Forumi » Proza i Poezija

Đura Jakšić

    • 1436 postova
    19. април 2016. 20.00.11 CEST

    BIOGRAFIJA

     

    ŽIVOT. — Rođen je 27. jula 1832. u Srpskoj Crnji, u Banatu, u staroj rodoljubivoj svešteničkoj porodici. Tri razreda gimnazije svršio je u Segedinu, i zatim ostavio školu. Porodica hoće da ga spremi za sveštenika ili trgovca, on oseća u sebi umetnički talenat, odaje se na izučavanje slikarstva i 1847. uči slikarstvo kod privatnih učitelja u Temišvaru. Kao šesnaestogodišnji mladić borio se 1848. u redovima dobrovoljaca. Posle bune, 1849. neko vreme se sklonio u Beograd. Pošto se sve utišalo, produžio je da uči slikarstvo u Pešti,88 Bečkereku, 1850, od 1851. do kraja 1852. na slikarskoj akademiji u Beču. 1853. ode u Minhen, gde je ostao pola godine. Vrativši se u domovinu, živi kao slikar, radeći najviše crkvene ikonostase. 1857. pređe u Srbiju i dobije za privremenog učitelja i selu Podgorcu, u okrugu timočkom. U tom selu i u obližnjem selu Sumrakovcu služio je do 1858. Od 1858. do 1860. bio je učitelj crtanja u jednom pansionatu u Beogradu. 1860. postao je učitelj u Požarevcu. 1861. produžio je slikarske studije u Beču, ali već 1862. je u Novom Sadu, gde oskudno živi od slikarstva i od književnog rada. 1863. vraća se u Srbiju. 1863. je učitelj crtanja u kragujevačkoj gimnaziji, 1865. — učitelj osnovne škole u Sabanti kod Jagodine, 1866. u Požarevcu, 1868. u Rači Kragujevačkoj, 1869. učitelj crtanja u jagodinskoj realci, gde je 1871. otpušten iz državne službe. 1872. postao je korektor državne štamparije, i tu je ostao do smrti. Umro je 16. novembra 1878. godine.

     

    KNJIŽEVNI RAD.— Čitajući Petefija, svog Petefija, kako je on govorio, koji je toliko odgovarao njegovoj prirodi, i Bajrona, koji je bio pesnički uzor svima romantičarima evropskim, pored Zmaja, koji je jako uticao na njega i upućivao ga u poeziju, on je počeo pevati u Beču 1853. godine. Prvi stihovi su mu štampani 1853. u Serbskomъ lѣtopisu, i otada je sarađivao na gotovo svim srpskim časopisima. Šezdesetih godina skrenuo je opštu pažnju na sebe. 1863. izlazi njegova istorijska drama Seoba Srbalja, 1868. Jelisaveta, kneginja crnogorska, a tek 1873. zbirka lirskih Pesama. Stanoje Glavaš izišao je 1878. Od 1876. do 1878. izišle su u Beogradu četiri sveščice njegovih Pripovedaka. Celokupna dela izišla su u dva maha, 1882—1883. i 1912. u Beogradu.

     

    LIRIČAR. — Srpski romantizam imao je dva velika pesnika: Zmaja i Jakšića. Zmaj je obimniji i obilniji, raznovrsniji, širi, idejniji, ali Jakšić ima jači temperamenat, osobeniji je, on je pravi, rođeni romantičarski pesnik. Zmaj, gipka i prijemljiva duha, razvijao se sa vremenom, prilagođavao se, menjao ideje i osećanja; Jakšić je ostajao stalno isti, sa svim dobrim i rđavim osobinama svoje jake pesničke individualnosti, uvek bujan liričar, uvek pesnik ličnosti i strasti.

