Blogovi

Blogovi po datumu

Tagovi

Statistika

  • 472
    Blogs
  • 54
    Active Bloggers
468 blogs
  • 12 Jan 2016
    Danas nije retkost čuti i videti da veliki broj ljudi sve češće izbegava emotivno vezivanje. Šta može biti razlog tome? Da li je u pitanju to što se veliki broj mladih do kasnih godina ne odvaja od porodica, čime se blokira mogućnost osamostaljivanja? Širok je spektar problema s kojima se treba suočiti, od potpunog gubitka kompasa za realnost, preko pesimizma do prevelike ukorenjenosti u realnost koja ne izgleda svetlo.Problemi u društvu uvek se reflektuju na naše psihičko stanje. To je nemoguće izbeći. Porodični konflikti, kontakti s drugim ljudima, seksualni problemi... Kako u tom moru problema sagledati sebe, preispitati sopstvenu ulogu i odgovoriti na pitanje: "Ko sam ja?" A nekada je teret Amorove strele i slomljenog srca bio najveći problem s kojim smo se susretali... Nažalost, danas više nema iluzija o ljubavi, sve ređe se ulazi u praktična iskustva. Planirano se odustaje od emotivnog angažmana kako bi se izbegla patnja. Predstave o ljubavi postepeno se gube u savremenom društvu. Svet oko nas je surov i haotičan. Taj teret je prevelik da se ne bi odrazio na emotivni život. Da bismo došli do ljubavi, moramo da prepoznamo sebe, a za to je potrebno dosta strpljenja, volje, kontinuiranih pokušaja da se ljubav pronađe, odneguje i zadrži. Zbog toga ljubav zahteva adaptaciju na sebe i na osobu prema kojoj gajimo emocije. I mada je teško navići se na ljubavne poraze, nije nemoguće prevazići ih. Ljubav je tle na kojem možemo da padnemo, da se sapletemo, a da nas niko i ne pogleda posle toga. Ipak, to ne znači da treba izgubiti veru u ono što mogu da nam donesu lepe strane ljubavi. Najpogrešnije je distancirati se od ljubavnih pokušaja samo zato što bi neki od njih mogli da se okončaju neuspehom. Jednostavno, neophodno je malo više hrabrosti u nama da bi bilo malo više ljubavi u našim životima.
    1019 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Danas nije retkost čuti i videti da veliki broj ljudi sve češće izbegava emotivno vezivanje. Šta može biti razlog tome? Da li je u pitanju to što se veliki broj mladih do kasnih godina ne odvaja od porodica, čime se blokira mogućnost osamostaljivanja? Širok je spektar problema s kojima se treba suočiti, od potpunog gubitka kompasa za realnost, preko pesimizma do prevelike ukorenjenosti u realnost koja ne izgleda svetlo.Problemi u društvu uvek se reflektuju na naše psihičko stanje. To je nemoguće izbeći. Porodični konflikti, kontakti s drugim ljudima, seksualni problemi... Kako u tom moru problema sagledati sebe, preispitati sopstvenu ulogu i odgovoriti na pitanje: "Ko sam ja?" A nekada je teret Amorove strele i slomljenog srca bio najveći problem s kojim smo se susretali... Nažalost, danas više nema iluzija o ljubavi, sve ređe se ulazi u praktična iskustva. Planirano se odustaje od emotivnog angažmana kako bi se izbegla patnja. Predstave o ljubavi postepeno se gube u savremenom društvu. Svet oko nas je surov i haotičan. Taj teret je prevelik da se ne bi odrazio na emotivni život. Da bismo došli do ljubavi, moramo da prepoznamo sebe, a za to je potrebno dosta strpljenja, volje, kontinuiranih pokušaja da se ljubav pronađe, odneguje i zadrži. Zbog toga ljubav zahteva adaptaciju na sebe i na osobu prema kojoj gajimo emocije. I mada je teško navići se na ljubavne poraze, nije nemoguće prevazići ih. Ljubav je tle na kojem možemo da padnemo, da se sapletemo, a da nas niko i ne pogleda posle toga. Ipak, to ne znači da treba izgubiti veru u ono što mogu da nam donesu lepe strane ljubavi. Najpogrešnije je distancirati se od ljubavnih pokušaja samo zato što bi neki od njih mogli da se okončaju neuspehom. Jednostavno, neophodno je malo više hrabrosti u nama da bi bilo malo više ljubavi u našim životima.
