Blogovi

User's Tags

Chupko Chupavi 's Entries

21 blogs
  • 19 Nov 2014
    Pre mnogo godina, u vreme jedne velike i srećne zemlje, nošen onim mladalačkim ludilom, rešio sam da, sa par prijatelja, napravim planinarsku avanturu od Makarske, dakle obale mora, do vrha Biokova, planine iznad tog dela jadranske obale. Ideja koja nas je nosila bila je priča koja kaže da, ukoliko se dovoljno rano popnete na Biokovo tokom leta, možete videti Italiju.    Naša avantura pocela je u prvim satima novog dana, trajala je 5 sati i zaista smo videli Italiju, a pogled koji se pruža "od gore" ne može se rečima opisati. Bili smo ponosni što smo osvojili Vošac, najviši od vrhova Biokova koji se može videti sa mora....    Madutim, kao što to obicno bude, vec posle prvog oduševljenja prizorima obale, mora i udaljenih obrisa Italije, primetili smo da postoji još jedan, mnogo viši vrh Biokova, onaj  najviši... Prva ideja bila je da krenemo ka njemu...    Godinama kasnije, shvatio sam da je to jedna od onih životnih lekcija koje pamtimo. Iza svakog vrha obicno stoji neki drugi, mnogo viši. Pitanje je samo ko želi, a ko ne želi da se penje.    Kao jedan deo naše morsko - planinarske ekspedicije koji je ostao u prvom šljiviku uživajuci u jutarnjem cvkutanju ptica, i u svakodnevnom životu mnogi pronadu neku naizled čvrstu stenu i tu se smeste, puštajući da ih vetrovi života večno zaobilaze. I upravo ti, ljubitelji cvrkutanja, i u realnosti današnjeg vremena ostali su negde daleko iza nas sa vrha Vošac...  Kao što pretpostavljate, tih ptica oko njih vise nema, kao ni cvrkutanja... vetrovi ih nisu zauvek zaboravili.   Upravo je to deo lekcije koja nas uči da put uvek vodi napred i na više, da zaustavljanja nema...  Prvi zanak zaustvljanja pojavljuje se onda kada se neko zadovolji postojećim stanjem i prestane sa pokušajima da se promeni ili ucini nešto još bolje.    Ne, nema ničeg rđavog u gajenju zdravog poštovanja nečije sposobnosti, pa kolika god da je ona... Ipak, treba imati na umu da, čak i ako neko ima sposobnosti da zauzme viši položaj, a ne koristi celokupni talenat i snagu za ostvarivanje ciljeva, može da uništi šanse nekom drugom. Da ne pričamo one koji su danas, na žalost, posebno vidljivi upravo po tome što zauzimaju pozicije koje ne zaslužuju i za koje nisu sposobni.    Između velike stvari koju ne možemo uciniti i one male koju nećemo da učinimo, skriva se opasnost da ništa ne učinimo!    Većinja ljudi misli da postoji ogromna razlika u sposobnosti izmedu nekoga ko se bavi običnim poslovima i onoga koji je dostigao vrhunac. To, ipak, nije istina. Uraditi samo malo bolje od proseka u životu dovoljno je da se neko istakne. Ljudi ne postižu uspeh samo time što su dvostruko inteligentniji ili dvostruko sposobniji od drugih. Ako neko uspe da doda samo malo više onome što već ima, to ga moze dovesti daleko.    U jednom razgovoru sa direktorom jednog uspešnog građevinskog preduzeća, novinar je upitao: ”čuo sam da ste počeli kao zidar. Kako ste krenuli prema vrhu?„ Direktor je skromno odgovorio: ”Želeo sam da budem dobar zidar!"    Ovaj odgovor sadrži jednu veliku istinu. Moramo početi tamo gde se nalazimo i pokušavati da najbolje iskoristimo sve postojeće okolnosti.    Možda ste čuli za indijsku legendu o malom žutom cvetu koji se rascvetao u jednoj bašti. On cveta samo jednu sezonu i tada uvene.   Kada je jedan posetilac ušao u ovu baštu, sa svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma, zato što je sve od palme korisno - plod, lišce, grane i deblo.    Kokosova palma je, međutim, zavidela mangu, zato što se njegov plod izvozi i veoma je skup. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala veći doprinos i dobila više. Jedino je mali žuti cvet radosno cvetao u svom uglu.   Pažnja posetioca koji je slušao samo žalbe zaustavila se na žutom cvetu. Upitao ga je: ” Zasto se i ti ne zalis kao ostali?"    Cvet je odgovrio: ”Posmatrao sam kokosovu palmu i zavideo joj na lišću koje se lelujalo na vetru. Pozeleo sam da donosim divne, sočne plodove kao mango... a onda sam pomislio da, ako je Bog zeleo da budem kao kokosova palma ili mango, On bi to i učinio. Želeo je da budem mali žuti cvet, a jedino što ja sada zelim je da budem najbolji mali žuti cvet koji je ikad postojao.   ...nasmešite se.. i ulepšajte ovaj svet vašim najlepšim osmehom... za početak... :)
    2388 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Pre mnogo godina, u vreme jedne velike i srećne zemlje, nošen onim mladalačkim ludilom, rešio sam da, sa par prijatelja, napravim planinarsku avanturu od Makarske, dakle obale mora, do vrha Biokova, planine iznad tog dela jadranske obale. Ideja koja nas je nosila bila je priča koja kaže da, ukoliko se dovoljno rano popnete na Biokovo tokom leta, možete videti Italiju.    Naša avantura pocela je u prvim satima novog dana, trajala je 5 sati i zaista smo videli Italiju, a pogled koji se pruža "od gore" ne može se rečima opisati. Bili smo ponosni što smo osvojili Vošac, najviši od vrhova Biokova koji se može videti sa mora....    Madutim, kao što to obicno bude, vec posle prvog oduševljenja prizorima obale, mora i udaljenih obrisa Italije, primetili smo da postoji još jedan, mnogo viši vrh Biokova, onaj  najviši... Prva ideja bila je da krenemo ka njemu...    Godinama kasnije, shvatio sam da je to jedna od onih životnih lekcija koje pamtimo. Iza svakog vrha obicno stoji neki drugi, mnogo viši. Pitanje je samo ko želi, a ko ne želi da se penje.    Kao jedan deo naše morsko - planinarske ekspedicije koji je ostao u prvom šljiviku uživajuci u jutarnjem cvkutanju ptica, i u svakodnevnom životu mnogi pronadu neku naizled čvrstu stenu i tu se smeste, puštajući da ih vetrovi života večno zaobilaze. I upravo ti, ljubitelji cvrkutanja, i u realnosti današnjeg vremena ostali su negde daleko iza nas sa vrha Vošac...  Kao što pretpostavljate, tih ptica oko njih vise nema, kao ni cvrkutanja... vetrovi ih nisu zauvek zaboravili.   Upravo je to deo lekcije koja nas uči da put uvek vodi napred i na više, da zaustavljanja nema...  Prvi zanak zaustvljanja pojavljuje se onda kada se neko zadovolji postojećim stanjem i prestane sa pokušajima da se promeni ili ucini nešto još bolje.    Ne, nema ničeg rđavog u gajenju zdravog poštovanja nečije sposobnosti, pa kolika god da je ona... Ipak, treba imati na umu da, čak i ako neko ima sposobnosti da zauzme viši položaj, a ne koristi celokupni talenat i snagu za ostvarivanje ciljeva, može da uništi šanse nekom drugom. Da ne pričamo one koji su danas, na žalost, posebno vidljivi upravo po tome što zauzimaju pozicije koje ne zaslužuju i za koje nisu sposobni.    Između velike stvari koju ne možemo uciniti i one male koju nećemo da učinimo, skriva se opasnost da ništa ne učinimo!    Većinja ljudi misli da postoji ogromna razlika u sposobnosti izmedu nekoga ko se bavi običnim poslovima i onoga koji je dostigao vrhunac. To, ipak, nije istina. Uraditi samo malo bolje od proseka u životu dovoljno je da se neko istakne. Ljudi ne postižu uspeh samo time što su dvostruko inteligentniji ili dvostruko sposobniji od drugih. Ako neko uspe da doda samo malo više onome što već ima, to ga moze dovesti daleko.    U jednom razgovoru sa direktorom jednog uspešnog građevinskog preduzeća, novinar je upitao: ”čuo sam da ste počeli kao zidar. Kako ste krenuli prema vrhu?„ Direktor je skromno odgovorio: ”Želeo sam da budem dobar zidar!"    Ovaj odgovor sadrži jednu veliku istinu. Moramo početi tamo gde se nalazimo i pokušavati da najbolje iskoristimo sve postojeće okolnosti.    Možda ste čuli za indijsku legendu o malom žutom cvetu koji se rascvetao u jednoj bašti. On cveta samo jednu sezonu i tada uvene.   Kada je jedan posetilac ušao u ovu baštu, sa svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma, zato što je sve od palme korisno - plod, lišce, grane i deblo.    Kokosova palma je, međutim, zavidela mangu, zato što se njegov plod izvozi i veoma je skup. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala veći doprinos i dobila više. Jedino je mali žuti cvet radosno cvetao u svom uglu.   Pažnja posetioca koji je slušao samo žalbe zaustavila se na žutom cvetu. Upitao ga je: ” Zasto se i ti ne zalis kao ostali?"    Cvet je odgovrio: ”Posmatrao sam kokosovu palmu i zavideo joj na lišću koje se lelujalo na vetru. Pozeleo sam da donosim divne, sočne plodove kao mango... a onda sam pomislio da, ako je Bog zeleo da budem kao kokosova palma ili mango, On bi to i učinio. Želeo je da budem mali žuti cvet, a jedino što ja sada zelim je da budem najbolji mali žuti cvet koji je ikad postojao.   ...nasmešite se.. i ulepšajte ovaj svet vašim najlepšim osmehom... za početak... :)
    Nov 19, 2014 2388
  • 18 Sep 2014
     Da li ste bili u situaciji da vam se čini da se izmiče tlo pod nogama, da gubite kontrolu nad svojim životom, da vam dan nije dovoljno dug za sve što želite, ili morate uraditi? Kad dođete u tu situaciju, setite se ove priče, možda pomogne.... Jedan od profesora filosofije, počeo je čas pred svojim studentima, na neuobičajen način. Bez reči, podigao je veliku, praznu, teglu od kiselih krastavaca, stavio je na katedru ispred sebe i zatim je napunio lopticama za tenis. Potom je pitao studente da li je tegla puna... Studenti su se složili da tegla jeste puna. Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu, blago je protresao tako da su kamenčići popunili prazan prostor između loptica. Tada je ponovo upitao studente da li je tegla puna. Opet su rekli da jeste. Sledeća kutija koju je profesor podigao, bila je puna peska. Kada je sipao u teglu, pesak je popunio i one preostale šupljine. Pitao je još jednom, da li je tegla puna. Studenti su, naravno, odgovorili da jeste. Tada je profesor ispod stola izvadio dve šolje pune kafe i ulio ih u teglu. Kafa je natopila pesak, a profesor nije morao ništa da pita.. studenti su se već i sami smejali shvatajući sta bi bilo pitanje. Kada se smeh utišao, profesor je rekao: "Ovu teglu shvatite kao vaš život, koji svakako trebate ispuniti... Teniske loptice su one najvažnije stvari u vašem životu... porodica, deca, zdravlje i ostalo čemu se veoma predajete.To su oni pojmovi koji bi ispunjavali vaš život i kad bi sve drugo nestalo. Kamenčići su ostale stvari koje su važne... posao, kuća, prijatelji.. Pesak predstavlja preostale stvari.. male stvari... Ako napunite teglu samo peskom, nema mesta za teniske loptice i kamenčiće. U životu važe ista pravila.. ako potrošite vreme i energiju na male stvari, nikad nećete imati mesta za obe važne stvari. Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću.. igrajte se sa decom dok je vreme, nađite vremena za odlazak kod lekara.. izvedite partnera na večeru... ponašajte se kao da vam je uvek 18 godina... Uvek će biti vremena da se kuća očisti ili urade popravke.. Prvo se pobrinite za teniske loptice, utvrdite svoje prioritete... sve ostalo je pesak.." Nakon profesorovog izlaganja, jedna studentkinja upitala je profesora šta predstavlja kafa. Profesor se nasmejao i rekao.. "Drago mi je što ste to pitali.. nju dolivam kako bih vam pokazao, da, bez obzira koliko vam je život ispunjen, uvek ima prostora za šoljicu kafe sa prijateljem".