     

    U prvom redu, iznad svega, i u svakoj prilici, on je bio liričar. Njegovo opšte i književno obrazovanje bilo je nedovoljno, živeo je u teškim prilikama i u nepovoljnim sredinama gde se nije mogao razvijati, sve što je imao izvlačio je iz sama sebe, iz svoje elementarno jake prirode. Sva njegova poezija je ono što je on kazao za prvu svesku svojih stihova: "knjiga života burnoga — u trenucima divlje uzbune..." On je bio duboko nezadovoljan životom koji ga je stalno pritiskivao i gušio, osećao je u sebi veliku snagu koja ga je raspinjala, žudio uvek za nečim jačim, višim i lepšim, nije shvatao život bez velikih strasti i podviga, bio očajno i bolno razdražen što mora da gamiže po zemlji i u prozaičnom svakidašnjem životu, da tavori u jednom hladnom i sivom dobu, bez boje i bez poezije. Vojislav Ilić rekao je docnije za njegovu poeziju:

     

    Ko zvučne lire strasni zvuk,
    Očajno, strasno bruji.

     

    Jakšić je poređen sa Bajronom, koji je na njega uticao i kao na pesnika i kao na slikara, i odista bilo je u njemu toga titanskog nezadovoljstva, žestokosti strasti, eksplozija gneva, bune protiv života.

     

    Više no ijedan od romantičara srpskih Jakšić je bio pesnik u romantičarskom smislu reči, ustreptao pesnik svim svojim bićem i svim svojim životom, noseći u sebi istinski "sveti plamen" poezije. On čini pun utisak iskrenog pesnika, on u ondašnju sladunjavu, frazeološku poeziju unosi svoju ličnu snagu, ekspanzivnu bujnost jedne strasne pesničke duše koja svet gleda u pesničkoj viziji i koja daje katkada drhtavicu velike poezije.

     

    EPSKA POEZIJA. — Kao gotovo svi srpski pesnici, Jakšić se ogledao u epskoj poeziji, ali ne mnogo uspešnije no njegovi prethodnici i poslednici. Od njega je ostalo nekoliko epskih pesama (Bratoubica, Nevesta Pivljanina Baja, Barjaktarovići, Mučenica, Pričest). To su u stvari romantičke pripovetke u stihu. On je tu dao punu slobodu svojoj romantičarskoj mašti, odbacio svake obzire o prirodnosti, logici i verovatnosti; događaji se nižu kao u kakvoj čarobnoj priči, ličnosti su melodramske, sve je visoko poetsko, svečano i zadihano. Lirika je preplavila epsko razvijanje, stihovi su nakićeni, rečiti i zatrpavaju radnju. Ali tu ima poleta, toplote osećanja, i lepih stihova. I ono što valja u tim pokušajima epske poezije, to su lirski delovi.

     

    DRAMSKI RADOVI. — Jakšić je jedan od ređih romantičarskih pesnika koji su se ogledali i na drami. Njegov dramski rad nije neznatan: na 6.000 stihova lirskih i epskih pesama on je u 12.000 stihova ispevao tri drame: Seoba Srbalja (1863), Jelisaveta, kneginja crnogorska (1868) i Stanoje Glavaš (1878). Sve te tri drame su iz srpske istorije, ali sa vrlo malo istinski istorijskog. Jakšić se istorijom nije bavio, niti je za svoje drame pravio neka naročita istorijska istraživanja. On nije pravio razliku između doba doseljenja Srba na Balkan, XV veka zetske istorije i ustanka u Srbiji početkom XIX veka: sve ličnosti iz ta tri tako razna doba liče jedne na druge, imaju ista osećanja, izražavaju se podjednako, sve su romantične fikcije jednog romantičarskog pesnika. To su samo istorijski okviri, i u njih pesnik unosi romantične doživljaje i romantične ličnosti koje govore visokim i lirskim romantičkim jezikom.

