazi na posao, uvek prepuna kanta zgužvanih papira pred početak emisije bila je znak sa koliko pažnje je pristupao radu i da je svaka reč bila dobro odmerena pre odlaska u program. Kada je emisija završena, namršteni Duško bio je rasložen za razgvor. Otuda je od kolega sa radija dobio nadimak Tmuša, “dolazio je sa mrakom i bio je namršten”. Gumicom mašte brisao je loše društvene kolotečine, vrcavi duh vezao je jasno profilisane pesme sa još jasnijom poukom.

    Književno stvaralaštvo dotaknuto njegovim umećem bivalo je potpuno nesvakidašnje, viljuške su bile radoznale, dečiji svet kroz lupu njegovog talenta imao je svoje posebno mesto u pesmama Duška Radovića. Razumeo je dečiju dušu, te je u skadu s tim i stvarao najlepše pesme za decu.

    Veština nizanja reči i igre sa njima činila je Duška Radovića neizbežnim štivom kako za male ljude, tako i za one velike.

    Njegov talenat preti da zaseni njegov privatni život koji je takođe bogat, buran, šaljiv, pomalo začinjen nepravdom, nestašlucima jednog večitog dečaka zarobljenog u oklop naizgled ozbiljnog i strogog čoveka. “Niko nije manje ličio na dete, a više imao dušu deteta” – govorili su njegovi prijatelji. Njegov rad, posvećenost, pesme i aforizmi govorili su o njemu, nije voleo da ga zovu pesnikom, o svom malom životu, kako ga je nazivao nije mnogo govorio, kao ni o ljudima koji su ga činili. O njegovoj supruzi se jako malo zna, skrivao je dobro od očiju tog nakrivljenog, tmurnog, licemernog sveta. Nije govorio o svom ljubavnom životu, ali bio je sredstvo za izjavu ljubavi.

    "Ko ume da voli, ne bi trebalo ništa drugo da radi."

    Ako zanemarimo pesmice uz koje smo svi odrastali i kojima se i danas krišom vraćamo, pevušimo i lebdimo oblacima detinjstva, uz poneki povik koji se iskrade: “Najlepša mama na svetu, moja mama”, “Sve što raste htelo bi da raste, neka raste i treba da raste”, “Bio jednom jedan lav. Kakav lav? Narogušen i ljut sav. Strašno, strašno”, upoznaćemo oca, supruga, borca.

    - Teško je biti sam.Od toga teže je jedino kad su dvoje sami.

    O braku je napisao: “Savetujemo Vam da ne žurite, da štedljivo trošite i reči i osećanja. Nemojte odmah potrošiti sve. Rasporedite svoju ljubav i uzajamno poštovanje na svaki dan zajedničkog života. Zakon kaže da su muž i žena u bračnoj zajednici ravnopravni. A to može i lepše da se kaže: Povećajte svoje obaveze da ne biste ugrožavali prava drugih. U današnjem svečanom činu stekli su se ne samo obostrana ljubav već i vaši pojedinačni i zajednički interesi. Brak ne može biti cilj. On je samo mogućnost da se Vaši drugi interesi lakše i lepše ostvare. Zato stalno gradite svoju vezu, proširujte njene granice, ne dajte joj da se začauri, olenji, uspava, da prestane da živi i postoji.”

    Zbog oštrog jezika, naivne iskrenosti, politički režim mu ukida emisiju i tu počinje kraj velikog Duška Radovića. Prema rečima najbližih iz dana u dan se topio, nestajao na njihove oči, čak su i lekari govorili da bi im lakše bilo da je rak kako bi mogli da uspore bolest, ovako se činilo kao da sam Duško želi da umre. Njegov rad bio mu je vazduh, otkucaj srca, krv u žilama, bez toga bio je biljka koja je čekala onaj dan i on je došao, taj 16. avgusta 1984. godine, zauvek je svetu ukrao Dušana Duška Radovića.

     

    volimo.jpg

     

     


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.45.00 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 20.34.48 CEST



    Vreme u kome je živeo i pisao čuveni bosanski pripovedač bilo je sve samo ne mirno i idilično. Kratko je živeo, ali sreće nije imao… Večito u borbi za oslobođenje i pravdu, borio se svojim najmoćnijim oružjem – pisanom rečju.

     

    Petar Kočić se rodio nedaleko od Banjaluke, ali se već sa gimnazijskim danima preselio u Sarajevo, da bi ga na kraju put naneo u glavni grad, Beograd. Međutim, beda ga prati u stopu kao najverniji sluga. Kao i svi velikani 19. veka, i Petar odlazi na studije u Beč. Koliko god to izgledalo sjajno, beda ga ne napušta ni tamo. Studira filozofiju, noći provodi bez ijednog zalogaja, smrzava se u ledenoj sobici, šeta u odrpanoj garderobi, ali snaga i volja da uspe vode ga napred i ne odustaje. I povrh svega, zadovoljan je zato što je samostalan i nikog ne opterećuje. A negde u to vreme, početkom 20. veka izlaze mu i prve zbirke pripovedaka, među njima i najpoznatija “Jazavac pred sudom”.

     

    Nakon završenog fakulteta, vratio se u svoj rodni grad i tu ga je zatekla ljubav. Crnokosa devojka vatrenih vragolastih očiju po imenu Milka zapala je za oko mladom piscu. Kako to obično sudbina umeša prste, tako je i ovde “namestila” da lepotica bude najbolja drugarica njegove sestre Kriste. Već iste večeri su se upoznali, a sutradan joj je napisao pismo. Zaljubio se Petar do ušiju, ali strah ga sprečava da zatraži njenu ruku. Strah od toga šta donosi budućnost, s obzirom na njegovu profesiju i uopšte put kojim je krenuo. Stoga joj piše ne bi li je upoznao sa situacijom: “… Ali treba i ovo da znaš: da ću ja možda po zatvorima i apsama provesti veći deo svog života, jer ćemo mi svi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me; ako nisi, onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude. Ako voliš svoj narod i ako mu želiš bolju i lepšu budućnost, zagrli se sa mnom da se kroz cijeli svoj život za sirotinju borimo jer smo i nas dvoje uboge sirote. Zato će nas narod i sirotinja blagosiljati…” I ljubav je bila jača od svega. Milka se ni časa jednog nije dvoumila; ona ga je već u svojim snovima videla kao svog životnog saputnika, te je bez razmišljanja pristala da sa njim podeli sve u životu.

     

    Venčanje je obavljeno tajno, 18. septembra 1904. godine, sat vremena pre ponoći, a već u zoru su bili na putu ka Beogradu. I pored velikih priznanja Petar ne može da nađe posao, tek nakon nekog vremena postavljaju ga za profesora jezika i književnosti u Srpskoj gimnaziji u Skoplju. Ni ovde ne nalazi mira, zalaže se za socijalnu i nacionalnu pravdu, a zbog jednog članka u novinama ostaje bez posla. Dalje ga put navodi u rodnu Bosnu, u Sarajevo, gde postaje sekretar “Prosvjete”. Od tada pa narednih godina biva hapšen, proterivan, kažnjavan… Tako prolaze prve godine bračnog života, Milka i on su više zajedno u mislima nego u stvarnosti.

     

    Stiče se utisak da je život ovog velikana bio obavijen tamom i nesrećom, ali ostao je zabeležen govor njegove Milke, koja se sećala i lepih trenutaka u njihovom zajedništvu: “Bilo je i svetlih trenutaka kad ga je narod njegovog kraja izabrao 1910. godine za poslanika. Živeli smo tada u Banjaluci. Radio je mnogo, a pisao samo noću. Uvek bi sve meni najpre pročitao i pitao me: “Kako ti, Milka, izgleda?” Ja se nisam u to mnogo razumevala, samo bih mu rekla: “Ti nešto oštro pišeš”. A on bi dodao: “Za ovu ću ovoliko dobiti, a za ovo ovoliko”, misleći na zatvorske mesece.”

     

    Jasno je da je Petar u Milki imao i ženu i ljubavnicu, i najboljeg prijatelja, savetodavca… Velika ljubav je odolevala vremenu, ali je surovost života nije ostavljala na miru. Prvi sin im je umro u trećoj godini života, a sledeće, 1914, stigla je uteha u vidu ćerke Dušice. Međutim, život kakav je vodio i te kako je ostavio traga na Petrovom telu i duhu. Smešten je u duševnu bolnicu, gde je i umro dve godine nakon što je na svet došla malena Dušica.

     

    Kako ga život nije mazio, a sreća vešto zaobilazila, tako nije ni dočekao oslobođenje, a ostvarilo mu se predviđanje kojim je oplakao sebe: “U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme, i umrijeh!”. Supruga Milka je ostala sa malenom Dušicom da čuva uspomenu na svog Peru i da prenosi priče o njemu narednih 50 godina, koliko ga je nadživela.




    volimo.jpg




    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.44.56 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 20.35.37 CEST

     

    Sin književnika Jovana Ilića, Vojislav, još od malena je dane provodio u društvu velikih pesnika. Večito im je kuća bila puna učenog sveta: Đura Jakšić, Zmaj, Laza Kostić, Stevan Sremac, Laza Lazarević… Mnogi od njih ostavili su pisane dokaze o gostoljubivosti i širokogrudosti ove pesničke porodice prepune muških glava. Od četvorice sinova, koliko ih je Jovan imao, Vojislav je bio najbolešljiviji, do petnaeste godine je jedva i u školu išao. Posle završene treće godine gimnazije, malo je išao i na Veliku školu, pa i to napustio. Poezija mu je bila milija, a s obzirom na to da je ceo život proveo upravo u gorenabrojanom društvu, imao je i te kako predispozicija da joj se posveti u potpunosti.

     

    Sa objavljivanjem prvih pesama u “Otadžbini” počele su i prve ljubavi. U isto vreme kada je Vojislav u društvu svoje braće sticao boemski staž u poznatim beogradskim kafanama, u Pozorištu prekoputa stasavala je lepa Zora, ćerka glumačkog para Kolarović. Nekako baš u to vreme i ona počinje svojom lepotom da zapada za oko mnogobrojnoj publici. O njenoj zavodljivosti na pozornici zapisao je i kritičar Milan Grol: “Pošto je… brzo uskočila u ljubavnice, ona počinje da zavodi i širi krug obožavalaca od onih na pozornici. U nju se zaljubljuje čitavo kolo pozorišnih ljubitelja, između ostalih… i sam Vojislav Ilić.” A Vojislav – lep mladić, samo tri godine stariji, pesnik, iz poznate kuće, lepa prilika. Međutim, Zorinom ocu je glavni cilj tada bio da stiša tu pompu koja se podigla oko njegove kćerke i zato naprasno odlučuje da je uda za Milana Teodosijevića, blagajnika u Štedionici u Zemunu, inače pozorišnog čoveka, dosta starijeg od Zorke, a na sve to i bolešljivog udovca.

     

    Mladi poeta je već sa prvom ljubavlju spoznao tugu i bol zbog izgubljene ljubavi, pa je utehu pronašao u stihovima jedne od prvih pesama “Uveo cvet”:

     

    “Ja ljubljah lepu curicu,
    Mirisnu, belu ružicu.
    Još sinoć moja bejaše,
    Jutros je svati uzbraše;
    Svet mi je sreću odneo,
    Zato sam bleđan, uveo.”

     

    Međutim, kao što to obično biva sa tim prvim ljubavima, brzo prođu. Zora je bledela iz Vojinog sećanja, a potpuno ju je izbrisao iz misli kada se pojavila nova ljubav. Nekoliko godina nakon smrti Đure Jakšića, njegova udovica i deca se useliše u kuću baš prekoputa čuvene kuće Jovana Ilića. S obzirom na to da su Jovan i Đura bili veliki prijatelji, ne čudi što su se njihove ćerke, Tijana i Milica, zbližile. Po ceo dan su provodile zajedno, malo u Jovanovoj kući, malo u kući Đurine udovice. I tu se mladi Vojislav zagledao u pesnikovu kćerku, sestrinu drugaricu, lepu Tijanu. Ni ona nije bila ravnodušna prema mladom pesniku, štaviše uzbuđivale su je pesme koje je pisao, a koje su se pojavljivale po raznim novinama i časopisima.

     

    Nakon tri godine zajedničke sreće, Tijana i Vojislav su se venčali u nedelju 26. novembra 1883. godine. Ubrzo je njihov svet upotpunilo dvoje malenih bića, rodila se kćerka Zorka, a zatim i sinčić Momčilo. To dade snagu mladom pesniku da stvara, pa se malo po malo približio najvišem mestu u srpskoj poeziji. Međutim, sreća ne potraja dugo. Nakon dve godine umre im sin, a nedugo potom i osamnaestogodišnja Tijana, pa malena Zorka. Zadesila ga je sudbina nesrećnog Zmaja, pa osta Vojislav sam sa svojim pesmama da kroz njih olakšava dušu.

     

    Kao da se sudbina poigrala sa dvoje mladih, i njegovu prvu ljubav Zorku snalazi slična sudbina – nakon teške bolesti, umre joj muž, a ona osta sama sa malenom devojčicom. Bilo joj je tek 23 godine, Vojislavu tri više, a već su mnoge nesreće i strahote preturili preko glave. Međutim, ako ste mislili da su nastavili tamo gde su nekoliko godina ranije stali, varate se. Vojislav je srce poklonio drugoj ženi, devojci koju je Nušić opisao kao “devojče žarkih očiju, tople krvi, bujno i lakomisleno”. To je bila rođena Tijanina sestra, Vojislavljeva svastika – Mileva, mlađa kćerka Đure Jakšića. Dvoje mladih obuzeti tugom zbližili su se a da nisu ni osetili. Mileva se zaljubila u zetovljevu poeziju, a Vojislav u njenu lepotu i ljubav je počela da cveta. Vojislav je svoja osećanja zabeležio u dobro poznatim stihovima:

     

    “Veče je odavno prošlo… U šumarcima gustim

     

    Bezorojnih, malenih tica zvučni je stao hor;

     

    Ponoć je spustila veo. Po dolinama pustim

     

    Umuko ljudski zbor.

     

    A po obali cvetnoj mi sami bludimo dvoje,

     

    Nežno ti stežem ruku, i slušam u noći toj

     

    Isprekidani uzdah, i burno disanje tvoje,

     

    I stidljiv šapat tvoj…”

     

    Kao što se i dalo očekivati, rodbina je bila potpuno protiv, naročito Milevin brat Miloš. Iako su nakratko izbegli u Varadin i Kamenicu kraj Novog Sada, a potom se posećivali kada je Mileva postavljena za učiteljicu u Varvarinu, sreća dvoje mladih je prekinuta. Mileva se udala u Prokuplju, a nedugo zatim, u 21. godini, preminula.

     

    Vojislav se tada potpuno okrenuo kafani. Tu pije jutarnju kafu, ručava, noći dočekuje, tu pesme piše, honorare prima, tu pokušava da ublaži tugu pregolemu. Otac Jovan je i te kako zabrinut za svog mezimca, pa uviđa da je jedino rešenje ponovna ženidba. U kući svojih prijatelja zapazi veselu i rumenu Zorku Filipović, još jedna Zorka u njegovom životu. Svideše se mladi jedno drugom, pa je ubrzo i venčanje bilo zakazano u Gospođincima. To venčanje je ostalo upamćeno kao veselo i neobično. Naime, mladoženja je završio u zatvoru nakon što je lupio šamar austrijskom žandarmu, jer mu ovaj nije verovao da se ženi. Međutim, to nije sprečilo Vojislava da se po drugi put oženi, te davne 1888. godine.