    4902 Objavio/la Chupko Chupavi
  •  Da li ste bili u situaciji da vam se čini da se izmiče tlo pod nogama, da gubite kontrolu nad svojim životom, da vam dan nije dovoljno dug za sve što želite, ili morate uraditi? Kad dođete u tu situaciju, setite se ove priče, možda pomogne.... Jedan od profesora filosofije, počeo je čas pred svojim studentima, na neuobičajen način. Bez reči, podigao je veliku, praznu, teglu od kiselih krastavaca, stavio je na katedru ispred sebe i zatim je napunio lopticama za tenis. Potom je pitao studente da li je tegla puna... Studenti su se složili da tegla jeste puna. Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu, blago je protresao tako da su kamenčići popunili prazan prostor između loptica. Tada je ponovo upitao studente da li je tegla puna. Opet su rekli da jeste. Sledeća kutija koju je profesor podigao, bila je puna peska. Kada je sipao u teglu, pesak je popunio i one preostale šupljine. Pitao je još jednom, da li je tegla puna. Studenti su, naravno, odgovorili da jeste. Tada je profesor ispod stola izvadio dve šolje pune kafe i ulio ih u teglu. Kafa je natopila pesak, a profesor nije morao ništa da pita.. studenti su se već i sami smejali shvatajući sta bi bilo pitanje. Kada se smeh utišao, profesor je rekao: "Ovu teglu shvatite kao vaš život, koji svakako trebate ispuniti... Teniske loptice su one najvažnije stvari u vašem životu... porodica, deca, zdravlje i ostalo čemu se veoma predajete.To su oni pojmovi koji bi ispunjavali vaš život i kad bi sve drugo nestalo. Kamenčići su ostale stvari koje su važne... posao, kuća, prijatelji.. Pesak predstavlja preostale stvari.. male stvari... Ako napunite teglu samo peskom, nema mesta za teniske loptice i kamenčiće. U životu važe ista pravila.. ako potrošite vreme i energiju na male stvari, nikad nećete imati mesta za obe važne stvari. Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću.. igrajte se sa decom dok je vreme, nađite vremena za odlazak kod lekara.. izvedite partnera na večeru... ponašajte se kao da vam je uvek 18 godina... Uvek će biti vremena da se kuća očisti ili urade popravke.. Prvo se pobrinite za teniske loptice, utvrdite svoje prioritete... sve ostalo je pesak.." Nakon profesorovog izlaganja, jedna studentkinja upitala je profesora šta predstavlja kafa. Profesor se nasmejao i rekao.. "Drago mi je što ste to pitali.. nju dolivam kako bih vam pokazao, da, bez obzira koliko vam je život ispunjen, uvek ima prostora za šoljicu kafe sa prijateljem".
    Sep 18, 2014 4902
  • 01 Sep 2014
    Bio je to dan kada sam postao pionir, a da to nisam ni znao. I to ne bilo kakav pionir - postao sam Titov pionir. Doduše, onu pionirsku zakletvu smo polagali nešto kasnije, ali prvi dan je prvi dan. E, kako je to tada opako zvučalo. Za one koji nisu baš upućeni, pomenuo bih par karakteristika tog vremena: svi smo imali plave đačke uniforme, učiteljice su već unapred znale ko je partijski podoban, a ko ne, a pored svih zlotvora koji su nas u toj školi čekali, povremeno su nam nailazili i oni sa nekakavim šarenim maramama, a nisu bili izviđači. Mlađe šarene marame, plavo crvene, zvali smo pionirski predvodnici, a oni stariji, sa žutim rubovima na crvenim maramama, bili su pionirski instruktori. E sad, te sarene marame mogle bi se sa pravom zvati pretečom savremenih aj tijevaca, jer, kad god bi nastavnicama dosadilo da se cimaju sa nama, viknule bi bi tim predvodnicima i insturktorima: AJ TI sad malo, preuzmi. Sećam se da smo pre onog čuvenog prvog ulaska u školu pravili grupne portrete sa damama i pratiocima (čitaj majkama, očevima i ostalim), a pošto se, nekako čudnim spletom okolnosti, uvek dešavalo da je masa roditelja iz iste firme, te fotografije su u godinama koje slede ukrašavale vitriine u kancelarijama naših velikih radnih kolektiva (tako su se zvale firme u kojima su radili roditelji i ti ostali). Lično, nisam imao ništa protv slikanja, jer su oko mene bile moje omiljene Tanja, Biljana, Maja, Vesna i Sonja (čitaj moje prve ljubavi, iako ne znam kojim redom), tako da na ostale nisam ni obraćao pažnju. Veoma je bitno da se napomene da se slikalo moćnim produktima bratskog nam SSSR, aparatima Smena 8 i Zenit, a obicaj je, naravno, bio da gledaš u Sunce dok te slikaju, tako da smo, onako namrgođeni, svi više ličili na junake serije Planeta majmuna, nego na djake prvake. Posle serije slikanja na kojoj bi danas pozavidele najveće holivudske legende, usledio je onaj čuveni ulazak u harem... pardon, ŠKOLU. Kasnije sam zapazio da se neke osobe šminkaju samo 1. septembra (a neke svakog četvrtog prvog septembra), valjda zbog toga da ti neki klinci, koje dočekuju, ne bi baš totalni šok doživeli. Iskreno, nekad ne znaš da i je veći šok sa, ili bez šminke. Moram da priznam da je moj prvi kontakt sa tim mojim prvim razredom bio jedno veliko razočarenje. Tu nije bilo ni Tanje, ni Maje, ni Biljane, ni Vesne, ni Sonje, a ja sam prvi put shvatio da u životu nije lako naći novu ljubav. Tako, vec opasno emocionalno rastrojen, primetio sam da jedna devojcica lepe duge crne kose i teget keceljom za nijansu tamnijom od svih, sedi sama. Moj, još uvek totalno nerazvijen instinkt lovca, odveo me je u istu klupu. Zvala se Višnja i imala je 24 flomastera. Već tokom prvog časa saznao sam kako u svetu postoje jako važne osobe, a nekom čudnom igrom sudbine, većina tih jako važnih ličnosti sedela je u klupama tog mog razreda. Tako sam saznao koliko su bitni domarev sin, ćerka učitejice razreda do nas, sestra jednog pionirskog instruktora, a tek kako je važna bila ćerka predsednika mesne zajednice, to ne mogu ni da objasnim. Naravno, ova poslednje pomenuta odmah je postala predsednik naše odeljenske zajednice, i to doživntni. Posle tih jako važnih životnih lekcija, učiteljica nam je podelila neke papircice na kojima je bila napisana jedna jedina reč, i rekla da nacrtam to što piše. Naravno, ja pojma nisam imao šta tu piše, jer sam pre skole imao mnogo pametnijih poslova od učenja slova, a Višnja se baš potrudila da mi objasni da treba da crtam kruške. Pa što bih ja crtao kruške, kad ona crta jabuke, a i nisam ja neko kome će jedna devojčica da kaže šta ću da crtam. E, kad je konačno došla do mene i učiteljica i rekla da nacrtam kruške, tu već nije bilo vrdanja. I danas se sećam tih krušaka sa ćoskastim granama nacrtanim po linijama karo papira i smeha moje učiteljice dok je moje umetničko delo podelila sa ostatkom razreda. Jedino je Višnja bila na mojoj strani i tako naprasno postala glavni kandidat za upražnjeno mesto prve ljubavi... i bio sam jako tužan kad sam par nedelja kasnije saznao da je Višnja otišla sa roditeljima u neku daleku Kanadu. Mnogo je godina i mnogo prvaka proslo od tada, a ja i pored najbolje namere, ne mogu da se setim ni jedne druge slike u glavi.. Fotografije ostaju kao uspomena na namrgođeni dan, one jako bitne ličnosti iz razreda, baš kao i mnogi drugi favoriti pomenute nastavnice koje je sama napravila u te prve četiri godine školovanja, jednostavno su nestali iz mog (i ne smao mog)života shodno izmišljenim vrednostima koje su ih izdvajale... A Višnja... Višnja je ostala i dan danas jedina svetla tačka mog prvog školskog dana...   Ovim novim klincima koji nemaju školske uniforme i šarene marame, koji u razredima više nemaju decu funkcionera mesnih zajednica (a nadam se ni ostalih partijski obojenih i neobojenih Bogom danih genija), želim puno lepih trenutaka, puno radosti, puno osmeha, pa i puno novih znanja, dečacima da pronađu svoju Višnju, a i devojčice će se već nekako snaći... :) .. i tako.. svakog 1. septembra..... :)  
