Blogovi

Ekipa: 0 member(s)

Shares ?

1

Klikova ?

0

Viral Lift ?

0%

Tagovi

Pogledajte i ovo

  • 28 Oct 2014
    Kopajući po oblaku uspomena, nedavno sam se setio svog prvog odlaska na fudbalsku utakmicu. Bilo je to u vreme kada je moja Zvezda igrala istorijsku utakmicu sa Ferencvarošem, a moj otac iz onih čuvenih roditeljskih predubeđenja nije želeo da se klinac kao ja izlaže opasnostima. Napominjem da se tada pod opasnostima podrazumevalo da ću se prejesti kikirikija ili semenki, ili možda dehidrirati od predugog čekanja na početak utakmice.  Umesto Zvezde i Ferencvaroša, dobio sam utešniu nagradu - navijanje na utakmici Galenika - više se ne sećam ko, gde je definitivno najveće uzbuđenje donosio onaj prodavac kikirikija, sve do 15 minuta pred kraj utakmice kada je u igru ušao legenda zemunskog fudbala Siniša Gajin i za tih 15 minuta dao 4 gola. Danas, kad razmišljam o tom vremenu, imam utisak da bi bilo koji igrač iz tih vremena i danas dao 4 gola za 15 minuta bilo kom od ovih timova, koji se nekom čudnom istorijskom greškom, nazivaju prvoligaši. Eh, kakav je to fudbal bio... i kakvo je to navijanje bilo...  Ilustracije radi, tada smo na utakmice išli 5, 6 sati ranije, kako bi se zauzela što bolja mesta. Zna se da su ta mesta bila uvek 2, 3 reda ispod šipki. Tada nije bilo stolica, nekada smo bukvalno stajali na jednoj nozi, a kad padne gol, redovni su bili talasi koji te bukvalno ponesu po 10 - 15 metara na dole.. pa ko preživi.. :) BTW, zato smo jurili ta mesta ispod šipki koje su zaustavljale talase (da ne pominjemo kako su prolazili oni koju su neposredno iznad šipke).    Na utakmice sam redovno išao sa mojim drugarom još iz predškolskih vremena, Bobom. Sećam se da smo jednom prilikom pobegli iz škole i u poluvremenu utakmice bili očajni jer je Zvezda gubila sa 0:1, a mi razmišljali kojim će ukorom da nas kazne. Bila je to ona sjajna utakmica u kojoj su crveno beli u drugom poluvremenu napunili mrežu Dinama iz Berlina sa 4 komada i prošli dalje, uprkos petardi u Berlinu (2:5). Ono što verovatno nikad neću zaboraviti je momenat kad je Šestić bukvalno ugurao loptu u mrežu u poslednjem minutu utakmice, a Boba i ja smo se našli u talasu i to tako što nas je neki tip bukvalno nosio, u svakoj ruci po jednog, kao da smo džakovi brašna. Naravno, provukli smo se i u školi, samo sa opomenom razrednog.   Te godine, ispratili smo zvezdu na svakoj utakmici do finala kupa Uefe i onog Mikelotija, uključujući i odlazak u London na Hajberi, odakle sam se vratio totalno promukao. Tada je moja Zvezda izbacila neki tamo Arsenal. Zanimljivo je da uopšte nisam video gol, samo onu štiklu Blagojevića, pa sam dva dana proveo pred TV da vidim i nastavak akcije i Duleta Savića kako trese mrežu. E da, tamo nema talasa, Englezi su suviše mlaki za tako nešto.  Nekako mi je posebno za srce prirasla jedna mala utakmica u kojoj je Srba Stamenković uporno pokušavao da poseje neke skandinavce u njihovom petercu, a oni nikako da se prime (to je ono kad Srba zamahne a njih petorica popadaju pustajući korenje na travnjaku Marakane). Za nas je Srba bio najveći mag fudbala,  odmah posle Džaje. Na ovoj utakmici se toliko bavio zemljoradnjom da su stigli da postignu samo 4 gola, a skandinavci su shvtili da im duboko oranje ide mnogo bolje nego fudbal. I svaki put kad Srba okrene njih četvoricu oko malog prsta, sa Juga poleti talas da malo pripomognu mukicama.    Bilo je tih utakmica za pamćenje puno, a ako bi trebalo da izaberem jednu koju bih po svemu izdvojio, definitivno je to ona protiv Barselone i čuveni lob Maradone za koji i on sam kaže da mu je najdraži gol u karijeri. A taj trenutak je zaista bio nešto posebno.. stadion ispunjen do poslednjeg mesta, a svi do jednog aplaudiramo velikoj majstoriji.. i dan danas se najezim od tog zvuka.. nezaboravno.    