     

    Pet godina bračnog života i velike književne slave prekinula je iznenadna Vojislavljeva smrt. Tuberkuloza ga je odnela u 34. godini života. Osta njegova Zora sa malenom Svetlanom, a Voja ode u neki drugi svet u kom je, nadamo se, našao sreću koja mu u ovom nije bila naklonjena.




    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.44.51 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 20.47.45 CEST


    Meša Selimović i svi njegovi derviši i smrti, tvrđave, tišine, tuđe zemlje i jedno ostrvo ljubavi zvano Darka. Rođen je u Tuzli, 26. aprila davne 1910. godine, tu je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Za sebe je rekao: “Ja sam iz muslimanske porodice, iz Bosne, ali po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin.”

     

    Filozofski fakultet u Beogradu, studijska grupa Srpsko-hrvatski jezik i književnost, završio je u roku kao jedan od boljih studenata, rat ga zatiče u Tuzli.

     

    Ni ovog pisca nije zaobišla ruka vlasti, bio je uhapšen zbog saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, bio je politički veoma angažovan kao član Komunističke partije Jugoslavije. Ali ono po čemu je Meša Selimović najviše ostao urezan u sećanju ljudi svog vremena je vrstan profesorski rad. Neki kritičari su čak za njega govorili da je naročito pismen, ali bez talenta.

     

    Ko promaši ljubav, promašio je i život

     

    Mlađe kolege Mešu Selimovića doživljavali su kao uzora i sa divljenjem u očima posmatrali sve što je on radio.

     

    - Nijedan profesor koga sam znao nije ni tako govorio, ni tako izgledao, ni tako istupao i suvereno vladao starim i najnovijim književnim izumima, znanjima i uvidima. Lakoća kojom se formulisao i održavao na paučini jezika, aforistika i logika koje je demonstrirao, svedočili su o jednom bogomdanom daru, bez drugih uverenja osim vere u umetnost – reči su Matije Bećkovića o svom starijem kolegi Meši Selimoviću.

     

    Žena koja je Meši priuštila da ima najtopliju postelju, popeglane košulje, poljubac pred odlazak na put, koja je umela da jasno kaže da poštuje volju svog supruga i da sa njim ide ako treba i na kraj planete po njihov komad sreće, zvala se Daroslava-Darka Božić.

     

    Darkin Meša svakodnevno je uplovljavao u mulj ljudskim smicalicama, zlobnih jezika koji su umeli jedino da ruže kako bi skrenuli pažnju sa svog manjka dara da bilo šta korisno učine. Naročito se nalazio na meti političkih hajki i poslednji jezičak na vagi bila je njegova bolest i ignorisanje sredine u kojoj je živeo. Bili su potpuno apatični ka stanju čoveka koji ih je toliko zadužio svojim kako književnim, tako i društvenim angažmanom.

     

    Nakon toga, sa porodicom iz Sarajeva Meša Selimović seli se za Beograd gde je imao prijatelje koji bi mu se našli ako zatreba. U jednom pismu svom prijatelju pred odlazak napisao je:

     

    “Bosna je teška, teretna zemlja i ovdje nije lako živjeti, ako je čovjek samo za santimetar viši od prosjeka. Meni je slučaj dao taj santimetar, i osudio me na ispaštanje.”

     

    Darka i Meša rešili su da spakuju svoj život u par kofera, ponesu svoje krpice sa sobom i zauvek napuste Bosnu. Šetajući Baščaršijom Meša je jednom piscu rekao: “Ja danas odlazim i više se nikada neću vratiti.” Tako je i bilo. Sa svojom Darkom iz Sarajeva krenuo je put Beograda gde su ga čekali pouzdani prijatelji i novi život bez prekora, zlobe, sujetnih hitaca, političkih mišolovki.

     

    Spokoj je pronašao u Beogradu, družio se sa Dobricom Ćosićem, Antonijem Isakovićem, igrao je svoj dragi preferans, uveče pisao dok je njegova Darka sedela kraj njega i heklala ili čitala. Kada bi Meša završio koje poglavlje, Darka se pretvarala u uvo i slušala pomno svaku reč.

     

    Meša Selimović govorio je kako kroz svoja dela, tako i kroz svoje postupanje o čovekovoj promašenosti, naročito naglašavajući onu najbolniju.

     

    “Ko promaši ljubav, promašio je život” – postulat maestralnog življenja koje ima svoj smisao i ušće sreće u koje se uliva je ljubav.

     

    U noći kada je Meša preminuo Darka je njegovom kolegi Bećkoviću rekla: “Da sam znala da svu noć neće doći, ja bih ležala i spavala uz njega!”

     

    Da je mogla s njim i u smrt da pođe učinila bi to, ali ostala je da poštuje njegovu volju do kraja da ne dozvoli da se poslednja volja njenog Meše ne oskrnavi sve dok i sama ne zaspi kao i on.


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.44.47 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 20.48.42 CEST



    Lutalica, buntovnik, revolucionar, proganjan, zaboravljan, kritikovan i hvaljen. Đura Jakšić, rođen 1832. godine u Srpskoj Crnji u Banatu, školovao se kod Konstantina Danila u Banatu, a potom na umetničkim akademijama u Beču i Minhenu. Bio je potpuna enigma svoga doba, u učmalim sredinama tražio je kavgu, u umetnosti beg, imao je talenta za sve, ali ni za šta dovoljno volje da istraje, govorili su. Nosio je o vrat okačen teret prvog boema, književnika bez zanimanja kome je Skadarlija bila dom.

     

    Osuđen na prokletstvo da svoju darovitost natapa litrima vina i da grca u dugovima, smucajući se po svetu, od varošice do velegrada. U oktobru 1855. godine Đura se privremeno nastanjuje u Kikindi, dani su mu prolazili usamljenički, a dim krčme znao je da bude dobro društvo. Usamljenost prekida krčmareva kći Mila koja ostaje upisana u istoriju Jakšićevog života crvenim slovima prve ljubavi. Ugao krčme bio je rezervisan za njega. Krčmarica Mila tanka, lepa, sa vatrenim očima, šetala je krčmom noseći piće Đuri Jakšiću.

    “Nije joj nikad ništa kazao, ali kad mu je bila prazna čaša, nije hteo da ga druga posluži, čekao je dok Mila prođe pored stola, pa joj je ćuteći dodao čašu. A kada mu je ona donela punu bledoga iđoškoga rampasa, on joj je pogledao duboko u oči, pogledao i ispio čašu do dna.” – verno je taj prizor dočarao Nušić.

     

    Mila je, sa svakim novim pokretom, produbljivala Đurine emocije koje su išle pred njena vrata da je zaprose, ali ipak nikada nisu imale dovoljno hrabrosti da to i učine. Vreme je odmicalo, ljubav je narastala kao kvasac u malenoj čaši i Mila je jednog dana otišla. Mislio je da se nikada više neće vratiti. Napisao joj je pesmu, tužnu ispovest nesrećno zaljubljenog čoveka, i dan-danas je recituju setni boemi:

     

    “Ana toči, Ana služi, al’ za Milom srce tuži …”

     

    Mila se kasnije udala i nikada, čak ni posle Đurine smrti, nije spoznala veličinu njegove ljubavi, tešila se time da je pesnik i pijanica, kao da je u tome pronašla opravdanje što se nije odlučila za njega.

     

    Đuru je kroz život često spasavala solidarnost retkih prijatelja, potpune propasti, jer sa druge strane praznog bokala vina čekala su musava deca i jedna žena koja ga je uzela baš takvog. Potpuno okupiran svojeglavošću nije se libio da odbrusi ni najvećem činu, svetio se sitnim pakostima, krunio svoje talente i gubio ljubav, život i dom u toj vrtoglavoj bici sa nepravdom koju je uvek uvećanu video. Srčana, plahovita imaginacija nabijena patriotizmom i željom za borbom sa okovima, vlašću nije mu davala smiraja. Ljubav njegove žene Tine bila je uvek u nekom ćošku i čekala da se makar i pijan osvrne ka njoj. Romantik prgave naravi, u stalnom sukobu sa vlastima, uvek je koračao samo svojim stazama.




    volimo.jpg


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.44.43 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 20.49.34 CEST

     

     

    Njegovi savremenici svedoče da je izgledom i ponašanjem ličio na sveca koji je sišao sa ikone: tužnih, tamnih očiju, tih i uvek zamišljen, koračao je polako i nečujno, kao u zebnji da će poremetiti nečiji mir. Odličan student i poeta od koga se mnogo očekuje, Rajić je već tada znalac francuskog i ruskog jezika. Prevodi književne priloge za časopis „Zvezda” koji uređuje Janko Veselinović (1862–1905). Zahvaljujući toj saradnji, dvadesetjednogodišnji student druge godine fakulteta upoznaje Persidu-Pepu Veselinović, maloletnu Jankovu kćerku.

     

    U proleće 1900. godine, tajeći od Janka, Velimir u njen spomenar upisuje: „Listak će ovaj požuteti, pismena će ova pobledeti, ali će spomen na Vas ostati večno svež, svetao i čist.” U sećanju pod rečitim naslovom „Drugarica Velja” o tome piše Maga Magazinović, jedna od najpoznatijih novinarki u istoriji srpskog žurnalizma, inače Rajićeva koleginica sa studija:

     

    „Njegova prva ljubav bila je bezazleno devojče, kći Janka Veselinovića. Prostodušnost, prirodnost, smernost zaneli su ga. Verovao je da i ona njega ’pomalo voli’. Ali to je bio njegov san. Varao se nadom: ozdraviće, steći pravo na ljubav, na porodičnu sreću, za kojom je čeznuo do kraja. Bila je to varka. Ona se udala. On odbolovao i izmirio se sa udesom.”

     

    A on je od pesnika čiji je i život i delo zauvek obeležila jedna žena, jedna ljubav i jedna pesma: njeni stihovi zaseniće i nadživeti sve ostale.


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.44.38 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 20.50.30 CEST

     

     

    Najveći satiričar srpske književnosti, oštrog pera i večito gladnog stomaka, svojim izvrsnim talentom upisao se među velikane domaće književnosti i stvorio takvu satiru koja se i dan-danas uči u školama, spominje u narodu i štampa u knjigama. Radoje Domanović, od milošte nazivan Rade, nije dugo boravio na ovome svetu, ali je za tih trideset šest godina napravio više za svoj narod nego što neki naprave za mnogo više godina. Ljubavi je u njegovom kratkom životu bilo, ali Rade u njoj nije dugo uživao.

     

    Ostalo je pismo požutelih stranica koje je 1892. godine, kada mu je bilo tek devetnaest, napisao student Rade svom nepoznatom prijatelju: “… Moguće je da pomisliš zaljubljen sam. To ako si pre pomislio nego što ovo pročitaš, sad se razuveri. Nikad nisam ljubio. Još ne znam šta je ljubav, ako toliki svet od nje pati, i toliki pisci istupiše svoja pera pisajući o ljubavi.” Tako je razmišljao mladić Rade, a već dve godine kasnije, sam sebe opovrgao držeći za ruku i ljubeći pogledom svoju voljenu pod ostarelom lipom u divnim Karlovcima. Voljena je bila Natalija Raketić, tamnokosa učiteljica, koja se jutrima sastajala sa nepoznatim đuvegijom. Nepoznat je bio Karlovčanima. Znalo se da je iz Beograda, da je noći provodio kod “Kolarca”, a u najlepše doba napuštao društvo i odlazio u Srem. Mladi srpski književnik Radoje Domanović.

     

    Susreti u nedeljna jutra bili su kratkotrajni. Uz malo držanja za ruku, pokoju rečenicu i poglede kojima su se ispraćali, ona odlazeći po vodu, a on na voz, pa nazad u Beograd. Međutim, ti tajni sastanci bili su premali za tako veliku ljubav. I protiv volje porodice, Natalija je prešla u Srbiju i postala učiteljica u Prokuplju. Neki bi rekli sve zbog ljubavi. Nekako u isto vreme, Radoja su postavili za suplenta gimnazije u Pirotu. Dva srca su tako bila bliža, nepunih 90 kilometara iščekivanja i nade. Nekoliko meseci kasnije Radoje je zaprosio Nataliju, a Jašu Prodanovića uzeo za kuma. Venčali su se u Pirotu, a o tom danu nema ni jedne jedine zabeležene reči. Jaša je samo kasnije pisao da je on dosta uticao na Radoja da ne zapusti svoj književni rad, a da mu je u tome svesrdno pomagala velika ljubav prema devojci koju je te godine i oženio.

     

    Karlovačka jutarnja ljubavisanja prerasla su u bračnu sreću, rešeni da dele i dobro i zlo dok ih smrt ne rastavi. Nažalost, dobrog je bilo premalo, a zla isuviše. Radoje iz političkih razloga biva premešten u Vranje, pa u Leskovac, a nakon depeše kralja Aleksandra Obrenovića, i Natalija i Radoje ostaju bez posla u provesti i dolaze u Beograd bez ikakvog imetka, sa ženskim detetom u naručju. Teške godine za mladi bračni par, ali ispunjene ljubavlju. Bar im nje nikada nije falilo. O tome večnani kum, Jaša Prodanović svedoči: “Živeli su u teškim materijalnim prilikama ublažavanim srećnim bračnim životom.”

     

    U Beogradu počinju da mu izlaze satire po novinama, sve sam biser do bisera: “Kraljević Marko po drugi put među Srbima”, “Danga”, “Vođa”, “Stradija”, “Mrtvo more”… Vreme provodi u kafani, uz pesmu i vino. Ali ne dugo, nikada ga mesto nije držalo… malo bi posedeo, pa ustajao i odlazio svojoj voljenoj Nataliji. Uspeh na književnom planu prati zla kob na porodičnom. Umire im sin, a oni dvaput dnevno kočijama odlaze na groblje, Radoje “kao ubijen”, a Natalija se “držala bolje… trudeći se da uteši i sebe i Radu”.

     

    U to vreme dođe i kraj dinastije Obrenovića, pa presta Radojeva potreba za pisanjem ubojitih članaka i priča. Sreća mu se na tren osmehnu, pa dobi stipendiju i ode sa porodicom u Minhen na godinu dana. Tamo je studirao likovnu umetnost, družio se sa svetskim slikarima i sam je mogao da postane veliki slikar, kakav je talenat bio, ali je on bio i ostao veran svom peru i papiru. Vrativši se u Beograd, dane je provodio po kafanama. Kažu da je Domanović umeo da sedi u kafani, da je tako lepo pričao da ga je cela kafana slušala. Kao i u kafanama i u zadimljenim redakcijama je sa radošću dočekivan, unosio je vedrinu gde god bi se pojavio. Zato niko nije ni primetio kada se razboleo, dugo je uspevao da prikrije to od svojih kafanskih drugova.

