Blogovi

Blogovi po datumu

Tagovi

Statistika

  • 472
    Blogs
  • 54
    Active Bloggers
468 blogs
  • 28 Aug 2013
    Žao mi je zbog svih propuštenih prilika u životu. Žao mi je što sam odustajala onda kada možda nisam trebala, nebitno da li svojom ili tuđom krivicom. Žao mi je što sam se držala po strani onda kada sam trebala da se ističem i što sam često sedela plačući u sobi umesto da živim život do maksimuma. Ponekad mi je žao i što sam postala ovo što jesam usled svega toga. Ali… Ko zna zašto je to dobro…  
    1891 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Žao mi je zbog svih propuštenih prilika u životu. Žao mi je što sam odustajala onda kada možda nisam trebala, nebitno da li svojom ili tuđom krivicom. Žao mi je što sam se držala po strani onda kada sam trebala da se ističem i što sam često sedela plačući u sobi umesto da živim život do maksimuma. Ponekad mi je žao i što sam postala ovo što jesam usled svega toga. Ali… Ko zna zašto je to dobro…  
    Aug 28, 2013 1891
  • 25 Aug 2013
      Moja sreća da volim jagnjetinu jer ovde samo što je ne bacaju na nas.Nije ni čudo kad na Novom Zelanduimamo 65 miliona ovaca a samo oko 4 miliona ljudi na površini recimo većoj 20 puta od Srbije.Svi naši jaganjci su uvek na ispaši  zelene travice pa je i njihovo meso ,divno,sočno i kako mi volimo da kažemo .Topi se u ustima.Svinjetinu kupujem u jednom mestu koje nije daleko od mene a zove se gle čuda  Po(r)keno .Vrlo čuveno ne samo po svinjskom mesu vec i po fanatstičnim pies  šunki i ogromnim sladoledima       .Da sam u isto vreme spremala i svinjsko pečenje ..je zato što moj Neustrašivi nije baš  veliki ljubitelj jagnjetine ,a i kombinacija je ustvari bas ukusna Pa prijatno. I
    3096 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  •   Moja sreća da volim jagnjetinu jer ovde samo što je ne bacaju na nas.Nije ni čudo kad na Novom Zelanduimamo 65 miliona ovaca a samo oko 4 miliona ljudi na površini recimo većoj 20 puta od Srbije.Svi naši jaganjci su uvek na ispaši  zelene travice pa je i njihovo meso ,divno,sočno i kako mi volimo da kažemo .Topi se u ustima.Svinjetinu kupujem u jednom mestu koje nije daleko od mene a zove se gle čuda  Po(r)keno .Vrlo čuveno ne samo po svinjskom mesu vec i po fanatstičnim pies  šunki i ogromnim sladoledima       .Da sam u isto vreme spremala i svinjsko pečenje ..je zato što moj Neustrašivi nije baš  veliki ljubitelj jagnjetine ,a i kombinacija je ustvari bas ukusna Pa prijatno. I
    Aug 25, 2013 3096
  • 23 Aug 2013
      Sedim u vozu..duboko u mislima..zabrinuta.Preko puta mene sedi jedan dečak.Izgleda i on uzbudjen i zabrinut.Započe priču.Tek onda primetih da ima Daunov Sindrom. Pričao je da mu je ovo prvi dan da ide na posao u radionicu i da mu je neprijatno jer nikada ne priča sa nepoznatima.Ja odgovorim da se to ne da primetiti, jer eto  počeo je da priča sa mnom. -To je zato što moram nekog da pitam za iskreno mišljenje o mojoj kutiji za ručak. Pritom izvadi dotičnu kutiju na kojoj su bili naslikani klovnovi i na kojoj je pisalo:Budi uvek nasmešen. ' Baš je lepa kutija..rekoh Onda mi je pokazao i svoju šolju i pitao me da li i ja imam takvu.Ja rekoh da nemam. -Onda si sad sigurno ljubomorna na mene? Onda je izvadio knjigu iz tašne.Mama mu je rekla da ljudi u vozu uvek čitaju knjige. Na jednoj stanici smo izašli zajedno iz voza. Zahvalio mi se i pozdravljajući pitao da li sam i ja nervozna. Kada sam odgovorila potvrdno rekao je: - Hoćeš da ti dam moju kutiju za ručak ? Nije bio ni svestan kakvo značenje u tom trenutku imaju ove njegove reči.Bila  sam na putu u bolnicu kod ..moga tate..  ****