Dvoumio sam se da li je možda trebalo ovu priču da nazovem "moj drugar Boba i ja - fudbalski navijači". Da, naglašavam, navijači, a ne fanovi.. mi smo na utakmice zaista išli da navijamo, i to za NAŠ klub... Radovali smo se pobedama i tugovali zbog neuspeha zajedno, bezali iz škole zajedno, bili zbog toga i kažnjavani zajedno.. a jedino gde smo se razlikovali, bila je činjenica da je Boba PARTIZANOVAC, a ja ZVEZDAŠ.    Elem, znate, išao sam ja i na druge stadione, navijao i sve ono po redu, ali jedna je Marakana... samo je Marakana imala talase... i danas, ti mi talasi nedostaju... i nisu krivi ovi sto ponekad prođu pretkvlalifikacije za kvalifikacije, krivi su oni što su oterali talase... Talase sa Marakane... e za njih jedna poruka.... NE TALASAJTE VIŠE.
    7736 Objavio/la Chupko Chupavi
  • 16 Dec 2014
      Ne, ovog puta nije u pitanju Šekspirov "San letnje noći", u pitanju je jedan drugi, san koji možda i nije bio san, iako sam siguran da je bila letnja noć... letnja paklena noć kada sam pobegao iz vreline grada u svežinu jedine planine u ravnici. Moj kostim večitog dečaka savršeno se uklapao u mesečeve proplanke i miris skoro pokošene deteline, budeći u meni neke slike iz detinjstva, neke nikad do kraja ispricane priče o vilama i vilenjacima. Tonući lagano u te misli, odjednom, iza improvizovane ograde od brezinog drveta, ugledao sam nju... vilu... moju Titaniu... plesala je u beloj haljinici, bosa, po toj reci trave, nežna kao svila i razdragana kao čigra... U trenutku sam zaboravio i leto i sparinu, i sve ono loše i teško.. Kao da sam i ja leteo sa njom.. uhvatih svoje misli kako svake sekunde prave neki novi svet, neku novu planetu daleko od svih......  planetu u kojoj nema crnih hronika... ... planetu na kojoj se ne moraš vezivati na zadnjem sedištu automobila, već možes uživati u čarima putovanja ponekad i mahati onima iza sebe, okrenut ka zadnjem staklu... ... planetu na kojoj možeš voziti bicikl bez zaštitnih kacigai štitnika za laktove i kolena... ... planetu na kojoj možes vode popiti iz izvora u šumi, a ne samo iz plastičnih boca sa pijaćom vodom... ... planetu u kojoj možeš besplatno probati voće iz komšijinog dvorišta na putu do kuće... ... planetu gde nemaš mobilne elektronske uređaje u koje buljiš celog dana čekajući da ti neko pošalje virtuelni osmeh..... planetu na kojoj se svi klinci igraju slobodno, bez čuvara koje bogati tata plaća...... planetu u kojoj nisi obavezan da posetis psihologa ako nešto ne uradiš kako treba, gde imas slobodu biranja izmedju uspeha i neuspeha gde izbor samo od tebe zavisi i gde na pravi način naučiš da izabereš ono što ti najviše odgovara... ... planetu prijatelja, onih pravih, koje možeš dodirnuti, sa kojima se možeš smejati, pa i tugovati ako treba...  .. i onda shvatih.... moja Titania, nežna kao svila i razdragana kao čigra, vratila me je na planetu moje mladosti, one prve, prave, najslađe, kada sam voleo da mašem kroz prozor kola i da vozim bajs i bez kočnica, kada sam znao ukus komšijskih tešanja i vode iz izdana podno brega, kada sam, birajući između mogućnosti da budem ponavljač i odlikaš, izabrao ono najbolje - da budem vrlo dobar, kada sam imao prijatelje koje nisam morao dodavati, već sam ih mogao birati.  Od tog sna, koji možda i nije bio san, prošlo je puno letnjih i ostalih noći, a moja Titania je i dalje samnom, u svim mojim snovima, pa i u onim koji se sanjaju otvorenih očiju... I uvek, na isti način,  nežna kao svila i razdragana kao čigra, donese u moje misli energiju vulkana kojom sve prepreke postaju potočići, a sve oluje lagani povetarci... Moja Titania pruži ruke prema meni, poletimo... i eto.. odah vam tajnu jedne čupave frizure....