    5495 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Bio je to dan kada sam postao pionir, a da to nisam ni znao. I to ne bilo kakav pionir - postao sam Titov pionir. Doduše, onu pionirsku zakletvu smo polagali nešto kasnije, ali prvi dan je prvi dan. E, kako je to tada opako zvučalo. Za one koji nisu baš upućeni, pomenuo bih par karakteristika tog vremena: svi smo imali plave đačke uniforme, učiteljice su već unapred znale ko je partijski podoban, a ko ne, a pored svih zlotvora koji su nas u toj školi čekali, povremeno su nam nailazili i oni sa nekakavim šarenim maramama, a nisu bili izviđači. Mlađe šarene marame, plavo crvene, zvali smo pionirski predvodnici, a oni stariji, sa žutim rubovima na crvenim maramama, bili su pionirski instruktori. E sad, te sarene marame mogle bi se sa pravom zvati pretečom savremenih aj tijevaca, jer, kad god bi nastavnicama dosadilo da se cimaju sa nama, viknule bi bi tim predvodnicima i insturktorima: AJ TI sad malo, preuzmi. Sećam se da smo pre onog čuvenog prvog ulaska u školu pravili grupne portrete sa damama i pratiocima (čitaj majkama, očevima i ostalim), a pošto se, nekako čudnim spletom okolnosti, uvek dešavalo da je masa roditelja iz iste firme, te fotografije su u godinama koje slede ukrašavale vitriine u kancelarijama naših velikih radnih kolektiva (tako su se zvale firme u kojima su radili roditelji i ti ostali). Lično, nisam imao ništa protv slikanja, jer su oko mene bile moje omiljene Tanja, Biljana, Maja, Vesna i Sonja (čitaj moje prve ljubavi, iako ne znam kojim redom), tako da na ostale nisam ni obraćao pažnju. Veoma je bitno da se napomene da se slikalo moćnim produktima bratskog nam SSSR, aparatima Smena 8 i Zenit, a obicaj je, naravno, bio da gledaš u Sunce dok te slikaju, tako da smo, onako namrgođeni, svi više ličili na junake serije Planeta majmuna, nego na djake prvake. Posle serije slikanja na kojoj bi danas pozavidele najveće holivudske legende, usledio je onaj čuveni ulazak u harem... pardon, ŠKOLU. Kasnije sam zapazio da se neke osobe šminkaju samo 1. septembra (a neke svakog četvrtog prvog septembra), valjda zbog toga da ti neki klinci, koje dočekuju, ne bi baš totalni šok doživeli. Iskreno, nekad ne znaš da i je veći šok sa, ili bez šminke. Moram da priznam da je moj prvi kontakt sa tim mojim prvim razredom bio jedno veliko razočarenje. Tu nije bilo ni Tanje, ni Maje, ni Biljane, ni Vesne, ni Sonje, a ja sam prvi put shvatio da u životu nije lako naći novu ljubav. Tako, vec opasno emocionalno rastrojen, primetio sam da jedna devojcica lepe duge crne kose i teget keceljom za nijansu tamnijom od svih, sedi sama. Moj, još uvek totalno nerazvijen instinkt lovca, odveo me je u istu klupu. Zvala se Višnja i imala je 24 flomastera. Već tokom prvog časa saznao sam kako u svetu postoje jako važne osobe, a nekom čudnom igrom sudbine, većina tih jako važnih ličnosti sedela je u klupama tog mog razreda. Tako sam saznao koliko su bitni domarev sin, ćerka učitejice razreda do nas, sestra jednog pionirskog instruktora, a tek kako je važna bila ćerka predsednika mesne zajednice, to ne mogu ni da objasnim. Naravno, ova poslednje pomenuta odmah je postala predsednik naše odeljenske zajednice, i to doživntni. Posle tih jako važnih životnih lekcija, učiteljica nam je podelila neke papircice na kojima je bila napisana jedna jedina reč, i rekla da nacrtam to što piše. Naravno, ja pojma nisam imao šta tu piše, jer sam pre skole imao mnogo pametnijih poslova od učenja slova, a Višnja se baš potrudila da mi objasni da treba da crtam kruške. Pa što bih ja crtao kruške, kad ona crta jabuke, a i nisam ja neko kome će jedna devojčica da kaže šta ću da crtam. E, kad je konačno došla do mene i učiteljica i rekla da nacrtam kruške, tu već nije bilo vrdanja. I danas se sećam tih krušaka sa ćoskastim granama nacrtanim po linijama karo papira i smeha moje učiteljice dok je moje umetničko delo podelila sa ostatkom razreda. Jedino je Višnja bila na mojoj strani i tako naprasno postala glavni kandidat za upražnjeno mesto prve ljubavi... i bio sam jako tužan kad sam par nedelja kasnije saznao da je Višnja otišla sa roditeljima u neku daleku Kanadu. Mnogo je godina i mnogo prvaka proslo od tada, a ja i pored najbolje namere, ne mogu da se setim ni jedne druge slike u glavi.. Fotografije ostaju kao uspomena na namrgođeni dan, one jako bitne ličnosti iz razreda, baš kao i mnogi drugi favoriti pomenute nastavnice koje je sama napravila u te prve četiri godine školovanja, jednostavno su nestali iz mog (i ne smao mog)života shodno izmišljenim vrednostima koje su ih izdvajale... A Višnja... Višnja je ostala i dan danas jedina svetla tačka mog prvog školskog dana...   Ovim novim klincima koji nemaju školske uniforme i šarene marame, koji u razredima više nemaju decu funkcionera mesnih zajednica (a nadam se ni ostalih partijski obojenih i neobojenih Bogom danih genija), želim puno lepih trenutaka, puno radosti, puno osmeha, pa i puno novih znanja, dečacima da pronađu svoju Višnju, a i devojčice će se već nekako snaći... :) .. i tako.. svakog 1. septembra..... :)  
    Sep 01, 2014 5495
  • 26 Aug 2014
    Hladnih januarskih dana 2002 godine, pojavile su se slike koje nikog nisu ostavile ravnodusnim. Prica koja sledi može na neki način biti oda životu. Samuel Armas, beba od 21 meseca, imala je dijagnozu koja nije davala šanse da preživi van materice. U pitanju je bila neka vrsta razdvojenosti kičme. Posle brojnih pregleda, dr Bruner iz Univerzitetskog medicinskog centra Vanderbilt, Nešvil, država Tenesi, odlučio je da izvete hiruški zahvat dok je beba još bila u materici, i na taj način pokuša da spasi život bebi. Za vreme intervencije, hirurg je uradio normalan carski rez, izvukao matericu i na njoj napravio rez kroz koji je operisao malog Samuela. U trenutku kada je hirurg već završavao intervenciju, koja se po svim pokazateljima odvijala na zadovoljavajući način, kroz još otvoreni rez, beba je pružila ruku i uhvatila prst zapanjenog doktora. On je ostao skamenjen nekoliko trenutaka, dok je Samuel nastavio da drži prst, što je omogućilo hiruškoj ekipi da ovaj veličanstveni trenutak i fotografiše. Hirurg koji je obavio na hiljade operacija, kasnije je izjavio da je tada preživeo ubedljivo najemocionalniji trenuta svoje profesionalne karijere, kada je Samuel ručicom uhvatio njegov prst, kao da je želeo da mu zahvali za dar života koji je upravo dobio. Verujem da je svako od vas osetio dodir emocija gledajući ove fotorafije... ovaj trenutak je ovekovečen objektivom kamere Majlkal Klaensija (http://michaelclancy.com/)... a da li smo u stanju da osetimo sve one nevidljive ručice koje su kretale ka nama, u znak zahvalnosti, svih ovih godina zahvaljujući na nekim lepim stvarima koje smo učinili, ili svim lepim trenucima koje smo nekome poklonili.. I bez ovih slika, dr Bruner bi svakako bio presrećan, jer Samuel zivi zivotom srećnog deteta...  ... a mi smo, i bez slika koje nikad nisu napravljene, srećni, jer smo mogli da sa nekim podelimo nesto lepo.. Za taj osećaj... i za te trenutke...  vredi živeti :)
    3067 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Hladnih januarskih dana 2002 godine, pojavile su se slike koje nikog nisu ostavile ravnodusnim. Prica koja sledi može na neki način biti oda životu. Samuel Armas, beba od 21 meseca, imala je dijagnozu koja nije davala šanse da preživi van materice. U pitanju je bila neka vrsta razdvojenosti kičme. Posle brojnih pregleda, dr Bruner iz Univerzitetskog medicinskog centra Vanderbilt, Nešvil, država Tenesi, odlučio je da izvete hiruški zahvat dok je beba još bila u materici, i na taj način pokuša da spasi život bebi. Za vreme intervencije, hirurg je uradio normalan carski rez, izvukao matericu i na njoj napravio rez kroz koji je operisao malog Samuela. U trenutku kada je hirurg već završavao intervenciju, koja se po svim pokazateljima odvijala na zadovoljavajući način, kroz još otvoreni rez, beba je pružila ruku i uhvatila prst zapanjenog doktora. On je ostao skamenjen nekoliko trenutaka, dok je Samuel nastavio da drži prst, što je omogućilo hiruškoj ekipi da ovaj veličanstveni trenutak i fotografiše. Hirurg koji je obavio na hiljade operacija, kasnije je izjavio da je tada preživeo ubedljivo najemocionalniji trenuta svoje profesionalne karijere, kada je Samuel ručicom uhvatio njegov prst, kao da je želeo da mu zahvali za dar života koji je upravo dobio. Verujem da je svako od vas osetio dodir emocija gledajući ove fotorafije... ovaj trenutak je ovekovečen objektivom kamere Majlkal Klaensija (http://michaelclancy.com/)... a da li smo u stanju da osetimo sve one nevidljive ručice koje su kretale ka nama, u znak zahvalnosti, svih ovih godina zahvaljujući na nekim lepim stvarima koje smo učinili, ili svim lepim trenucima koje smo nekome poklonili.. I bez ovih slika, dr Bruner bi svakako bio presrećan, jer Samuel zivi zivotom srećnog deteta...  ... a mi smo, i bez slika koje nikad nisu napravljene, srećni, jer smo mogli da sa nekim podelimo nesto lepo.. Za taj osećaj... i za te trenutke...  vredi živeti :)