    1723 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  •   Sedim u vozu..duboko u mislima..zabrinuta.Preko puta mene sedi jedan dečak.Izgleda i on uzbudjen i zabrinut.Započe priču.Tek onda primetih da ima Daunov Sindrom. Pričao je da mu je ovo prvi dan da ide na posao u radionicu i da mu je neprijatno jer nikada ne priča sa nepoznatima.Ja odgovorim da se to ne da primetiti, jer eto  počeo je da priča sa mnom. -To je zato što moram nekog da pitam za iskreno mišljenje o mojoj kutiji za ručak. Pritom izvadi dotičnu kutiju na kojoj su bili naslikani klovnovi i na kojoj je pisalo:Budi uvek nasmešen. ' Baš je lepa kutija..rekoh Onda mi je pokazao i svoju šolju i pitao me da li i ja imam takvu.Ja rekoh da nemam. -Onda si sad sigurno ljubomorna na mene? Onda je izvadio knjigu iz tašne.Mama mu je rekla da ljudi u vozu uvek čitaju knjige. Na jednoj stanici smo izašli zajedno iz voza. Zahvalio mi se i pozdravljajući pitao da li sam i ja nervozna. Kada sam odgovorila potvrdno rekao je: - Hoćeš da ti dam moju kutiju za ručak ? Nije bio ni svestan kakvo značenje u tom trenutku imaju ove njegove reči.Bila  sam na putu u bolnicu kod ..moga tate..  ****
    Aug 23, 2013 1723
  • 22 Aug 2013
    Maorske legende..Ljubavna priča Hinemoe i Tutankei   Hinemoa je bila devojka iz Chiaftanes plemena koje je živelo u selu Ovhata na obalama jezere Rotorue.Na jezeru Rotorua oko 4 km od Ovhate je ostrvo Mokoia.Na ovom ostrvu živeo je  Tutanekei,lep mladić rodjen vanbračno.Susedna plemena su se posećivala tokom nekih praznika i tom prilikom upoznali su se Hinemoa i Tutankei.Upoznali i zaljubili.Njihova ljubav je postajala veća i veća i svake većeri Tutankei bi sedeo na verandi na svom ostrvu i svirao na flauti-Blagi vetar odnosio je zvuke preko vode.Hinemoa bi stajala na obali i intenzivno dočekivala ove zvuke ljubavi.  Kako to često biva u životu Hinemoini roditelji su posumnjali da se ona zaljubila u Tutankei i iako je on bio fin mladić,pleme nije želelo da on bude Hinamoin muž.Svake večeri su proveravali da su kanoi dobro zavezani za obalu,da Hinemoa ne bi mogla da se otisne ka Mokoi.Jedne večeri dok je Hinemoa stajali na obali i slušala zanosne zvuke Tutankeiove flaute,želja je pobedila strah.Zavezala je nekoliko praznih  tikvi za sebe i započela dug put preko jezera Rotorua, ka svojoj ljubavi.Kad je najzad stigla do ostrva  ,posle nekoliko sati sva isrpljena..pronadje jezerce sa toplom vodom u koje udje da se ugreje.Posle izvesnog vremena primeti senku muškarca koji je došao  da zahvati vodu sa obližnjeg izvora. U tom trenutku Hinemoa upita imitirajući muški glas ,za koga je ta voda.'Ja sam Tutankeiov sluga i voda je za mog gospodara ..stiže odgovorHinemoino srce se ispunilo radošću da je tako blizu kuće svoga dragana.Ustane i razbije vrč sa vodomSluga otrči kući da