Blogovi

Ekipa: 0 member(s)

Shares ?

0

Klikova ?

0

Viral Lift ?

0%

Tagovi

Pogledajte i ovo

  • 28 Oct 2014
    Kopajući po oblaku uspomena, nedavno sam se setio svog prvog odlaska na fudbalsku utakmicu. Bilo je to u vreme kada je moja Zvezda igrala istorijsku utakmicu sa Ferencvarošem, a moj otac iz onih čuvenih roditeljskih predubeđenja nije želeo da se klinac kao ja izlaže opasnostima. Napominjem da se tada pod opasnostima podrazumevalo da ću se prejesti kikirikija ili semenki, ili možda dehidrirati od predugog čekanja na početak utakmice.  Umesto Zvezde i Ferencvaroša, dobio sam utešniu nagradu - navijanje na utakmici Galenika - više se ne sećam ko, gde je definitivno najveće uzbuđenje donosio onaj prodavac kikirikija, sve do 15 minuta pred kraj utakmice kada je u igru ušao legenda zemunskog fudbala Siniša Gajin i za tih 15 minuta dao 4 gola. Danas, kad razmišljam o tom vremenu, imam utisak da bi bilo koji igrač iz tih vremena i danas dao 4 gola za 15 minuta bilo kom od ovih timova, koji se nekom čudnom istorijskom greškom, nazivaju prvoligaši. Eh, kakav je to fudbal bio... i kakvo je to navijanje bilo...  Ilustracije radi, tada smo na utakmice išli 5, 6 sati ranije, kako bi se zauzela što bolja mesta. Zna se da su ta mesta bila uvek 2, 3 reda ispod šipki. Tada nije bilo stolica, nekada smo bukvalno stajali na jednoj nozi, a kad padne gol, redovni su bili talasi koji te bukvalno ponesu po 10 - 15 metara na dole.. pa ko preživi.. :) BTW, zato smo jurili ta mesta ispod šipki koje su zaustavljale talase (da ne pominjemo kako su prolazili oni koju su neposredno iznad šipke).    Na utakmice sam redovno išao sa mojim drugarom još iz predškolskih vremena, Bobom. Sećam se da smo jednom prilikom pobegli iz škole i u poluvremenu utakmice bili očajni jer je Zvezda gubila sa 0:1, a mi razmišljali kojim će ukorom da nas kazne. Bila je to ona sjajna utakmica u kojoj su crveno beli u drugom poluvremenu napunili mrežu Dinama iz Berlina sa 4 komada i prošli dalje, uprkos petardi u Berlinu (2:5). Ono što verovatno nikad neću zaboraviti je momenat kad je Šestić bukvalno ugurao loptu u mrežu u poslednjem minutu utakmice, a Boba i ja smo se našli u talasu i to tako što nas je neki tip bukvalno nosio, u svakoj ruci po jednog, kao da smo džakovi brašna. Naravno, provukli smo se i u školi, samo sa opomenom razrednog.   Te godine, ispratili smo zvezdu na svakoj utakmici do finala kupa Uefe i onog Mikelotija, uključujući i odlazak u London na Hajberi, odakle sam se vratio totalno promukao. Tada je moja Zvezda izbacila neki tamo Arsenal. Zanimljivo je da uopšte nisam video gol, samo onu štiklu Blagojevića, pa sam dva dana proveo pred TV da vidim i nastavak akcije i Duleta Savića kako trese mrežu. E da, tamo nema talasa, Englezi su suviše mlaki za tako nešto.  Nekako mi je posebno za srce prirasla jedna mala utakmica u kojoj je Srba Stamenković uporno pokušavao da poseje neke skandinavce u njihovom petercu, a oni nikako da se prime (to je ono kad Srba zamahne a njih petorica popadaju pustajući korenje na travnjaku Marakane). Za nas je Srba bio najveći mag fudbala,  odmah posle Džaje. Na ovoj utakmici se toliko bavio zemljoradnjom da su stigli da postignu samo 4 gola, a skandinavci su shvtili da im duboko oranje ide mnogo bolje nego fudbal. I svaki put kad Srba okrene njih četvoricu oko malog prsta, sa Juga poleti talas da malo pripomognu mukicama.    Bilo je tih utakmica za pamćenje puno, a ako bi trebalo da izaberem jednu koju bih po svemu izdvojio, definitivno je to ona protiv Barselone i čuveni lob Maradone za koji i on sam kaže da mu je najdraži gol u karijeri. A taj trenutak je zaista bio nešto posebno.. stadion ispunjen do poslednjeg mesta, a svi do jednog aplaudiramo velikoj majstoriji.. i dan danas se najezim od tog zvuka.. nezaboravno.    