    5469 Objavio/la Chupko Chupavi
  • 01 Sep 2014
    Bio je to dan kada sam postao pionir, a da to nisam ni znao. I to ne bilo kakav pionir - postao sam Titov pionir. Doduše, onu pionirsku zakletvu smo polagali nešto kasnije, ali prvi dan je prvi dan. E, kako je to tada opako zvučalo. Za one koji nisu baš upućeni, pomenuo bih par karakteristika tog vremena: svi smo imali plave đačke uniforme, učiteljice su već unapred znale ko je partijski podoban, a ko ne, a pored svih zlotvora koji su nas u toj školi čekali, povremeno su nam nailazili i oni sa nekakavim šarenim maramama, a nisu bili izviđači. Mlađe šarene marame, plavo crvene, zvali smo pionirski predvodnici, a oni stariji, sa žutim rubovima na crvenim maramama, bili su pionirski instruktori. E sad, te sarene marame mogle bi se sa pravom zvati pretečom savremenih aj tijevaca, jer, kad god bi nastavnicama dosadilo da se cimaju sa nama, viknule bi bi tim predvodnicima i insturktorima: AJ TI sad malo, preuzmi. Sećam se da smo pre onog čuvenog prvog ulaska u školu pravili grupne portrete sa damama i pratiocima (čitaj majkama, očevima i ostalim), a pošto se, nekako čudnim spletom okolnosti, uvek dešavalo da je masa roditelja iz iste firme, te fotografije su u godinama koje slede ukrašavale vitriine u kancelarijama naših velikih radnih kolektiva (tako su se zvale firme u kojima su radili roditelji i ti ostali). Lično, nisam imao ništa protv slikanja, jer su oko mene bile moje omiljene Tanja, Biljana, Maja, Vesna i Sonja (čitaj moje prve ljubavi, iako ne znam kojim redom), tako da na ostale nisam ni obraćao pažnju. Veoma je bitno da se napomene da se slikalo moćnim produktima bratskog nam SSSR, aparatima Smena 8 i Zenit, a obicaj je, naravno, bio da gledaš u Sunce dok te slikaju, tako da smo, onako namrgođeni, svi više ličili na junake serije Planeta majmuna, nego na djake prvake. Posle serije slikanja na kojoj bi danas pozavidele najveće holivudske legende, usledio je onaj čuveni ulazak u harem... pardon, ŠKOLU. Kasnije sam zapazio da se neke osobe šminkaju samo 1. septembra (a neke svakog četvrtog prvog septembra), valjda zbog toga da ti neki klinci, koje dočekuju, ne bi baš totalni šok doživeli. Iskreno, nekad ne znaš da i je veći šok sa, ili bez šminke. Moram da priznam da je moj prvi kontakt sa tim mojim prvim razredom bio jedno veliko razočarenje. Tu nije bilo ni Tanje, ni Maje, ni Biljane, ni Vesne, ni Sonje, a ja sam prvi put shvatio da u životu nije lako naći novu ljubav. Tako, vec opasno emocionalno rastrojen, primetio sam da jedna devojcica lepe duge crne kose i teget keceljom za nijansu tamnijom od svih, sedi sama. Moj, još uvek totalno nerazvijen instinkt lovca, odveo me je u istu klupu. Zvala se Višnja i imala je 24 flomastera. Već tokom prvog časa saznao sam kako u svetu postoje jako važne osobe, a nekom čudnom igrom sudbine, većina tih jako važnih ličnosti sedela je u klupama tog mog razreda. Tako sam saznao koliko su bitni domarev sin, ćerka učitejice razreda do nas, sestra jednog pionirskog instruktora, a tek kako je važna bila ćerka predsednika mesne zajednice, to ne mogu ni da objasnim. Naravno, ova poslednje pomenuta odmah je postala predsednik naše odeljenske zajednice, i to doživntni. Posle tih jako važnih životnih lekcija, učiteljica nam je podelila neke papircice na kojima je bila napisana jedna jedina reč, i rekla da nacrtam to što piše. Naravno, ja pojma nisam imao šta tu piše, jer sam pre skole imao mnogo pametnijih poslova od učenja slova, a