     

    Ali sve te drame nisu jednake vrednosti. Seoba Srbalja je početnički posao, dosta nevešta melodrama, sa neizbežnim intrigantom i otrovom koji u poslednjem času odmršava celu radnju. Ali, čistotom jezika, bogatom dikcijom, ona odskače iznad učenih, pedantnih drama koje su se tada prema retorikama pisale u srpskoj književnosti. Jelisaveta, kneginja crnogorska, koja se prvobitno zvala Poslednji Crnojevići, najbolja je Jakšićeva drama, i sa Maksimom Crnojevićem Laze Kostića najbolji proizvod romantične drame srpske. Delo je istorijski proizvoljno, ličnosti su preterane ili u dobru ili u zlu, psihologija površna, sklada nema, u radnji negde se juri a negde mili. Ali predmet je zgodno izabran, drama ima poleta i rečitosti, živopisna je, negde je i zanimljiva; ima lepih stihova, jamb [po ugledu na L. Kostića u Maksimu Crnojeviću], koji se tu srećno u drami upotrebio, daje mnogo živosti; nekoja mesta idu u najbolju ljubavnu liriku srpsku. Stanoje Glavaš je poslednje veće delo koje je Jakšić radio, ima sve mane njegove drame: neveštinu, preterivanja, nagomilanost motiva i reči, preteranu romantiku. Ali i ove drame, kao i svi njegovi radovi, vrede obiljem poezije.

     

    Uopšte, Jakšićeve drame, iako idu u najbolje proizvode naše oskudne romantičarske drame, ipak zaostaju za njegovom lirskom poezijom. Jakšić je bio suviše čovek od mašte i bez osećanja za dramu, gde treba ravnoteže u glavi, vedrine u duhu, umešnosti, analitičkih sposobnosti, osećanja mere i sklada. Njegove drame istorijske sadržine malo su istorijski tačne, u njima je suviše dano maha poetičnoj mašti koja je ličnosti shvatila apsolutno, osećanja doterala do paroksizma, psihologiju uprostila na najmanju meru, sve svela na stavove, gestove, fraze, lepe reči. Ali svuda se pokazuje pesnik, i lirska mesta daju vrednosti njegovim dramskim pokušajima. Jakšić liričar spasava svuda Jakšića dramatičara.

     

    PRIPOVETKE. — Jakšić je ne samo jedan od najvećih liričara i prvih dramatičara srpskih nego i jedan od najranijih i najplodnijih pripovedača srpskih. On je više pisao u prozi no u stihu, i za sobom je ostavio više pripovedaka no mnogi drugi srpski pisci koji su se samo pripovetkom bavili. On je pisao pripovetke od početka šezdesetih godina pa sve do smrti, naročito sedamdesetih godina, kada je važio kao jedan od glavnih pripovedača srpskih. Od njega je ostalo na četrdeset većih i manjih pripovedaka, od kojih izvesne, shvaćene na široj osnovici kao roman, nisu dovršene.

     

    Njegove pripovetke, pisane u jednom istom lirskom raspoloženju i zadahnute jednim istim romantičarskim duhom, mogu se podeliti na čisto romantičarske pripovetke, koje su poetizovanja prošlosti i sadašnjosti, u stvari poeme u prozi, pisane u slobodnom stihu, i na pripovetke romantičarske u osnovu, ali u kojima se oseća nov realistički duh, u kojima se slika suvremeni život, više po njegovim ružnim no poetičnim stvarima, i u kojima ima političke i socijalne tendencije.