     

    Dobro je poznato da su u to vreme mladi srpski književnici oboljevali od tuberkuloze. Nije ni mladog Radoja zaobišla. Bolestan i razočaran, male plate i uvećane porodice, sve češće je sedeo za kafanskim stolom. A Natalija… kažu da je bila anđeo, a ne žena, nikada mu nijednu ružnu reč nije uputila. Žena za poželeti, rekli bi mnogi. Negovala je svog Radu do samog kraja, do tog tužnog 4. avgusta 1908. godine. Ostala je Natalija da neguje njihovu Danicu i malog Zorana, da učiteljuje u kumodraškoj školi. I tako narednih trideset godina, kada se i sama pridružila svom voljenom. Možda i sada negde zajedno provode nedeljna jutra, kao nekada na početku njihove ljubavne priče.

     

     




    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.44.34 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 20.51.32 CEST


    • Poezija Vladislava Petkovića Disa prepuna je mistike, mračnih, teških emocija, teži pesimizmu… Kada se malo dublje zaviri u njegov privatni život, primeti se da je njegova poezija oličenje njegovog bivstvovanja na ovoj zemlji. U životu su ga stalno pratili neuspesi i porazi, pa je i tematika njegovih pesama proizašla iz takvog života. On je stvarao za sebe, nije mario za kritike, već ih stoički podnosio i verovao da će ga pesme nadživeti. Tako je i bilo.


      Od rođenja bolešljiv, slabunjav i bled, odrastao je u mnogobrojnoj porodici. Učio je škole, ali je malo naučio, čak ni maturu nije položio, ali ga to nije sprečilo da postane učitelj u nekim zabačenim selima. Naime, u to vreme, poetama i buntovnicima bila su dodeljivana ta sela “Bogu iza nogu” u nekakvim zabitima. Umeo je Dis da kada primi platu za jednu noć potroši istu, provodeći se sa društvom u kafanama Zaječara. Pa narednih mesec dana živi na hrani koju mu donose roditelji osnovaca. A noću, daleko od očiju seljana, nastaju najlepši stihovi. Tako je nekako izgledao život sjajnog poete pre nego što je u njega ušetala lepotica po imenu Hristina.


      Po prelasku u Beograd dobija posao pisara, a u to vreme nastaje i njegov nadimak po kome je prepoznatljiv i koji predstavlja tri srednja slova njegovog imena – VlaDISlav. Pesnička avantura je započeta. Najviše vremena je provodio sa svojim najboljim drugom Simom Pandurovićem koji je o njemu pisao: “Veći deo dana i noći provodio je u – kafani. Nije bio ni gurman, ni pijanac. Jeo je retko, malo, pa i to mrljavo i bez volje. Voleo je da popije čašu dobrog vina, ali se, koliko znam, nije nikad opijao… Iako je bio siromah, imao je neku naklonost ka gospodstvu i averziju prema prostakluku. Nije nikad psovao, ni bio razvratan, razuzdan i bučan…” Verovatno je ovo najbolji prikaz samog pesnika u vreme kada je u njegov život ušla ljubav, ona prava, za sva vremena.


      Bio je april 1911. godine kada je na kalemegdanskom šetalištu sreo lepoticu po imenu Hristina, baš onu milu devojku koju je godinama sanjao u svojim pesmama. Vitka devetnaestogodišnjakinja, poštanska službenica, prepoznala je pesnika Disa i već nekoliko dana kasnije pružali su ruku jedno drugome nasred šetališta u Knez Mihailovoj ulici. Mnogo godina kasnije, kada Disa više nije bilo, kada je njegovo telo ležalo negde duboko u Jonskom moru, a duša obitavala uz svoju dragu, Hristina se prisećala tog prvog susreta: “Nije mi se dopao, ali nisam mogla ni da pobegnem. Uđem kod drugarice, a kad izađem, on čeka preko puta kod “Čivutske kafane”. Iz kancelarije idem kući zaobilaznim putem, a on se nađe ispred mene – sad vi presudite je li to sudbina ili nešto drugo?”.


      Iako joj se na prvi pogled možda nije dopao, to je nije sprečilo da se zaljubi i šest meseci kasnije stane pred oltar sa njim. A venčanje – posve neobično. Od toga da je mlada zaboravila prsten, preko improvizovanog venca za glavu, pa do toga da su oboje imali kijavicu. Gostiju minimalno, kumovi i stari svat. Dobili su i “svadbeni poklon”, ni manje ni više nego oštar članak u novinama od Jovana Skerlića, čuvenog kritičara, koji se gadno ogrešio o Disa. Ljubav je cvetala, Dis je Tinku obožavao, a kada su im se rodila deca, Gordana i Mutimir, njegovoj sreći nije bilo kraja.


      Porodičnu idilu narušili su dolazeći ratovi. Dis se prvo zatekao na Krfu, a zatim je početkom 1916. godine krenuo za Francusku. A tamo… svi su ga voleli, svima je bio drag i simpatičan, naročito ženama. Verovatno su osećale koliko je patio i čeznuo za porodicom, verovatno su tada i nastala ona prelepa pisma u stihovima, koja nikada nisu upućena onome kome su namenjena: “Ne javlja mi se. A ima kad. Sem ako ne spava, ako ne diše. Deset meseci ravno je sad od rastanka nam, otkako ne piše!” Dis je bio duboko nesrećan pri samoj pomisli na svoju sirotu porodicu koja se zlopati u porobljenoj zemlji. U to vreme do njega dođe vest da njegova Tinka sa decom gladuje, jer osam meseci već ne prima novčanu pomoć. Prijatelj koga je zadužio na Krfu da podiže njegovu platu trošio je novac po kafanama, a u Srbiju ni dinara nije slao. Povređen takvim ponašanjem bliskog prijatelja pođe za Grčku da raščisti tu nepriliku. Pre nego što će se ukrcati na brod sa koga nikada neće izaći, javio se Tinki i tom prilikom rekao: “Putujem danas. Da se oprostimo… ja bih sebe kaznio smrću što sam u ovim prilikama poverovao drugima.”


      Istog dana u zoru, brod “Italija” je potonuo, a sa njim i pesnik “Utopljenih duša”. I na taj način sopstvenom sudbinom potvrdio je istinitost svojih pesama.


      “Možda spava sa očima izvan svakog zla,
      Izvan stvari, iluzija, izvan života,
      I s njom spava, neviđena, njena lepota;
      Možda živi i doći će posle ovog sna.
      Možda spava sa očima izvan svakog zla.”




      volimo.jpg

     

    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.44.29 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 21.05.35 CEST

     

    Srce književnosti zatreperi pred ukoričenim mislima nobelovca Ive Andrića. Avantura koju nam Andrić nudi svojim jednostavno upakovanim genijalno britkim, smislenim rečenicama navodi da povazdan govorimo samo o tome. Ovoga puta snop interesovanja pada na najintimniji deo Andrićevog života, na komad obavijen svilenkastim, ljubavnim materijalima. Andrićeva karijera, ponekad je uspela da baci u senku njegov emotivni život, a najveća istina je da je on zapravo imao samo dve ljubavi: pisanje i “ženu koje više nema” – Milicu.

     

    Ivo Andrić je imao naviku da se požali na svoje zdravlje, problem sa izdavačima, ali i na usamljenost koju je osećao. Svedočanstva o osećanjima koja su izvesne dame negovale prema nobelovcu Ivi Andriću, nisu postojala, što ukazuje da ih je po prijemu odmah uništavao. To potvrđuju sačuvana pisma koja je on slao svojoj Milici dok je još bila udata. Pisma koja joj je slao, sve do njene smrti, potpisivao je sa “Mandarin”.

     

    Nesvakidašnje tajanstveno, suzdržano, elegantno, ozbiljno i distancirano biće, kao što je bio Ivo Andrić, sudeći po ljubavnoj istoriji umeo je da bude nežan, privržen, strpljiv i da se izbori za ono što želi čak i ako neko stoji između. Žena koja je uspela da magijom privlačnosti ukrade poglede i srce Ive Andrića bila je udata. Trougao ljubavi unosi posebnu buru u Andrićev život. Beograd u vreme okupacije, u ulici Prizrenskoj, krio je tajnu ljubav sa Milicom Babić-Jovanović, čiji je muž nakon službe u Berlinu mobilisan i poslat u nemačko zarobljeništvo. Te prilike otvorile su vrata za slobodno viđanje zaljubljenog para.

     

    Račun se plaća noću na dugim poljima nesanice

     

    Rizične ljubavne priče po svemu sudeći mogle su se lako prišiti za Ivu Andrića. Postoji priča da je i supruga njegovog kuma, Gustava Krkleca, bila predmet interesovanja i požude, ubrzo se situacija zakomplikovala kada je stvar otkrivena i to povlači određene sankcije za književnika, masona, ambasadora Ivu Andrića. Kada mu je na prepad kum Gustav uleteo u kancelariju, zapitavši Andrića šta se tu dogodilo, reakcija koja je usledila svojstvena je vrhunski hladnim ljudima, dobro pozicioniranim u svom kosmosu. Kada je stigla kafa koju je poručio, Andrić odgovara na postavljeno pitanje svog kuma:

     

    “Gusti, znaš, to je ovako bilo. Rominjala je neka kišica, pa tako, onda se i to desilo.”
    Andrićev kum, njegovo neverstvo prijavljuje masonskoj loži “Preporođaj” kojoj su obojica pripadali, a loža onda skida “kecelju” Andriću.

     

    Ali vratimo se na ženu koja je istinski bila najveće utočište, inspirativni pogon i zvezdana vasiona Andrićeve ljubavi – Milicu Babić.

     

    Na prvom spratu zgrade u Prizrenskoj ulici, na balkonu Ivo Andrić je sedeo, na krilu držao svesku i pomno beležio svoje nabujale misli, da ne odbegnu u zaborav. Milica ga je svakodnevno posećivala, važila je za lepu ženu, na njenu adresu odlazi posveta za priču “Jelena, žena koje nema”.

     

    Znatiželjni posmatrači i sakupljači intimnih začina za trač jela, definisali su ih kao lep i skladan par koji se najčešće mogao videti za vreme večere u Klubu književnika.

     

    Venčali su se u septembru 1958. godine, Milica je tad već postala udovica i radila je kao kostimograf u Narodnom pozorištu. Ivo Andrić je tada imao 66 godina, tolike godine čekao je samo jednu ženu i smrt njenog supruga. Ova postavka ljubavnih teza i ne bi bila tako nemoguća, da se nisu pojavile insinuacije da je svaki podatak iz ove ljubavne priče potpuno lažiran. Elem svi izvori ukazuju da je nedodirljivi književni vladar ipak bio satkan od krvi, mesa, nagona, želja i receptora za ljubav.

     

    Istorijska vest o Nobelovoj nagradi zatekla je Ivu Andrića i tada već njegovu suprugu Milicu u domu, gde su zajedno nazdravili u prisustvu kamera koje su taj trenutak ukrale i poslale u večnost.

     

    Raskošna kraljevskoplava haljina, sa crnom mašnom u kosi, ponosno je išla uz svog Ivu dvoranom dok ih je orkestar pratio sevdalinkom “Kad ja podoh na Bembašu”.

     

    Bio jednom jedan Ivo Andrić očaran ženom Milicom i svako sećanje na ovu ljubav znači da život za njih još nije završen.

     

    “Tako me u zamasima koji obeznanjuju nosi ta vasionska ljuljaška od jedne savršene sreće do druge, od Jeleninog i mog prisustva do nestanka i nas i svega sa nama u sreći opšteg postojanja.” – ove reči posvetio je svojoj voljenoj Milici.

     

     

     

    volimo.jpg


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.44.25 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 21.07.05 CEST



    Oniži rastom, a veliki dušom, dostojanstven i uvek brižljivo negovane brade, socijalista koji se družio sa radikalima i naprednjacima, začetnik seoske realistične pripovetke – Milovan Glišić. U svojim delima je iznosio sve ono što mu je dušu pritiskalo u malenim mestima, kakvo je selo kraj Valjeva iz kog je potekao sredinom XIX veka. Filozofiju je studirao u Beogradu, gde je i živeo sirotinjskim životom u iznajmljenoj sobici sa voljenom sestrom Stankom. Veliku školu nikada nije završio. Radio je kao pomoćnik urednika “Srpskih novina”, ali je i nasledio radna mesta nekih velikih imena, kao što su mesto korektora Državne štamparije nakon odlaska Đure Jakšića, dramaturg Narodnog pozorišta posle Zmajevog napuštanja prestonice. Ti poslovi su Milovanu napokon mogli da obezbede normalan život i samim tim mogućnost da stvori porodicu.

     

    Od 1879. neprestano piše i objavljuje dela. Neumoran je u kritikovanju svih onih zelenaša, činovnika i kaišara koji zarađuju na seljačkoj muci, ismejava loše strane našeg društva, praznoverje, duhove, veštice, utvare, vampire… Usred tog zalaganja i svakodnevnog pisanja, pronalazi i vremena da se oženi. Izabranica njegovog srca je mlada Kosara, ćerka Jelene i Nikole Stefanovića. Venčali su se 20. maja 1882. godine, Milovanu je bilo 35 godina.

     

    Međutim, sreću u ovom braku nije pronašao. Kosara je bila bogata naslednica, ćerka mezimica i ponašala se u skladu sa tim. Želela je život na visokoj nozi, tražila je najskuplje kuće na najboljim lokacijama u gradu, pranje rublja i peglanje je vršeno izvan kuće, naravno od strane drugih ljudi, a ono što je Milovanu najteže padalo – kuhinja je bila gotovo netaknuta, hrana je donošena iz kafane. I to ne po jedno jelo za svaki obed, već po nekoliko različitih kako bi gospođa mogla da bira. A mimo tih obroka, kupovani su najskuplji artikli, poput švajcarskog sira, ajvara i piva u flašama. Zbog ovakvog načina života, Milovan je morao danonoćno da radi i da se zadužuje. Da ne govorimo o putovanjima u inostranstvo, boravcima u banjama i sl. Pa kom muškarcu to ne bi prekipelo? Brak je potrajao kratkih, a Milovanu i te kako dugih, pet godina. Aprila 1887. godine Kosara je otišla iz kuće, a nedugo zatim bračni par je i zvanično bio razveden.

     

    Sveže razveden, još uvek u najboljim godinama, Glišić je imao vremena za kafanu, drugujući sa Jankom Veselinovićem, Radojem Domanovićem i dr. Često je plaćao cehove, a ponekad i sam bio švorc. Kada zaradi novca, plaćao je dugove i račune, pa bežao u prirodu. Kao da je želeo da pobegne od sveta koji ga je okruživao i tužno podsećao na loša iskustva. Mnogo je priča ostalo o pokušaju Glišićevom da svoje drugare okrene prirodi, kao i onih u kojima je opisan njihov trud da Milovanu kupe odgovarajuće odelo. Pantalone su mu nekako uvek bivale duže. Mnoge su šale nastale upravo na ovaj račun, a Milovan je nekako uvek umeo da ih prihvati sa osmehom. Pa i sam je tolike ismejao u svojim pripovetkama, ne bi bilo zanimljivo kada neko njemu to ne bi učinio.