ispriča šta se desilo na izvoru ali Tutankei je bio u tužnim mislima i nije mnogo na to obraćao pažnju. Sluga se vrati i ponovo napuni vrč i Hinemoa ga ponovo razbije.Ovo se ponavljalo nekoliko puta ,sve dok Tutankei ne odluči da ode da vidi  i ubije spodobu koja je uvredila njegovog slugu.Kad je stigao do jezerceta upita ko se tu krije-Tutankei ja sam to Hinemoa..začuje . Sav u neverici ali presretan zagrli Hinemou i dovede je kući odlučan da ih niko više neće rastaviti.Sledeceg  jutra Hinemoin otac pošalje slugu na ostrvo da vrati Hinemou ali ljubavni par je bio tako čvrsto zagrljen i odlučan da se ne odvoji da se on vrati neobavljenog posla.Hinemoino pleme se pomiri sa tim  i oni su živeli sretno sve dok ih smrt nije rastavila.Ovo ipak nije bajka već istinita priča, a ljubav Hinemoe i Tutankei jedna od najlepših i največih ljubavi sačuvanih u Maorskim predanjima. I dan danas je ostrvo Mokoi omiljeno mesto gde se održavaju venčanja i svira se obavezno njihova pesma     Pakarekare  Ana  
    5249 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  • Maorske legende..Ljubavna priča Hinemoe i Tutankei   Hinemoa je bila devojka iz Chiaftanes plemena koje je živelo u selu Ovhata na obalama jezere Rotorue.Na jezeru Rotorua oko 4 km od Ovhate je ostrvo Mokoia.Na ovom ostrvu živeo je  Tutanekei,lep mladić rodjen vanbračno.Susedna plemena su se posećivala tokom nekih praznika i tom prilikom upoznali su se Hinemoa i Tutankei.Upoznali i zaljubili.Njihova ljubav je postajala veća i veća i svake većeri Tutankei bi sedeo na verandi na svom ostrvu i svirao na flauti-Blagi vetar odnosio je zvuke preko vode.Hinemoa bi stajala na obali i intenzivno dočekivala ove zvuke ljubavi.  Kako to često biva u životu Hinemoini roditelji su posumnjali da se ona zaljubila u Tutankei i iako je on bio fin mladić,pleme nije želelo da on bude Hinamoin muž.Svake večeri su proveravali da su kanoi dobro zavezani za obalu,da Hinemoa ne bi mogla da se otisne ka Mokoi.Jedne večeri dok je Hinemoa stajali na obali i slušala zanosne zvuke Tutankeiove flaute,želja je pobedila strah.Zavezala je nekoliko praznih  tikvi za sebe i započela dug put preko jezera Rotorua, ka svojoj ljubavi.Kad je najzad stigla do ostrva  ,posle nekoliko sati sva isrpljena..pronadje jezerce sa toplom vodom u koje udje da se ugreje.Posle izvesnog vremena primeti senku muškarca koji je došao  da zahvati vodu sa obližnjeg izvora. U tom trenutku Hinemoa upita imitirajući muški glas ,za koga je ta voda.'Ja sam Tutankeiov sluga i voda je za mog gospodara ..stiže odgovorHinemoino srce se ispunilo radošću da je tako blizu kuće svoga dragana.Ustane i razbije vrč sa vodomSluga otrči kući da ispriča šta se desilo na izvoru ali Tutankei je bio u tužnim mislima i nije mnogo na to obraćao pažnju. Sluga se vrati i ponovo napuni vrč i Hinemoa ga ponovo razbije.Ovo se ponavljalo nekoliko puta ,sve dok Tutankei ne odluči da ode da vidi  i ubije spodobu koja je uvredila njegovog slugu.Kad je stigao do jezerceta upita ko se tu krije-Tutankei ja sam to Hinemoa..začuje . Sav u neverici ali presretan zagrli Hinemou i dovede je kući odlučan da ih niko više neće rastaviti.Sledeceg  jutra Hinemoin otac pošalje slugu na ostrvo da vrati Hinemou ali ljubavni par je bio tako čvrsto zagrljen i odlučan da se ne odvoji da se on vrati neobavljenog posla.Hinemoino pleme se pomiri sa tim  i oni su živeli sretno sve dok ih smrt nije rastavila.Ovo ipak nije bajka već istinita priča, a ljubav Hinemoe i Tutankei jedna od najlepših i največih ljubavi sačuvanih u Maorskim predanjima. I dan danas je ostrvo Mokoi omiljeno mesto gde se održavaju venčanja i svira se obavezno njihova pesma     Pakarekare  Ana  