    Jan 12, 2016 1019
  • 12 Jan 2016
    Ljudi vole da razmišljaju o ljubavi na romantičan i poetičan način. Svog partnera doživljavamo kao srodnu dušu i čini se da nas je sama sudbina spojila. Zbog ljubavi su napisani najlepši stihovi, stvorena najveća umetnička dela, umiralo se i ubijalo zbog nje. Naravno, možemo i tako da gledamo na ljubav i zaljubljenost. Ali, hajde da sada romantičnu ljubav sagledamo sa naučne strane. Kada za neki par kažete da između njih „postoji hemija” niste ni svesni koliko ste u pravu. Zaljubljenost i ljubav su biohemijski procesi koje je nauka u velikoj meri rasvetlila. I to objašnjenje ne umanjuje našu ljudskost, već samo dokazuje njeno postojanje. Pre svega, istina je da muškarci i žene ne vole na isti način, da ne biraju partnera vođeni istim kriterijumima, a odgovor na pitanje zašto postoji toliko razlika je jednostavan – evolucija. Priroda je stvari udesila tako da obezbedi reprodukciju vrste. Žene svoj reproduktivni materijal (u vidu jedne jajne ćelije mesečno) moraju više da cene, stoga su i kriterijumi za izbor partnera strožiji. Ali, za razliku od većine drugih organizama, ljudi imaju i sposobnost da vole i da osnuju monogamnu vezu (mada ljudi nisu striktno monogamna vrsta). Razlog je jednostavan – bebe nisu sposobne da same brinu o sebi. Stoga je priroda „sredila” da roditelji ostanu zajedno dok potomak ne bude sposoban da se sam kreće, hrani, razume i sebi prilagodi okolinu. Priroda je unapredila nagon za reprodukcijom u nešto više od toga – u ljubav. Uzmimo za primer čin poljupca koji je u stvari jedna vrsta skeniranja. Tokom ljubljenja, mozak procenjuje genetsku sličnost i tu važi pravilo „suprotnosti se privlače”. Pored toga, žena nesvesno skenira kakav je imuni sistem muškarca sa kojim se ljubi, čime proverava da li je on kandidat za zasnivanje porodice. Helen Fišer, čuveni američki antropolog, svoju karijeru je posvetila proučavanju „romantične ljubavi”. Ona izdvaja tri faze u razvoju ljubavi: POŽUDA Prvom fazom upravljaju polni hormoni: estrogen i testosteron. Tu su naravno i feromoni, koji su odgovorni za „ljubav na prvi miris”. Vizuelne karakteristike takođe utiču na pojavu požude, tako što muškarci traže karakteristke koje se vezuju za plodnost i mladost, dok žene obraćaju pažnju na snagu, zdravlje i sposobnost muškarca da brine o porodici. Ipak je prirodno što smo svi, manje ili više, površni. PRIVLAČNOST To je ona faza koja se često izjednačava sa pojmom zaljubljenosti. Ovde se uključuju neki novi hormoni. Adrenalin – Srce brže kuca, dlanovi se znoje i imate osećaj da možete poleteti uz voljenu osobu. Dopamin – Često mu tepaju „hormon sreće”. Zbog njega osećamo zadovoljstvo (slično kao i zavisnici od narkotika), ali i smanjenu potrebu za snom i hranom, a pažnja je preusmerena na objekat zadovoljstva. Serotonin – Uključen je u mnoge procese u organizmu, a glavni je krivac zašto nam dragi/draga ne izlazi iz misli. Sličan nivo serotonina, manji u odnosu na normalan, imaju zaljubljene osobe i osobe sa opsesivno-kompulsivnim sindromom. Ipak, svi smo malo ludi kada smo zaljubljeni. Za mnoge simptome zaljubljenosti i osećaja da smo na „sedmom nebu” odgovoran je prirodan amfetamin – feniletilamin (FEN). Ove prirodne droge ima i u čokoladi, pa je potpuno razumljivo zašto je svi toliko volimo. FEN utiče i na dodatno lučenje dopamina. Dejstvo FEN-a slabi posle 18 meseci do 4 godine i onda je na redu sledeća faza. Umesto FEN-a, endorfini struje našim organizmom. Nekim osobama, endorfini ne mogu zameniti osećaj koji stvara FEN, tako da ovi zavisnici od FEN-a ne ostaju dugo sa istim partnerom ili pored svog partnera imaju i paralelne veze koje im obezbeđuju dozu FEN-a za kojim žude. VEZANOST To je faza koja je ključna u dugim vezama i brakovima. Endorfini su supstance koje nam daju osećaj blagostanja i intimnosti. Stanje zaljubljenosti nije zdravo ako potraje, pa ga oksitocin i vazopresin potiskuju. Oksitocin – hormon koji omogućava zbližavanje. Odgovoran je kako za majčinsko ponašanje, tako i za orgazam, maženje i empatiju. Smatra se da seksualnim odnosima par obezbeđuje sebi potrebnu dozu oksitocina, koji povećava osećaj bliskosti i još više nas „vezuje” za partnera. Vazopresin – ovaj hormon ima, za sada nedovoljno poznat, uticaj na proces vezivanja između partnera. Kod muškaraca dovodi do povećanja agresivnosti prema drugim muškarcima i želje da „čuva svoje”. Naučnici tvrde da ljubav u dugim vezama i brakovima može trajati sve dok se ubrizgava potrebna doza romantike i zaljubljenosti. Dopamin i FEN se mogu isprovocirati tako što ćemo nastaviti da sa partnerom radimo nove stvari, bio to izlazak sa društvom, degustiranje neke nove poslastice ili skakanje padobranom. Ljubav pokreće lavinu pozitivnih supstanci koje dovode do optimizma, lepog raspoloženja, ali i pomaže očuvanje opšteg fizičkog i psihičkog zdravlja. Zaljubljena osoba „sija”. Zato joj, u suštini, nije ni potrebna hemijska reakcija da opiše njeno stanje. Dovoljan je taj osećaj.  
    1016 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Ljudi vole da razmišljaju o ljubavi na romantičan i poetičan način. Svog partnera doživljavamo kao srodnu dušu i čini se da nas je sama sudbina spojila. Zbog ljubavi su napisani najlepši stihovi, stvorena najveća umetnička dela, umiralo se i ubijalo zbog nje. Naravno, možemo i tako da gledamo na ljubav i zaljubljenost. Ali, hajde da sada romantičnu ljubav sagledamo sa naučne strane. Kada za neki par kažete da između njih „postoji hemija” niste ni svesni koliko ste u pravu. Zaljubljenost i ljubav su biohemijski procesi koje je nauka u velikoj meri rasvetlila. I to objašnjenje ne umanjuje našu ljudskost, već samo dokazuje njeno postojanje. Pre svega, istina je da muškarci i žene ne vole na isti način, da ne biraju partnera vođeni istim kriterijumima, a odgovor na pitanje zašto postoji toliko razlika je jednostavan – evolucija. Priroda je stvari udesila tako da obezbedi reprodukciju vrste. Žene svoj reproduktivni materijal (u vidu jedne jajne ćelije