     

    Kao i mnogi u to vreme, penzionisan je iz političkih razloga, 1898. godine, da bi dve godine kasnije bio vraćen na mesto pomoćnika upravnika Narodne biblioteke u Beogradu. Kako se starost približavala sve ređe se čulo za ime Milovana Glišića. Jovan Skerlić ga nije zaboravio, u obimnoj studiji odao mu je priznanje i podsetio na: “jednog malog, sveg u bradi obraslog gospodina u dramaturškoj loži, koji se na predstavama francuskih vodvilja slatko smejao, dajući komandu za smejanje, koje je zaražljivo padalo u parter i dizalo se u galerije”.

     

    Iako je malo radio na pripoveci, mnogo je prevodio. Uvodio je naše čitaoce u čarobni svet ruske književnosti, kao i u svet francuske literature. Živeo je sam samcit u hotelu “Nacional” kod Kalemegdana. Kao da je ceo život nosio pečat tog nesrećnog braka i kao da nije mogao da pronađe svoju srodnu dušu. I u restoranu je bivao sam, bez svojih drugara koji su mahom poumirali ili ležali bolesni, da bi i njega naposletku savladao kašalj i grudobolja. U hotelskoj sobi je provodio i svoje bolne dane, a lečila ga je njegova voljena sestra Stanka. Čim mu je bilo malo bolje, otputovao je u Dubrovnik, najlepši grad na Jadranu. Kao da je predosećao da će mu to proleće biti poslednje, koristio ga je maksimalno u gradu gde mnoge ljubavi počinju, ljubavi koje on nikada u svom životu nije imao.

     

    Umro je jednog olujnog jutra 1908. godine u 62. godini. Sačuvana je fotografija sa te sahrane na kojoj se vidi mnoštvo naroda, zastave koje se vijore, a od najbližih uz njegov les nalazila se samo sestra Stana, njegov verni drug tokom čitavog života.

     

    Lola Radosavljević – bavi se jezikom, književnost nosi u srcu, a osmeh na licu. Hrabro ide kroz život, čuva večito dete u sebi, ruku pod ruku sa Mikom i njegovom parolom “Dok drugi objašnjavaju život, ti mahni rukom i odživi ga!”

     


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.44.21 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 21.08.45 CEST



    Književna vila koja je stihove nizala u niske bisera, krišom nam poturala pod nos ljubavne reči koje su nam se večno urezale u mislima – “Ne, nemoj mi prići… sreća je lepa samo dok se čeka”, bila je Desanka Maksimović. Rođena je 16. maja 1898. u Rabrovici, nedaleko od Valjeva, bila je pesnikinja moći kakva se ne sreće, profesorka književnosti i član Srpske akademije nauka i umetnosti. Jedan deo svog života provela je živeći na selu, tu dolazi u dodir sa mentalitetom svog naroda kakav je u većini slučajeva, spoznaje “seljaštvo”. Svoj stvaralački izražaj bojila je nijansama socijalnog, ljubavnog, kulturnog, zrelost u svom izražaju postiže veoma lagano upijajući svaki izdisaj svog okruženja, zaljubljujući se ne u muške kreacije koje su hodale pokraj nje, već u sve iz čega isijava ljubav – cvet, zemlju, pravdu, zaljubljenost, čekanje, strepnju. Molila je ljude da budu verni sebi, svojim mislima i osećanjima. Ulicama je šetala žena, pesnikinja, ideal, “živi spomenik” sa ešarpom, kosom smotanom u punđu, šeširom, uredna finoća ukrašena osmehom Monalize. Žene kao važna karika intelektualnih, umetničkih krugova u tom vremenu bile su retkost.

     

    Njeno stvaralaštvo graniči se sa neverovatnim, opstajalo je u različitim društveno-kulturnim okolnostima, sedam decenija bez predaha bila je krojač odela stvarnosti u kojoj je disala opori, zagušljivi vazduh života i istorije svoga naroda i dodavala mu je miris najfinije ljubavi.

     

    U maju se ljubav čuje u glasu, čeka se sreća

     

    Ljubav je za Desanku bila učiteljica duha, večno nadahnuće, inspiracija i poriv u pripremi najlepših književnih jela. Kada se odškrinu vrata njenog ljubavnog života, s početka se začuje muk praznih prostorija, a potom se koračajući napred naiđe na kratke podatke: avgusta 1933. godine Desanka Maksimović postala je supruga Sergeja Slastikova, koji je bio glumac i pesnik. Upirala je u ljude prst dobrote, podsećala ih na esenciju ljudskog postojanja, kroz papir na kome su ležale najlepše ljubavne reči mogla se nazreti duša kakvu je samo pesnikinja Desanka Maksimović imala, zato je i za života uživala obožavanje, istinsko poštovanje i divljenje od strane svojih čitalaca. Biološku decu nikada nije imala, kažu da je sav njen porod bio književni. Pesme su izrastale u njenu decu. Govorili su da je njeno srce bilo prozor otvoren da svako kroz njega može da uđe, da zaviri i da postane deo nje. Ponuda njenog stvaralaštva je bezgranična i bezuslovna, baš kao i ljubav, pomilovanje, strepnja o kojoj stvara najlepše melodije srca. Od lika Desanke Maksimović stvorio se mit savršenstva, ona je bila nalik svetice. Držala se striktnih propisa jednostavnosti i razumljivosti, nametnutih postavki stvari da je ženi zadato kakva će biti kako bi zavrednila poštovanje i naklonost u muškom svetu u kakvom je i sama Desanka opstajala i stvarala. Heroina vremena u kome je rat odzvanjao, u kome su se dizale pobune, vodile sumanute bitke, Desanka je potpuno izolovano tražila pomilovanje za za careve i robijaše, ljude i žene, zovine svirale, za svačiju zabludu tužnu, hrabrost usamljenu i izlišnu.

     

    “Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
    ne ostavljaj me nikad samu
    kad neko svira.” – Drhtavost ovog stiha pulsira na rubu usana zaljubljene duše.

     

    Njene reči bogate su suptilnim umiljavanjem dušama koje čežnu za ljubavlju, razumevanjem, utočištem.

     

    “Da u meni cela nežna plima
    Reči nerečeni;
    Da bih srce mogla poklanjati svima,
    I da opet mnogo ostane ga meni.”

     

    Ljubav je sveprisutna, bujna i uzvišena, a istinska telesna ljubav Desanke prema svom muškarcu tako je ušuškana, skrivena, nedostupna za znatiželjne tragače.

     

    “U maju, nad srcem kad su mi se nagle,
    Suđenice vile nisu umele
    Od ludosti da mi ga spasu.
    U proleće, u proleće ja zavoleh
    Senke u nečijem glasu.”

     

    Svaki njen stih daje nam za pravo da naslutimo da je volela, čeznula, tražila, čekala, osluškivala ljubav u glasu i tražila je u proleću, kamenčiću, pogledu, čekanju.

     

    “Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?

     

    Iz daleka samo sve k’o zvezda sja;

     

    Iz daleka samo divimo se svemu.

     

    Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva.”

     

    U kasne sate 90. godine života, njena dva oka zauvek su usnila i ostavila iza sebe kosmos satkan od pesama večnog roka trajanja.

     


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.44.17 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 21.10.11 CEST



    Usamljen i bolešljiv, produhovljena lica i brižljivo negovane brade, očiju iz kojih je goreo plam, Laza Lazarević je sa samo devet pripovedaka zauzeo veoma važno mesto u srpskoj književnosti. Rođeni Šapčanin, odrastao je u trgovačkoj porodici i kući prepunoj knjiga, a često je njihov dom posećivao nadaleko čuveni Vuk Karadžić. Gimnaziju je završio u Šapcu, a onda na dalje školovanje otišao u Beograd, gde je živeo kod zeta Milorada Šapčanina, književnika i tadašnjeg upravnika Narodnog pozorišta.

     

    U tim školskim danima Laza nije spoznao čari prve ljubavi. Kako je pisao njegov pobratim Kosta N. Hristić, studenti Velike škole nisu imali kontakta sa devojkama. One su posle osnovne škole išle u Institute isključivo za devojke, a po gradu su se uvek šetale u društvu služavke ili nekog rođaka. I da je postojala neka simpatija, vrlo je verovatno da sramežljivi Laza ne bi imao hrabrosti da joj priđe. Tako da je prvu ljubav spoznao tek u Berlinu, kada je nakon mnogo peripetija uspeo da upiše medicinu u ovom nemačkom gradu. Prava nikada nije voleo, studirao ih je tek tako, da bi ih završio. Oduvek je želeo da postane “gospodin doktor”.

     

    U Berlinu je vodio skroman studentski život, jedina pokretačka snaga bila su mu sećanja na majku i sestre, čak ga ni narušeno zdravstveno stanje nije pokolebalo u odluci da postane lekar. Tih godina, u dalekoj Nemačkoj, rodila se ljubav. Bio je oktobar 1873. godine. Prvu ljubav je upoznao u kući u kojoj je stanovao, a idilu koju je živeo tih dana u obliku trinaest pisama pretočio je u svoju prvu pripovetku – “Švabica”. Sav u ljubavnom zanosu, pisao je: “Pratim je na klaviru, kad peva; dodajem joj igle, kad ispadnu; ogrćem joj kabanicu, kad pođe u šetnju.” Tako je pomenuta pripovetka postala prvi ljubavni roman u srpskoj književnosti.

     

    Švabica, po imenu Ana Gutjar, potpuno je zaposela srce mladog Laze. Kada bi bila odsutna, bolovao je i iz sobe nije izlazio. Kada bi bila u kući, čitav Lazin život se vrteo oko nje. Zimske noći su provodili u trpezariji, gledajući se i razmenjujući misli i osećanja. Sve o ljubavnom životu ovog velikog pripovedača možemo pronaći u njegovoj svojevrsnoj autobiografiji, pomenutoj “Švabici”.

     

    Spram ljubavne idile, bio je problem sa novcem… Išao je bez zimskog kaputa, pa je bio prinuđen da proda neke svoje vrednosti koje su mu ostale i kupi jedan, ali i izvede Anu u “špacirung”. Šetnje dvoje mladih, poljupci i ljubav, grejali su te zime mladog Lazu, više nego ijedan kaput koji bi nosio. Međutim, ta ljubav je bila osuđena na nesrećan kraj. Lazu su čekali u rodnom Šapcu. Bio je jedino muško dete, a pošto je rano ostao bez oca, sve oči bile su uprte u njega. Stoga je rastanak sa Anom bio neminovan. O tome piše sledeće: ”Ona me je gledala, bleda kao jaka na košulji: – To je sve tako neočekivano, da ja ne znam šta da ti kažem. Ja neću sažaljenja. Ti si… vi ste slobodni!” Jovan Skerlić će tri decenije kasnije, još uvek ljut na Lazin izbor, pisati: “Bilo je očekivati da će taj oslobođeni duh, budući lekar, moderan čovek, ići za svojom glavom i za svojim srcem. Ali ne! Duhovna pokornost, tradicija je jača, i on će pognuti glavu pred apstrakcijom porodice.”

     

    Vratio se u Šabac, učestvovao u srpsko-turskom ratu, sa narodnom vojskom ušao u Niš, a onda se opet obreo u Berlinu i to ni manje ni više nego u stanu u kome je nekada živela njegova voljena Ana. Sudbina se opet poigrava sa mladim Lazom. Tu završava studije i postaje “doktor celokupnog lekarstva”. Vraća se u rodnu Srbiju, dobija posao u Beogradu i čvrsto rešava da zasnuje porodični dom. Izbor je pao na Poleksiju – Polu, kćerku državnika Nikole Hristića, sestra pobratima Koste. Venčanje se održalo 22. maja 1881. godine, a Laza je čak i u tom času u mislima čuvao dragu mu Švabicu. Možda je ljubav poklonio Ani, ali je u Poli pronašao odanu prijateljicu koja je u njihov dom unela spokoj i sigurnost. Napravili su kuću prekoputa kafane “Dva goluba”, a tu su im se i deca rodila: Milorad, Anđelija, Kuzman i Vladan.

     

    Lečio je druge, a sam bolovao. U srpsko-bugarskom ratu se namučio, vidao je ranjenike, a sa svojim zdravljem kuburio. Međutim, nijedno zrno ga nije okrznulo. Živ se vratio u Beograd svojoj Poli. A tu, u glavnom gradu, bio je, kako su ga onda zvali, “sirotinjska majka”. Besplatno je pregledao one najsiromašnije, pa im je čak i novac za lekove davao. Toliko je veliki čovek bio. Dobio je čin sanitetskog pukovnika u penziji, postao je član Glavnog sanitetskog saveta, redovni član Srpskog učenog društva, dopisni član Srpske kraljevske akademije, pa čak i lični lekar kralja Milana.

     

    Sa suprugom Polom je pronašao sreću koja mu se nije osmehnula sa voljenom Anom, ali ih je na porodičnom polju pratila crna kob. Kuzman i Vladan su kao mali umrli od tuberkuloze, a zatim je Lazu i majka napustila. Na kraju, i četrdesetogodišnjeg Lazu savlada “grudobolja”. Poslednje leto, 1890, proveo je u hladovini svoje bujne bašte. Jesen je dočekao bolestan, a jedino što ga je obradovalo bilo je priznanje Akademije, kada je sa Simom Matavuljem podelio prvu nagradu za najbolju pripovetku.

     

    U podne 10. januara 1891. rekao je svojoj dragoj Poleksiji: “Putovaćemo u osam i po!”. Kada je preminuo kazaljke na satu pokazivale su osam i tri četvrtine. Ostaje nam da se nadamo da je negde u drugom svetu konačno bio srećan sa svojom velikom ljubavi, Švabicom Anom, i da su nastavili tamo gde ih je život surovo prekinuo.




    volimo.jpg


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.44.12 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 21.11.40 CEST

     

    Velikan srpske književnosti, Bora Stanković, spada u one pisce koji su svoj život, sa svim tamnim i svetlim stranama, prenosili na papir. Njegovi romani i pripovetke imaju i te kako autobiografskog u sebi.

     

    U pripovetkama, od kojih je najlepša “Uvela ruža”, opisivao je svoju prvu ljubav, komšinicu Pasu. Kako je sama lepotica godinama kasnije pričala, Bora ju je čuvao, pazio, cvećem ukrašavao kosu… nikome nije dao da joj priđe, njenoj majci je govorio da je čuva, dok on završi školu. Međutim, prva ljubav slavnog pisca završila se kako se obično i završavaju te prve ljubavi – nesrećno. Pasina majka nije htela za zeta činovnika, jer oni lutaju iz grada u grad. Nekadašnja lepotica pod naletom starosti pretvorila se, baš kao i u pripoveci, u uvelu ružu. Ostali su prijatelji, pa je Bora sa svojom suprugom često znao da joj dođe u goste. Jednom prilikom mu je prebacila što ju je “metnuo u knjige”. A on joj je na to odgovorio: “Ej, mori, samo na dobru ovcu se tura zvono!”

     

    "Opet sam te snevao! Kako žalim što san ode, te i ti s njime! Kako bih voleo da to ne beše samo san, san i ništa više. Ali hvala i snu. Slađe je snevati negoli zbilju gledati i gušiti se od navrelih osećaja, uspomena, i teška, hladna, samotna života... Da, slađi je san, san detinjstva i mladosti..."