Višnja se baš potrudila da mi objasni da treba da crtam kruške. Pa što bih ja crtao kruške, kad ona crta jabuke, a i nisam ja neko kome će jedna devojčica da kaže šta ću da crtam. E, kad je konačno došla do mene i učiteljica i rekla da nacrtam kruške, tu već nije bilo vrdanja. I danas se sećam tih krušaka sa ćoskastim granama nacrtanim po linijama karo papira i smeha moje učiteljice dok je moje umetničko delo podelila sa ostatkom razreda. Jedino je Višnja bila na mojoj strani i tako naprasno postala glavni kandidat za upražnjeno mesto prve ljubavi... i bio sam jako tužan kad sam par nedelja kasnije saznao da je Višnja otišla sa roditeljima u neku daleku Kanadu. Mnogo je godina i mnogo prvaka proslo od tada, a ja i pored najbolje namere, ne mogu da se setim ni jedne druge slike u glavi.. Fotografije ostaju kao uspomena na namrgođeni dan, one jako bitne ličnosti iz razreda, baš kao i mnogi drugi favoriti pomenute nastavnice koje je sama napravila u te prve četiri godine školovanja, jednostavno su nestali iz mog (i ne smao mog)života shodno izmišljenim vrednostima koje su ih izdvajale... A Višnja... Višnja je ostala i dan danas jedina svetla tačka mog prvog školskog dana...   Ovim novim klincima koji nemaju školske uniforme i šarene marame, koji u razredima više nemaju decu funkcionera mesnih zajednica (a nadam se ni ostalih partijski obojenih i neobojenih Bogom danih genija), želim puno lepih trenutaka, puno radosti, puno osmeha, pa i puno novih znanja, dečacima da pronađu svoju Višnju, a i devojčice će se već nekako snaći... :) .. i tako.. svakog 1. septembra..... :)  
    5462 Objavio/la Chupko Chupavi
  • 30 Jul 2014
    Koliko puta ste uživali gledajući igru leptira na livadi u punom cvetu? Da li ste, međutim, nekada posmatrali momenat kada leptir izlazi iz čaure? Nedavno mi je neko poslao priču o leptiru života...Da, o leptiru života a ne o životu leptira... Čovek je posmatrao kako leptir pokušava da se izvuče kroz malenu pukotinu u čauri. Poslenekog vremena, izgledalo je kao da je leptir izgubio svu snagu i prestao da pokušava, prestao je da se pomera. Čovek se sažalio i napraio izlaz rasekavši čauru tako da je leptir sa lakoćom izašao. Iako je leptir imao krhko telo i smežurana krila, čovek je nastavio da posmatra u želji da isprati trenutak kada leptir poleti. Međutim, ništa se nije dogodilo... leptir je ceo svoj život proveo puzeći okolo, nemoćan, i nikada nije poleteo. Čovek je, uprkos svojoj ljubaznosti i želji da pomogne, prevideo činjenicu da je priroda osmislila način kako da ojača leptira pre nego što se upusti u avanturu, kako da mu podari snagu i energiju potrebnu za život, pa tek onda da se sam oslobodi iz čaure i poleti. A svi volimo da letimo... možda su baš neke poteškoće kroz koje povremeno prilazimo potrebne da se u sledečem trenutku poleti i uživa u lepotama života. Bez tih teškoća, nikad ne bi bili toliko jako koliko možemo i želimo biti... i nikad ne bi leteli. Želeli smo snagu... priroda nam je podarila poteškoće koje su nas osnažile. Želeli smo mudrost... priroda nam je podarila probleme koje je trebalo rešiti. Želeli smo bogatstvo.. priroda nam je podarila mozak i telo da možemo raditi. Želeli smo hrabrost... priroda nam je podarila prepreke koje je trebalo savladati. Želeli smo ljubav... priroda nam je podarila ljude kojima je trebalo pomoći. Želeli smo usluge... priroda nam je podarila prilike.   Nismo dobili ništa što smo želeli... a dobili smo sve što nam je trebalo... i zato.. živite bez straha i suočite se sa svim preprekama.. sve ih sami možete preskočiti...  i poleteti.
    5340 Objavio/la Chupko Chupavi
Društvo 2.778 pregleda Feb 18, 2015
Fazan