mesečno) moraju više da cene, stoga su i kriterijumi za izbor partnera strožiji. Ali, za razliku od većine drugih organizama, ljudi imaju i sposobnost da vole i da osnuju monogamnu vezu (mada ljudi nisu striktno monogamna vrsta). Razlog je jednostavan – bebe nisu sposobne da same brinu o sebi. Stoga je priroda „sredila” da roditelji ostanu zajedno dok potomak ne bude sposoban da se sam kreće, hrani, razume i sebi prilagodi okolinu. Priroda je unapredila nagon za reprodukcijom u nešto više od toga – u ljubav. Uzmimo za primer čin poljupca koji je u stvari jedna vrsta skeniranja. Tokom ljubljenja, mozak procenjuje genetsku sličnost i tu važi pravilo „suprotnosti se privlače”. Pored toga, žena nesvesno skenira kakav je imuni sistem muškarca sa kojim se ljubi, čime proverava da li je on kandidat za zasnivanje porodice. Helen Fišer, čuveni američki antropolog, svoju karijeru je posvetila proučavanju „romantične ljubavi”. Ona izdvaja tri faze u razvoju ljubavi: POŽUDA Prvom fazom upravljaju polni hormoni: estrogen i testosteron. Tu su naravno i feromoni, koji su odgovorni za „ljubav na prvi miris”. Vizuelne karakteristike takođe utiču na pojavu požude, tako što muškarci traže karakteristke koje se vezuju za plodnost i mladost, dok žene obraćaju pažnju na snagu, zdravlje i sposobnost muškarca da brine o porodici. Ipak je prirodno što smo svi, manje ili više, površni. PRIVLAČNOST To je ona faza koja se često izjednačava sa pojmom zaljubljenosti. Ovde se uključuju neki novi hormoni. Adrenalin – Srce brže kuca, dlanovi se znoje i imate osećaj da možete poleteti uz voljenu osobu. Dopamin – Često mu tepaju „hormon sreće”. Zbog njega osećamo zadovoljstvo (slično kao i zavisnici od narkotika), ali i smanjenu potrebu za snom i hranom, a pažnja je preusmerena na objekat zadovoljstva. Serotonin – Uključen je u mnoge procese u organizmu, a glavni je krivac zašto nam dragi/draga ne izlazi iz misli. Sličan nivo serotonina, manji u odnosu na normalan, imaju zaljubljene osobe i osobe sa opsesivno-kompulsivnim sindromom. Ipak, svi smo malo ludi kada smo zaljubljeni. Za mnoge simptome zaljubljenosti i osećaja da smo na „sedmom nebu” odgovoran je prirodan amfetamin – feniletilamin (FEN). Ove prirodne droge ima i u čokoladi, pa je potpuno razumljivo zašto je svi toliko volimo. FEN utiče i na dodatno lučenje dopamina. Dejstvo FEN-a slabi posle 18 meseci do 4 godine i onda je na redu sledeća faza. Umesto FEN-a, endorfini struje našim organizmom. Nekim osobama, endorfini ne mogu zameniti osećaj koji stvara FEN, tako da ovi zavisnici od FEN-a ne ostaju dugo sa istim partnerom ili pored svog partnera imaju i paralelne veze koje im obezbeđuju dozu FEN-a za kojim žude. VEZANOST To je faza koja je ključna u dugim vezama i brakovima. Endorfini su supstance koje nam daju osećaj blagostanja i intimnosti. Stanje zaljubljenosti nije zdravo ako potraje, pa ga oksitocin i vazopresin potiskuju. Oksitocin – hormon koji omogućava zbližavanje. Odgovoran je kako za majčinsko ponašanje, tako i za orgazam, maženje i empatiju. Smatra se da seksualnim odnosima par obezbeđuje sebi potrebnu dozu oksitocina, koji povećava osećaj bliskosti i još više nas „vezuje” za partnera. Vazopresin – ovaj hormon ima, za sada nedovoljno poznat, uticaj na proces vezivanja između partnera. Kod muškaraca dovodi do povećanja agresivnosti prema drugim muškarcima i želje da „čuva svoje”. Naučnici tvrde da ljubav u dugim vezama i brakovima može trajati sve dok se ubrizgava potrebna doza romantike i zaljubljenosti. Dopamin i FEN se mogu isprovocirati tako što ćemo nastaviti da sa partnerom radimo nove stvari, bio to izlazak sa društvom, degustiranje neke nove poslastice ili skakanje padobranom. Ljubav pokreće lavinu pozitivnih supstanci koje dovode do optimizma, lepog raspoloženja, ali i pomaže očuvanje opšteg fizičkog i psihičkog zdravlja. Zaljubljena osoba „sija”. Zato joj, u suštini, nije ni potrebna hemijska reakcija da opiše njeno stanje. Dovoljan je taj osećaj.  
    Jan 12, 2016 1016
  • 23 Jan 2014
    LJubav je kad volis ceo svet i naravno internetJedno je kad čezneš za nekim ko je daleko, a sasvim drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe. 
    1011 Objavio/la BUZGA
  • By BUZGA
    LJubav je kad volis ceo svet i naravno internetJedno je kad čezneš za nekim ko je daleko, a sasvim drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe. 
    Jan 23, 2014 1011
  • 10 Dec 2013
    Kada je Bog stvarao svet, odlucio je da svakom narodu podari po dve vrline.Tako su Svajcarci postali precizni i poslusni.Japanci vredni i strpljivi.Italijani veseli i romanticni.Spanci temperamentni i ritmicni.Kada je dosao do Srba, Bog rece andjelu:"Srbi ce biti pametni, dobri ljudi i politicari!"Nakon zavrsenog posla, pita andjeo:"Boze, svima si dao dve vrline samo Srbima tri.Zar nece tako biti nadmocniji od svih drugih naroda?"Bog rece:"Hmm, imas pravo, ali kako se Bogom dane vrline ne mogu naknadnoukidati, Srbima ce ostati sve tri, ali svaki Srbin moze imati kao idrugi narodi samo po dve osobine:Ko je dobar covek i politicar, ne moze biti pametan.Ko je pametan i politicar, ne moze biti dobar covek.Ko je dobar i pametan, ne moze biti politicar."I bi rec Bozja!
    1006 Objavio/la Paradox Gentleman
  • Kada je Bog stvarao svet, odlucio je da svakom narodu podari po dve vrline.Tako su Svajcarci postali precizni i poslusni.Japanci vredni i strpljivi.Italijani veseli i romanticni.Spanci temperamentni i ritmicni.Kada je dosao do Srba, Bog rece andjelu:"Srbi ce biti pametni, dobri ljudi i politicari!"Nakon zavrsenog posla, pita andjeo:"Boze, svima si dao dve vrline samo Srbima tri.Zar nece tako biti nadmocniji od svih drugih naroda?"Bog rece:"Hmm, imas pravo, ali kako se Bogom dane vrline ne mogu naknadnoukidati, Srbima ce ostati sve tri, ali svaki Srbin moze imati kao idrugi narodi samo po dve osobine:Ko je dobar covek i politicar, ne moze biti pametan.Ko je pametan i politicar, ne moze biti dobar covek.Ko je dobar i pametan, ne moze biti politicar."I bi rec Bozja!
