Blogovi

Ekipa: 0 member(s)

Shares ?

0

Klikova ?

0

Viral Lift ?

0%

Tagovi

Pogledajte i ovo

  • 23 Apr 2018
    Pizza je danas bez sumnje jedno od najpopularnijih i najvoljenijih jela. Međutim, retko da neko zna njenu istoriju, korene i kako je zapravo nastala. Verovali ili ne, pizza je u jednom svom obliku pripremana čak u antičkom dobu. Sudeći po zapisima, drevni Feničani, Grci pa i Rimljani su neretko jeli toplu pljosnatu lepinju obogaćenu začinskim biljkama sa područja mediterana. Dalje, možda još impresivniji primer je da se vojska persijskog kralja Darijusa hranila pečenim tankim testom sa sirom, lukom i datuljama (lat. - Phoenix dactylifera). Vremenom su zemlje sa područja mediterana razvijale svoje kombinacije sastojaka, kao i metode pripreme samog testa, sve dok nismo dobili voljeno jelo koje danas znamo kao pizza.   Veoma važan događaj za istoriju pizze je dolazak paradajza iz južne Amerike na evropsko tlo davne 1522. godine. Zanimljiva je činjenica da se paradajz dugo vremena smatrao otrovnom biljkom i korišten je samo kao ukras u baštama i vrtovima. Međutim, siromaštvo i glad naterali su tadašnje stanovnike Napulja da ga dodaju na pečeno testo i tako je igrom slučaja učinjen prvi korak u nastanku pizze kakvom je danas znamo. Pizza je vrlo brzo zaživila među stanovnicima i za vreme 17. i 18. veka i prehranjivala je nebrojene porodice s područja napulja koje si ništa drugo nisu mogle priuštiti. Ubrzo potom, pizza se počela prodavati i na ulicama i otvorenim štandovima, čiji su majstori na testo počeli dodavati sir rađen od mleka bivola, danas popularno znan kao Mozzarella. Ovo je bio ključni trenutak i prekretnica, a glas o ukusnom jelu seljaka iz Napulja je postepeno došao do mnogih znatiželjnika i aristokrata koji su odlučili i sami isprobati ovaj specijalitet.   Glas o pizzi je 1889. godine konačno došao i do kraljice Margherite di Savoie koja je sa svojim suprugom Umbertom došla u Napulj samo kako bi od tadašnjeg najveštijeg pizza majstora Raffaela Espositoa zatražila da im predstavi svoj specijalitet. Kraljica je bez sumnje bila više nego oduševljena, a današnja najpopularnija pizza margherita nosi upravo njeno ime. Majstor Rafaele Esposito se smatra ocem moderne pizze.   Krajem 19. veka broj sastojaka koji su se dodavali na pizzu se ubrzano proširivao u potrazi za najboljom ukusnom kombinacijom. Pa se tako pokraj originalnog recepta koji je uključivao samo paradajz, sveži zeleni bosiljak i beli mozzarella sir na pizzama mogle naći i slanina, beli luk, pečurke, masline, kobasice, slane sardele.... Ali ipak usprkos svemu ostaje popularna jedino u Italiji. Uskoro je usledila masovna emigracija Italijana u SAD u potrazi za boljim životom, pa tako pizza indirektnim putem stupa na novi kontinent. Italijanski doseljenici su u početku pripremali samo za svoje potrebe dok promišljati Gennaro Lombardi nije odlučio otvoriti prvu pizzeriju u Nju Jorku 1905. godine. Verovali ili ne Lombardijeva pizzerija je i danas otvorena, ali na žalost ne na svojoj originalnoj lokaciji. Međutim, prva originalna peć je i dalje tamo.   Ne treba ni sumnjati da je pizza postala apsolutni hit u Nju Jorku i širom SAD su otvoreni brojni pizza restorani, s tim da se ekspanzija i dobar glas o ovom ukusnom jelu počeo istinski širiti tek nakon završetka 2. Svetskog rata. Tadašnje zvezde koje su vukle italijanske korene, poput Frenka Sintare i Džoa DiMađija, su uveliko zaslužne za popularizaciju pizze, ne samo na području SAD - nego i zapadne Evrope. Ovaj nagli skok u popularnosti je doveo do otvaranja danas popularnog lanca restorana Pizza Hut. Pizza je tako postala gotovo svakodnevnica mnogima, pa je tako danas teško pronaći nekog ko za pizzu nije čuo ili je nije probao, s uz sve to novih recepara ne nedostaje.     I za kraj jedna zanimljivost. Napuljska pizza je 2009. godine postala zaštićenim delom  evropske baštine. Tako da sve pizzerije koje serviraju originalnu napuljsku Pizzu moraju pratiti stroge standarde u vidu sastojaka i koristiti samo paradajz San Marzano i mozzarella sir napravljen od bivoljeg mleka.  
    2807 Objavio/la Alisa Mura
Zabava 810 pregleda Apr 19, 2018
Zašto toliko volimo fantastiku?