    Aug 26, 2014 3067
  • 25 Aug 2014
    Postoji neka teorija kako je nastala paradigma...  Grupa naučnika je zatvorila u kavez 5 majmuna i na sredinu kaveza postavila merdevine sa bananama na vrhu. Svaki put kada bi se jedan majmun popeo na merdevine i pojeo banane, naučnici bi ostale majmune polili hladnom vodom! Nakon nekog vremena, svaki put kada bi se neki majmun popeo na merdevine, ostali bi ga pretukli! Kao rezultat toga, posle nekog vremena, ni jedan majmun nije smeo da se popne na merdevine! Naučnici su tada odlučili da zamijene jednog od majmuna. Taj se majmun odmah popeo na merdevine, nakon čega su ga ostali pretukli! Nakon što je nekoliko puta dobio batine, shvatio je da se ne sme penjati na merdevine, iako nije znao razlog! Drugi majmun je zamjenjen i situacija se ponovila. Prvi zamjenjeni majmun ga je takođe pretukao. Isto se dogodilo i sa trećim i sačetvrtim. Na kraju je i peti majmun zamjenjen! Tada je ostalo 5 majmuna koji nisu nikada polivani hladnom vodom, a ipak su uvek premlatili onoga koji bi se pokušao popeti uz merdevine! Kada bi bilo moguće upitati te majmune, zašto uvek premlate onog koji se proba popeti....... Kladim se da bi odgovor bio....... “Nemam pojma- tako se to valjda radi ovde.” Da li vam zvuči poznato? Verovatno se i ovog momenta mnogi pitaju - "Zašto neke stvari radimo na način na koji ih radimo, ako postoji i druga solucija?!" .. i .. na kraju... "Samo su dve stvari beskrajne: svemir i ljudska glupost. A ja nisam baš siguran za ono prvo!"                                                                                                                                                Albert Einstein
    4535 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Postoji neka teorija kako je nastala paradigma...  Grupa naučnika je zatvorila u kavez 5 majmuna i na sredinu kaveza postavila merdevine sa bananama na vrhu. Svaki put kada bi se jedan majmun popeo na merdevine i pojeo banane, naučnici bi ostale majmune polili hladnom vodom! Nakon nekog vremena, svaki put kada bi se neki majmun popeo na merdevine, ostali bi ga pretukli! Kao rezultat toga, posle nekog vremena, ni jedan majmun nije smeo da se popne na merdevine! Naučnici su tada odlučili da zamijene jednog od majmuna. Taj se majmun odmah popeo na merdevine, nakon čega su ga ostali pretukli! Nakon što je nekoliko puta dobio batine, shvatio je da se ne sme penjati na merdevine, iako nije znao razlog! Drugi majmun je zamjenjen i situacija se ponovila. Prvi zamjenjeni majmun ga je takođe pretukao. Isto se dogodilo i sa trećim i sačetvrtim. Na kraju je i peti majmun zamjenjen! Tada je ostalo 5 majmuna koji nisu nikada polivani hladnom vodom, a ipak su uvek premlatili onoga koji bi se pokušao popeti uz merdevine! Kada bi bilo moguće upitati te majmune, zašto uvek premlate onog koji se proba popeti....... Kladim se da bi odgovor bio....... “Nemam pojma- tako se to valjda radi ovde.” Da li vam zvuči poznato? Verovatno se i ovog momenta mnogi pitaju - "Zašto neke stvari radimo na način na koji ih radimo, ako postoji i druga solucija?!" .. i .. na kraju... "Samo su dve stvari beskrajne: svemir i ljudska glupost. A ja nisam baš siguran za ono prvo!"                                                                                                                                                Albert Einstein
    Aug 25, 2014 4535
  • 30 Jul 2014
    Koliko puta ste uživali gledajući igru leptira na livadi u punom cvetu? Da li ste, međutim, nekada posmatrali momenat kada leptir izlazi iz čaure? Nedavno mi je neko poslao priču o leptiru života...Da, o leptiru života a ne o životu leptira... Čovek je posmatrao kako leptir pokušava da se izvuče kroz malenu pukotinu u čauri. Poslenekog vremena, izgledalo je kao da je leptir izgubio svu snagu i prestao da pokušava, prestao je da se pomera. Čovek se sažalio i napraio izlaz rasekavši čauru tako da je leptir sa lakoćom izašao. Iako je leptir imao krhko telo i smežurana krila, čovek je nastavio da posmatra u želji da isprati trenutak kada leptir poleti. Međutim, ništa se nije dogodilo... leptir je ceo svoj život proveo puzeći okolo, nemoćan, i nikada nije poleteo. Čovek je, uprkos svojoj ljubaznosti i želji da pomogne, prevideo činjenicu da je priroda osmislila način kako da ojača leptira pre nego što se upusti u avanturu, kako da mu podari snagu i energiju potrebnu za život, pa tek onda da se sam oslobodi iz čaure i poleti. A svi volimo da letimo... možda su baš neke poteškoće kroz koje povremeno prilazimo potrebne da se u sledečem trenutku poleti i uživa u lepotama života. Bez tih teškoća, nikad ne bi bili toliko jako koliko možemo i želimo biti... i nikad ne bi leteli. Želeli smo snagu... priroda nam je podarila poteškoće koje su nas osnažile. Želeli smo mudrost... priroda nam je podarila probleme koje je trebalo rešiti. Želeli smo bogatstvo.. priroda nam je podarila mozak i telo da možemo raditi. Želeli smo hrabrost... priroda nam je podarila prepreke koje je trebalo savladati. Želeli smo ljubav... priroda nam je podarila ljude kojima je trebalo pomoći. Želeli smo usluge... priroda nam je podarila prilike.   Nismo dobili ništa što smo želeli... a dobili smo sve što nam je trebalo... i zato.. živite bez straha i suočite se sa svim preprekama.. sve ih sami možete preskočiti...  i poleteti.
    5378 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Koliko puta ste uživali gledajući igru leptira na livadi u punom cvetu? Da li ste, međutim, nekada posmatrali momenat kada leptir izlazi iz čaure? Nedavno mi je neko poslao priču o leptiru života...Da, o leptiru života a ne o životu leptira... Čovek je posmatrao kako leptir pokušava da se izvuče kroz malenu pukotinu u čauri. Poslenekog vremena, izgledalo je kao da je leptir izgubio svu snagu i prestao da pokušava, prestao je da se pomera. Čovek se sažalio i napraio izlaz rasekavši čauru tako da je leptir sa lakoćom izašao. Iako je leptir imao krhko telo i smežurana krila, čovek je nastavio da posmatra u želji da isprati trenutak kada leptir poleti. Međutim, ništa se nije dogodilo... leptir je ceo svoj život proveo puzeći okolo, nemoćan, i nikada nije poleteo. Čovek je, uprkos svojoj ljubaznosti i želji da pomogne, prevideo činjenicu da je priroda osmislila način kako da ojača leptira pre nego što se upusti u avanturu, kako da mu podari snagu i energiju potrebnu za život, pa tek onda da se sam oslobodi iz čaure i poleti. A svi volimo da letimo... možda su baš neke poteškoće kroz koje povremeno prilazimo potrebne da se u sledečem trenutku poleti i uživa u lepotama života. Bez tih teškoća, nikad ne bi bili toliko jako koliko možemo i želimo biti... i nikad ne bi leteli. Želeli smo snagu... priroda nam je podarila poteškoće koje su nas osnažile. Želeli smo mudrost... priroda nam je podarila probleme koje je trebalo rešiti. Želeli smo bogatstvo.. priroda nam je podarila mozak i telo da možemo raditi. Želeli smo hrabrost... priroda nam je podarila prepreke koje je trebalo savladati. Želeli smo ljubav... priroda nam je podarila ljude kojima je trebalo pomoći. Želeli smo usluge... priroda nam je podarila prilike.   Nismo dobili ništa što smo želeli... a dobili smo sve što nam je trebalo... i zato.. živite bez straha i suočite se sa svim preprekama.. sve ih sami možete preskočiti...  i poleteti.