    Dec 10, 2013 1006
  • 18 Dec 2013
    Organizacija studenata i akademichara iz Osla( SAIH), koji se vetj dugo godina bave u pruzhanju pomotji kroz niz dugotrajnih projekata u africi, nisu vishe mogli da podnesu taj "charity kitch" raznih svjetskih organizacija koji uvijek po istom shablonu prestavlja Afriku to jeste njihov narod kao nemochne i bez glasne osobe, chesto vidimo djecu tuzhnih pogleda bez glasa i perspektive, na taj nachin se prestavljaju u mnogim spotovima. Ova organizacija tvrdi da taj narod nije letargichan i pasivan vetj naprotiv jako agilan, nespori se da im je potrebna pomotj ali ne u fazonu "sa 50 centi mozhete da obradujete jedno ovakvo dete i da mu vratite osmeh"      2012 je organizacija (SAIH) uz pomotj satire "Africa for Norway" molila Afrikance za pomotj u radiatorima i zaista se javio jedan americhki fakultet sa rechima "radiatori su teshki za slati da li je od pomotji ako poshaljemo rukavice i kape" misim zaista glup neki fakultet samo da nam neishkoluju neke direktore za balkan, ostali svijet je skapiro o chemu se radi .   SAIH je osnovao nagradu --->  Rusty Radiator, koja se dodijeljuje najgorem spotu. 2013-te je dodijeljen hrishchanskoj organizaciji Childfund koja je djecu predstavila ---> Issac je toliko nemochan i bez snage da nemozhe ni da govori a najradije bi me pito da li sam mu poveo "kuma"   shta retji   http://www.youtube.com/watch?v=xbqA6o8_WC0   http://www.rustyradiator.com/#home
    970 Objavio/la Lilly PljucPljuc
  • Organizacija studenata i akademichara iz Osla( SAIH), koji se vetj dugo godina bave u pruzhanju pomotji kroz niz dugotrajnih projekata u africi, nisu vishe mogli da podnesu taj "charity kitch" raznih svjetskih organizacija koji uvijek po istom shablonu prestavlja Afriku to jeste njihov narod kao nemochne i bez glasne osobe, chesto vidimo djecu tuzhnih pogleda bez glasa i perspektive, na taj nachin se prestavljaju u mnogim spotovima. Ova organizacija tvrdi da taj narod nije letargichan i pasivan vetj naprotiv jako agilan, nespori se da im je potrebna pomotj ali ne u fazonu "sa 50 centi mozhete da obradujete jedno ovakvo dete i da mu vratite osmeh"      2012 je organizacija (SAIH) uz pomotj satire "Africa for Norway" molila Afrikance za pomotj u radiatorima i zaista se javio jedan americhki fakultet sa rechima "radiatori su teshki za slati da li je od pomotji ako poshaljemo rukavice i kape" misim zaista glup neki fakultet samo da nam neishkoluju neke direktore za balkan, ostali svijet je skapiro o chemu se radi .   SAIH je osnovao nagradu --->  Rusty Radiator, koja se dodijeljuje najgorem spotu. 2013-te je dodijeljen hrishchanskoj organizaciji Childfund koja je djecu predstavila ---> Issac je toliko nemochan i bez snage da nemozhe ni da govori a najradije bi me pito da li sam mu poveo "kuma"   shta retji   http://www.youtube.com/watch?v=xbqA6o8_WC0   http://www.rustyradiator.com/#home
    Dec 18, 2013 970
  • 12 Jan 2016
    Samo četiri sekunde dovoljno je da prođe od zapažanja neke osobe do prvih ljubavnih reakcija tela Sudeći po najnovijim rezultatima brojnih istraživanja, ljubav je konačno dešifrovana. Naime, ona se sa stanovišta hemije može jednostavno protumačiti kao formula S8N11N ili fenil- etil- amin, koji je osnova hormona nadbubrežne žlezde. Šta se događa u organizmu čoveka kada oseti nalet ljubavi i strasti oduvek je izazivalo interesovanje javnosti, a sada se o ovoj oblasti zna mnogo više. - Fenil- etil- amin se luči u mozgu, a posebno u malom području hipotalamusa gde je središte osećaja. Kada se muškarac i žena približe, ova supstanca počinje da se luči postepeno i deluje omamljujuće. Za sada naučnici još nisu otkrili sve hormonske supstance koje doprinose razvoju sreće i ushićenja.Šta se događa kad žena opazi muškarca? Prvo zapaža boju očiju i kose, visinu, osmeh, ruke... Opažanje traje nekoliko sekundi, a ovi spoljni nadražaji izazivaju hemijsku reakciju u mrežnjači, gde ogroman broj nervnih ćelija zaduženih za osete boja i tame i svetla šalje izveštaj mozgu, i to brzinom od 120 kilometara na sat. Aktivira se i uho koje prikuplja zvučne nadražaje, kao što su boja glasa, način smeha i sl. Kako svaki čovek ima svoj miris tela, i osećaj njuha takođe se uključuje u dobijanje u mozgu opšte slike o osobi.-Sve ove primljene nadražaje veliki mozak upoređuje s utiscima prikupljenim u dosadašnjem životu. Ako se pri ovom upoređenju jave negativne ocene neke osobe, reakcija organizma izostane, ali ako osoba dobije visoke ocene, u mozgu nastaje uzbuđenost. Velika većina od 14 milijardi nervnih ćelija u kori velikog mozga daje naredbu hipotalamusu, a on nadbubrežnoj žlezdi, koja izlučuje adrenalin noradrenalin. Već u maloj količini ovi hormoni uzrokuju mnoštvo zbivanja u organizmu .Od prvog pogleda na neku osobu do izlučivanja hormona prođe svega četiri sekunde, a ovo vreme sasvim je dovoljno da nekoga doživljavamo kao privlačnog ili ne. Svaki dodir s ovom osobom na organizam deluje kao elektrošok. Događaju se promene u telu: vratni mišići se zatežu, oseća se podrhtavanje u želucu, napinju se mišići bokova i bedara, srčani otkucaji su brži od 30 do 60 posto, disanje je takođe ubrzano... Dolazi do novog nadražaja i lučenja drugih hormona, tako da se šire disajni putevi i pluća, jetra i bubrezi pojačano rade, sužavaju se arterije, usta postaju suva. Sve ovo prati i proširenje zenica.Omamljuje kao drogaS hemijskog stanovišta, ljubav je droga, pa zato nije čudo što je strastvena ljubav oblik opsesije s dodatkom malo delirijuma. Opsesija je zato što se u tom razdoblju misli samo na voljenu osobu, a delirijum - jer se veruje da je ona najbolja na svetu.      