Dvoumio sam se da li je možda trebalo ovu priču da nazovem "moj drugar Boba i ja - fudbalski navijači". Da, naglašavam, navijači, a ne fanovi.. mi smo na utakmice zaista išli da navijamo, i to za NAŠ klub... Radovali smo se pobedama i tugovali zbog neuspeha zajedno, bezali iz škole zajedno, bili zbog toga i kažnjavani zajedno.. a jedino gde smo se razlikovali, bila je činjenica da je Boba PARTIZANOVAC, a ja ZVEZDAŠ.    Elem, znate, išao sam ja i na druge stadione, navijao i sve ono po redu, ali jedna je Marakana... samo je Marakana imala talase... i danas, ti mi talasi nedostaju... i nisu krivi ovi sto ponekad prođu pretkvlalifikacije za kvalifikacije, krivi su oni što su oterali talase... Talase sa Marakane... e za njih jedna poruka.... NE TALASAJTE VIŠE.
    7738 Objavio/la Chupko Chupavi
  • 16 Dec 2014
      Ne, ovog puta nije u pitanju Šekspirov "San letnje noći", u pitanju je jedan drugi, san koji možda i nije bio san, iako sam siguran da je bila letnja noć... letnja paklena noć kada sam pobegao iz vreline grada u svežinu jedine planine u ravnici. Moj kostim večitog dečaka savršeno se uklapao u mesečeve proplanke i miris skoro pokošene deteline, budeći u meni neke slike iz detinjstva, neke nikad do kraja ispricane priče o vilama i vilenjacima. Tonući lagano u te misli, odjednom, iza improvizovane ograde od brezinog drveta, ugledao sam nju... vilu... moju Titaniu... plesala je u beloj haljinici, bosa, po toj reci trave, nežna kao svila i razdragana kao čigra... U trenutku sam zaboravio i leto i sparinu, i sve ono loše i teško.. Kao da sam i ja leteo sa njom.. uhvatih svoje misli kako svake sekunde prave neki novi svet, neku novu planetu daleko od svih......  planetu u kojoj nema crnih hronika... ... planetu na kojoj se ne moraš vezivati na zadnjem sedištu automobila, već možes uživati u čarima putovanja ponekad i mahati onima iza sebe, okrenut ka zadnjem staklu... ... planetu na kojoj možeš voziti bicikl bez zaštitnih kacigai štitnika za laktove i kolena... ... planetu na kojoj možes vode popiti iz izvora u šumi, a ne samo iz plastičnih boca sa pijaćom vodom... ... planetu u kojoj možeš besplatno probati voće iz komšijinog dvorišta na putu do kuće... ... planetu gde nemaš mobilne elektronske uređaje u koje buljiš celog dana čekajući da ti neko pošalje virtuelni osmeh..... planetu na kojoj se svi klinci igraju slobodno, bez čuvara koje bogati tata plaća...... planetu u kojoj nisi obavezan da posetis psihologa ako nešto ne uradiš kako treba, gde imas slobodu biranja izmedju uspeha i neuspeha gde izbor samo od tebe zavisi i gde na pravi način naučiš da izabereš ono što ti najviše odgovara... ... planetu prijatelja, onih pravih, koje možeš dodirnuti, sa kojima se možeš smejati, pa i tugovati ako treba...  .. i onda shvatih.... moja Titania, nežna kao svila i razdragana kao čigra, vratila me je na planetu moje mladosti, one prve, prave, najslađe, kada sam voleo da mašem kroz prozor kola i da vozim bajs i bez kočnica, kada sam znao ukus komšijskih tešanja i vode iz izdana podno brega, kada sam, birajući između mogućnosti da budem ponavljač i odlikaš, izabrao ono najbolje - da budem vrlo dobar, kada sam imao prijatelje koje nisam morao dodavati, već sam ih mogao birati.  Od tog sna, koji možda i nije bio san, prošlo je puno letnjih i ostalih noći, a moja Titania je i dalje samnom, u svim mojim snovima, pa i u onim koji se sanjaju otvorenih očiju... I uvek, na isti način,  nežna kao svila i razdragana kao čigra, donese u moje misli energiju vulkana kojom sve prepreke postaju potočići, a sve oluje lagani povetarci... Moja Titania pruži ruke prema meni, poletimo... i eto.. odah vam tajnu jedne čupave frizure....