    Aug 22, 2013 5249
  • 21 Aug 2013
    U staroj Grčkoj Sokrat je imao reputaciju da održava znanje na veoma visokom nivou. Jednog dana sreo je svog poznanika koji ga je pitao „Znaš li šta sam upravo čuo o tvom prijatelju?“ „Sačekaj malo“, Sokrat je odgovorio. „Pre nego što mi kažeš bilo šta o mom prijatelju, možda bi bilo dobro da proveriš da li to treba da mi kažeš. Prvi kriterijum provere neka bude istina. Da li si apsolutno siguran da je to što želiš da mi kažeš istina?“ „Pa nisam“, reče čovek, „zapravo samo sam čuo to o njemu i ….“ „U redu“, rekao je Sokrat. „Znači, ne znamo da li je to istina ili ne. Hajde sada da ispitamo drugi kriterijum, kriterijum dobrote. Da li želiš da mi kažeš nešto dobro o mom prijatelju?“ „Uh… Ne, naprotiv…“ „Dakle“, Sokrat je nastavio, „želiš da mi kažeš nešto loše o mom prijatelju, a nisi siguran da li je to istina. Ostao je još jedan kriterijum, kriterijum korisnosti. Da li će mi ono što ćeš mi reći o mom prijatelju koristiti?“ „Ne, ne baš.“ Na kraju, Sokrat je zaključio: „Želiš da mi kažeš nešto što nije ni istinito ni dobro ni korisno. Zašto bi mi onda to uopšte govorio?“
    1293 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    U staroj Grčkoj Sokrat je imao reputaciju da održava znanje na veoma visokom nivou. Jednog dana sreo je svog poznanika koji ga je pitao „Znaš li šta sam upravo čuo o tvom prijatelju?“ „Sačekaj malo“, Sokrat je odgovorio. „Pre nego što mi kažeš bilo šta o mom prijatelju, možda bi bilo dobro da proveriš da li to treba da mi kažeš. Prvi kriterijum provere neka bude istina. Da li si apsolutno siguran da je to što želiš da mi kažeš istina?“ „Pa nisam“, reče čovek, „zapravo samo sam čuo to o njemu i ….“ „U redu“, rekao je Sokrat. „Znači, ne znamo da li je to istina ili ne. Hajde sada da ispitamo drugi kriterijum, kriterijum dobrote. Da li želiš da mi kažeš nešto dobro o mom prijatelju?“ „Uh… Ne, naprotiv…“ „Dakle“, Sokrat je nastavio, „želiš da mi kažeš nešto loše o mom prijatelju, a nisi siguran da li je to istina. Ostao je još jedan kriterijum, kriterijum korisnosti. Da li će mi ono što ćeš mi reći o mom prijatelju koristiti?“ „Ne, ne baš.“ Na kraju, Sokrat je zaključio: „Želiš da mi kažeš nešto što nije ni istinito ni dobro ni korisno. Zašto bi mi onda to uopšte govorio?“
    Aug 21, 2013 1293
  • 21 Aug 2013