    966 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Samo četiri sekunde dovoljno je da prođe od zapažanja neke osobe do prvih ljubavnih reakcija tela Sudeći po najnovijim rezultatima brojnih istraživanja, ljubav je konačno dešifrovana. Naime, ona se sa stanovišta hemije može jednostavno protumačiti kao formula S8N11N ili fenil- etil- amin, koji je osnova hormona nadbubrežne žlezde. Šta se događa u organizmu čoveka kada oseti nalet ljubavi i strasti oduvek je izazivalo interesovanje javnosti, a sada se o ovoj oblasti zna mnogo više. - Fenil- etil- amin se luči u mozgu, a posebno u malom području hipotalamusa gde je središte osećaja. Kada se muškarac i žena približe, ova supstanca počinje da se luči postepeno i deluje omamljujuće. Za sada naučnici još nisu otkrili sve hormonske supstance koje doprinose razvoju sreće i ushićenja.Šta se događa kad žena opazi muškarca? Prvo zapaža boju očiju i kose, visinu, osmeh, ruke... Opažanje traje nekoliko sekundi, a ovi spoljni nadražaji izazivaju hemijsku reakciju u mrežnjači, gde ogroman broj nervnih ćelija zaduženih za osete boja i tame i svetla šalje izveštaj mozgu, i to brzinom od 120 kilometara na sat. Aktivira se i uho koje prikuplja zvučne nadražaje, kao što su boja glasa, način smeha i sl. Kako svaki čovek ima svoj miris tela, i osećaj njuha takođe se uključuje u dobijanje u mozgu opšte slike o osobi.-Sve ove primljene nadražaje veliki mozak upoređuje s utiscima prikupljenim u dosadašnjem životu. Ako se pri ovom upoređenju jave negativne ocene neke osobe, reakcija organizma izostane, ali ako osoba dobije visoke ocene, u mozgu nastaje uzbuđenost. Velika većina od 14 milijardi nervnih ćelija u kori velikog mozga daje naredbu hipotalamusu, a on nadbubrežnoj žlezdi, koja izlučuje adrenalin noradrenalin. Već u maloj količini ovi hormoni uzrokuju mnoštvo zbivanja u organizmu .Od prvog pogleda na neku osobu do izlučivanja hormona prođe svega četiri sekunde, a ovo vreme sasvim je dovoljno da nekoga doživljavamo kao privlačnog ili ne. Svaki dodir s ovom osobom na organizam deluje kao elektrošok. Događaju se promene u telu: vratni mišići se zatežu, oseća se podrhtavanje u želucu, napinju se mišići bokova i bedara, srčani otkucaji su brži od 30 do 60 posto, disanje je takođe ubrzano... Dolazi do novog nadražaja i lučenja drugih hormona, tako da se šire disajni putevi i pluća, jetra i bubrezi pojačano rade, sužavaju se arterije, usta postaju suva. Sve ovo prati i proširenje zenica.Omamljuje kao drogaS hemijskog stanovišta, ljubav je droga, pa zato nije čudo što je strastvena ljubav oblik opsesije s dodatkom malo delirijuma. Opsesija je zato što se u tom razdoblju misli samo na voljenu osobu, a delirijum - jer se veruje da je ona najbolja na svetu.      
    Jan 12, 2016 966
  • 13 Dec 2013
        braća po oružju i Ljubav dublja od života     Muzo Mog života, nemoj da ti pričam o tek pukim epizodama, događajima kao takvim...a bilo ih je, kako i sama možeš pretpostaviti kad se zagledaš u moje bore i podočnjake, tu deltu moje duše, i te kako ih bejaše.   divote i stradanja su svačija životna bitnost, svako nosi svoje ili u jaucima i suzama ili krotko i sa pitomom staloženošću. koliko ljudi, toliko istina sopstvenosti, i zato neću, sada i ovde, o tome šta je i kako minulo. nekako, radije bih da satkam košulju od zvezda i osmeha i ponekog uzdaha; jednu košulju dugu i ljupko šlampavu koju ćeš voleti da ukradeš sa police sa mojom odećom i, ušuškana u njenu sigurnost, njom prekriti nagosti tvoga tijela i tvoje duše dok sam ja negde na putu. Ti ionako vrlo dobro znaš kako me lepote nagosti Tvoga tijela ostavljaju bez reči i Tvoje duše bez daha.Ljubavi Moja i najbolji prijatelju, jedini anđele kog priznajem, znaš me već dosta dugo i odista dobro, i redak si čovjek utoliko što umeš ispravno videti Drugu stranu tame. Tebi je jasno, Lepa i Dobra Moja, već si naučila da se prve svetlice novog dana dižu upravo iz najdubljeg mraka kog ne valja lišavati tame...drsko ga prepustiti istom onom drhtanju kad je bilo ko i bilo šta spriječeno da se sebi samom vrati. tako se dižu svetlice i kad izumru usred neba, rastu kako dan napreduje. pa ipak, čak i kad su nebesa lišena prisustva svetlica, to nipošto ne sme značiti da su nebesa lišena poruke koju svetlice ostavljaju iza sebe: vedru sintezu boja. ne, nikako i upravo naprotiv — njihov površinski sjaj dođe i ode, ali Značenje je u njima samim, neumrlo i zanavek živo za svaki um koji se usuđuje. tako nekako je i sa ljudima; svako je kadar ostaviti utisak, pa i takozvani dobar utisak, ali samo malobrojni ostavljaju tragove. i eto, tako se pojavljuje novo nebo, pojavljivanjem unutar Tvojih reči božanstveno preti da uplaši sve tvoje strahove. i onda čuješ, neka drugačija svetlost raste izvan senki već-postojeće svetlosti. kao nostalgija budućnosti. tako nekako si i Ti sama naučila da vidiš i dalje i dublje od mojih reči, i nijansi boja lišća koje nikad nisi gledala dok se nova svetlost budi iznad spokojnog proplanka, u trenucima usitnjavanim krupnim izjavama i pod