    5470 Objavio/la Chupko Chupavi
  • 01 Sep 2014
    Bio je to dan kada sam postao pionir, a da to nisam ni znao. I to ne bilo kakav pionir - postao sam Titov pionir. Doduše, onu pionirsku zakletvu smo polagali nešto kasnije, ali prvi dan je prvi dan. E, kako je to tada opako zvučalo. Za one koji nisu baš upućeni, pomenuo bih par karakteristika tog vremena: svi smo imali plave đačke uniforme, učiteljice su već unapred znale ko je partijski podoban, a ko ne, a pored svih zlotvora koji su nas u toj školi čekali, povremeno su nam nailazili i oni sa nekakavim šarenim maramama, a nisu bili izviđači. Mlađe šarene marame, plavo crvene, zvali smo pionirski predvodnici, a oni stariji, sa žutim rubovima na crvenim maramama, bili su pionirski instruktori. E sad, te sarene marame mogle bi se sa pravom zvati pretečom savremenih aj tijevaca, jer, kad god bi nastavnicama dosadilo da se cimaju sa nama, viknule bi bi tim predvodnicima i insturktorima: AJ TI sad malo, preuzmi. Sećam se da smo pre onog čuvenog prvog ulaska u školu pravili grupne portrete sa damama i pratiocima (čitaj majkama, očevima i ostalim), a pošto se, nekako čudnim spletom okolnosti, uvek dešavalo da je masa roditelja iz iste firme, te fotografije su u godinama koje slede ukrašavale vitriine u kancelarijama naših velikih radnih kolektiva (tako su se zvale firme u kojima su radili roditelji i ti ostali). Lično, nisam imao ništa protv slikanja, jer su oko mene bile moje omiljene Tanja, Biljana, Maja, Vesna i Sonja (čitaj moje prve ljubavi, iako ne znam kojim redom), tako da na ostale nisam ni obraćao pažnju. Veoma je bitno da se napomene da se slikalo moćnim produktima bratskog nam SSSR, aparatima Smena 8 i Zenit, a obicaj je, naravno, bio da gledaš u Sunce dok te slikaju, tako da smo, onako namrgođeni, svi više ličili na junake serije Planeta majmuna, nego na djake prvake. Posle serije slikanja na kojoj bi danas pozavidele najveće holivudske legende, usledio je onaj čuveni ulazak u harem... pardon, ŠKOLU. Kasnije sam zapazio da se neke osobe šminkaju samo 1. septembra (a neke svakog četvrtog prvog septembra), valjda zbog toga da ti neki klinci, koje dočekuju, ne bi baš totalni šok doživeli. Iskreno, nekad ne znaš da i je veći šok sa, ili bez šminke. Moram da priznam da je moj prvi kontakt sa tim mojim prvim razredom bio jedno veliko razočarenje. Tu nije bilo ni Tanje, ni Maje, ni Biljane, ni Vesne, ni Sonje, a ja sam prvi put shvatio da u životu nije lako naći novu ljubav. Tako, vec opasno emocionalno rastrojen, primetio sam da jedna devojcica lepe duge crne kose i teget keceljom za nijansu tamnijom od svih, sedi sama. Moj, još uvek totalno nerazvijen instinkt lovca, odveo me je u istu klupu. Zvala se Višnja i imala je 24 flomastera. Već tokom prvog časa saznao sam kako u svetu postoje jako važne osobe, a nekom čudnom igrom sudbine, većina tih jako važnih ličnosti sedela je u klupama tog mog razreda. Tako sam saznao koliko su bitni domarev sin, ćerka učitejice razreda do nas, sestra jednog pionirskog instruktora, a tek kako je važna bila ćerka predsednika mesne zajednice, to ne mogu ni da objasnim. Naravno, ova poslednje pomenuta odmah je postala predsednik naše odeljenske zajednice, i to doživntni. Posle tih jako važnih životnih lekcija, učiteljica nam je podelila neke papircice na kojima je bila napisana jedna jedina reč, i rekla da nacrtam to što piše. Naravno, ja pojma nisam imao šta tu piše, jer sam pre skole imao mnogo pametnijih poslova od učenja slova, a Višnja se baš