    Postoji jedna stara indijanska priča koja govori o dvoje mladih indijanaca: o mladiću i devojci. Jednom se njih dvoje uputiše do velikog poglavice svoga plemena i rekoše mu odlučno: “Mi se volimo! Hoćemo da nam daš svoj blagoslov i da nas poučiš šta treba da činimo da bi naša ljubav trajala večno.” “Dobro”, – odgovori im poglavica. “Reći ću vam, šta da učinite. Ali prvo pođite sa mnom gore u planinu, no pre toga pronađite mi dva orla i ponesite ih sa sobom, a posle ćemo vidjeti šta dalje.” Dvoje mladih krenuše u različitim pravcima i nakon kraćeg vremena svako od njih donese po jednog orla. Kada stigoše na vrh planine, poglavica im ovako reče: “Uzmite sada ovo kratko uže i zavežite njegovim krajevima po jednu nogu svakom orlu.” Zaljubljeni ga poslušaše i vezaše noge pticama. “Sada ih pustite da lete!” – reče poglavica. Mladić i devojka baciše ptice u vis ka nebu, ali orlovi ne mogoše da polete, jer im noge beahu međusobno vezane. Oni padoše na zemlju i počeše da kljuju jedan drugoga, želeći da se oslobode užeta kojim su vezani. Tada stari indijanac reče: “Sada presecite uže!” Mladi izvršiše i tu naredbu, presekoše vezu i ponovo baciše orlove u nebo. Ovog puta ptice se brzo izdigoše u visine, zavrtiše se par puta u krug pa uzletiše ka snežnim vrhovima obližnje planine. A mudri poglavica im reče: “Eto, to je tajna večne ljubavi i sreće: ako su ljudi zavezani jedni za druge, nikada im neće uspeti da polete. Vi možete slobodno da letite i zajedno, ali ne da budete vezani. A ako se ipak vežete, nikada nećete moći da spoznate ni ljubav ni sreću.”
    1405 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Postoji jedna stara indijanska priča koja govori o dvoje mladih indijanaca: o mladiću i devojci. Jednom se njih dvoje uputiše do velikog poglavice svoga plemena i rekoše mu odlučno: “Mi se volimo! Hoćemo da nam daš svoj blagoslov i da nas poučiš šta treba da činimo da bi naša ljubav trajala večno.” “Dobro”, – odgovori im poglavica. “Reći ću vam, šta da učinite. Ali prvo pođite sa mnom gore u planinu, no pre toga pronađite mi dva orla i ponesite ih sa sobom, a posle ćemo vidjeti šta dalje.” Dvoje mladih krenuše u različitim pravcima i nakon kraćeg vremena svako od njih donese po jednog orla. Kada stigoše na vrh planine, poglavica im ovako reče: “Uzmite sada ovo kratko uže i zavežite njegovim krajevima po jednu nogu svakom orlu.” Zaljubljeni ga poslušaše i vezaše noge pticama. “Sada ih pustite da lete!” – reče poglavica. Mladić i devojka baciše ptice u vis ka nebu, ali orlovi ne mogoše da polete, jer im noge beahu međusobno vezane. Oni padoše na zemlju i počeše da kljuju jedan drugoga, želeći da se oslobode užeta kojim su vezani. Tada stari indijanac reče: “Sada presecite uže!” Mladi izvršiše i tu naredbu, presekoše vezu i ponovo baciše orlove u nebo. Ovog puta ptice se brzo izdigoše u visine, zavrtiše se par puta u krug pa uzletiše ka snežnim vrhovima obližnje planine. A mudri poglavica im reče: “Eto, to je tajna večne ljubavi i sreće: ako su ljudi zavezani jedni za druge, nikada im neće uspeti da polete. Vi možete slobodno da letite i zajedno, ali ne da budete vezani. A ako se ipak vežete, nikada nećete moći da spoznate ni ljubav ni sreću.”
    Aug 21, 2013 1405
  • 21 Aug 2013
    "Mirišem je kao cvijet: miris čist i drag. I znam da mogu sve u životu, s njom. Držim je na rukama i njišem je polako, polako, da je odvojim od svijeta, od straha, od ružnih sjećanja, da ostanem samo ja, svuda oko nje, u nedogled, kao nebo, kao more, da je prelijem nježnošću što vri u meni kao vrutak. Ne boj se, kažem. Volim te, kažem. Ko nam šta može, kažem. I osjećam se kao gospodar svijeta."