Pre samo nekih 20-ak godina, fantastika je smatrana relativnim undergroundom. Bila ona filmska ili književna, fantastika je bila namenjena jednom uskom krugu konzumenata koji su i tada znali ceniti ono što ovaj žanr nudi. Međutim danas, stvari su se značajno promenile. Žanr je doživeo ekspanziju zahvaljujući filmovima kao što su The Lord Of The Rings i Harry Potter, kao i kvalitetnim serijalima poput Game Of Thrones (svi bazirani na književnim predlošcima). Međutim, ipak ne postoji neko jednostavno i jasno objašnjenje za uzdizanje fantastike iz kulturološkog podzemlja pa sve do pogonitelja zabavne industrije danas. Nostalgija i eskapizam, tehnološki napredak, kao i promena u razmišljanju i percipiranju svakodnevnice su faktori koji su igrali ulogu u tome.

 

Nostalgični aspekt maštovitog detinjstva koje je u početku bilo pogonjeno bajkama i pričama za decu, a kasnije savremenim fantastičnom književnošću je jasno jedan veliki pokretač današnje popularnosti fantastike. Za generacije koje su odrasle na serijalu knjiga o Harryju Potteru i Lord Of The Rings filmovima, fantastika je nešto što poznaju i vole. To su priče na kojima su mlađe generacije odrastale, a ti klinci su danas odrasli ljudi koji se ne srame reći da i dalje uživaju u svojim starim ljubavima.

 

Sada će se neki sigurno zapitati, zašto se tako lako hvatamo za istorijsku fikciju, za epsku fantastiku, mačeve i magiju? Zašto ne na modernu fantastiku, pa čak i na naučnu fantastiku? Zašto tako rado maštamo o prošlosti umesto da se fokusiramo na moderan svet ili budućnost? Kao što sam već spomenula, vremena su se promenila, a s njima i mentalni sklop mladih ljudi. Oni su danas suočeni s mračnom realnošću, usudila bi se reći da vode život bez prosperiteta i nade u bolje sutra. Takvih su se obećanja naslušali i na mnogima se opekli. Pa tako za razliku od starijih generacija, kojima je sutrašnjica ipak obećavala prosperitet i bolji život, oni se ne srame stvari koje vole i na kojima su odrasli. A ljubav prema fantastici nije više nešto što bi trebali kriti, ona je postala deo pop kulture i generalnog kulturološkog i generacijskog nasleđa.Predstavlja legitiman eskapistički metod i savršen kontrast za nošenje s deprimirajućom turobnom svakodnevnicom.

 

Isto tako ne treba zaboraviti da živimo u naprednom tehnološkom dobu. U džepovima su nam telefoni koji su višestruko brži od stolnih računara od pre samo nekoliko godina. Možemo imati svaku informaciju koju poželimo preko jednostavnog postavljanja upita u Google, gde god se nalazili. Tehnologija je svuda oko nas, i verovali ili ne, mnogima je dosadila. Na velika naučna dostignuća se gleda sa smanjenim interesom. Svakako volimo i cenimo sva ta dostignuća, super je što smo spustili sondu na srljajuću kometu, lansirali automobil u svemir i šta sve ne. Ali istina je da sve to više ne impresionira kao ranije. Naučna fanstastika je kod mnogih zbog svega ovoga izgubila draž. Više ne golica maštu kao pre 20-30 godina, to je činjenica.

 

Ali ipak, ta tehnologija je dozvolila da oživimo epske svetove mača i magije na televizijskim i filmskim ekranima - do iznimnih detalja. To je nešto što u prošlosti nije bilo tako jednostavno. Već spomenuti TV serijal Game Of Thrones - baziran na serijalu knjiga Pesma Leda i Vatre popularnog pisca Džordža R.R. Martina - je fantastiku doveo u žižu pop kulture. Odlična gluma, živopisni likovi, intrigantna mitologija, sjajna kostimografija, lokacije snimanja - oživele su ovaj svet. Zagolicavši maštu ogromnom broju ljudi stvorena je masa novih fanova koji se neće zadržati samo na seriji. Iz ličnog iskustva znam da su mnogi nakon gledanja serije pročitali sve Marinove knjige iz serijala i uputili se u potragu za sličnim intrigantnim sadržajima.

 

Jednostavno, fantastika je postala žanr milenijalne generacije, bez obzira konzumirali ju kroz televiziju, knjige, film ili igre. Uz sve ostalo, to je isto tako žanr ispunjen moralnim dilemama i preispitivanju, što se idealno poklapa s epovima koji su isto to radili u davnoj prošlosti. Ilijada i odiseja, Gilgameš i Beovulf su samo neki od najočitijih primera i sasvim sigurno ih možemo smatrati pretečama fantastike kao literalnog žanra.

 

Fantastika je šansa da se udaljimo od realnog-sebe i na barem sat vremena sigurno otputujemo u surove srednjovekovne svetove, bez tehnologije i briga modernog življenja.



Komentari

0 komentara