     

    Njegove prve pripovetke, pisane gotovo isključivo šezdesetih godina, jesu idealizacija ili srednjovekovne prošlosti ili sela suvremene Srbije i nacionalnih ratova u vremenu od 1875—1878. Jakšić, pesnik, nije gledao svet onakav kakav je, no kroz veo svojih pesničkih iluzija, sa visine svojih pesničkih ideala. On je tako, kao i svi romantičari, poetski prikazao srednji vek, sa njegovim ponositim vitezovima i bledim lepoticama. On je živeo na selu, ali nije slikao ono što je video no ono što je hteo da vidi. On voli seljaka i kao romantičar koji "prirodnog čoveka" stavlja iznad civilizovanog čoveka, i kao narodnjak koji misli da je narodna snaga i narodna duša u seljaku, i da nju truju varoško činovništvo i građanstvo. I zato on nije dao stvarnu sliku srpskih sela oko 1860, no idilično-epske spevove u prozi. Veliki rodoljub, uveren da su ratovi oko 1875—1878. bili "Srpski rat", krstaški i oslobodilački rat srpskoga naroda, on je i ljude i događaje toga vremena slikao u pesničkom zanosu, unoseći mnogo heroizma i poezije u svaki red.

     

    Ali on je posmatrao i slikao suvremeni život srpski i sa druge strane. Slobodnjak po svojim političkim idejama, razdražen bedom i gonjenjima, osetivši na svojim leđima sav teret društvene nepravde, on se, oko 1870, sa ogorčenjem bacio na političku satiru i na socijalnu pripovetku. On je u tom dobu za Ujedinjenu omladinu srpsku ono što je Hajne oko 1840. bio za Mladu Nemačku, njen književni zastavnik i osvetnik, i sav svoj veliki talenat stavlja u službu ideja slobode i pravde. On snažno i bez ustezanja kazuje sve što vređa i buni mladu Srbiju, sve što misli i oseća mladi napredni naraštaj. U svojim satirama napada birokratsku stegu i glupost, gušenje slobode misli i savesti, ganjanje malih i slabih, svu težinu, rugobu i komičnost birokratskog sistema. U tim njegovim satirama ima mnogo prolaznog, lokalnog i ličnog ali ima i snage osećanja i izraza, ima slike jednoga doba i raspoloženja jednoga naraštaja.

     

    Najveći i najbolji deo Jakšićevih pripovedaka to su pripovetke sa banatskog sela, koje se dešavaju u doba oko 1848, i koje gotovo sve imaju jaku socijalnu tendenciju. On je banatsko selo znao i osećao mnogo bolje no srbijansko selo, koje je onako ružičasto slikao, imao je duboko osećanje socijalne pravde i istinsku ljubav prema masi narodnoj, i svome velikom rodoljublju davao je realan, socijalan oblik, ljubav prema narodu svodio na njen pravi oblik: na ljubav prema puku. S jedne strane njegova plaha i buntovna priroda, sa druge strane život koji ga je obmanuo i sirotinja koja ga je stalno pritiskivala, učinili su da je on imao ono što ljudi njegova naraštaja nisu imali: strasnu mržnju na nepravdu i nasilje, široko čovekoljublje, bratsko saučešće prema malim i slabim. I on se zato pridružio socijalnim apostolima sedamdesetih godina, postao drug "novih ljudi", i otuda u njegovim pripovetkama toliko socijalnoga duha.

     

    Iako je Jakšić napisao veliki broj pripovedaka, ipak ga ne treba uzeti kao pravog pripovedača. On je taj posao radio samo uzgred, često radi ličnog i političkog obračunavanja, gotovo uvek po narudžbini. Sav taj rad je užurban i nesavršen i često stoji ispod njegovog talenta. Ali plemenita i visoka osećanja, smele misli, rečita ljubav prema narodu, moderno osećanje socijalne pravde, plahovita mržnja na zlo, nasilje i nepravdu, i, naročito, visok lirizam nadoknađuju za sve. I tu se on pokazivao kao najindividualniji, najrečitiji i najliričniji pisac svega srpskog romantizma.

     

    OPŠTI POGLED. — Lirizam i živopisnost, to su dve odlike književnog rada Đure Jakšića. Njegova topla i zadihana poezija je nagla i neposredna manifestacija njegove jake i nedisciplinovane ličnosti. On je topliji, osećajniji, bujniji no ijedan srpski liričar, i u celoj srpskoj književnosti nema pesnika koji je u toliko potpunoj meri bio romantičar, sav u osećanju koje kipi i preliva se, i u mašti koja nema prepona.