tek nabujalim mladim Mesecom. i saznala si da do tog momenta nikad nije bilo imena za tu i takvu boju ne zato što nije postojala, već prosto zato što je postojala ali bez Tebe.zato ću Ti reći o ljudima od tih događaja i takvih događanja, mojoj braći s kojom sam prolijevao i delio desetine litara znoja i krvi a niti jednu-jedincatu molekulu genetske tetovaže. o kalendarima u kojima si me spasavala i čuvala, a ni znala nisi da ovaj ja negde-nekako postoji, niti, štaviše, pojmila da ti i takvi kalendari uopće i mogu stati u ljudske grudi. lično, ne bih da postanu poput knjige za koju se pomiriš da je zanavek izgubljena ili zapuštena, ili da bude kao izbledela partitura međ' zlaćanim koricama. nego hoću da ju, knjigu tu, iznesem na svetlo, konačno pokažem; svu golotinju izvesnih rečenica u njoj, a bez preteranih razjašnjavanja ili akcentovanja. potpunu nagost zvukova koji ostanu kad slogovi nestanu. ono jedno svojevrsno samoobjašnjenje, jedino, kad igra svelosti i mraka i komete svih sadašnjosti što će tek biti prekriju njen okvir, i posle čega više ništa nema da se kaže, a sve je znano. znaš već šta hoću da kažem...Ti, Odblesak Mene, Odblešče-Odblesance, uvijek razumeš. i sad...sećam se…sećam se hrpa kiše i gomila drumova…sećam. i živim iznova. evo, svaka kiša svoje ceste jede, i najsitnija kiša koja, na kraju, proždere i najduži i najzavojitiji put. mlad kakav sam, star kakav sam — sećam se. usput zaboravljam Sutra, tog slepca koji vidi kao što se u stomaku jasno čuje ime zvezde nikad rođene. zaboravljam život iza sahranjenih prozora, oči u zavjesama, zidove obrasle u zaboravljene puzavice…i zaboravljam sebe, zaboravljajući tišinu — najistinitijeg vlasnika osmeha.       Rođena Moja, sad vidiš koliko je lako ispisati himnu vrednu heroja, a kako teško reći molitvu dostojnu čovjeka.   kad ih mislim, čupkam ih prstima kao vunu — moju braću. uvijek tako, bez obzira na sve kalendare što su otišli vjetru i viru, i rakiji i cveću, oni ostaju prastanovnici i žitelji su sadašnjeg vremena. možda bih umeo drugačije, kao pisac-zanatlija, da ih smeštam po perfektima i nasred svih kondicionala, ali sadašnjost je esencija naših postojanja otkako smo postojanja na sebi samim iskalili. bez razmišljanja i oklopa, moja braća i ja gologuzi hodasmo po metama kao da smo turisti nasred trgova koje smo kanili doživjeti pod vlastitim stopalima. na stopalima koja su poput palčeva nakon aukcije. kasno je, i prozori se rasprskavaju. moja braća i ja, bosi, bez cipela smo ostavljali sve šta volesmo dok se tuga vrzmala svuda oko nas kao vatra usred sopstvenih zvona, a mi bez časovnika okrećemo brojčanike; to smo mi polazili na put. moja braća i ja, sa imenima poput rukavica, goloruki, kako smo oduvek živjeli, a niko nas nije poznavao kao što se nikad ne znaju oni što ostavljaju vijence na znakove pored puteva ukaljanih tragedijama drugih. (uvijek je neko drugi.) takvi smo mi ljudi, kova što je nerazumljiv onim koji su nalazili naše posude na dnu bunara — i onda su ih, posude, vezali lancem. i niko nikad pitao kakva je to ruka blagosiljala korisnika bunara posudom, već "otkud posuda da se stvori u bunaru!?" i eto Ti, uvijek će se naći neko pametan i reći tako, paradoksa: upravo zadržana anonimnost naših dela bejaše naša najdraža plata. jer kad bolje pomisliš, milostivost i žrtvovanje koje imenuju dobrotvora prestaju biti dobročinsvo, a postaju reklama i arogantno sažaljenje. hoću da kažem, orhideja koja raste u najzabačenijem ćoškiću usred najneprohodnije padine božanstveno miriše i kad nema nikog da ju šnjufne.moja braća i ja…bez stopala sedimo naslonjeni na zid, slušamo i neshvatljivo klimamo nekakvim kljakavim muzikantima – na dekoracijama istaknuto piše Bratstvo – i u uglovima usana nam ptice nepoznatog porekla. evo, jedan od moje braće, bez očiju je, smeši se na kiši sa gnezdom od soli. moja braća i ja…ni siročad niti beskućnici, a bez roditelja smo i bez domova, i zato prisiljeni bejasmo da naučimo razumeti najave vrata koja se otvaraju u mraku; najave što govoraše, dim vratio kući, ovde živi jezik što je kaput koji je pao sa vešalice u pokušaju njegovih rukava da kažu Nešto, ovdašnji muž pravi zvezde od kostiju, oči prisutnog dečka su pećine što vijugaju dublje od najzadivljućijih predaka, pristigli sin je porodična tradicija od koje se ne živi, nego koja se stvara, I Tako To. i zaista: tako to…moja braća i ja…oduvek nam zajednički med nasušni, glad zarad gladi, ova sova u glavi, ovaj vulkan u srcu…i ova jedna ruka u stalnoj i ošamućenoj potrazi za drugom da bi, združene, radile sve osim aplaudiranja samim sebi — znajući da je ruka što daje uvijek iznad ruke koja prima. pošten da budem, iako ni za živu glavu ne bismo priznali, jedina naša istinska želja nam je uvijek bila da nam ruke budu i ostanu skupa sa najvoljenijim. jer znali smo da je jedino shvatanje života najtačniji odgovor na pitanje da li je život težak? i taj odgovor, najtačniji, je: u odnosu na šta? moja braća i ja…predivna pošast smo i ništa ne ostavljamo iza sebe, a ostajemo svuda; to smo