     

    U vreme Borinih gimnazijskih dana, čuvena Koštana je zaludela celo Vranje. Ni stari ni mladi nisu joj odoleli. A najviše je uz njenu pesmu lumpovao i novcem je darivao gazda Mitke Stajić. Mladi Bora je sve posmatrao razrogačenih očiju i upijao svaku reč i svaki zvuk, da bi nekoliko godina kasnije sve to verno preneo na papir i stvorio svoje najpoznatije delo “Koštana”. Po završetku studija, Skerlićeve pozitivne kritike ovog dela, kao i zbirke pripovedaka, obezbedili su mu mesto u književnoj eliti. Dane je provodio sa Jankom Veselinovićem, Radojem Domanovićem, Stevanom Sremcom… sve samim velikim imenima domaće književnosti, ali i beogradske boemije.

     

    I baš u to vreme vrtoglavog uspeha, desila mu se ljubav, najveća od svih. Dok je šetao Ulicom kralja Milana, zastao je kraj fotografske radnje i u moru izloženih fotografija zagledao se u jednu koja je prikazivala devojku obučenu u mornarsko odelo. Toliko je bio opčinjen da je još nekoliko puta prošao pored radnje, ne bi li se nagledao. A kako to obično biva kada su dvoje suđeni jedno drugom, iste večeri na maskenbalu slučajno su se sreli. Malo je reći da se zbunio, nije mogao da poveruje svojim očima! A i ko bi? Sreća te se pribrao, prišao devojci i sve joj objasnio. Ni ona nije ostala ravnodušna. Ta lepa misteriozna devojka, sada je dobila i ime – Angelina Milutinović.

     

    I sami su shvatili da je sudbina na njihovoj strani, pa nisu mnogo čekali. Venčali su se 9. juna 1902. godine i ubrzo dobili tri kćerke: Desanku, Stanku i Ružicu.

     

    Uporedo sa uspehom na književnom polju, u službenoj karijeri nije imao sreće. Od carinika, preko poreznika do kontrolora, dok konačno, pred kraj karijere, nije dogurao do činovnika Ministarstva prosvete. I sa tako skromnom platom, morao je da se kući, jer mu je dosadilo seljakanje. U Vršačkoj ulici u Beogradu kupio je staru kuću i prepravio je “po vranjanski”. U podrumu burad sa vinom, u kući sobica za rad. U njoj je pisao do iznemoglosti, palio cigaretu na cigaretu, pio samo kafu, a posle završenog posla izlazio umoran, ali sa smeškom na licu. Tu je nastala i konačna verzija romana “Nečista krv”. Kako je Borina kćerka Stana kasnije pričala, Angelina mu je pomagala, najmanje dva ili tri puta je prepisivala ovo veliko delo.

     

    Posle Prvog svetskog rata, često je posećivao zavičajne krajeve. O tome njegova kćerka kaže: “Leta smo provodili u Vranjskoj Banji. Koštana je još bila živa, ali nije pevala. Pevale su druge. Tata je opisivao pesmu, dert, ali je bio povučen, ćutljiv. U društvu je najmanje govorio.”

     

    Tada, tih posleratnih godina, Bora je odlučio da se vrati u svoj rodni grad – Vranje. Od opštine je dobio plac na najlepšem mestu. Započeo je gradnju kuće, ali je nikada nije završio. Smrt je bila brža. Imao je 51 godinu. Ostala je Angelina da sanja zajednički nedosanjan san i da čuva uspomenu na četvrt veka koje su Bora i ona proživeli zajedno.



    ljubav.jpg


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.44.08 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 21.14.40 CEST

     

    Jovan Jovanović, Zmaj Jova ili jednostavno Čika Jova, kako smo ga od milošte zvali kad smo bili deca, bio je uspešan u mnogim oblastima. Učen i čovek od pera, sklapao je stihove, sastavljao zbirke, uređivao časopise, a s druge strane bio odličan u svom lekarskom pozivu, kao i u bavljenju politikom. Pored svega toga, bio je čovek velikog srca za sve ljude koje je poznavao, a stihovima se branio od nesreće koja ga je pogodila i svih zala ovoga sveta. Njegove zbirke “Đulići” i “Đulići uveoci” ostali su kao jedini svedok prevelike sreće i još veće nesreće koju je spoznao za života Jova Zmaj. Kao i Ruža, devojka kojoj je sam izmislio ime i posvetio joj svoje natrajnije i najlepše stihove.

     

    Susret dvoje mladih odigrao se kada je Jovan već bio diplomirani pravnik u kasnim dvadesetim. Naime, njegova sestra od tetke, Pava Nešković, razbolela se, a negovala ju je ni manje ni više nego buduća Jovina ljuba, mlada Eufrosina. Prilikom jedne posete sestri, devojče zapade pesniku za oko, te ovaj učesta sa posetama više zbog nje, nego zbog same bolesnice.

     

    Kako ga još od detinjstva prati jedna nezahvalna osobina – stidljivost, mladi poeta se ne usuđuje da razgovara sa Eufrosinom. Posmatra je iz prikrajka, a osećanja pretače u pesmu. Međutim, ni u pesmi nema hrabrosti da se obrati direktno njoj koja je “anđeo po duši, anđeo po liku”, već nežne stihove upućuje bolesnoj sestri u kojima daje tek naznake zbivanja koje se odigravaju u njegovom srcu.

     

    Ni pesma ih nije spojila. A što ne spoji pesma, združiće pisma. Jovan joj piše otkrivajući svoja osećanja i pritom je naziva Ružom, poput najlepšeg mirišljavog cveta.

     

    Mladi poeta

     

    “Mila gospođice Ružo,
    uvek sam se čudio kad je ko pisao pismo tamo gde bi se rečima izraziti mogao; sad vidim da nisam imao pravo. Sad najbolje vidim da ima stvari, koje se ni rečima ni pismom dovoljno kazati ne dadu, a zatajiti, prećutati, nikako. Vi čitajući sad ovo pismo ili ste se namrgodili ili – ili ste se možda malo zastideli osećajući da vam sasvim nepovoljno nije. Ako se mrgodite, derite pismo taki; molim Vas nemojte dalje čitati, – što i da znate gde pomoći ne možete, – poderite ga taki, pa zaboravite, da ste ga ikad dobili, – zaboravite sasvim, – Vi ćete lako – a ja kako uzmogu. Ali ako poderali niste, ako ste (ne samo iz ljubopitstva) i na ovu stranu prešli, to sedite pa mi napišite da li je Ružino srce sasvim njeno, pa ako je – i ako ja Ruži sasvim nemio nisam, ako bih mogao i miliji biti, to mi šaljite brzo to nekoliko reči, da ih poljubim onako, kako se samo evanđelje ljubi…
    …Budite mi zdravi, – sam se čudim od kud sam nehotice pismo ovo poljubio.”

     

    Čim je pismo poslao poštom, otišao je nakratko iz Novog Sada, kako ne bi bio pod istim nebom dok voljena devojka bude čitala reči njegovog srca. Po povratku ga je dočekao odgovor:

     

    “Poštovani gospodine,
    Kad sam Vaše pismo primila, nisam znala jesam li budna ili mi je na snu došlo. Dugo sam se mučila, oću li detinju dužnost prestupiti i bez materinog znanja želju Vam ispuniti, najposle odvažim se uveriti Vas da je srce još sasvim moje, da čije bi bilo, kad sve dosad nisam znala da se može kome pokloniti, slušala sam više puta al’ osećala i verovala nisam.
    Ruža”

     

    Ovim pismima, kao i pesmom koju je posvetio sestri započeo je Jovin poetski ciklus “Đulići”, ali i najsrećniji deo njegovog života.

     

    Ruža i Jova su se venčali na Svetog Savu 1862. godine, a veselju je prisustvovao mnogi učen svet tog doba: kum Jovan Đorđević, Svetozar Miletić, Jakov Ignjatović… Tada počinje najlepše doba u životu ovog tužnog poete. U časopisima i novinama izlaze pesme iz “Đulića” – “Kaži mi, kaži, kako da te zovem!”, “Tijo, noći, moje sunce spava”, “Zaspala si, a ja budan”…

     

    Ubrzo na svet donose sina prvenca Mirka, a naredne godine se porodično sele u Peštu, gde pored posla, Jovan odlučuje da upiše studije medicine. Iz Pešte pokreće i novine “Zmaj”, te otud potiče i nadimak koji je pridodao svom imenu. U narednih sedam godina završava medicinu i vraća se u rodni grad, gde otvara ordinaciju, a zatim se seli u Pančevo.

     

    Uspeh u poslu nije pratila sreća na porodičnom planu. Sin Mirko umire u trećoj godini, a ćerka Tijana živi svega tri meseca. Crno nebo se nadvilo nad život poznatog pesnika. Treće dete, Sava, raduje roditelje svega nedelju dana, a četvrto, Jug, umire odmah po rođenju. Jovina draga Ruža nije izdržala, majčino srce je prepuklo za decom. Umrla je aprila 1872. godine. U tužnoj povorci korača sada već sedokosi Zmaj noseći u naručju malenu bebu od dva meseca. Međutim, ni to peto dete, tatina mezimica Smilja, nije dugo izdržala. Umire u drugoj godini života.

     

    Može li veća nesreća snaći jednog čoveka. Grob do groba, dete do deteta i među njima voljena Ruža. Pravi im spomen zbirkom pesama “Đulići uveoci”:

     

    “Pođem, klecnem, idem, zastajavam,

     

    Šetalicu satu zadržavam;

     

    Jurim, bežim, ka očajnik kleti:

     

    Zborim reči, reči bez pameti:

     

    “Ne sme nam umreti!”

     

    Vičem Bogu: Ona je još mlada!

     

    Vičem pravdi: Ona se još nada!

     

    Anđelima: Vi joj srca znate!

     

    Vičem zemlji: Ona nije za te!”

     

    "Đulići" i "Đulići uveoci" čuvaju svu ljubav i tugu koje su ispunile pesnikov život

     

    Tada se okreće i svojoj deci, ali i svoj deci sveta i više no ikad piše dečju poeziju. Izgubivši svoju, sva deca su postala njegova. Od tog trenutka je živeo i disao za njih. Njima je pokrenuo i časopis “Neven”, uređivao “Kolarac”, “Žižu” i još mnoge druge.

     

    Nakon Ružine smrti, maloj Smiljki je uzeo dadilju, udovicu Mariju Kostić, a kada je i Smiljku izgubio, u kuću dovodi Marijine dve ćerke, Macu i Anku, i prihvata ih kao svoju decu. Sa novoosnovanom porodicom seli se u Beograd gde obavlja privatnu lekarsku praksu i postaje dramaturg Narodnog pozorišta. Nekoliko godina kasnije, po prelasku u Zagreb Jova dovršava “Snohvatice”, stanuje blizu Pozorišta, kako bi poćerke mogle da uče glumu. Međutim, kao da se život zaverio protiv Jove, jedna za drugom umiru Maca i Anka, a skrhan i slomljen stari pesnik vraća se u svoju Vojvodinu, u Sremsku Kamenicu.

     

    Tugu je utapao u radu, prevodio Getea (Johann Wolfgang von Goethe) i Puškina (Александр Сергеевич Пушкин), pisao za “Neven”, izdao “Devesilje”… A onda je jedne noći 1904. godine, pri radu za “Neven”, zaspao i umro u snu. Sahrani je prisustvovalo mnogo tužnog sveta, oplakujući njegovu smrt isto koliko i tragičan život koji je vodio. Janko Veselinović je uzeo grudu zemlje, poljubio je i spustio na kovčeg. Kako su tadašnje novine pisale, tim dirljivim gestom je izmamio više suza nego što su to činili mnogi besednici.

     

    Zmaj je otišao u naručje svojoj Ruži i miloj dečici kako bi nastavili san koji im je život na silu prekinuo.

     

     

    ljubav.jpg


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.44.04 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 21.16.28 CEST

     

    Filozofija ljubavi kroz prizmu britkog uma koji je znao koliko reč može biti ubilačka.

     

    “Ubi me prejaka reč” – epitaf večnosti nekoga ko je za samo 27 godina života uzburkao zaparložene sokake osrednjosti i tragično postao mit sveta pesnika.
    Boem u ruhu poete, često je bio dirigent tuča i svađa, gonio ga vrag svađalice, koji je na nišanu držao samo centralne ličnosti tog vremena.

     

    Ljubavna istorija nedokučivog Branka Miljkovića počela je rano, sa svega petnaest godina, zaljubio se u Nišlijku, lepoticu koju nikada nije upoznao. Pisao joj je pisma, koja su obelodanjena, tek kada je njena kosa uveliko uspavala pigment, a Branko bio deo neke druge planete, daleko od ovog zgarišta borbe.

     

    Zaljubljivao se lako, prepuštao se tom osećaju, voleo je ljubav i njene čestice u univerzumu stvaranja. Svaki pokušaj približavanja toj misaonoj gromadi, završavao se malaksalošću volje da nađe ključ shvatanja. Opisivali su ga kao lepog, ali nesrećnog džentlmena.

     

    “- Bar pola svetske poezije je napisano zato što neko nije imao hrabrosti da nekome izjavi ljubav – rekao je Miljković svojoj Veri.

     

    - Branko, mi smo samo prijatelji i uvek ćemo to i ostati.

     

    - Pesnici nemaju prijatelja. Ili su voljeni ili su mrtvi.

     

    - Moram da idem — reče Vera i uđe unutra. Branko se zagleda u noć.”

     

    Enigma poezije, ljubavnu agoniju spoznaje u trenutku kada je saznao da je žena, magnet njegove neizmerne ljubavi zaljubljena u njegovog slavnog kolegu pesnika. Poraz neuzvraćene ljubavi u Branku je oživeo demone depresivnosti, odbacio je sva svoja dela, bezdušno se odrekao onoga što je “naškrabao”.

     

    U svojim pismima prijateljima, otkrivao je svoj ljubavni jad i nakon toga je brzo, zauvek odlutao u tamu koja ga je gonila i prizivala. Ljubav je imala počasno mesto u njegovoj poetskoj rezidenciji, ali nešto je navalentno želelo da poremeti tok njegove inspiracije, smrt se pretvorila u Brankovu senku.

     

    “Moja nesreća nije puki ljubavni jad… Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Sada moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored Nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Tek sa Njom ja sam postao pesnik. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Izgubivši Nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ako prestanem da mislim o Njoj, počeću da mislim o smrti.”

     

    Potamnele misli neuzvraćene ljubavi rojile su se Brankovim svemirom i uzrokovale buru koja će ga zbrisati sa lica zemlje: “Na obične reči više nemam pravo. U tuđem smo srcu svoje srce čuli. Usamljenost je niskost. Gospo moja, bije svako u svom mraku izgubljene bitke.”

     

    Nekada se snovi pretvore u košmar buđenja. Zauvek izgubljena ljubav krije se u redovima Brankovih stihova, pesme “Uzalud je budim”:

     

    “Budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
    Budim je mada je to uzaludnije nego dozivati pticu zauvek sletelu.
    Sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
    Uzalud, uzalud, uzalud, uzalud je budim
    Jer će se probuditi drugačija i nova.”

     

    Pesma “Za moj 27. rođendan” nije dobila svoj starosni nastavak, Branko je pronađen obešen kaišem za nejako stablo.



    ljubavna.jpg


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.43.58 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 21.18.16 CEST

     

    Povratak u davne dane te 1824. godine odvodi nas pred vrata rođenja Branka Radičevića, bez čijeg postojanja književno sazvežđe nikada ne bi bilo potpuno.