    Jul 30, 2014 5378
  • 26 May 2014
    .... Da li ste nekad čitali pricu koja počinje od drugog pasusa... Verovatno niste... do sada.. početak nisam znao kako da napišem.. pet puta počinjem i brišem, ovakvu priču je nemoguće početi kao nešto normalno... dakle, ovo je drugi pasus.... ... kiša je počela.. video sam najave da nas čekaju ozbiljne padavine, pa sam skratio odmor i krenuo prema Beogradu neuobičajeno rano.. obično krenem oko podne, a sada nisam ni doručkovao... svratiću u neki restoran pored puta... Priznajem, i pored najave, nisam preterano brinuo.... ni prvo ni poslednje nevreme, i ranije sam imao utisak da buh čamcem pre stigao nego kolima... ali..... Prvi znak da nešto nije u redu pojavio se vec par kilometara posle Užica, ka Čačaku... izlazim iz krivine i vidim da je reka došla do puta, samo što nije krenulo izlivanje... kasnije sam na slikama video da tog dela puta više nema... Moj planirani dorucak u restoranu u klisuri odložio sam zbog banalnog razloga... parking na koji sam želeo da stanem, bio je pun kamiona, pa sam produžio dalje.... sreća... da sam tu stao, verovatno ne bih tim putem ni stigao do Beograda... Silazak niz Rudnik i ulazak u zonu oko Ljiga je već ukazivao na kritičnu situaciju... Vode na sve strane.. odroni.. na nekim mestima već pola puta zatrpano, a reka koja je tokom leta kao plitak potok, pravi bukove visoke preko metar i po... postajem svestan šta se dešava... Imam utisak da će se celo brdo sručiti na magistralu... ovo se nekoliko sati kasnije i desilo.. Na nekoliko mesta put je potpuno pod vodom. Vozila ispred mene prolaze, do pola su u vodi.. dodajem gas i zahvaljujem u mislima kolegi koji me je nagovorio da umesto benzinca kupim dizelaša. Moj Hjundai se junački bori sa vodom i prolazim bez problema... jednom.. drugi put.. treći... U Ćelijama je voda ogromna.. cela deonica je potopljena.. opet nekako prolazim.... Neverovatan je pogled na njive i livade sa leve strane puta... MORE.... ne vidiš ni komad zemlje, samo drveće je iznad vode. Imam utisak da uplovljavam u deltu Nila.. katastrofa počinje.. mislima mi prolazi pitanje.. Šta ako se voda pokrene.... Ulazim u Beograd i polako prilazim kući... gužva, blokirane ulice, voda... Na jednom mestu moram da okrenem, dubina vode na putu je preko 5 metara.... i konačno ipak stižem... Pomislio sam da je gotovo... a u stvari.. tek počinje... Ulice su se pretvorile u reke... ko nije video, teško da bi poverovao.. Gledam prizore bujica koje sa svih strana prolaze a u mislima su mi i dalje scene sa puta... Šta ako ona voda krene... Setih se Save sedamtedetih, jedna od tih poplava zatekla me je u blizini mestu proboja nasipa.. Setih se Dunava godinu ili dve kasnije u Zemunu.. tada nije probilo, ali smo 4 noći proveli na nasipima... Dan provodim pred ekranima televizora i kompjutera, polako postajem svestan razmera katastrofe... Uskoro stiže i onaj čuveni poziv da se krene na bedeme kod Šapca... Ne trba reći da se tu ne okleva, spakovao sam osnovnu opremu, poučen iskustvom sa nekih ranijih poplava i sjurio se do Sava centra odakle je najavljen polazak. Pomisao na godišta naših bedema na Savi (i ne samo na Savi) izaziva zabrinutost, uhvatio sam sebe kako namršten gledam u mesto odakle se odvajam sa autoputa, pa pargingu odakle se kreće. I onda.... kako sam pogledom uhvatio tu zonu oko Sava Centra... prvo trenutak zbunjenosti, a onda skoro da mi je suza zaigrala u oku.. sve je puno ljudi... i to kakvih ljudi... Neki novi klinci, oni za koje smo smatrali da su rodjeni smoreni i da ih ništa na ovom svetu ne može pokrenuti, preplavili su sve.. Gde god se okreneš, svuda su. Uleću u već postavljenje autobuse i ne pitaju da li se treba prijaviti, šta treba poneti, kako se ponašati... Jednostavno, oni su KRENULI.. fascinantna želja da pomognu, na urade, da odbrane, da budu korisni, bez trunke dvoumljenja, bez ikakve dileme, bez straha... ni senke onog akako su do juče razmišljali, ili kako smo ih možda mi stariji doživljavali... Kao da nisu isti klinci... pa i nisu.. oni su u trenutku postali veliki. Dokazali su da su spremni za velika dela.. Jedan trenutak katastrofe njih je prekalio... ako neko ne zna kako se kalio čelik, neka pogleda snimke te večeri... one do koje može da dodje... a ima ih malo. Slušao sam te male divove u putu do TAMO... slušao i uživao... kakav neočekivan obrt, kakva pesma mladosti Srbije.. odlučni, organizovani, jaki, nepobedivi. I više nije bila ni važna Sava, nije imala šanse.. nije važna ni ona neorganizovanost i anarhija koja nas je tamo dočekala, ni to nije imalo šanse da zaustavi ovu reku želje... sami su se organizovali. Nestale su razlike navijačke, pa i one mnogo veće... na bedemima zajedno navijači i policija, jedni druge bodre, jedni drugima pomažu.. Bravo Srbijo, i to si dočekala.. Džakovi? Pesak? Blato? Kiša? Ma daj... sitnica... Priznajem, a verovatno to priznaju i oni malobrojni kojima je moja generacija mnogo bliža nego generacija tih mladih lavova, bio je neverovatno lep osećaj biti tu, sa njima. Proletelo je vreme do zore... krenuli smo nazad... i novo iznenađenje... pola autobusa se vratilo bez nas, a oni koji su ostali, brzo su bili popunjeni. Krenuli smo peške nazad, a ta snaga mladosti se još jednom pokazala... dve rečenice bile su dovoljne, dogovor je pao: NIKO neće otići kući dok svi ne budu u autobusima. Niko neće proći pored nas dok autobusi ne stignu. Ovo baš i nije oduševilo vozače iz kolone koji su sledećih 7-8 kilometara klackali za nama, ali niko nije ni najmanjim gestom pokazao nervozu. Doduše, pitanje je kakvu bi reakciju izazvali, jer je, nekako baš u to vreme, onaj najveći igrač, koji od gore vidi sve, zaboravio da zatvori tuš, pa nas je kiša, onako prava jesenja, uz vetar, poprilično oprala... taman da spere blato i pesak... Negde kod treće velike krivine, nailazi vozilo policije.. nova nestvarna slika... Policajci prilaze, a napetost nestaje onog momenta kad smo shvatili da su i oni do skoro bili u blatu... uniforme ne lažu... Pitaju u čemu je problem i istog momenta zovu centar da se hitno pošalju autobusi... Kažu da ni oni ne idu nigde dok nam prevoz ne stigne.. Neverica.. ali autobusi uskoro dolaze... Nestvarno i lepo... i sve u Srbiji, brale... Vraćamo se, a mislima kruže opet izmešane slike... kroz prozor gledam poplavljenu Mačvu, a pored mene polako tonu u san veliki ljudi... spokojno, sa osmehom na licu, zadovojni i srećni što su ove noći dali sve od sebe... i opet se setih... koliko sam dugo ja leteo na krilima one 4 noći na zemunskom nasipu... kada voda nije prošla.... .... nije prošla ni sada.... i zato poleti generacijo mladosti Srbije... poleti i nemoj dozvoliti da ti iko ikada skupi ta krila... ... da li ste nekad pročitali priču koja nema kraja... verovatno niste... do sada... a kraj neću da napišem, jer se iskreno nadam da ova priča nema kraja.... ........... aj ŽIVELI... ako nastavim, rasplakaću se...  
    1764 Objavio/la Chupko Chupavi
  • .... Da li ste nekad čitali pricu koja počinje od drugog pasusa... Verovatno niste... do sada.. početak nisam znao kako da napišem.. pet puta počinjem i brišem, ovakvu priču je nemoguće početi kao nešto normalno... dakle, ovo je drugi pasus.... ... kiša je počela.. video sam najave da nas čekaju ozbiljne padavine, pa sam skratio odmor i krenuo prema Beogradu neuobičajeno rano.. obično krenem oko podne, a sada nisam ni doručkovao... svratiću u neki restoran pored puta... Priznajem, i pored najave, nisam preterano brinuo.... ni prvo ni poslednje nevreme, i ranije sam imao utisak da buh čamcem pre stigao nego kolima... ali..... Prvi znak da nešto nije u redu pojavio se vec par kilometara posle Užica, ka Čačaku... izlazim iz krivine i vidim da je reka došla do puta, samo što nije krenulo izlivanje... kasnije sam na slikama video da tog dela puta više nema... Moj planirani dorucak u restoranu u klisuri odložio sam zbog banalnog razloga... parking na koji sam želeo da stanem, bio je pun kamiona, pa sam produžio dalje.... sreća... da sam tu stao, verovatno ne bih tim putem ni stigao do Beograda... Silazak niz Rudnik i ulazak u zonu oko Ljiga je već ukazivao na kritičnu situaciju... Vode na sve strane.. odroni.. na nekim mestima već pola puta zatrpano, a reka koja je tokom leta kao plitak potok, pravi bukove visoke preko metar i po... postajem svestan šta se dešava... Imam utisak da će se celo brdo sručiti na magistralu... ovo se nekoliko sati kasnije i desilo.. Na nekoliko mesta put je potpuno pod vodom. Vozila ispred mene prolaze, do pola su u vodi.. dodajem gas i zahvaljujem u mislima kolegi koji me je nagovorio da umesto benzinca kupim dizelaša. Moj Hjundai se junački bori sa vodom i prolazim bez problema... jednom.. drugi put.. treći... U Ćelijama je voda ogromna.. cela deonica je potopljena.. opet