     

    Niko do njega u srpskoj poeziji nije bio toliko deskriptivan, nije unosio toliko i boje i slika u svoje stihove. Pre no što je postao pesnik bio je slikar (pod prvim svojim stihovima potpisivao se Đ. Jakšić, moler), i celog svog života bavio se slikarstvom. Učeći slikarstvo u Beču i Minhenu, on je vaspitao svoje oko i razvio svoju maštu na delima velikih slikara, i on će u poeziju unositi mnoge slikarske osobine i navike. Rembrant ga je zaneo svojom silnom i misterioznom patetičnošću i velikim kontrastima senke i svetlosti — i on će u poeziju unositi patetičnost, ljubav prema boji, svetlosti i tami, jaku maštu, kontraste. Kao romantičarski slikari, on ne vodi toliko računa o tačnosti nacrta, o pravilnosti linija, o skladu između pojedinih delova; za njega je glavno neposredan izraz, ličan žig, živost boja, efekti kontrasta. U celoj svojoj poeziji on je više kolorist no crtač, i više slikar no pisac. I sva njegova živopisna, bojadisana poezija, podsećajući na talijanske koloriste koji su pisali sa toliko sjaja i boje, odaje slikara.

     

    Pored boje, kao i svi romantičari, on voli reč. Kod njega ima prirodne i iskrene rečitosti, ali njemu nikada nije bilo dovoljno reči. Reč za njega nije samo obeležje smisla, spoljni izraz jedne predstave: reč za njega ima svoju boju, svoj ton, svoju muziku, svoje biće nezavisno od spoljnjega sveta. On voli lepe reči kao lepo cveće i lepe melodije; one ga zanose i opijaju. On slika rečima, često i misli rečima, sav se predaje ređanju lepih, zvonkih reči. Dikcija, to je njegova i dobra i rđava strana. On krepkim, zvučnim, gromkim, slikovitim, patetičnim rečima, od kojih pravi čitavu orkestraciju, u stanju je da postigne velike retorske i muzičke efekte. Ali to ređanje hučnih i bleskavih reči prelazilo mu je u manir, i zbog te ljubavi prema reči kao prema reči on je padao u verbalizam, i lepoti i muzici reči, retorskim efektima, često žrtvovao smisao.

     

    On je uopšte pesnik od snage, ali bez mere i sklada. Rečitost je njegova snaga i njegova slabost. Suviše cveća, suviše ukrasa, figura, i patosa. On zloupotrebljava figure, nije u stanju da govori bez epiteta koji se kao parazit lepe za reči; nije u stanju da se izražava bez fraze i pompe; njegov jamb je živ i nervozan, metafore zasenjuju, epiteti zveče, boje blešte, kao doboši udaraju reči u kojima je nagomilan glas r. Sve to može da bude dobro u lirskim stihovima i u patetičnim scenama, pri eksplozijama strasti i kada se mašta zavitla, ali te orgije reči i boja, ta visoko podignuta nota najzad zamara i čitalac zaželi malo više prirodnosti i mira.

     

    Jakšićeve mane su samo preterane njegove vrline. On se nije mogao umeravati u svome lirizmu i živopisnosti. Njegove mane, to su mane romantizma uopšte, koji je uvek robovao reči i koji je uvek pre svega polagao na spoljne efekte. Ali Jakšić ipak svojom velikom pesničkom snagom i jačinom osećanja zauzima jedno od prvih mesta u srpskoj književnosti i ostaje kao najpotpuniji romantički pesnik naš, sa svima rđavim i dobrim osobinama romantizma uopšte.

     

    Jovan Skerlić
    Istorija nove srpske književnosti

     

     

     

     


    Poslednja izmena: 03. мај 2016. 14.31.39 CEST"