mi popili kišnicu iz oluka, ispruživši usne za nežnost padavina. mada je toliko kapi vina i rakije i smokava ostalo obešeno na skoro svakoj dugi da se sopstvene otopine sunca ušuškaju – neprimetno, a doživotno – u naše osmehe, osmehe one što plitkoumni i/ili kukavni blagoizvoljevaju smatrati enigmatičnim.moja braća i ja…na kraju se ponovo nađemo na istom onom puteljku koji nam suštinski najjače fali, izmišljamo zastave u najdubljem mraku, a, iz zatvora izlazeći bez ključeva, za put se raspitujemo kod čuvara odviše gordih da bi disali, i iznova postanemo u nestajanju kad zvezde sa naših zastava iščeznu u praskozorje.............................................................................................................................................................................. prošlo je od tad i ima k tome…plima je odnela izvesne stope moje braće i moje da bismo ostavljali naše tragove, a dan se digao kao spomenik — mojoj braći, zaboravljenoj. možda me sada nećeš razumeti, ali Ti si jedina ostala uz mene i kad sam otišao iz tog mog mog života samo da bih se iznova rodio: u Našem. i zato – umivši lice svih tih godina starim tečnim kristalom iskustava i tako iz lica naučivši izlučivati spokojnu sreću – moja preživjela pripadnost životu jedino Tebe želi i Tebe Jedinu hoće i samo Tebe. Tebe: i više i bolje od života Voli: Dušo Moje Duše…
    819 Objavio/la Zoran Marić
  •     braća po oružju i Ljubav dublja od života     Muzo Mog života, nemoj da ti pričam o tek pukim epizodama, događajima kao takvim...a bilo ih je, kako i sama možeš pretpostaviti kad se zagledaš u moje bore i podočnjake, tu deltu moje duše, i te kako ih bejaše.   divote i stradanja su svačija životna bitnost, svako nosi svoje ili u jaucima i suzama ili krotko i sa pitomom staloženošću. koliko ljudi, toliko istina sopstvenosti, i zato neću, sada i ovde, o tome šta je i kako minulo. nekako, radije bih da satkam košulju od zvezda i osmeha i ponekog uzdaha; jednu košulju dugu i ljupko šlampavu koju ćeš voleti da ukradeš sa police sa mojom odećom i, ušuškana u njenu sigurnost, njom prekriti nagosti tvoga tijela i tvoje duše dok sam ja negde na putu. Ti ionako vrlo dobro znaš kako me lepote nagosti Tvoga tijela ostavljaju bez reči i Tvoje duše bez daha.Ljubavi Moja i najbolji prijatelju, jedini anđele kog priznajem, znaš me već dosta dugo i odista dobro, i redak si čovjek utoliko što umeš ispravno videti Drugu stranu tame. Tebi je jasno, Lepa i Dobra Moja, već si naučila da se prve svetlice novog dana dižu upravo iz najdubljeg mraka kog ne valja lišavati tame...drsko ga prepustiti istom onom drhtanju kad je bilo ko i bilo šta spriječeno da se sebi samom vrati. tako se dižu svetlice i kad izumru usred neba, rastu kako dan napreduje. pa ipak, čak i kad su nebesa lišena prisustva svetlica, to nipošto ne sme značiti da su nebesa lišena poruke koju svetlice ostavljaju iza sebe: vedru sintezu boja. ne, nikako i upravo naprotiv — njihov površinski sjaj dođe i ode, ali Značenje je u njima samim, neumrlo i zanavek živo za svaki um koji se usuđuje. tako nekako je i sa ljudima; svako je kadar ostaviti utisak, pa i takozvani dobar utisak, ali samo malobrojni ostavljaju tragove. i eto, tako se pojavljuje novo nebo, pojavljivanjem unutar Tvojih reči božanstveno preti da uplaši sve tvoje strahove. i onda čuješ, neka drugačija svetlost raste izvan senki već-postojeće svetlosti. kao nostalgija budućnosti. tako nekako si i Ti sama naučila da vidiš i dalje i dublje od mojih reči, i nijansi boja lišća koje nikad nisi gledala dok se nova svetlost budi iznad spokojnog proplanka, u trenucima usitnjavanim krupnim izjavama i pod tek nabujalim mladim Mesecom. i saznala si da do tog momenta nikad nije bilo imena za tu i takvu boju ne zato što nije postojala, već prosto zato što je postojala ali bez Tebe.zato ću Ti reći o ljudima od tih događaja i takvih događanja, mojoj braći s kojom sam prolijevao i delio desetine litara znoja i krvi a niti jednu-jedincatu molekulu genetske tetovaže. o kalendarima u kojima si me spasavala i čuvala, a ni znala nisi da ovaj ja negde-nekako postoji, niti, štaviše, pojmila da ti i takvi kalendari uopće i mogu stati u ljudske grudi. lično, ne bih da postanu poput knjige za koju se pomiriš da je zanavek izgubljena ili zapuštena, ili da bude kao izbledela partitura međ' zlaćanim koricama. nego hoću da ju, knjigu tu, iznesem na svetlo, konačno pokažem; svu golotinju izvesnih rečenica u njoj, a bez preteranih razjašnjavanja ili akcentovanja. potpunu nagost zvukova koji ostanu kad slogovi nestanu. ono jedno svojevrsno samoobjašnjenje, jedino, kad igra svelosti i mraka i komete svih sadašnjosti što će tek biti prekriju njen okvir, i posle čega više ništa nema da se kaže, a sve je znano. znaš već šta hoću da kažem...Ti, Odblesak Mene, Odblešče-Odblesance, uvijek razumeš. i sad...sećam se…sećam se hrpa kiše i gomila drumova…sećam. i živim iznova. evo, svaka kiša svoje ceste jede, i najsitnija kiša koja, na kraju, proždere i najduži i najzavojitiji put. mlad kakav sam, star kakav sam — sećam se. usput zaboravljam Sutra, tog slepca koji vidi kao što se u stomaku jasno čuje ime zvezde nikad rođene. zaboravljam život iza sahranjenih prozora, oči u zavjesama, zidove obrasle u zaboravljene puzavice…i zaboravljam sebe, zaboravljajući tišinu — najistinitijeg vlasnika osmeha.       