nekako prolazim.... Neverovatan je pogled na njive i livade sa leve strane puta... MORE.... ne vidiš ni komad zemlje, samo drveće je iznad vode. Imam utisak da uplovljavam u deltu Nila.. katastrofa počinje.. mislima mi prolazi pitanje.. Šta ako se voda pokrene.... Ulazim u Beograd i polako prilazim kući... gužva, blokirane ulice, voda... Na jednom mestu moram da okrenem, dubina vode na putu je preko 5 metara.... i konačno ipak stižem... Pomislio sam da je gotovo... a u stvari.. tek počinje... Ulice su se pretvorile u reke... ko nije video, teško da bi poverovao.. Gledam prizore bujica koje sa svih strana prolaze a u mislima su mi i dalje scene sa puta... Šta ako ona voda krene... Setih se Save sedamtedetih, jedna od tih poplava zatekla me je u blizini mestu proboja nasipa.. Setih se Dunava godinu ili dve kasnije u Zemunu.. tada nije probilo, ali smo 4 noći proveli na nasipima... Dan provodim pred ekranima televizora i kompjutera, polako postajem svestan razmera katastrofe... Uskoro stiže i onaj čuveni poziv da se krene na bedeme kod Šapca... Ne trba reći da se tu ne okleva, spakovao sam osnovnu opremu, poučen iskustvom sa nekih ranijih poplava i sjurio se do Sava centra odakle je najavljen polazak. Pomisao na godišta naših bedema na Savi (i ne samo na Savi) izaziva zabrinutost, uhvatio sam sebe kako namršten gledam u mesto odakle se odvajam sa autoputa, pa pargingu odakle se kreće. I onda.... kako sam pogledom uhvatio tu zonu oko Sava Centra... prvo trenutak zbunjenosti, a onda skoro da mi je suza zaigrala u oku.. sve je puno ljudi... i to kakvih ljudi... Neki novi klinci, oni za koje smo smatrali da su rodjeni smoreni i da ih ništa na ovom svetu ne može pokrenuti, preplavili su sve.. Gde god se okreneš, svuda su. Uleću u već postavljenje autobuse i ne pitaju da li se treba prijaviti, šta treba poneti, kako se ponašati... Jednostavno, oni su KRENULI.. fascinantna želja da pomognu, na urade, da odbrane, da budu korisni, bez trunke dvoumljenja, bez ikakve dileme, bez straha... ni senke onog akako su do juče razmišljali, ili kako smo ih možda mi stariji doživljavali... Kao da nisu isti klinci... pa i nisu.. oni su u trenutku postali veliki. Dokazali su da su spremni za velika dela.. Jedan trenutak katastrofe njih je prekalio... ako neko ne zna kako se kalio čelik, neka pogleda snimke te večeri... one do koje može da dodje... a ima ih malo. Slušao sam te male divove u putu do TAMO... slušao i uživao... kakav neočekivan obrt, kakva pesma mladosti Srbije.. odlučni, organizovani, jaki, nepobedivi. I više nije bila ni važna Sava, nije imala šanse.. nije važna ni ona neorganizovanost i anarhija koja nas je tamo dočekala, ni to nije imalo šanse da zaustavi ovu reku želje... sami su se organizovali. Nestale su razlike navijačke, pa i one mnogo veće... na bedemima zajedno navijači i policija, jedni druge bodre, jedni drugima pomažu.. Bravo Srbijo, i to si dočekala.. Džakovi? Pesak? Blato? Kiša? Ma daj... sitnica... Priznajem, a verovatno to priznaju i oni malobrojni kojima je moja generacija mnogo bliža nego generacija tih mladih lavova, bio je neverovatno lep osećaj biti tu, sa njima. Proletelo je vreme do zore... krenuli smo nazad... i novo iznenađenje... pola autobusa se vratilo bez nas, a oni koji su ostali, brzo su bili popunjeni. Krenuli smo peške nazad, a ta snaga mladosti se još jednom pokazala... dve rečenice bile su dovoljne, dogovor je pao: NIKO neće otići kući dok svi ne budu u autobusima. Niko neće proći pored nas dok autobusi ne stignu. Ovo baš i nije oduševilo vozače iz kolone koji su sledećih 7-8 kilometara klackali za nama, ali niko nije ni najmanjim gestom pokazao nervozu. Doduše, pitanje je kakvu bi reakciju izazvali, jer je, nekako baš u to vreme, onaj najveći igrač, koji od gore vidi sve, zaboravio da zatvori tuš, pa nas je kiša, onako prava jesenja, uz vetar, poprilično oprala... taman da spere blato i pesak... Negde kod treće velike krivine, nailazi vozilo policije.. nova nestvarna slika... Policajci prilaze, a napetost nestaje onog momenta kad smo shvatili da su i oni do skoro bili u blatu... uniforme ne lažu... Pitaju u čemu je problem i istog momenta zovu centar da se hitno pošalju autobusi... Kažu da ni oni ne idu nigde dok nam prevoz ne stigne.. Neverica.. ali autobusi uskoro dolaze... Nestvarno i lepo... i sve u Srbiji, brale... Vraćamo se, a mislima kruže opet izmešane slike... kroz prozor gledam poplavljenu Mačvu, a pored mene polako tonu u san veliki ljudi... spokojno, sa osmehom na licu, zadovojni i srećni što su ove noći dali sve od sebe... i opet se setih... koliko sam dugo ja leteo na krilima one 4 noći na zemunskom nasipu... kada voda nije prošla.... .... nije prošla ni sada.... i zato poleti generacijo mladosti Srbije... poleti i nemoj dozvoliti da ti iko ikada skupi ta krila... ... da li ste nekad pročitali priču koja nema kraja... verovatno niste... do sada... a kraj neću da napišem, jer se iskreno nadam da ova priča nema kraja.... ........... aj ŽIVELI... ako nastavim, rasplakaću se...  
    May 26, 2014 1764
  • 30 Apr 2014
    Ova priča mogla bi da počne kao i sve bajke.. bilo je to u jednoj divnoj zemlji gde su (skoro) svi živeli opušteno i mirno, i gde se vodilo računa o onim pravim vrednostima koje čuvaju osmehe. Da, zaista je to bila jedna divna zemlja, kao iz bajke.....U tom slatkom vremenu kada smo otkrivali prve (prave) lepote sveta u kom živimo, NEKO bi se uvek postarao da, nekim čudnim spletom okolnosti, do nas uvek dođu one prave informacije, baš ono što nam je u tom momentu najviše i trebalo. Možda je ovde, u stvari, najvažnije istaći da u to vreme nije bilo Interneta i sličnih mogućnosti masovnog trošenja vremena, a još se nisu razvile (ili bar nama nisu bile dostupne) šeme za masovno zaglupljivanje, kojih danas ima u ogromnim količinama (najbolji primer su upravo kompjuterske igrice). Verovali ili ne, knjige smo tada zaista čitali... a pravo blago bile su one na granici zabranjenog... one koje su nam otvarale neke nove puteve saynanja.. tako bi se na stolu u učionici "slučajno" zadesila jedna knjiga koja pocinje pricom o pčelicama i cveću, a završava jako ozbiljnim temama odnosa između muskarca i žene. Puno godina kasnije, Vudi Alen je naslov te knjige upotrebio za jedan od sovjih najboljih filmova. U pitanju je naravno, "Sve što ste želeli da ssaznate a niste imali koga da pitate (o sexu)". Knjiga je išla od ruke do ruke, svi smo je nekako pročitali u jednom dahu.... a onda je, par nedelja kasnije.. isto tako slučajno, jednog dana na istom mestu osvanula "Mala ilustrovana kožna venerologija", knjiga posle koje smo svi bukvalno prali ruke, koliko je uverljivo bilo to što je opisivala. Sve u svemu, taj NEKO nam je lepo rekao... Klinci.. evo KAKO, ali evo i šta može da vas snađe ako ne budete pazili... I taj NEKO je znao šta radi, čim autor ovog teksta i dan danas pamti te detalje... Međutim, to je samo uvod u priču.. jednog dana, umesto umesto profesorke matematike (bila je bolesna), na vratima učionice pojavila se profesorka biologije. Svi smo je znali kao sjajnu osobu, majku blizanaca iz susednog odeljenja. Sama njena pojava bila je čudna, a posebno je čudno bilo što je sve devojčice iz odeljenja poslala u park, a nas, decake, zadržala na času... Rekla je.. "devojčice danas odmaraju, a mi ćemo se baviti enterijerima...." i iz tašne izvukla čekić i malu kutiju. Zatim nam je objasnila da i zidovi imaju dušu  i da im treba pokloniti pažnju... Naš smeh je prekinula molbom da svi ustanemo, priđemo zidu i da isti taj zid učionice poljubimo...Totalni šok... ali osmeh omiljene profesorke nije dao prostora za diskusiju, te mi svi od reda poljubiismo zid. Pošto smo u povratku u klupe podrugljivo komentarisali strast koju su određeni likovi ispoljili ovim činom, profesorka nas je poslala da ovog puta isti taj zid pomilujemo.... Moram priznati da se i dan danas sećam svih tih faca.... seli smo bez reči, totalno zbunjeni... A onda je profesorka uzela čekić, pozvala jednog Pecu i dala mu čekić i jedan ekser u ruke. Peca je trebao da zakuca ekser u zid. Pokušajte samo da zamislite njegovu zblanutu facu dok je to radio, a mi onako, sa rebusom u glavi, sve to nemo posmatrali... Profesorka je zatim prišla... i izvukla ekser iz zida.... Vratila se za katedru... nasmešila se..... i rekla... "Deco, da li se negde vidi da ste ljubili zid? A ova rupa zauvek ostaje...   Zid je zid... a devojčice su mnogo, mnogo  nežnije ... čuvajte ih, mazite i ljubite, ali neke stvari nikad  ne dozvolite.......  čas je završen, devojčiče vas čekaju... " Zatim se okrenula.. i otišla iz pravo u legendu. Domaći zadatak koji nam je dala, trajao je.. i trajaće dugo... Jedan deo tog zadatka je i ova priča... Dečaci.... čuvajte devojčice, njihov osmeh čini ovaj svet lepim... 