potrudila da mi objasni da treba da crtam kruške. Pa što bih ja crtao kruške, kad ona crta jabuke, a i nisam ja neko kome će jedna devojčica da kaže šta ću da crtam. E, kad je konačno došla do mene i učiteljica i rekla da nacrtam kruške, tu već nije bilo vrdanja. I danas se sećam tih krušaka sa ćoskastim granama nacrtanim po linijama karo papira i smeha moje učiteljice dok je moje umetničko delo podelila sa ostatkom razreda. Jedino je Višnja bila na mojoj strani i tako naprasno postala glavni kandidat za upražnjeno mesto prve ljubavi... i bio sam jako tužan kad sam par nedelja kasnije saznao da je Višnja otišla sa roditeljima u neku daleku Kanadu. Mnogo je godina i mnogo prvaka proslo od tada, a ja i pored najbolje namere, ne mogu da se setim ni jedne druge slike u glavi.. Fotografije ostaju kao uspomena na namrgođeni dan, one jako bitne ličnosti iz razreda, baš kao i mnogi drugi favoriti pomenute nastavnice koje je sama napravila u te prve četiri godine školovanja, jednostavno su nestali iz mog (i ne smao mog)života shodno izmišljenim vrednostima koje su ih izdvajale... A Višnja... Višnja je ostala i dan danas jedina svetla tačka mog prvog školskog dana...   Ovim novim klincima koji nemaju školske uniforme i šarene marame, koji u razredima više nemaju decu funkcionera mesnih zajednica (a nadam se ni ostalih partijski obojenih i neobojenih Bogom danih genija), želim puno lepih trenutaka, puno radosti, puno osmeha, pa i puno novih znanja, dečacima da pronađu svoju Višnju, a i devojčice će se već nekako snaći... :) .. i tako.. svakog 1. septembra..... :)  
    5462 Objavio/la Chupko Chupavi
  • 30 Jul 2014
    Koliko puta ste uživali gledajući igru leptira na livadi u punom cvetu? Da li ste, međutim, nekada posmatrali momenat kada leptir izlazi iz čaure? Nedavno mi je neko poslao priču o leptiru života...Da, o leptiru života a ne o životu leptira... Čovek je posmatrao kako leptir pokušava da se izvuče kroz malenu pukotinu u čauri. Poslenekog vremena, izgledalo je kao da je leptir izgubio svu snagu i prestao da pokušava, prestao je da se pomera. Čovek se sažalio i napraio izlaz rasekavši čauru tako da je leptir sa lakoćom izašao. Iako je leptir imao krhko telo i smežurana krila, čovek je nastavio da posmatra u želji da isprati trenutak kada leptir poleti. Međutim, ništa se nije dogodilo... leptir je ceo svoj život proveo puzeći okolo, nemoćan, i nikada nije poleteo. Čovek je, uprkos svojoj ljubaznosti i želji da pomogne, prevideo činjenicu da je priroda osmislila način kako da ojača leptira pre nego što se upusti u avanturu, kako da mu podari snagu i energiju potrebnu za život, pa tek onda da se sam oslobodi iz čaure i poleti. A svi volimo da letimo... možda su baš neke poteškoće kroz koje povremeno prilazimo potrebne da se u sledečem trenutku poleti i uživa u lepotama života. Bez tih teškoća, nikad ne bi bili toliko jako koliko možemo i želimo biti... i nikad ne bi leteli. Želeli smo snagu... priroda nam je podarila poteškoće koje su nas osnažile. Želeli smo mudrost... priroda nam je podarila probleme koje je trebalo rešiti. Želeli smo bogatstvo.. priroda nam je podarila mozak i telo da možemo raditi. Želeli smo hrabrost... priroda nam je podarila prepreke koje je trebalo savladati. Želeli smo ljubav... priroda nam je podarila ljude kojima je trebalo pomoći. Želeli smo usluge... priroda nam je podarila prilike.   Nismo dobili ništa što smo želeli... a dobili smo sve što nam je trebalo... i zato.. živite bez straha i suočite se sa svim preprekama.. sve ih sami možete preskočiti...  i poleteti.
    5341 Objavio/la Chupko Chupavi
Društvo 1.750 pregleda May 26, 2014
DIvlje vode i divna mladost Srbije