    Njegov književni izraz odgajan je na “čisto srpskom zemljištu”. Uneo je u odaje narodne poezije autentičnost i jasno stavio do znanja svojim kolegama da ona može biti lepa i bogata, bez elemenata tuđine.

    Putanja Brankovog života, na prvi pogled, nimalo ne odudara od života svih ostalih ljudi. Normalnost, jednostavna životna istorija, ipak krije neku sudbinsku začkoljicu. Jedna manje poznata stvar tiče se Brankovog imena, koje je umetničko, a ono pravo ime, koje dobija po rođenju, bilo je Aleksije.

    Brankov život ima dva mesta boravka – u Karlovcima i u Beču. Dve putanje i samo jedan kraj.

    Pre vremena postaje školarac, koji rano ostaje bez majke, završio je Karlovačku gimnaziju i po završetku oprostio se s tim “mestom dragim” i tu su koreni pesme “Đački rastanak”. Mladića, po imenu Branko Radičević dočekao je Beč, u kome upisuje pravo, koje je uspeo da privede kraju, ali ga nikada nije završio.

    Dečački dani ostaju u Karlovcima, a Brankov život u Beču, u kome je vojevao životne bitke, učio, pobratimio se i potajno voleo ćerku jednog srpskog velikana.

    Iz prikrajka svoje oči veoma često ‘trovao’ je njenom lepotom, zvala se Mina i bila je sedmo dete Vuka Stefanovića-Karadžića. Važila je za pravu zavodnicu, sa mnogo udvarača, izuzetno talentovana za muziku, slikarstvo i književnost, bila je okružena pažnjom i težnjom da se što kvalitetnije obrazuje. Na bečkim balovima bila je odjek srpske tradicije u narodnoj nošnji, igrala je narodna kola, držeći svoje glavne adute čvrsto u rukama, dok su za njom uzdisali zadivljeni njenom ličnošću, stavom, harizmom, obrazovanjem.

    Poznavaoci i istraživači književne istorije govore o simpatijama između Branka i Mine, izostavljajući mogućnost da je simpatije gajio samo Branko. Minin idealizovani portret Branka govori više od svake reči, šapuće ljubav koja nikada nije pustila svoja krila. Branko je tada bio samo siromašni student u Beču, a Mina bogata kći, koju su mnogi opisivali kao idealnu saputnicu Branka Radičevića.

    Mina je bila njegova druga polovina sa kojom ga život nikada nije spojio
    Branko Radičević, po opisima, bio je sklon vragolanstvu. Pratio ga je glas da “žene diže u zvezde ili obara na travu”, dok se čudna ljubavna priča spreda oko njegovog imena. Naime, postoje indicije da nije samo Vukova ćerka Mina bila polje po kome je Branko prosipao nežnost, simpatije i skrivene želje, već se i pogled njene majke obarao pred njegovim likom.

    Okolnosti u Brankovom životu menjaju pravac onog trenutka kada saznaje da boluje od teške i neizlečive tuberkuloze, nespreman da se pomiri sa sigurnom smrću, koja će ga brzo povući za ruku i odvesti sa sobom, prestaje da uči gotovo završena prava i upisuje medicinu, u nadi da će sam sebi pronaći lek i izlečiti se. Dan za danom, bolest je otkidala po parče od onog Branka koji je bio radostan, pun želja i ambicija, a on je odbijao do poslednjeg trena da ode u bolnicu. Jednog dana na nagovor Vuka Kardžića pristaje da ga smeste u bečku bolničku postelju. Svakodnevno su mu u posetu dolazili prijatelji i sam Vuk, ali i njegova supruga, koja je sa posebnom pažnjom negovala Branka. Poslednji dan Brankovog života provela je sa njim. Bio je nasmejan, raspoložen za razgovor, dugo je sedela pored njegove postelje držeći ga za ruke i onog trenutka kada se uputila ka vratima da ostavi Branka da odmori, okrenula se da ga još jednom pogleda, a njegovo lice polako je otimala smrt. Osmehnuo joj se zahvalno, dok je pritrčavala krevetu sa krikom na usnama njegovo srce otkucalo je svoje poslednje sekunde.

    Ostao je žedan života, nestašluka, strasti o kojoj je pisao. Postao je poznat pesnik za života, koji u 29 godini umire u bedi.

    Večnost je prizivao, a u čast svoje ljubavi devojku koju je voleo stavio je u stihove:

    “Pevam danju, pevam noću,
    Pevam, sele, što god hoću,
    I što hoću, to i mogu”…

     

    ljubav.jpg


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.43.54 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 21.19.56 CEST

     

    Književnik koji je u svom životu i literaturi spojio tri podneblja i ostao im veran ne pridajući nijednom poseban značaj – Šibenik, Cetinje i Beograd. Svako je iskreno voleo i svakom se vraćao u svojim delima. A pored zemlje i književnosti, da li je voleo možda i neku ženu ili više njih, otkrićemo vam u ovom tekstu o velikanu srpske književnosti – Simi Matavulju.

    Čovek od knjige nikada nije bio previše zainteresovan za školu, a kako nije imao čvrstu očevu ruku u detinjstvu, svi iz familije su pokušavali da od njega naprave nešto. Čak su ga slali i u manastir na planini Velebit, gde je njegov stric bio iguman manastira Krupe, međutim to mu je samo koristilo u kasnijem literarnom radu, vrlo brzo su uvideli da nije za mantiju. Konačno se pronašao u Učiteljskoj školi i u devetnaestoj godini postaje učitelj u Dalmaciji. Baš tu, u Zadru, sustigle su ga i prve ljubavi koje je opisao u delu “Bilješke jednog pisca”: “Ja sam zavolio dvije udavače u jedan mah, i obje najvatrenije, i kod svake nađoh odziva. Ne znam, dabome, koliko su njihovi “odzivi” bili iskreni, ali da je svaka imala razloga vjerovati da je ne obmanjujem, tome je dokaz što je taj malko zapleteni roman dugo trajao. Ljubavni sastanci i prepiske učestaše; počeše cvjetati i stihovi.”

    Matavulj je bio zaljubljive prirode, što se može primetiti iz samog njegovog zapisa, te ga ta tradicija nije napustila ni kada se zbog posla preselio u Herceg Novi. Sve što je radio mimo posla predavača italijanskog bilo je da se provodi po kafanama i da se zaljubljuje.

    Nakon jednog kriznog perioda koji zamalo što nije životom platio, okreće se zdravijem načinu života, dobija premeštaj na Cetinje i učestvuje u mnogobrojnim poslovima, iako para nema mnogo. A devojaka? O tome piše svom bratu Đuri krajem 1884. godine: “…Pitaš me kako živim? Dosta loše. Studen velika, a samoća i malo novca. A što me pitaš jesam li našao djevojku? Koga će mi vraga.” U to vreme započeo je i rad na svom najpoznatijem i najboljem delu “Bakonja fra-Brne”.

    Pravu ljubav je spoznao tek u poznijem dobu
    Pet godina kasnije konačno se skrasio u srpskoj prestonici, Beogradu. 1891. došla mu je bratanica Darinka u Beograd da se upiše u Višu devojačku školu. Pokazaće se da je to bilo sudbinsko u njegovom životu. U toku njenog prijemnog ispita, Simo je upoznao dvadesettrogodišnju učiteljicu, lepu Milicu Stepanović. Odmah ga je osvojila ova inteligentna i ljupka devojka, “plavih očiju, izvijenih obrva i grgurave kose”, kako ju je sam opisivao. Poučen ranijim iskustvima u ljubavi, a i poprilično zašao u godine (bilo mu je skoro četrdeset), bez mnogo dvoumljenja odmah ju je zaprosio. A bratu Đuri ovako pisao: “… Da sam htio, dragi brate, ja sam mogao naći djevojku sa velikijem novcem, samo ne bih našao Milicu. Vjeruj mi, Đuro, da sam dobro otvorio oči i to odavno. Zasad ti samo to kažem, a uvjeren sam da ćeš se ti i Ana obradovati: ti sreći svoja brata, a Ana svoga đevera. Naša Darinka pak stekla je strinu kakvu samo poželjeti može.”

    Ubrzo po venčanju, Simina literarna karijera krenu naviše i dostiže vrh kada mu izađe roman “Bakonja fra-Brne”. Ljubav je blagotvorno uticala na njegov rad, međutim bračna sreća, nažalost, nije potrajala. Milica se okliznula u školskom hodniku i pala, pritom izgubivši bebu. Nesreća kažu nikad ne dolazi sama, pa je tako ubrzo obolela od tuberkuloze i samo nekoliko dana pre godišnjice venčanja umrla u 25. godini. Siminoj tugi nije bilo kraja, srce mu se cepalo za voljenom ženom. Prestao je da piše, svog ga je tuga obuzela, samo je posećivao Miličin grob i dugo kraj njega plakao. Kada se nakon nekog vremena ipak vratio pisanju, radio je dramu “Zavjet” posvetivši je Milici i glavnoj junakinji podarivši njeno ime. Tugu je utapao u kafani, društvu i alkoholu.

    Da bi ga sprečio da krene krivim putem, njegov prijatelj iz Novog Sada odlučuje da provodadžiše i javlja mu da je našao ženu za njega. Bila je to Ljubica, udovica novosadskog trgovca Nikole Dimovića, ćerka advokata iz Rume. Bogata, bez dece, dobra žena, baš onakva kakva je bila potrebna piscu slomljenog srca. Simo je oberučke prihvatio. Dvoje vršnjaka se svakodnevno viđaju, Simo je oduševljen njenim bogatstvom, ali i njenom dobrom dušom.

    Venčanje se odigralo 1900, iste godine kada su se i upoznali, u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu. A odmah po venčanju bračni par je krenuo put Budimpešte, zatim u Beč i Minhen, pa potom u Pariz. Svakodnevno su na izložbama, lumpovanjima, troše novac i uživaju. Mladoženja se u novostečenom bogatstvu odlično snalazi, siromašna prošlost ostaje za njim. Po povratku s puta, nastanjuju se u samom centru Beograda, u Knez Mihailovoj ulici. Posluga, fijakerista, kao i književne večeri po uzoru na pariske, obavezni su u njihovom domu. I pored života u blagostanju, Simo ne prestaje da piše. Postaje član Srpske kraljevske akademije, a ubrzo mu izlaze mnoga dela. Međuvreme ispunjava putovanjima – Carigrad, Beč, Pariz, Rim, Alžir…

    Kao što to obično život udesi, Simo i njegova Ljubica nisu dugo uživali u zajedničkom životu. Osam godina od venčanja, pozlilo mu je na ulici. Baš kao i u mladosti, udarila ga je kap. Poslednje što je rekao bilo je: “Ne bojim se ja smrti. Samo ne bih voleo da umrem ovde na sokaku.” Preminuo je istog trenutka kada su ga uneli u kuću. Za njim je ostala Ljubica da žali, bez poroda, sama bez ikoga. A on… otišao je u drugi svet, možda da pronađe svoju veliku ljubav Milicu koju nije mogao za života da usreći.

     

    ljubavi.jpg


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.43.50 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 21.22.46 CEST

     

    Njegova najveća ljubav, Bogdanka Cica Ilić diplomirala je za lekara i bila pedijatar. A 1951. godine postala je i zvanična supruga. Kumovi na Brankovom i Bogdankinom venčanju bili su pesnici – Skender Kulenović i Dušan Kostić.

    Bračno ognjište Ćopići su svili prvo u zgradi palati na uglu ulica Srpskih vladara i General Ždanove u garsonjeri na trećem spratu. U prvoj sobi je bila redakcija “Pionira”, a u drugoj je stanovao njen glavni urednik Branko Ćopić sa ženom Cicom. Nešto kasnije, Branko je kupio veliki stan u istoj zgradi, samo na ulazu iz Ulice srpskih vladara. Posle jutarnje kafe Cica bi odlazila na posao, u Dom zdravlja na Novom Beogradu, a Branko je ostajao sam. Sam sa tolikim svojim likovima, pričama i emocijama.

    Prvo bi, kažu, narezivao olovke, a onda je sedao za pisaći sto. Pisao je u običnoj đačkoj svesci, mnogo decenija. A kada mu se napisano ne bi dopalo – brisao je, takođe običnom đačkom gumicom. I tako celo pre podne, se dok se Cica ne bi vratila. Ona je, uz sve druge obaveze, bila i prvi strogi čitalac Brankovih dela. Osamdesetih godina, u vreme već proređenih, ranije redovnih šetnji od kuće prema Kalemegdanu, kada i bliski prijatelji primećuju prve znake piščeve depresije, Branko je zapisao: “Gubi mi se zlatna nit, sve ide zaboravu..”. Da li je baš tako? Zlatna nit Branka Ćopića sačuvana je ne samo u stotinama hiljada primeraka njegovih odštampanih knjiga, već i u ovoj sobi iz koje kao da je, samo na tren, izašao jedan zaneseni dečak i jedan mudrac.

    Godine 1968, Branko Ćopić je napisao prvi testament od ukupno tri koliko je posle njegove smrti pronađeno. I u prvom, i u drugom, i u trećem, svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, svoje autorsko pravo, sav nameštaj i slike u stanu, ostavlja supruzi Bogdanki Cici Ilić-Ćopić.

    Danas most preko Save ispod kojeg je prvi put prespavao kada je boravio u Beogradu nosi njegovo ime, ali nažalost zbog tragične smrti u martu 1984. godine. U pohlepnoj želji njegove dalje rodbine povela se rasprava na sudu oko zaostavštine. Spor je trajao nekoliko godina, sa mnogo trivijalnih detalja – koliko je Branko Ćopić imao knjižica i koliko je milijardi ostavio… Presuđeno je u korist supruge, a ona je sve, osim nekoliko ličnih stvari, zaveštala Zadužbini Branka Ćopića u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Tako je, ranih devedesetih godina, oglašeno da je brigom i ljubaznošću dr Bogdanke Ilić-Ćopić pod krovom Srpske akademije nauka i umetnosti oživela i počela da radi Zadužbina Branka Ćopića. U Upravnom odboru Zadužbine našli su se najviđeniji pisci i istoričari književnosti, uz Ljubomira Simovića i Stevan Raičković, Dragoslav Mihailović, Matija Bećković…




    ljubav.jpg


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.43.45 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 21.24.20 CEST

     

    Pesnik “bola i ponosa” u kome se zbio “potres vekova” još od malena je dane provodio u sobi prepunoj knjiga i rukopisa. Milutin Bojić, jedan od najstrastvenijih pesnika srpske ljubavne poezije, rodio se pred kraj 19. veka. Mnoge scene i događaje iz detinjstva Milutin je utkao u svoju poeziju, pa tako i jasmin koji je cvetao u bašti i obeležio deo njegovog detinjstva te se našao u pesmama kao “jasmin snen”. Rastao je u skladu sa prirodom, sa lipom je maltene drugovao u svojoj sobi dok je pravio prve korake u poeziji. Otac mu je bio najveća podrška, iako su ga zvali “mamino dete” zbog crne kose i tamnijeg tena.