Tragajući za nekim uspomenama, pronađoh ostatke starog šatora iz vremena detinjstva. Taj šator bio je najbitniji deo opreme za kampovanje sa kojom sam obišao staru Jugu u ona davna sretna i mirna vremena. Ova priča datira još sa početka te kamperske avanture, kada sam sa roditeljima i bratom proveo skoro celo leto u auto kampu u Fažani. Za ove mlađe generacije, to je mesto u Istri, tačno naspram onih čuvenih Briona u kojoj se baškario Čeda the great. 

Sećam se da nam je otac još tokom puta pričao kako je kamp u šumi punoj ptica, a da dominiraju fazani, po čemu je i mesto dobilo ime.
Sećam se da smo dobar deo dana provodili baš u toj šumi, jedno vreme gledajući kako moćni gliseri organa reda i mira (to se tada tako zvalo) presreću neke nadobudne strance koji pokušavaju da se približe nedodirivoj oazi mira velikog Če-a, a zatim kako se ti stranci u paničnom strahu udaljavaju brže nego što su se pojavili. 

Osećaje ponosa izazvanog činjenicom da su naši (čitaj organi) toliko moćni spram tih bednih imperijalističkih (čitaj uglavnom nemačkih) čamčića, gasili smo pokušavajući da u toj šumi pronađemo po neko živo biće (čitaj lovina iz mašte neartikulisanih klinaca). I naravno, svaki pokušaj završavao se utešnom nagradom - palačinkama pored šatora dežurne mame. A bilo je nas ... klinaca.. ihaaaa.. preko 20 onako na gomili. 

I tako... vraćajući se iz jednog od tih neuspešnih pohoda (čitaj lova), pun zavisti prema onom mlađem delu bratskosestrinske populacije koji je morao na popodnevno spavanje, dok se već mogao osetiti miris onih pomenutih palačinki, ispred nas je iskočila neka čudna kokoška. Naravno, kokoška nije imala nikakvih šansi spram tih, u mislima već pojedenih kapmerskih specijaliteta.... dok moj ćale nije viknuo.... "Drži ga, to je fazan!!!" 