....

Da li ste nekad čitali pricu koja počinje od drugog pasusa...

Verovatno niste... do sada.. početak nisam znao kako da napišem.. pet puta počinjem i brišem, ovakvu priču je nemoguće početi kao nešto normalno... dakle, ovo je drugi pasus....

... kiša je počela.. video sam najave da nas čekaju ozbiljne padavine, pa sam skratio odmor i krenuo prema Beogradu neuobičajeno rano.. obično krenem oko podne, a sada nisam ni doručkovao... svratiću u neki restoran pored puta...

Priznajem, i pored najave, nisam preterano brinuo.... ni prvo ni poslednje nevreme, i ranije sam imao utisak da buh čamcem pre stigao nego kolima... ali.....

Prvi znak da nešto nije u redu pojavio se vec par kilometara posle Užica, ka Čačaku... izlazim iz krivine i vidim da je reka došla do puta, samo što nije krenulo izlivanje... kasnije sam na slikama video da tog dela puta više nema...

Moj planirani dorucak u restoranu u klisuri odložio sam zbog banalnog razloga... parking na koji sam želeo da stanem, bio je pun kamiona, pa sam produžio dalje.... sreća... da sam tu stao, verovatno ne bih tim putem ni stigao do Beograda...

Silazak niz Rudnik i ulazak u zonu oko Ljiga je već ukazivao na kritičnu situaciju... Vode na sve strane.. odroni.. na nekim mestima već pola puta zatrpano, a reka koja je tokom leta kao plitak potok, pravi bukove visoke preko metar i po... postajem svestan šta se dešava... Imam utisak da će se celo brdo sručiti na magistralu... ovo se nekoliko sati kasnije i desilo..

Na nekoliko mesta put je potpuno pod vodom. Vozila ispred mene prolaze, do pola su u vodi.. dodajem gas i zahvaljujem u mislima kolegi koji me je nagovorio da umesto benzinca kupim dizelaša. Moj Hjundai se junački bori sa vodom i prolazim bez problema... jednom.. drugi put.. treći... U Ćelijama je voda ogromna.. cela deonica je potopljena.. opet nekako prolazim....

Neverovatan je pogled na njive i livade sa leve strane puta... MORE.... ne vidiš ni komad zemlje, samo drveće je iznad vode. Imam utisak da uplovljavam u deltu Nila.. katastrofa počinje.. mislima mi prolazi pitanje.. Šta ako se voda pokrene....

Ulazim u Beograd i polako prilazim kući... gužva, blokirane ulice, voda... Na jednom mestu moram da okrenem, dubina vode na putu je preko 5 metara.... i konačno ipak stižem...

Pomislio sam da je gotovo... a u stvari.. tek počinje...

Ulice su se pretvorile u reke... ko nije video, teško da bi poverovao.. Gledam prizore bujica koje sa svih strana prolaze a u mislima su mi i dalje scene sa puta... Šta ako ona voda krene... Setih se Save sedamtedetih, jedna od tih poplava zatekla me je u blizini mestu proboja nasipa.. Setih se Dunava godinu ili dve kasnije u Zemunu.. tada nije probilo, ali smo 4 noći proveli na nasipima...

Dan provodim pred ekranima televizora i kompjutera, polako postajem svestan razmera katastrofe... Uskoro stiže i onaj čuveni poziv da se krene na bedeme kod Šapca...

Ne trba reći da se tu ne okleva, spakovao sam osnovnu opremu, poučen iskustvom sa nekih ranijih poplava i sjurio se do Sava centra odakle je najavljen polazak. Pomisao na godišta naših bedema na Savi (i ne samo na Savi) izaziva zabrinutost, uhvatio sam sebe kako namršten gledam u mesto odakle se odvajam sa autoputa, pa pargingu odakle se kreće.

I onda.... kako sam pogledom uhvatio tu zonu oko Sava Centra... prvo trenutak zbunjenosti, a onda skoro da mi je suza zaigrala u oku.. sve je puno ljudi... i to kakvih ljudi...