    2140 Objavio/la SeRgEj -
  • "Mirišem je kao cvijet: miris čist i drag. I znam da mogu sve u životu, s njom. Držim je na rukama i njišem je polako, polako, da je odvojim od svijeta, od straha, od ružnih sjećanja, da ostanem samo ja, svuda oko nje, u nedogled, kao nebo, kao more, da je prelijem nježnošću što vri u meni kao vrutak. Ne boj se, kažem. Volim te, kažem. Ko nam šta može, kažem. I osjećam se kao gospodar svijeta."
    Aug 21, 2013 2140
  • 21 Aug 2013
    On
    Otuđeni smo u ovom užurbanom svetu. Odbačeni. Dosta nam je posla, siti smo užitka. Oh, kako je ugodna i smirujuća samoća. Da li je zaista tako? Ne znamo gde prestaje strast, a počinje zasićenost. Naša sklonost da se podsmehujemo samoj mogućnosti da takva strast postoji i da iskrene i duboke osećaje ocenimo kao plačljivu sentimentalnost otežava nam da uđemo u carstvo nežnosti. Godinama je oko sebe podizala zidove da bi se zaštitila od muškaraca. Ne zato što je neko nekad povredio, nego da spreči da se to ikad dogodi.I dogodilo se... Ako dovoljno dugo posmatraš ljude oko sebe, možeš vrlo lako učiti iz njihovih grešaka i ne dopustiti sebi krivi sud. Uostalom lakše je učiti na tuđim greškama nego na svojim, manje bole. Uvek je mislila o njemu kao o biću nalik na leoparda. Nekako je spojio silnu žestinu, sa toplinom i dobrotom, a ostavljao je magloviti utisak tragedije u sebi. Posedovao je stenovitu  agresivnost, samo se činilo da je sposoban kontrolisati, uključiti je i kad poželi isključiti. Baš je to nju i zbunjivalo i privlačilo - neverovatna žestina, ali kontrolisana, odmerena poput strele oštra. Bio joj je tako poznat, a opet… tako stran. Reagovala bi na njegova raspoloženja kao barometar. U jednom trenutku bila bi neizmerno sretna, a već u drugom očajna. Mogao je i najmanjom gestom uveriti je da je ona najvažnija u njegovom životu, ali ostala je nepoverljiva jer nikako nije mogla prodreti u dubinu njegove duše… Sumnja, strah od intimnosti, izdaje… su prevladavajuće odlike modernog sveta ljudskih odnosa. Retki su oni koji se usude u potpunosti izraziti što osećaju, a previše je onih koji se boje bilo kakvih osećaja. U životu je osim zdravlja, časti i drugih nematerijalnih vrednosti vredna jedino ljubav. A ona ne pita želiš li je, jeste li spremni, jeste li je čekali, šta će neko reći, ima li prepreka, mogu li se preći…?! Čovek zapravo vredi onoliko koliko sebe može dati i daje ne očekujući ništa zauzvrat… Nesretni ne znaju i nadaju se. Sretan zna i ne nada se.  
    1239 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    On
    Otuđeni smo u ovom užurbanom svetu. Odbačeni. Dosta nam je posla, siti smo užitka. Oh, kako je ugodna i smirujuća samoća. Da li je zaista tako? Ne znamo gde prestaje strast, a počinje zasićenost. Naša sklonost da se podsmehujemo samoj mogućnosti da takva strast postoji i da iskrene i duboke osećaje ocenimo kao plačljivu sentimentalnost otežava nam da uđemo u carstvo nežnosti. Godinama je oko sebe podizala zidove da bi se zaštitila od muškaraca. Ne zato što je neko nekad povredio, nego da spreči da se to ikad dogodi.I dogodilo se... Ako dovoljno dugo posmatraš ljude oko sebe, možeš vrlo lako učiti iz njihovih grešaka i ne dopustiti sebi krivi sud. Uostalom lakše je učiti na tuđim greškama nego na svojim, manje bole. Uvek je mislila o njemu kao o biću nalik na leoparda. Nekako je spojio silnu žestinu, sa toplinom i dobrotom, a ostavljao je magloviti utisak tragedije u sebi. Posedovao je stenovitu  agresivnost, samo se činilo da je sposoban kontrolisati, uključiti je i kad poželi isključiti. Baš je to nju i zbunjivalo i privlačilo - neverovatna žestina, ali kontrolisana, odmerena poput strele oštra. Bio joj je tako poznat, a opet… tako stran. Reagovala bi na njegova raspoloženja kao barometar. U jednom trenutku bila bi neizmerno sretna, a već u drugom očajna. Mogao je i najmanjom gestom uveriti je da je ona najvažnija u njegovom životu, ali ostala je nepoverljiva jer nikako nije mogla prodreti u dubinu njegove duše… Sumnja, strah od intimnosti, izdaje… su prevladavajuće odlike modernog sveta ljudskih odnosa. Retki su oni koji se usude u potpunosti izraziti što osećaju, a previše je onih koji se boje bilo kakvih osećaja. U životu je osim zdravlja, časti i drugih nematerijalnih vrednosti vredna jedino ljubav. A ona ne pita želiš li je, jeste li spremni, jeste li je čekali, šta će neko reći, ima li prepreka, mogu li se preći…?! Čovek zapravo vredi onoliko koliko sebe može dati i daje ne očekujući ništa zauzvrat… Nesretni ne znaju i nadaju se. Sretan zna i ne nada se.  