    Već sa 18 godina je imao objavljene pesme, počeo da studira filozofiju, lepo se kotirao u društvu, njegova reč je imala i te kakvog značaja. Uvek vedar, lepo obučen, bio je redovan posetilac pozorišta i gradskih redakcija. U ranim dvadesetim godinama već je bio pesnik na glasu, a njegova drama “Kraljeva jesen” prepremala se za pozorište. U to vreme nedaleko od njega rasla je lepa Radmila Todorović. Krupne smaragdne Radine oči spazile su naočitog Milutina, a upoznali su se na igranci u “Građanskoj kasini”. Kako je sama govorila: “Bio je sentimentalan, neobično nežan, pažljiv i ponekad detinjski raspoložen… Zavidljivi drugovi su me savetovali: “Šta ćeš s Bojićem, on se druži s glumicama!” Nisam tome obraćala pažnju, postidelo me je nešto drugo. Šetajući Kalemegdanom sretosmo Skerlića. Poznavao me je još kao devojčicu, pa s osmehom “pripreti” Milutinu: ‘Ostavi ovo devojče na miru!’”

    Prve dane ljubavi obeležila je i premijera drame u pozorištu, ali lepa Radmila joj nije prisustvovala, baka ju je poslala kod roditelja u Kragujevac. Daleko od očiju možda, ali od srca nikako. Milutin je posetio svoju dragu u Šumadiji i zamolio je da u biblioteci pronađe sve časopise u kojima su bile objavljivane njegove pesme. Rada je s ljubavlju prepisala stihove i poslala ih u Beograd, pa je tako i izašla zbirka Milutinovih stihova pod nazivom “Pesme”.

    "Muče me tvoje oči nikad stalne, Čas smrtno crne, čas ko osmeh nežne, Čas modro plave, zeleno opalne, Kristalne I meke kao pahuljice snežne."
    Kada je počeo Prvi svetski rat, sticajem okolnosti, neko bi rekao sudbine, porodice ovo dvoje mladih se naseliše u isti grad Niš, istu ulicu, samo nekoliko kuća dalje. Milutin i Radmila su nastavili svoju ljubav u Nišu, dosta vremena provodeći zajedno u šetnji i priči i zaustavljajući dah prisutnima svojom lepotom. I iako ih je dalje povlačenje opet razdvojilo, opet su se sudbinski sreli u Kosovskoj Mitrovici, u istom čamcu su prešli Skadarsko jezero i stigli u San Đovani pred lađu “Molfeta”. Radmila se sa porodicom ukrcala na lađu, a Milutina su vratili zbog ranijih loših odnosa sa jednim potpukovnikom. I tako su ih razdvojili, po ko zna koji put…

    Ona je otputovala u Brindizi, grad u južnoj Italiji, a Milutin gladan i namučen peške preko Albanije. Da se ukrcao na lađu i pošao sa svojom dragom, ostao bi živ. Ovako je prljav i mršav, u pocepanom kaputu, stigao sa izbeglicama i vojskom na Krf. Odatle je pisao svojoj Radi: “Teško sam oboleo. Svet oko mene ne zna da moram u postelju. Ustaću sutra samo zato da nađem nekoga kome ću dati ovo pismo. I duša mi je bolesna, i ponos, umorni su kao telo. Da, ja vrlo dobro vidim svoj kraj: nema mi možda još ni godinu dana. Ništa me više ne veseli. Čini mi se da više nikada neću videti svoju zemlju, ni tebe. Ostaću ovde, daleko od svega, pokopan ispod čempresa, zaboravljen od svih. Molim te ne piši nikom o ovome. Grlim te, grlim draga, mada mi smrt kuca na vratima.” Međutim, veliki pesnik nije isto što i vidovnjak. Mlad čovek se lako razboli, a još lakše oporavi. Tako i Milutin.

    Čim se oporavio, prešao je u Solun, gde je nastavio da piše nove pesme i prepravlja dramu “Uroševa ženidba”. Baš u to vreme sreća je pokucala na njegova vrata, dobio je mesec dana odsustva i dozvolu da ga iskoristi u Nici, sa svojom dragom Radmilom. Mesec dana sreće, ljubavi, smeha i priče. A onda opet razdvojenost, samoća i stvaranje najlepših pesama, rodoljubivih. Sećanje na vreme provedno u Nici samo je pisalo pisma i slalo ih iz Soluna u Francusku, u svakom po jedan sonet za Radu ispevan. Presrećan i prepun ljubavi jedne jesenje večeri samo u košulji je sedeo u kafani, a sutradan legao u krevet – zapaljenje pluća, pa milijarna tuberkuloza. Prijatelji ga posećuju, a verenici piše da nije ništa ozbiljno, želeći da je zaštiti. Međutim, bolesti nema kraja, osmeha na licu nestaje, a najbolnije pesme pišu svoje poslednje stihove.

    Dvadesetpetogodišnji Milutin umire jedne večeri početkom novembra i sahranjuju ga na Zejtinliku u Solunu, među drugarima ratnicima. U sunčanu Nicu stigao je tužan telegram: “Milutinu, našem Milutinu, nije bilo spasa. Milutin je umro.” Zagrlivši pisma, Radmila je tiho i bolno zaplakala. Njenog Milutina više nije bilo.

    Pet godina kasnije, 1922. godine, posmrtni ostaci Milutina Bojića preneti su na Novo groblje u Beogradu, a na maloj mermernoj ploči pored slike zapisano je:

    “Mirnoće mi dajte, da svu snagu stečem,

    Da iz srca dadnem

    Sav bol i sav ponos i, kad ih izrečem,

    Ko list sveo padnem.”






    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.43.40 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 21.26.20 CEST

     

    Najčitaniji srpski pisac Momčilo Momo Kapor, rođen u Sarajevu 1937. godine, ostavio je posebnu zlatastu prašinu na ulicama Beograda nakon svoje smrti.

    Kao trogodišnjak, izgubio je majku u bombardovanju Sarajeva: “Moja majka me je zaštitila legavši preko mene. Kičma joj je bila raznesena, a tada je imala samo dvadeset osam godina. Bilo je mrtvo čak i mače koje sam držao u rukama” – priseća se Momo. Stravičnu tragediju potiskivao je igrom: “To sve na mene nije ostavilo nikakve posledice, mada se psihijatri ne bi složili sa mnom” – šalio se nakon mnogo godina.

    Diplomirao je slikarstvo na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti. U vreme diplomiranja upoznaje gimnazijalku Anu Pjerotić, kasnije studentkinju psihologije. Venčali su se 1964. i iz ovog braka imaju dve devojčice Anu i Jelenu. O tom vremenu Ana Pjerotić kaže: “Pisao je lako, sa radošću. Svoje prve tekstove napisao je na pisaćoj mašini Adler koju sam mu poklonila za rođendan, i na kojoj sam, kasnije, prekucala većinu njegovih tekstova. Imao je potrebu da priča o onome što piše. Nas tri smo bile njegova prva publika. To su bile njegove prve književne večeri”.

    Ova ljubav nije uzela primat niti je posebno zabeležena iz razloga što se sa Anom razvodi i iste godine njeno počasno mesto zauzima lepa stjuardesa i manekenka gospođica Ljiljana Todorović.

    Sve počinje vrcavog letnjeg dana u Beogradu: “Bio je šarmer. Upoznali smo se u Knez Mihailovoj ulici, šetao je sa svojim budućim kumom Mišom, koga sam ja poznavala. Miša i ja smo pričali, a Moma je na deset koraka od nas razgovarao s nekom ženom i preko ramena mu pokazivao da priča još, da me zadrži. Kad je prišao, predstavio se. Naravno da sam znala ko je jer sam dobijala njegove knjige na poklon od drugarica. Onda mi je rekao: ‘Znate, ja ću pored vas morati da idem s hoklicom! Ili ne, idite vi trotoarom, a ja ću ivičnjakom’.”

    Momo nikada pisaću mašinu nije zamenio kompjuterom
    Samo da napomenem, moliću, ovo je ženska strana priče, Momina, pak, izgleda nešto drugačije, dakle pisac se držao ovakvog scenaija: “Davne 1982. godine sam zbog straha od letenja držao za ruku jednu stjuardesu, naravno Ljiljanu, i nisam je pustio do današnjeg dana. Onda sam je zamolio da mi donosi srpske novine u Njujork i tako se rodila ljubav. U našem braku ja sam na vrlo dobrom drugom mestu, a na prvom je Arči, pas rase haski, koga već jedanaest godina, osim kada sam na putu, šetam svakog jutra. Ljiljana je od mene mlađa dvadeset godina, ali kada ja budem imao sto godina, ona će imati osamdeset, pa se razlika neće primetiti. Ona je, u stvari, starija od mene, jer me sprečava da pravim gluposti, čemu sam sklon.”

    Nepopravljivi romantik. Ja glasam za njegovu stranu priče. A vi?

    Voleo ju je bezuslovno, dugo i meko, njihov brak je tekao, nekako, atipično, van šina putničkih vozova. Svaki dan obojen novim osećanjem, svako jutro početo sa “Dobro jutro ljubavi”. Ljiljana je volela da mu udovoljava, i on je zbog toga gledao u nju kao u boginju. “Kad je počeo da gubi vid, ja sam mu čitala, a posle je imao saradnika. Dok je slikao, to je bila radost u kući, puštena muzika, dolazili su nam prijatelji, tu se pričalo, pilo, bilo je potpuno drukčije. Jedno delo ostalo mu je nedovršeno, mislim da je trebalo da bude neka devojka. Mi smo živeli od prodaje njegovih slika i najsrećniji je bio kad neku proda. Govorio je: ‘Liki, kuda ćemo?’”

    “Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje?”
    Iskreno sam retko sretala da čovek nakon toliko godina i dalje bude opijen licem svoje žene, Ljiljana mu je često pozirala, ali najinteresantnije je to da svaki lik žene na Mominim slikama podseća na nju. Imala je crte koje je voleo, koje su mu godile. Reklo bi se pravi muškarac, jak i nežan, neretko, Moma bi se spokojno šćućurio na poslednjem sedištu auta dok bi Ljiljana vozila i bio ponosan na svoju ženu.

    Šarenolik kao prolećni dah, brak Kaporovih je pun anegdota, priseća se Ljiljana famozne Momine rečenice: “Jedna dama ne dodiruje kvaku, budi dama, učim te ceo život.” – jednom smo krenuli taksijem i rekla sam sebi da ću sada biti dama. Kad smo stigli, on je izašao, a ja sam ostala da sedim. Taksista me gleda i pita da li idem dalje, a ja mu kažem: “Ne, mene je muž naučio da jedna dama ne dodiruje kvaku!” Posle nekih sto metara Moma se vratio i počeo da se smeje. “Eto, vidiš, naučila sam da budem dama”, rekla sam mu.”

    Ova ljubavna priča, biću slobodna da kažem, posebna i skoro jedina koja, uslovno rečeno, ima i pored smrti srećan kraj. Momo Kapor umire 2010. godine. Neizmerna ljubav i velika žrtva nastavljena je i nakon smrti. “Svoj život i ljubav podredila sam njemu, učinila sam sve da može da radi to što voli i što najbolje zna. Nisam bila ambiciozna žena, a svoj preostali život posvetiću sećanju na njega. Osnovala sam zadužbinu koja nosi njegovo pravo ime, Momčilo Kapor, u tradiciji srpskog naroda. Ustanovljene su književna i slikarska nagrada… Moja profesija je da volim Momu.” Ljiljana je izdala knjigu “Legenda Kapor”, gde je pedesetpet njegovih prijatelja pisalo o njemu, a na Adi je podignuta skulptura “Dafne” u njegovu čast.

    “Poslednje što sam mu rekla bilo je: “Sunce moje, volim te! Stisni ruku ako me čuješ.” Dva dana pred smrt to je uradio, posle više ne. Poslednjeg dana u bolnici, Rada Đuričin bila je pored mene, poljubila sam ga, ali on više nije bio svestan. Nije patio.”

     

    ljubavne.jpg


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.43.36 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 21.28.10 CEST

     

    Pandurevićevo književno delo je obimno i raznovrsno: “Posmrtne počasti”, “Dani i noći”, a 1910. godine je u Narodnom pozorištu u Beogradu prikazana njegova drama “Na zgarištu”, koju je napisao sa Kostom Petrovićem. Za vreme Prvog svetskog rata “Društvo hrvatskih književnika” izdalo mu je sabrane pesme pod naslovom “Okovani stihovi”. Po oslobođenju, ova zbirka je dopunjena i objavljena u Beogradu pod naslovom “Stihovi”. Poslednja njegova zbirka pesama “Pesme” sadrži 109 pesama koje je on sam izabrao, uz izjavu da sve ostalo što je napisao u stihu odbacuje kao da nije napisano. Jedna od njegovih poznatijih pesama je “Svetkovina”. Prevodio je sa francuskog i engleskog – posebno su vrsni njegovi prevodi dela Vilijema Šekspira (William Shakespeare).

    Presudni trenutak njegovog života je preseljenje u Valjevo. Kafane uvek pune elegantnih oficira. Svakog jutra pred “Srbijom” sreski načelnik pije kafu. Kolubara između kamenih bedema. Pokraj reke dućani iz turskih vremena. Među stare profesore Gimnazije, koje đaci pozdravljaju sa: “Ljubim ruke”, došao je mladi Sima Pandurović. Jednog jutra, Branislava, najmlađa kći uglednog advokata Miloševića, tek što se vratila iz pansiona “Notr Dam” u Temišvaru, prvi put ga je ugledala u crkvi u koju je doveo učenike na pričešće. Nije pretpostavljala da on već zna za nju. U Beogradu, pred polazak za Valjevo drug mu je rekao “da je tamo jedna izvanredno lepa, pametna i otmena devojka”, pa je on, nemajući hartiju pri sebi, njeno ime zabeležio na beloj, krutoj “manžetni” od košulje. Kroz nailazeće mesece, sreli su se još na kermesu, kad ju je Sima zasuo konfetama, ali je do pravog upoznavanja došlo baš u njenom domu. Svojevremeno je pričala o tome:

    “…Moj otac je bio liberal, a i Sima je bio. Jedne nedelje išli su zajedno u agitaciju pred izbore u neko daleko selo. Umorni i prašnjavi vratili su se kasno uveče i otac ga je doveo u našu kuću. Kad sam ušla u trpezariju sedeli su za stolom i pričali. Sima je ustao, a onda je otac ustao i rekao: ‘Brano, ovo je pesnik Sima Pandurović’…”

    I to je bio prvi početak. U svojim uspomenama “Sećanje koje vida”, Sima Pandurović kaže:

    “…Krajem te godine sam se verio sa devojkom koju sam tajno već voleo i koju sam često uplitao u svoje stihove. Bila je to najmlađa kći advokata Miloševića, ona devojka bisernih očiju, graciozna, ozbiljna i elegantna, koju sam primećivao pokatkad na zabavama ili na ulici…” Njoj je posvetio i ove stihove:

    “…Njihov sjaj je bio plav,

    mutan i čedan,

    Sjaj morem skrivene,

    skupocene školjke…”

    Postala mu je i zvanična supruga, sa kojom je imao dvoje dece.

    Posle Drugog svetskog rata je uhapšen i sudio mu je Sud časti 1945. godine, kao i Žanki Stokić. Osuđen je na pet godina gubitka srpske nacionalne časti zbog objavljivanja tekstova u vreme okupacije.