Neki novi klinci, oni za koje smo smatrali da su rodjeni smoreni i da ih ništa na ovom svetu ne može pokrenuti, preplavili su sve.. Gde god se okreneš, svuda su. Uleću u već postavljenje autobuse i ne pitaju da li se treba prijaviti, šta treba poneti, kako se ponašati...

Jednostavno, oni su KRENULI.. fascinantna želja da pomognu, na urade, da odbrane, da budu korisni, bez trunke dvoumljenja, bez ikakve dileme, bez straha... ni senke onog akako su do juče razmišljali, ili kako smo ih možda mi stariji doživljavali... Kao da nisu isti klinci... pa i nisu.. oni su u trenutku postali veliki.

Dokazali su da su spremni za velika dela.. Jedan trenutak katastrofe njih je prekalio... ako neko ne zna kako se kalio čelik, neka pogleda snimke te večeri... one do koje može da dodje... a ima ih malo.

Slušao sam te male divove u putu do TAMO... slušao i uživao... kakav neočekivan obrt, kakva pesma mladosti Srbije.. odlučni, organizovani, jaki, nepobedivi.

I više nije bila ni važna Sava, nije imala šanse.. nije važna ni ona neorganizovanost i anarhija koja nas je tamo dočekala, ni to nije imalo šanse da zaustavi ovu reku želje... sami su se organizovali. Nestale su razlike navijačke, pa i one mnogo veće... na bedemima zajedno navijači i policija, jedni druge bodre, jedni drugima pomažu.. Bravo Srbijo, i to si dočekala.. Džakovi? Pesak? Blato? Kiša? Ma daj... sitnica...

Priznajem, a verovatno to priznaju i oni malobrojni kojima je moja generacija mnogo bliža nego generacija tih mladih lavova, bio je neverovatno lep osećaj biti tu, sa njima.

Proletelo je vreme do zore... krenuli smo nazad... i novo iznenađenje... pola autobusa se vratilo bez nas, a oni koji su ostali, brzo su bili popunjeni. Krenuli smo peške nazad, a ta snaga mladosti se još jednom pokazala... dve rečenice bile su dovoljne, dogovor je pao: NIKO neće otići kući dok svi ne budu u autobusima. Niko neće proći pored nas dok autobusi ne stignu. Ovo baš i nije oduševilo vozače iz kolone koji su sledećih 7-8 kilometara klackali za nama, ali niko nije ni najmanjim gestom pokazao nervozu. Doduše, pitanje je kakvu bi reakciju izazvali, jer je, nekako baš u to vreme, onaj najveći igrač, koji od gore vidi sve, zaboravio da zatvori tuš, pa nas je kiša, onako prava jesenja, uz vetar, poprilično oprala... taman da spere blato i pesak...

Negde kod treće velike krivine, nailazi vozilo policije.. nova nestvarna slika... Policajci prilaze, a napetost nestaje onog momenta kad smo shvatili da su i oni do skoro bili u blatu... uniforme ne lažu... Pitaju u čemu je problem i istog momenta zovu centar da se hitno pošalju autobusi... Kažu da ni oni ne idu nigde dok nam prevoz ne stigne.. Neverica.. ali autobusi uskoro dolaze... Nestvarno i lepo... i sve u Srbiji, brale...

Vraćamo se, a mislima kruže opet izmešane slike... kroz prozor gledam poplavljenu Mačvu, a pored mene polako tonu u san veliki ljudi... spokojno, sa osmehom na licu, zadovojni i srećni što su ove noći dali sve od sebe... i opet se setih... koliko sam dugo ja leteo na krilima one 4 noći na zemunskom nasipu... kada voda nije prošla....

.... nije prošla ni sada.... i zato poleti generacijo mladosti Srbije... poleti i nemoj dozvoliti da ti iko ikada skupi ta krila...

... da li ste nekad pročitali priču koja nema kraja... verovatno niste... do sada... a kraj neću da napišem, jer se iskreno nadam da ova priča nema kraja....

........... aj ŽIVELI... ako nastavim, rasplakaću se...

 



Komentari

1 komentar
  • Bibaaa
    Bibaaa Samo da se na pravilan nacin iskoristi pozitivna energija te dece... Chupko nemoj da places, izrodila se i jedna lepa stvar iz ove nesrece, to su ta NASA DECA..
    26. мај 2014. - 1 voli ovo