Ufff... kakva je tada ludnica nastala... Pokušajte samo da zamislite kako je tek zblanut bio tj mučenik fazan kad je skapirao da ga odjednom juri armada klinaca od kojih neki jedva da su bili malo veći od njega... i to po kampu punom onih užadi za zatezanje i sličnih skrivenih zamki. Mukica je par puta pokušala da uzleti i svaki put okidala po neki kanap, a nismo ni mi ništa bolje prolazili... padali smo jedni preko drugih, ali od potere nismo odustali, pa čak ni kada nam je zbrisao iz nemoguće situacije - uleteo je u šator, ali dok smo se mi gurali na onim improvizovanim vratima, on je sunuo ispod šatora i nastavio beg. 

Verovatno bi u svakoj drugoj situaciji on zbrisao, ali je ta silna kamperska oprema uradila svoje i mučenik se konačno ukoprcao u neku zaštitnu mrežu, a nas nekoliko je u stilu velikih fudbalskih golmana zaplivalo i uhvatilo ga. Pravo je čudo kako smo svi prošli bez povrede u tom krkljancu. 

Bilo kako bilo, dani naših pokislih noseva na povratku iz neuspelog lova i prozivke od strane roditelja i ostalih posmatrača zamenio je novi ponos, jači čak i od onog vezanog za organe (reda i mira) sa pčetka priče. I tako, pucajući od ponosa, postavili smo pitanje .. Sta sada? 

Fazan je onako premoren i sav u traumi, jedva davao znake života, pa smo se i mi brzo sažalili i pokušali u upravi kampa da nađemo neko rešenje. Naravno, vrlo brzo smo skapirali da je jedino njihovo rešenje bila neka supa od fazana (tada nije još bilo recepata na www.volimo.net pa bi to verovatno bio neki bućkuriš), pa su se lovci pretvorili u mirotvorce i borce za očuvanje životne (čitaj kamperske) sredine. Uputili smo se duboko u šumu, usput sakivajući tragove za sve one koji bi nas eventualno pratili i došli do naše lovine.. 

Toliko smo dobro sakrili te tragove da nam je trebalo dobrih dva sata da se posle vratimo u kamp.


A fazan? Ah.. fazan je onako povremeno.. na jedno oko provirivao gde je i ko ga trenutno nosi, a mi smo već bili u panici da mučenik ne izumre pre nego što ga vratimo u matičnu divljinu. Našli smo neki žbun, položili ga tu, on je opet onako jednim okom provirio u fazonu "Šta se dešava?"... a zatim, čim smo se mi udaljili par koraka, brzinom munje nestao u šumi. Verovatno je rekao i ono biiip biiip, ali ga od silnog uzbuđenja nismo čuli.... tek, par minuta kasnije poželeli smo da se vrati i pokaže nam put do obale. Jes.. vratio se....

Elem.. ekspedicija se u sumrak vratila, nekako smo na prevaru izbegli batine uzbunjenog i usplahirenog dela starije kamperske populacije (čitaj roditelja), koji je u toj silnoj plahovitoj zabrinutosti smlatio celu zalihu popodnevnih palačinki... a mi... mi klinci smo u nastavku leta ipak radije posmatrali one organe (znate već, reda i mira), sve dok nam neko nije rekao da je i more bogato nečim što se može loviti... ali, to je već neka druga priča... isti su samo ti .. organi... kako god okrenete.. oni su uvek tu negde, iako Čede više nema... ajd, odoh, zagore mi ručak...


Tags: #fazan  #klinci  #more  #letovanje  #kamp 

Komentari

1 komentar
  • Dubravka Belogrlic
    Dubravka Belogrlic Sad prosto osećam ..pored topline za lepu priču i divna sećanja iz detinjstva ,koja si tako lepo opisao pomalo i griižu savesti što smo jednog rodjaka od tog fazana pre nekoliko dana u slast pojeli
    20. фебруар 2015.