Rođena Moja, sad vidiš koliko je lako ispisati himnu vrednu heroja, a kako teško reći molitvu dostojnu čovjeka.   kad ih mislim, čupkam ih prstima kao vunu — moju braću. uvijek tako, bez obzira na sve kalendare što su otišli vjetru i viru, i rakiji i cveću, oni ostaju prastanovnici i žitelji su sadašnjeg vremena. možda bih umeo drugačije, kao pisac-zanatlija, da ih smeštam po perfektima i nasred svih kondicionala, ali sadašnjost je esencija naših postojanja otkako smo postojanja na sebi samim iskalili. bez razmišljanja i oklopa, moja braća i ja gologuzi hodasmo po metama kao da smo turisti nasred trgova koje smo kanili doživjeti pod vlastitim stopalima. na stopalima koja su poput palčeva nakon aukcije. kasno je, i prozori se rasprskavaju. moja braća i ja, bosi, bez cipela smo ostavljali sve šta volesmo dok se tuga vrzmala svuda oko nas kao vatra usred sopstvenih zvona, a mi bez časovnika okrećemo brojčanike; to smo mi polazili na put. moja braća i ja, sa imenima poput rukavica, goloruki, kako smo oduvek živjeli, a niko nas nije poznavao kao što se nikad ne znaju oni što ostavljaju vijence na znakove pored puteva ukaljanih tragedijama drugih. (uvijek je neko drugi.) takvi smo mi ljudi, kova što je nerazumljiv onim koji su nalazili naše posude na dnu bunara — i onda su ih, posude, vezali lancem. i niko nikad pitao kakva je to ruka blagosiljala korisnika bunara posudom, već "otkud posuda da se stvori u bunaru!?" i eto Ti, uvijek će se naći neko pametan i reći tako, paradoksa: upravo zadržana anonimnost naših dela bejaše naša najdraža plata. jer kad bolje pomisliš, milostivost i žrtvovanje koje imenuju dobrotvora prestaju biti dobročinsvo, a postaju reklama i arogantno sažaljenje. hoću da kažem, orhideja koja raste u najzabačenijem ćoškiću usred najneprohodnije padine božanstveno miriše i kad nema nikog da ju šnjufne.moja braća i ja…bez stopala sedimo naslonjeni na zid, slušamo i neshvatljivo klimamo nekakvim kljakavim muzikantima – na dekoracijama istaknuto piše Bratstvo – i u uglovima usana nam ptice nepoznatog porekla. evo, jedan od moje braće, bez očiju je, smeši se na kiši sa gnezdom od soli. moja braća i ja…ni siročad niti beskućnici, a bez roditelja smo i bez domova, i zato prisiljeni bejasmo da naučimo razumeti najave vrata koja se otvaraju u mraku; najave što govoraše, dim vratio kući, ovde živi jezik što je kaput koji je pao sa vešalice u pokušaju njegovih rukava da kažu Nešto, ovdašnji muž pravi zvezde od kostiju, oči prisutnog dečka su pećine što vijugaju dublje od najzadivljućijih predaka, pristigli sin je porodična tradicija od koje se ne živi, nego koja se stvara, I Tako To. i zaista: tako to…moja braća i ja…oduvek nam zajednički med nasušni, glad zarad gladi, ova sova u glavi, ovaj vulkan u srcu…i ova jedna ruka u stalnoj i ošamućenoj potrazi za drugom da bi, združene, radile sve osim aplaudiranja samim sebi — znajući da je ruka što daje uvijek iznad ruke koja prima. pošten da budem, iako ni za živu glavu ne bismo priznali, jedina naša istinska želja nam je uvijek bila da nam ruke budu i ostanu skupa sa najvoljenijim. jer znali smo da je jedino shvatanje života najtačniji odgovor na pitanje da li je život težak? i taj odgovor, najtačniji, je: u odnosu na šta? moja braća i ja…predivna pošast smo i ništa ne ostavljamo iza sebe, a ostajemo svuda; to smo mi popili kišnicu iz oluka, ispruživši usne za nežnost padavina. mada je toliko kapi vina i rakije i smokava ostalo obešeno na skoro svakoj dugi da se sopstvene otopine sunca ušuškaju – neprimetno, a doživotno – u naše osmehe, osmehe one što plitkoumni i/ili kukavni blagoizvoljevaju smatrati enigmatičnim.moja braća i ja…na kraju se ponovo nađemo na istom onom puteljku koji nam suštinski najjače fali, izmišljamo zastave u najdubljem mraku, a, iz zatvora izlazeći bez ključeva, za put se raspitujemo kod čuvara odviše gordih da bi disali, i iznova postanemo u nestajanju kad zvezde sa naših zastava iščeznu u praskozorje.............................................................................................................................................................................. prošlo je od tad i ima k tome…plima je odnela izvesne stope moje braće i moje da bismo ostavljali naše tragove, a dan se digao kao spomenik — mojoj braći, zaboravljenoj. možda me sada nećeš razumeti, ali Ti si jedina ostala uz mene i kad sam otišao iz tog mog mog života samo da bih se iznova rodio: u Našem. i zato – umivši lice svih tih godina starim tečnim kristalom iskustava i tako iz lica naučivši izlučivati spokojnu sreću – moja preživjela pripadnost životu jedino Tebe želi i Tebe Jedinu hoće i samo Tebe. Tebe: i više i bolje od života Voli: Dušo Moje Duše…
    Dec 13, 2013 819