     

    ljubavna.jpg


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.43.32 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 21.29.40 CEST

     

    TAJNO SA PRINCEZOM      

    Ljubav je samo istinska ako je slepa. Ljubav je stradanje, a sve drugo nije ljubav — pisao je Jovan Dučić. Zgodni, visoki Trebinjac bio je poznati osvajač žena.

    Sam je svom sekretaru Peđi Milosavljeviću govorio o neodoljivoj potrebi da ženu "osvaja kao tvrđavu", a u jednoj pesmi kaže da se stotinama žena istom (ljubavnom) rečju kleo. 

    Kao i svaki veliki pesnik zle i naopake životne sudbine, Jovan Dučić je mogao biti izgnanik iz domovine, iz školskih programa, iz javnosti, ali nikada nije mogao biti izgnan iz poezije i jezika naroda kojem pripada. Bio je i jeste "knez srpskih pesnika" kako su ga mnogi nazivali. Tvorac "Blaga cara Radovana" i "Jutara sa Leutara" bio je poznat kao "kradljivac" ženskih srca, ali je neretko doživljavao neuspehe i nesreće. Ljubav je bila njegova preka potreba, neprestan san, njegov životni cilj.
     
    Od prve službe, učitelja u Bijeljini, a potom kroz uspešnu diplomatsku karijeru u Parizu, Ženevi, Beogradu, Sofiji, Atini, Kairu, Rimu, Madridu i Americi, Jovana Dučića su pratile i neprestane glasine o ljubavnim aferama. Bilo mu je i suđeno zbog toga, dolazilo je i do fizičkih obračuna. Tako je 1925. godine u Ženevi Dučić izazvao skandal. 

    Tada je u našu je prestonicu stiglo pismo od izvesne gospođe Vogel iz ženevske ulice Rue Ferme No 9, upućeno ministru spoljnih poslova gospodinu dr Ninčiću, gde je pretpostavljenom Jovanu Dučiću uputila teške optužbe. Dotična gospođa, ucveljena majka jedne mlade devojke, javljala je da je gospodin Žan Dučić, izaslanik naše "cenjene zemlje u Društvu naroda, okaljao čast njene porodice". U njihovoj kući je priman sa simpatijama, postao je član porodice. Posle petomesečnog gošćenja, čim je saznao da je njegova ljubavnica Antoaneta rodila dete, zbrisao je bez traga i glasa! Obeščašćena porodica, navodi se dalje u pismu, povešće sudski postupak za utvrđivaje očinstva, kako bi naterali gospodina Dučića da prizna svoje delo. 

    Neko je Dučiću pokušao da "namontira" ovu neprijatnost i uspeo je da dokaže uz svedoke da je dotična dama bila lakog morala i stalni posetilac noćnog lokala "Laidot". Tužiteljka je izgubila spor, jer je Jovan Dučić došao u Ženevu u januaru, a Antoaneta se porodila već u junu 1925. godine!!! Ženevski ljubavni slučaj Jovana Dučića postao je svetski trač. Bio je senzacija kojom su se zabavljali mnogi evropski listovi, čak i afrički. Najpre su ga iz Ženeve sklonili, a potom, posle još jednog skandala ostao je i bez redovne službe! 

    Dučić je čitavog života bio opsednut ženom i ljubavlju. Iz bogate diplomatske karijere izdvajamo rimski period u vremenu od 1933. do 1937. kada je bio naš izvanredni poslanik. To je zlatno doba njegove karijere. Poslednje godine svog rimskog boravka doživeo je još jednu veliku ljubav sa dona Anđelom, princezom di Sulmone. Bila je to veoma bogata dama, plemićkog roda, ali, nažalost, tuđa žena. Jugoslovenski diplomata i italijanska princeza morali su da se sastaju tajno, najčešće u okolini Rima. 

    Njegova draga bila je udata za čoveka iz najviših aristokratskih krugova, bliskih italijanskom dvoru, vladi, Vatikanu. Znajući da će kada se najmanje bude nadao ostati bez voljene, Dučić je odlučio da joj pokloni za uspomenu mali zlatni sat u obliku budilnika, a u svom dnevniku je zapisao: "Nema dražeg poklona nego što je sat koji ženi koju volite neprestano kuca o vama, koji je uveče opominje kad treba zaspati i ujutro zakuca novi dan. To je nešto živo i mudro, i određeno i mistično između dve ličnosti, dva života..."
     
    Kada je bio na vrhuncu sreće, Dučić je morao da napusti Večni grad i svoju dona Anđelu. Tadašnji predsednik vlade i ministar inostranih dela dr Milan Stojadinović javljao mu je da je već pripremio agreman za njegov premeštaj u Bukurešt! Samo godinu dana kasnije, u pismu Milanu Kašaninu iz Rima (6. 7. 1938) Miloš Crnjanski piše da se o Dučiću u Rimu naslušao "božanstvenih stvari"!

    Anita Panić | 27. oktobar 2008.

     

     

     

    ljubav.jpg

     

    JOVAN I JOVANKA

    DUČIĆ je propovedao religiju žene, stvorio poetiku strasti i izumeo filozofiju ljubavi. Tvorac "Carskih soneta" i "Plavih legendi" jednom prilikom je rekao: "U hiljadu žena koje smo voleli, mi volimo samo jednu"

    U životu pesnika Jovana Dučića, bila je to zanosna glumica Jovanka Jovanović. Da nije bilo nje, smatraju poznavaoci njegovog života i dela, ne bi bilo najlepših ljubavnih stihova srpskog pesništva "Pesme ljubavi i smrti".
     
    Jovanka je za Dučića postala "žena veća no sve žene". Ljubav između Jovana i Jovanke bila je kakva se samo poželeti može, puna čežnje i želje, zanosa i ushićenja, žudnje i strasti. 

    Po kazivanju njene kćeri Nade, njena majka se upoznala sa Dučićem u kući vajara Tome Roksandića. Godine 1910. trebinjski pesnik je stanovao izvesno vreme u kući Jovanke i njenog muža Tase Todorovića. 

    Jovanka se sa 17 godina udala za čoveka koji je isto toliko godina bio stariji od nje. Njeni osiromašeni roditelji udali su je i ne pitajući je, za "dobru partiju", inženjera Tasu Todorovića. Dok su bili mladi supružnici, Jovanka nije osećala za njim ni duhovnu, ni telesnu potrebu. U svom prozaičnom životu nesreću je nadomestila brigom i ljubavlju prema deci Dušanu (1905) i Nadi (1907). 

    Ljubav Jovana i Jovanke iz osnova je izmenila njihov život. Nanela im je mnogo bola i donela isuviše stradanja. No, pesniku Dučiću bila je najveća sreća inspiracija, najveća ljubav i zla sudbina. 

    U leto 1910. inženjer Tasa Todorović, sa službom na železnici, radi poboljšanja Jovankinog zdravlja zatražio je premeštaj iz Beograda u Vranje. Gotovo istovremeno, Dučić je postao ukazni činovnik i pošao u Sofiju za pisara srpskog poslanstva. Kao nekadašnji njihov podstanar i kućni prijatelj, dolazio je povremeno u kuću svoje voljene.
     
    U momentu slabosti Jovanka je mužu priznala svoju grešnu ljubav. Taj čin je smatrala časnim, da pre nego što napusti muža, prizna istinu, verujući da će Tasa imati razumevanja. Znala je da joj neće oprostiti, ali zbog svog ugleda i da bi se izbegla javna kompromitacija, da će se složiti da se razvedu sporazumno i bez skandala. Desilo se, međutim, nešto neočekivano. 

    Ozlojeđeni muž je zatražio od Jovanke da sama svoj greh opere i iskupi se time da njihovog lažnog prijatelja i svog ljubavnika iz pištolja, koji će joj on nabaviti "ubije kao psa". Ili da ga — makar rani. No, umesto toga, kada je Dučić lično pozvan od Tase, došao u goste, Jovanka je napustila muža i sa Jovanom Dučićem i njihovim sinom Jovicom otišla zanavek iz Vranja i pošla za Beograd. Tasa Todorović u svojoj mržnji piše tužbu ministru inostranih dela. 

    Tada nastaje prava poplava osuda, zgražavanja, prezira. Oglasila se čitava armija Dučićevih neprijatelja. Dučić u jednom pismu piše: "Svetu uvek treba da se neko raskine, a moj je red davno bio. Pre nisu imali rašta da me vuku po blatu, a sad im se čini da imaju." Tasa iz osvete oduzima Jovanki decu, a ona očajna, iz Vranja odlazi bratu u Novi Sad, a posle svojima, majci i baki, u Zagreb. Tamo će kasnije postati zapažena glumica. Godine 1919. upoznaje tvorca čuvene Karakterologije Jugoslavije, dr Vladimira Dvornikovića za koga će se 1932. udati. A kada Dvorniković postane pomoćnik ministra prosvete 1934. prelaze da žive u Beograd. Jovanka Dvorniković nastavila je da glumi i u beogradskom Narodnom pozorištu. I mada u senci Žanke Stokić, bila je zapažena Gospođa ministarka. Igrala je i na filmu. Umrla je 6. januara 1963. godine. Svojom ljubavlju Dučić ju je uzdigao do besmrtnosti, i kako je zapisao Vasko Popa "ostale su za njom negove reči lepše nego svet". 

    Nije se Dučiću ostvarila želja da se oženi svojom velikom ljubavlju Jovankom Jovanović. Bili su kobni jedno drugom. Njihov sin Jovica ubio se u mladim godinama zbog ljubavi. Jovanka Jovanović bila je Jovanu Dučiću nadahnuće, bol, ali i poetska inspiracija. 

    Anita Panić | 28.10.2008.


    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.43.28 CEST"
    • 1436 postova
    19. април 2016. 21.31.17 CEST



    BOEM I RASPUSNIK  

    Rade Drainac (pravo ime mu je bilo Radojko Jovanović 1899—1943), jedan je od velikih međuratnih pesnika, proznih pisaca i esejista, boem i raspusnik, koji nije krio svoje ljubavne jade

    U njegovom autobiografskom ljubavnom romanu glavni junaci su bili Marko Marković i Nela Obrenović, mada je javnost znala da se iza tih imena krije Milica, Cica, lepa Šapčanka (rodom iz Aranđelovca) iz bogataške porodice, nesrećno udata, koja je Drainca srela početkom maja 1928. godine. Pre desetak godina otkrivena su pisma ovoj velikoj pesnikovoj ljubavi.

    Drainac, novinar i pesnik, i sam oženjen (nesrećno), prijateljima je u kafani recitovao stihove koje je sročio voljenoj Šapčanki, a svoja pisma voljenoj ženi piše sa uživanjem, bilo da govori o strasti ili patnji: "...Nikada sebi ne oprostih što se ne otrovah one noći kada si ti to želela, sva pripijena uz mene, topla i polugola. Tako bi se večno zadužili makar i u paklu kao oni Danteovi ljubavnici — Paolo i Frančeska de Rimini."

    Onda nastavlja: "Možda te interesuje kako živim? Glavno je da ne pijem i da ne idem noću po kafanama. Koji put sa Palivičinijem (Petrom, poznatim vajarom) odem do mladog Arapina na večeru i to je sve... Ljubim te, ljubavi moja i patim, patim užasno..." Često joj je pisao i pisma sa erotskim nabojem: "Daj mi malo nežnosti, malo tvog mirisnog daha! Ja hoću tvoje grudi, tvoje male ruke, tvoje jecanje u poljupcu i tvoje toplo telo. Ja želim da osetim kako ti drhte dojke, kako goriš i sklapaš oči, kako se sva upijaš u mene kao neizlečena rana..."

    Pesnik ne krije da je izgubio glavu u ovoj ljubavnoj avanturi. Odlazi u Šabac i, skrivajući se, sastaje se sa voljenom ženom. U jednom od tih odlazaka, Drainac je ozebao i javili su se zdravstveni problemi. Ali i komplikacije sa njegovom ženom koju je napustio, sa Darom Hadži Ristić, "vitkom, lepom i sentimentalnom crnkom" koja je bila poznata u glavnom gradu Makedonije kao gospođa Drainac (sestra Spire Hadži Ristića, predsednika Trgovinsko-industrijske komore u Skoplju i docnijeg senatora). Ona je čak raskinula sa svojom porodicom zbog te udaje.

    O tom braku u svojim sećanjima pisao je i veliki Drainčev prijatelj, novinar i publicista Milan Jovanović Stratimirović: "Ne znam kada su se on i ona uzeli, ali sam slušao da ih je na to navela strasna romantična ljubav. Brak se međutim pokazao kao neodrživ. Dara je bila iz tetovske hadžijske porodice, rođena za kuću, decu, za ognjište, a Drainac za kafanu i javni život. Čim je miraz bio pojeden, oni su se razišli, upravo muž je ostavio ženu. Rade je njoj navraćao s vremena na vreme, da se odmori i poneguje, a zatim da opet iščezne. Često, Dara bi mu tom prilikom dala i svoju ušteđevinu, a on bi je ponekad i vređao i tukao. To milo stvorenje, vaspitano u srpsko-turskom duhu, nije se bunilo. Ona je o Draincu govorila samo sa miloštom ('Moj Rade').

    Dara Drainac bile je i kućanica, i mudra žena, i dobar čovek, i vrlo simpatična, nežna žena. On se svojoj šabačkoj prijateljici jada: ...Već ne znam šta hoće više od mene ta bolesna žena iz Skoplja! Dovodi me do takvog besnila, da ne znam šta se sa mnom događa. Odmah sam joj napisao da te ostavi na miru ili da ću se gadno obračunati sa svim tim tipovima... Moja je žena bolesna u ljubavi — i ja znam dokle ide sve to. Lagao sam je u Skoplju pomirenjem, verujući da će uvideti jednom da je naš brak nemoguć. Ali, ona iz dana u dan postaje sve gori pauk i ja ću poludeti ako se toga ne rešim. Ta ljubav je zaboravljena, došle su nove, kao što je najveća bugarska pesnikinja Jelisaveta Bagrjana i mnoge druge. Sem pisanja, pića i ljubakanja, on nije imao nikakve druge strasti: nije se kockao, nije se bavio politikom, nije ništa skupljao nije nikada ništa imao. Sva njegova imovina mogla je da stane u jedan kofer, jer se on ni za šta nije vezivao. Ako bi mu nešto zatrebalo, on je uzimao gde stigne, a ako nije mogao da dođe do toga, stisnuo bi zube i trpio."

    Veliki srpski pesnik i ljubitelj žena umro je od tuberkuloze za vreme okupacije. Neki tvrde da je do smrti bio kod neke žene koja ga je nesebično i požrtvovano negovala. Njegovu sahranu zbrinuli su Časlav Nikitović, knjižar Dragi Marković i Drainčev prijatelj Milan Jovanović Stratimirović, koji je u to vreme zapisao: "Idući za Drainčevim kovčegom, ja sam bio više ljut nego žalostan. Izvesno, žalio sam jednog druga i čoveka, ali sam osuđivao jednoga lakomislenog i darovitog pisca, koji je skoro straćio jedan veliki lirski talenat, ne davši od sebe ni deseti deo od onoga što je mogao dati."
     
    Anita Panić | 26. oktobar 2008






    Poslednja izmena: 19. април 2016. 21.43.23 CEST"