    Aug 21, 2013 1239
  • 21 Aug 2013
    Nepisano pravilo: svi traže drugu šansu, retko ko je daje. Nepisano pravilo: svi cene istinu, niko ne voli da je čuje. Nepisano pravilo: jedna pravila važe kad ih dele, druga kad oni treba da ih primene. Nepisano pravilo: reci nešto u poverenju, biće iskorišćeno protiv tebe prvom prilikom. Nepisano pravilo: ako si dobar, odmah misle da si i glup. Nepisano pravilo: tvoj problem je uvek manji od tuđeg. Nepisano pravilo: pomogneš nekome, a on ti još traži mane u toj pomoći. Nepisano pravilo: tapšu te po ramenu, a iza leđa ti se smeju. Nepisano pravilo: ti uvek moraš da imaš vremena, a svi drugi su prezauzeti. Nepisano pravilo: svima si dobar da te za nešto iskoriste.
    1327 Objavio/la Bibaaa
  • By Bibaaa
    Nepisano pravilo: svi traže drugu šansu, retko ko je daje. Nepisano pravilo: svi cene istinu, niko ne voli da je čuje. Nepisano pravilo: jedna pravila važe kad ih dele, druga kad oni treba da ih primene. Nepisano pravilo: reci nešto u poverenju, biće iskorišćeno protiv tebe prvom prilikom. Nepisano pravilo: ako si dobar, odmah misle da si i glup. Nepisano pravilo: tvoj problem je uvek manji od tuđeg. Nepisano pravilo: pomogneš nekome, a on ti još traži mane u toj pomoći. Nepisano pravilo: tapšu te po ramenu, a iza leđa ti se smeju. Nepisano pravilo: ti uvek moraš da imaš vremena, a svi drugi su prezauzeti. Nepisano pravilo: svima si dobar da te za nešto iskoriste.