    2702 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Ova priča mogla bi da počne kao i sve bajke.. bilo je to u jednoj divnoj zemlji gde su (skoro) svi živeli opušteno i mirno, i gde se vodilo računa o onim pravim vrednostima koje čuvaju osmehe. Da, zaista je to bila jedna divna zemlja, kao iz bajke.....U tom slatkom vremenu kada smo otkrivali prve (prave) lepote sveta u kom živimo, NEKO bi se uvek postarao da, nekim čudnim spletom okolnosti, do nas uvek dođu one prave informacije, baš ono što nam je u tom momentu najviše i trebalo. Možda je ovde, u stvari, najvažnije istaći da u to vreme nije bilo Interneta i sličnih mogućnosti masovnog trošenja vremena, a još se nisu razvile (ili bar nama nisu bile dostupne) šeme za masovno zaglupljivanje, kojih danas ima u ogromnim količinama (najbolji primer su upravo kompjuterske igrice). Verovali ili ne, knjige smo tada zaista čitali... a pravo blago bile su one na granici zabranjenog... one koje su nam otvarale neke nove puteve saynanja.. tako bi se na stolu u učionici "slučajno" zadesila jedna knjiga koja pocinje pricom o pčelicama i cveću, a završava jako ozbiljnim temama odnosa između muskarca i žene. Puno godina kasnije, Vudi Alen je naslov te knjige upotrebio za jedan od sovjih najboljih filmova. U pitanju je naravno, "Sve što ste želeli da ssaznate a niste imali koga da pitate (o sexu)". Knjiga je išla od ruke do ruke, svi smo je nekako pročitali u jednom dahu.... a onda je, par nedelja kasnije.. isto tako slučajno, jednog dana na istom mestu osvanula "Mala ilustrovana kožna venerologija", knjiga posle koje smo svi bukvalno prali ruke, koliko je uverljivo bilo to što je opisivala. Sve u svemu, taj NEKO nam je lepo rekao... Klinci.. evo KAKO, ali evo i šta može da vas snađe ako ne budete pazili... I taj NEKO je znao šta radi, čim autor ovog teksta i dan danas pamti te detalje... Međutim, to je samo uvod u priču.. jednog dana, umesto umesto profesorke matematike (bila je bolesna), na vratima učionice pojavila se profesorka biologije. Svi smo je znali kao sjajnu osobu, majku blizanaca iz susednog odeljenja. Sama njena pojava bila je čudna, a posebno je čudno bilo što je sve devojčice iz odeljenja poslala u park, a nas, decake, zadržala na času... Rekla je.. "devojčice danas odmaraju, a mi ćemo se baviti enterijerima...." i iz tašne izvukla čekić i malu kutiju. Zatim nam je objasnila da i zidovi imaju dušu  i da im treba pokloniti pažnju... Naš smeh je prekinula molbom da svi ustanemo, priđemo zidu i da isti taj zid učionice poljubimo...Totalni šok... ali osmeh omiljene profesorke nije dao prostora za diskusiju, te mi svi od reda poljubiismo zid. Pošto smo u povratku u klupe podrugljivo komentarisali strast koju su određeni likovi ispoljili ovim činom, profesorka nas je poslala da ovog puta isti taj zid pomilujemo.... Moram priznati da se i dan danas sećam svih tih faca.... seli smo bez reči, totalno zbunjeni... A onda je profesorka uzela čekić, pozvala jednog Pecu i dala mu čekić i jedan ekser u ruke. Peca je trebao da zakuca ekser u zid. Pokušajte samo da zamislite njegovu zblanutu facu dok je to radio, a mi onako, sa rebusom u glavi, sve to nemo posmatrali... Profesorka je zatim prišla... i izvukla ekser iz zida.... Vratila se za katedru... nasmešila se..... i rekla... "Deco, da li se negde vidi da ste ljubili zid? A ova rupa zauvek ostaje...   Zid je zid... a devojčice su mnogo, mnogo  nežnije ... čuvajte ih, mazite i ljubite, ali neke stvari nikad  ne dozvolite.......  čas je završen, devojčiče vas čekaju... " Zatim se okrenula.. i otišla iz pravo u legendu. Domaći zadatak koji nam je dala, trajao je.. i trajaće dugo... Jedan deo tog zadatka je i ova priča... Dečaci.... čuvajte devojčice, njihov osmeh čini ovaj svet lepim... 
    Apr 30, 2014 2702
  • 23 Apr 2014
    Jednom davno, u mom komšiluku, živeo je dečak koji je imao lošu narav. Njegov otac, u pokušaju da se sa time izbori i da ga usmeri na pravi put, dao mu je kesu punu eksera. Rekao mu je, svaki put kad pobesni i izgubi kontrolu nad sobom, da zakuca po jedan ekser u ogradu. Prvoga dana dečak je zakucao 37 eksera . Tokom sledećih nekoliko meseci, naučio je da kontroliše svoj bes i broj ukucanih eksera se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolisati svoju narav, nego zakucavati eksere u ogradu. Tako je došao dan kada nije pobesneo. Sa ponosom je rekao to svom ocu, a otac mu je odgovorio da, svakoga dana kada bude uspeo da iskontroliše svoje ponašanje, iz ograde isčupa jedan ekser. Dani su prolazili i jednoga dana dečko je bio u stanju da kaze svom ocu da je počupao sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde, i rekao: "Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi.Ograda vise nikad nece biti ista. Kada u besu kazeš ili uradiš nešto, to ostavlja ožiljak, baš kao što su ove rupe u ogradi. Možes čoveka ubosti nožem i izvuci noz, a posle toga nije važno koliko puta kažes da ti je žao, rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička. Prijatelji su zaista vrlo retki dragulji, oni čine da se smešiš, ohrabruju te da uspeš u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podele tvoj bol, imaju lepe reči za tebe i uvek im je srce otvoreno za tebe.” Nemojte čekati svetsku nedelju ili dan prijateljstva. Pokažite svojim prijateljima koliko Vam je stalo do njih. Svi vi koji sada ovo čitate… VI STE MOJI PRIJATELJI I JA SAM NA TO PONOSAN. Molim vas, oprostite mi ako sam ikada napravio rupu na vašoj ogradi.  
    3380 Objavio/la Chupko Chupavi
  • Jednom davno, u mom komšiluku, živeo je dečak koji je imao lošu narav. Njegov otac, u pokušaju da se sa time izbori i da ga usmeri na pravi put, dao mu je kesu punu eksera. Rekao mu je, svaki put kad pobesni i izgubi kontrolu nad sobom, da zakuca po jedan ekser u ogradu. Prvoga dana dečak je zakucao 37 eksera . Tokom sledećih nekoliko meseci, naučio je da kontroliše svoj bes i broj ukucanih eksera se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolisati svoju narav, nego zakucavati eksere u ogradu. Tako je došao dan kada nije pobesneo. Sa ponosom je rekao to svom ocu, a otac mu je odgovorio da, svakoga dana kada bude uspeo da iskontroliše svoje ponašanje, iz ograde isčupa jedan ekser. Dani su prolazili i jednoga dana dečko je bio u stanju da kaze svom ocu da je počupao sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde, i rekao: "Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi.Ograda vise nikad nece biti ista. Kada u besu kazeš ili uradiš nešto, to ostavlja ožiljak, baš kao što su ove rupe u ogradi. Možes čoveka ubosti nožem i izvuci noz, a posle toga nije važno koliko puta kažes da ti je žao, rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička. Prijatelji su zaista vrlo retki dragulji, oni čine da se smešiš, ohrabruju te da uspeš u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podele tvoj bol, imaju lepe reči za tebe i uvek im je srce otvoreno za tebe.” Nemojte čekati svetsku nedelju ili dan prijateljstva. Pokažite svojim prijateljima koliko Vam je stalo do njih. Svi vi koji sada ovo čitate… VI STE MOJI PRIJATELJI I JA SAM NA TO PONOSAN. Molim vas, oprostite mi ako sam ikada napravio rupu na vašoj ogradi.  
    Apr 23, 2014 3380
  • 08 Jan 2014
       Ova priča mogla bi da počne kao i svaka bajka…. U jednoj dalekoj zemlji, ziveli su dobri i mirni ljudi i imali nemirnu dečurliju, koja u mračno doba Zloboleona veličanstveog nisu imali dovoljno igračaka, pa su utehu nalazili u računaljkama....       Eh… kako nisu imali svoje računaljke, snalazili su se kako su znali i umeli… Stara računarska učionica RCUBA (Računarski Centar Univerziteta u Beogradu) stvorila je jedan, tada novi oblik zabave i, shodno tome, nove učesnike u toj zabavi..  IRCERE.       Ovo je oda prvim beogradskim ircerima, sjajnoj ekipi nekih (tada) novih klinaca koji su u onom totalnom ludilu opšteg nemanja, prinašli osmehe družeći se onim srećnicima “preko grane” na jedan jedini mogući način.. na chatu. CELA TRI ili ČETIRI SATA su ircali… a onda bi se vrata RCUBA zatvorila do sledećeg radnog dana.. u 10 sati uveče.        U tim pionirskim danima srpskog irca, u vreme stvaranja sobe #serbia na Ircnetu i prvih dana kasnije moćnog SerbianCafea, glavna briga bila je da li ce Aftodita raditi i da li će biti dovoljno slobodnih računara…. Uz pitanje zasto dan tako kratko traje..    Njeno veličanstvo AFRODITA – prvi server - veza ircera sa svetom        Ono što je bilo posebno, i što to vreme izdvaja od svih ostalih fejsbukovskih i ostalih euforija, bilo je vreme posle 10….          Najbliže dovoljno mračno i, koliko toliko skriveno mesto, bio je parkić iza hotela Metropol, a najmisterioznije mesto u tom parkiću bila je klupica u drugom redu desno, ka Tašmajdanu…. Tu se društvo posle ircanja okupljalo, a ni zimi nisu bile retke noći koje su dočekane u prepičavanju novih poznanstavsa i pravljenju planova za veliku i svetlu budućnost.        Moja malenkost, kao neko ko je već imao svoj mali svet u obliku sopstvene racunarske laboratorije i kakav takav pristup internetu, ponekad bi se priključio u tom beskrajnom maštanju … naravno, ulaznica u to visoko društvo morala je da se plati… uglavnom se svodila na par gajbi piva iz obližnjih klubova.   Moram priznati da sam se, iako stariji od većine,  ponekad osećao kao “mali od palube”.  