    Aug 21, 2013 1327
  • 20 Aug 2013
      Ne znaš ti kako živimo mi normalni (M. Dimitrijević-Mimica) - odlomakDragi svete,  slobodno mogu da kažem: da, nisam se dovoljno trudila. Nisam dobro odigrala ulogu koju ste pokušali da mi nametnete, na pozornici na koju ste me postavili, na daskama koje su trebale život da vam znače. Nisam se dovoljno trudila. Kostim koji ste mi ponudili bio je premalen. Zavesu ste prebrzo spustali dok su moja usta jos bila otvorena a kostim pucao po savovima ponovo i ponovo. Do premijere nikad nisam stigla.  Plašila sam se giljotine za koju ste govorili da je samo scenski dekor. Plašila sam se i vas koji ste sedeli u mraku. Zaslepljivali su me reflektori koji su trebali da uveličaju moj trijumf, tako ste govorili. Da li se sećate da su to bile isledničke lampe? Nešto me je gušilo dok ste me primoravali da ponovim svaku scenu koja vam se nije svidela: ako se dovoljno potrudiš uloga će se sama igrati.  Gospodo, režiseri u pokušaju, samopostavljeni delioci zivotnih uloga, pa vi niste čuli za Stanislavskog! Glumac, gospodo, ako je pravi glumac, mora svaku put kad je na sceni da ponovo i ponovo živi i proživljava svoju ulogu. Valjda ste, konačno, shvatili da od mene kao glumice nema ništa.  Bilo je tuzno gledati vas kako odnosite rekvizite koje ćete smestiti u svoje prašnjave, neraščišćene, podrume gde će čekati dok vi ponovo ne napravite pogrešan izbor. Bilo je tužno gledati vas razočarane dok rasturate scenu i prosipate eksere nadajući se da ću stati bar na jedan.  Gospodo! Ja nazdravljam umornom krojaču. Obećavali ste mu da ćete uspeti da me ugurate u premalene kostime. Ko je još uspeo da napravi šešir za glumicu skraćenu za glavu?  Propali režiseri! Ja vas nazivam gospodom! Niste uspeli čak ni da me umorite. Ipak sam nešto naučila – nisam rođena za glumicu. A niste ni vi za režisere. Bez vas, mada nije po Stanislavskom, moja uloga se sama igra. Možda sam statista. Možda epizodista… Svakako više nisam vaša nada, vaša glavna glumica.  Gase se svetla u vašem teatralnom teatru. Mene, van vaše crvima nagrizene scene čeka život.     Moj dubok naklon!   
    2283 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  •   Ne znaš ti kako živimo mi normalni (M. Dimitrijević-Mimica) - odlomakDragi svete,  slobodno mogu da kažem: da, nisam se dovoljno trudila. Nisam dobro odigrala ulogu koju ste pokušali da mi nametnete, na pozornici na koju ste me postavili, na daskama koje su trebale život da vam znače. Nisam se dovoljno trudila. Kostim koji ste mi ponudili bio je premalen. Zavesu ste prebrzo spustali dok su moja usta jos bila otvorena a kostim pucao po savovima ponovo i ponovo. Do premijere nikad nisam stigla.  Plašila sam se giljotine za koju ste govorili da je samo scenski dekor. Plašila sam se i vas koji ste sedeli u mraku. Zaslepljivali su me reflektori koji su trebali da uveličaju moj trijumf, tako ste govorili. Da li se sećate da su to bile isledničke lampe? Nešto me je gušilo dok ste me primoravali da ponovim svaku scenu koja vam se nije svidela: ako se dovoljno potrudiš uloga će se sama igrati.  Gospodo, režiseri u pokušaju, samopostavljeni delioci zivotnih uloga, pa vi niste čuli za Stanislavskog! Glumac, gospodo, ako je pravi glumac, mora svaku put kad je na sceni da ponovo i ponovo živi i proživljava svoju ulogu. Valjda ste, konačno, shvatili da od mene kao glumice nema ništa.  Bilo je tuzno gledati vas kako odnosite rekvizite koje ćete smestiti u svoje prašnjave, neraščišćene, podrume gde će čekati dok vi ponovo ne napravite pogrešan izbor. Bilo je tužno gledati vas razočarane dok rasturate scenu i prosipate eksere nadajući se da ću stati bar na jedan.  Gospodo! Ja nazdravljam umornom krojaču. Obećavali ste mu da ćete uspeti da me ugurate u premalene kostime. Ko je još uspeo da napravi šešir za glumicu skraćenu za glavu?  Propali režiseri! Ja vas nazivam gospodom! Niste uspeli čak ni da me umorite. Ipak sam nešto naučila – nisam rođena za glumicu. A niste ni vi za režisere. Bez vas, mada nije po Stanislavskom, moja uloga se sama igra. Možda sam statista. Možda epizodista… Svakako više nisam vaša nada, vaša glavna glumica.  Gase se svetla u vašem teatralnom teatru. Mene, van vaše crvima nagrizene scene čeka život.     Moj dubok naklon!   
    Aug 20, 2013 2283