Moja, danas široka ramena, sigorno svoj raspon duguju i brzini kojom su se gajbice praznile…          Još jedan detalj ostao je tokom svih ovih godina fascinantan…  Klupaja je vremenomo postala sinonim provoda, društvo je raslo, a niko od, danas već odraslih porodičnih ljudi sa kojima se čstp susrećem, ne može da se seti da se iko ikada posvađao ili da je jedna ružna reč rečena. Današnjim klincima to svakako izgleda kao mislena imenica, ali to je i razlog zašto u naslovu ove priće stoji reč dinosaurusi… Danas, osim par časnih izuzetaka, u svetu Interneta, a pogotovo irca, nema tog fer pleja i opšte pozitivne atmosphere, nepokolebljive vere u sebe i bolje sutra… i koliko god da je to nekima smešno, svi ti dinosaurusi zaista su doziveli to bolje sutra. Zašto ? Pa, odgovor je jasan… verovali su u sebe.          Verovali su u sebe toliko, da su u jesenim noćima poslednje godine prošlog veka, zajedno, u mraku oko klupaje stvorili remek delo psihologije ubdućeg internet vremena - tekst “Klupica za navlačenje”, prvi tekst  u kome se predviđa pojava novih bolesti zavisnosti  - zavisnosti od interneta. Prava je šteta što je originalni tekst tog dokumenta izgubljen u onom ludilu vremena koje je posle toga nastalo, i autor ovog blga bio bi veoma srećan da taj tekst pronađe.       Zašto je taj tekst toliko bitan? Hmmm.. možda nije on toliko bitan, koliko je budio onaj deo svesti koji ponekad zanemarimo ploveći tim imaginarnim morima reči ispisanih na monitoru, zaboravljajući da one pretaju da postoje onog momenta kada se klikne na ono X gore desno, ili kada nestane struje…..       Budio nam je svest da znamo kada da kliknemo na to X, ili kada da isključimo struju, kako da ne dozvolimo da nam se zivot preseli u svet koji ne postoji i kako da se otmemo imaginarnom osecaju vaznosti kad dobijemo neki znak ispred nicka…  kako da ne budemo nickovi, nego da i dalje ostanemo nasmejani, iskreni i vedri ljudi (večito žedni onog ranije pomenutog piva, pa čak i ako je podgrejano od radijatora u magacinu pića osrednjih kafića).       Budio nam je svest da pomažemo jedni druge, a ne da gledamo kako da jedni drugima napakostimo…. Budio je prve ircerske ljubavi, a neke su prerasle i u veze koje i danas traju, baš kao i divna prijateljstva iz tih prvih dana…            Klupica za navlačenje, kao tekst, postao je deo nas, a pojam klupice je zauvek ostao sinonim za neko ludo vreme u kome je naša klupica bila i ostala  velika svetlost u opštem mraku tog vremena, kao mesto okupljanja, kao naše novo sutra, i kao motor koji nas je is tog ludog vremena izgurao.         Klupaja je davne 2006te, koliko me sećanje služi, otišla u istoriju. Danas kad me pitaju zašto na svetu (Interneta) nema više tako pozitivnih ljudi, ili zašto nema te energije koju smo mi imali (a imamo je još uvek), ja jednostavno kažem… nemaju svoju klupaju…  Neko je odlučio da je taj park lepši bez nje i tako ih ostavio na cedilu svim ovim fesjbljak i sličnim fazonima.. Nemaju gde zoru da dočekaju, pa moraju uz komp… kući..       Afrodita je odavno penzionisana, a ni pivo nije ono što je bilo… Jedino se moja ramena još drže J  Vežbalo se, vežbalo…       I sada.. da ne pomislite da sam samo ja vežbao, bilo je tu još puno njih…        Za sve te divne dane (a posebno noći) i za našu klupaju zajedno dižu čaše:   Giga, AcoKV, bahus,  chobanica, DrDa, Mona, cRvena, Helena, chombe, frt, Spidoje, Milos, Dina, Cimba, ControPenal, BigFoot, Marijan, Jelena, Cviki, francuz, gaja, zver, Webgazda, Steki, Zoro, Mare,  Gandzha, Feral, Bocky, Salac, Marija, Heha, Smut, Xman…   ....i mnogi drugi, za koje se nadam da mi neće zameriti što ih ovog puta nisam pomenuo…     … a nastavak… sledi.. uskoro… 
    3333 Objavio/la Chupko Chupavi
  •    Ova priča mogla bi da počne kao i svaka bajka…. U jednoj dalekoj zemlji, ziveli su dobri i mirni ljudi i imali nemirnu dečurliju, koja u mračno doba Zloboleona veličanstveog nisu imali dovoljno igračaka, pa su utehu nalazili u računaljkama....       Eh… kako nisu imali svoje računaljke, snalazili su se kako su znali i umeli… Stara računarska učionica RCUBA (Računarski Centar Univerziteta u Beogradu) stvorila je jedan, tada novi oblik zabave i, shodno tome, nove učesnike u toj zabavi..  IRCERE.       Ovo je oda prvim beogradskim ircerima, sjajnoj ekipi nekih (tada) novih klinaca koji su u onom totalnom ludilu opšteg nemanja, prinašli osmehe družeći se onim srećnicima “preko grane” na jedan jedini mogući način.. na chatu. CELA TRI ili ČETIRI SATA su ircali… a onda bi se vrata RCUBA zatvorila do sledećeg radnog dana.. u 10 sati uveče.        U tim pionirskim danima srpskog irca, u vreme stvaranja sobe #serbia na Ircnetu i prvih dana kasnije moćnog SerbianCafea, glavna briga bila je da li ce Aftodita raditi i da li će biti dovoljno slobodnih računara…. Uz pitanje zasto dan tako kratko traje..    Njeno veličanstvo AFRODITA – prvi server - veza ircera sa svetom        Ono što je bilo posebno, i što to vreme izdvaja od svih ostalih fejsbukovskih i ostalih euforija, bilo je vreme posle 10….          Najbliže dovoljno mračno i, koliko toliko skriveno mesto, bio je parkić iza hotela Metropol, a najmisterioznije mesto u tom parkiću bila je klupica u drugom redu desno, ka Tašmajdanu…. Tu se društvo posle ircanja okupljalo, a ni zimi nisu bile retke noći koje su dočekane u prepičavanju novih poznanstavsa i pravljenju planova za veliku i svetlu budućnost.        Moja malenkost, kao neko ko je već imao svoj mali svet u obliku sopstvene racunarske laboratorije i kakav takav pristup internetu, ponekad bi se priključio u tom beskrajnom maštanju … naravno, ulaznica u to visoko društvo morala je da se plati… uglavnom se svodila na par gajbi piva iz obližnjih klubova.   Moram priznati da sam se, iako stariji od većine,  ponekad osećao kao “mali od palube”.  Moja, danas široka ramena, sigorno svoj raspon duguju i brzini kojom su se gajbice praznile…          Još jedan detalj ostao je tokom svih ovih godina fascinantan…  Klupaja je vremenomo postala sinonim provoda, društvo je raslo, a niko od, danas već odraslih porodičnih ljudi sa kojima se čstp susrećem, ne može da se seti da se iko ikada posvađao ili da je jedna ružna reč rečena. Današnjim klincima to svakako izgleda kao mislena imenica, ali to je i razlog zašto u naslovu ove priće stoji reč dinosaurusi… Danas, osim par časnih izuzetaka, u svetu Interneta, a pogotovo irca, nema tog fer pleja i opšte pozitivne atmosphere, nepokolebljive vere u sebe i bolje sutra… i koliko god da je to nekima smešno, svi ti dinosaurusi zaista su doziveli to bolje sutra. Zašto ? Pa, odgovor je jasan… verovali su u sebe.          Verovali su u sebe toliko, da su u jesenim noćima poslednje godine prošlog veka, zajedno, u mraku oko klupaje stvorili remek delo psihologije ubdućeg internet vremena - tekst “Klupica za navlačenje”, prvi tekst  u kome se predviđa pojava novih bolesti zavisnosti  - zavisnosti od interneta. Prava je šteta što je originalni tekst tog dokumenta izgubljen u onom ludilu vremena koje je posle toga nastalo, i autor ovog blga bio bi veoma srećan da taj tekst pronađe.       Zašto je taj tekst toliko bitan? Hmmm.. možda nije on toliko bitan, koliko je budio onaj deo svesti koji ponekad zanemarimo ploveći tim imaginarnim morima reči ispisanih na monitoru, zaboravljajući da one pretaju da postoje onog momenta kada se klikne na ono X gore desno, ili kada nestane struje…..       Budio nam je svest da znamo kada da kliknemo na to X, ili kada da isključimo struju, kako da ne dozvolimo da nam se zivot preseli u svet koji ne postoji i kako da se otmemo imaginarnom osecaju vaznosti kad dobijemo neki znak ispred nicka…  kako da ne budemo nickovi, nego da i dalje ostanemo nasmejani, iskreni i vedri ljudi (večito žedni onog ranije pomenutog piva, pa čak i ako je podgrejano od radijatora u magacinu pića osrednjih kafića).       Budio nam je svest da pomažemo jedni druge, a ne da gledamo kako da jedni drugima napakostimo…. Budio je prve ircerske ljubavi, a neke su prerasle i u veze koje i danas traju, baš kao i divna prijateljstva iz tih prvih dana…            Klupica za navlačenje, kao tekst, postao je deo nas, a pojam klupice je zauvek ostao sinonim za neko ludo vreme u kome je naša klupica bila i ostala  velika svetlost u opštem mraku tog vremena, kao mesto okupljanja, kao naše novo sutra, i kao motor koji nas je is tog ludog vremena izgurao.         Klupaja je davne 2006te, koliko me sećanje služi, otišla u istoriju. Danas kad me pitaju zašto na svetu (Interneta) nema više tako pozitivnih ljudi, ili zašto nema te energije koju smo mi imali (a imamo je još uvek), ja jednostavno kažem… nemaju svoju klupaju…  Neko je odlučio da je taj park lepši bez nje i tako ih ostavio na cedilu svim ovim fesjbljak i sličnim fazonima.. Nemaju gde zoru da dočekaju, pa moraju uz komp… kući..       Afrodita je odavno penzionisana, a ni pivo nije ono što je bilo… Jedino se moja ramena još drže J  Vežbalo se, vežbalo…       I sada.. da ne pomislite da sam samo ja vežbao, bilo je tu još puno njih…        Za sve te divne dane (a posebno noći) i za našu klupaju zajedno dižu čaše:   Giga, AcoKV, bahus,  chobanica, DrDa, Mona, cRvena, Helena, chombe, frt, Spidoje, Milos, Dina, Cimba, ControPenal, BigFoot, Marijan, Jelena, Cviki, francuz, gaja, zver, Webgazda, Steki, Zoro, Mare,  Gandzha, Feral, Bocky, Salac, Marija, Heha, Smut, Xman…   ....i mnogi drugi, za koje se nadam da mi neće zameriti što ih ovog puta nisam pomenuo…     … a nastavak… sledi.. uskoro… 
    Jan 08, 2014 3333