Blogovi

Ekipa: 0 member(s)

Shares ?

0

Klikova ?

0

Viral Lift ?

0%

Tagovi

Pogledajte i ovo

  • 06 Oct 2013
      Stjepan Mimica piše vrlo interesantne stvari.Ustvari čitav njegov život je vrlo interesantan.Slikar,pisac,i u poslednje vreme na samo njemu jedinstven način fotografiše Beograd. Jedinstven umetnik ..to je u današnje vreme teška obaveza..Nadam se da će oni koji to prepoznaju, sa uživanjem čitati njegove priloge.   KO MI POPI TRISTA PIVA?!     Eh, bio sam i ja pristojan građanin, pisao samo kad sam to zaista morao. A morao sam često. Dok sam, još u svom blogerskom predživotu, vodio neku malu firmu, nakuckao sam ogroman broj poslovnih pisama. Pisama, ne mejlova ‒ mejlačenje se zapatilo kasnije.Ruku na srce, ta moja poslovna pisma uopšte nisu ličila na poslovna pisma. Paradoksalno, mada pisana u najrazličitijim gardovima, takoreći kao stilske vežbice, ipak su baš u poslovnom smislu bila vrlo učinkovita. Po zatvaranju firme, njihove kopije sam, zajedno sa pristiglim dopisima, sahranio u brojne kartonske kutije, koje bih rado pobacao, ali ne mogu dok ih ne protrkeljišem i ne izdvojim vredna, pa i muzejski vredna pisma nekih znatnih ličnosti. Deda Pajinu rukopisanu auto-hagiografiju, naprimer. Slutim, međutim, da za taj poduhvat nikada neću naći dovoljno vremena i volje. A nekim čudom, jedno od tih mojih pisama sačuvalo se i u digitalnoj formi. Preživelo je mnoge kompjuterske havarije i voljna brisanja, prebaciovano je, ko zna koliko puta, iz razvaljenih kompjutera u novije i jače, baš kao što su narodne umotvorine prebacivane s artritičnih kolena na zdravija i mladja. Sad mi se čini da je to pismo dostojno Radio Jerevana, pa dakle može bez bruke i u ovaj blog. Poslao sam ga direktoru „Hemofarma", gospodinu Miodragu Babiću, krajem 1993. Valja ovde napomenuti da ta 1993. godina nije bila neka tek onako godina. Bila je možda najfantastičnija godina u novijoj srpskoj istoriji. Nakon pune dve decenije, sećamo je se s nevericom, a pismo koje sledi ubedljiv je dokaz da nam se odistinski desila.   ------------------------------------------------------- Poštovani gospodine direktore, U sredu, 15.12.1993. obećali ste da ćete na račun moje firme uplatiti 1.800.000.000.000 dinara (hiljadu i osam stotina milijardi din.), kao protivvrednost ugovorenih 300 nemačkih maraka (tri stotine DEM). Na sreću, obećanje ste održali ‒ upravo toliko dinara uplatili ste već sutradan, dakle u četvrtak.Nažalost, u četvrtak, prema „Politici", a i u stvarnosti, za toliko dinara više nisu davali 300 DEM, nego 150 DEM.Nažalost, taj novac je uplaćen posle 14 časova, te je mogao da „legne" tek u petak.Nažalost, onih „300 DEM", u petak više nije vredelo 150 DEM, nego 90 DEM.Nažalost, samo teoretski ‒ na blagajni SDK nije bilo gotovine, a petkom slabo primaju virmane. Na sreću, službenici SDK sinula ideja ‒ telefonski prebaciti novac na nečiji tekući račun, pa onda uzeti čekove i s njima u robi (kojoj robi?) izvući više.Nažalost, na tekući račun ne primaju telefonski, a čekove ne daju na osnovu "petog primerka".Nažalost, morao sam da sačekam subotu.Nažalost, u subotu onih „300 DEM" više nije vredelo 90 DEM, nego 60 DEM. Nažalost, samo teoretski. Novac je, istina, stig'o, al' još nije leg'o.Nažalost, nije bilo druge nego da sačekam ponedeljak.Na sreću, u ponedeljak novac leg'o.Nažalost, u ponedeljak onih „300 DEM" više nije vredelo 60 DEM, nego 18 do 36 DEM.Nažalost, samo teoretski. Jer, u praksi (tj. banci), moglo je 50 milijardi u kešu (nešto manje od jedne marke po uličnom), a ostatak u 35 čekova (nula DEM po uličnom).Nažalost, nije moglo baš toliko čekova, bilo je tu nekih minusa...Moglo je tri čeka (2 piva, po kafanskom). S poštovanjem, Stjepan Mimica,direktor projekta „Ko je ko u Srbiji" P.S.Mojoj sekretarici i meni, ona dva piva baš legla, hvala.Da li ću ikada saznati ko mi popi ostatak, mislim onih 298 piva koja ste Vi pošteno platil? ------------------------------------------------------------
    63666 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  • 10 Jan 2014
    Moj današnji gost Je Bocvena vredno čitati nekima možda i korisno.Zahvaljujem se autorki. ========================================================     Pre neki dan čujem klinca iz druge godine kako priča s mamom preko mobilnog: „Kevo, biće neka tema o meni, je l’ može ono što si mi napisala? Je l’ možeš na brzinu nešto da mi izdiktiraš?“ Bože, nije valjda da ljudi to rade? Nikad ne reci nikad...   Kćer mi, sva zabrinuta: Prekosutra imamo pismeni iz srpskog, a danas moram da napišem sastav na temu – Jesenje jutro, valjda će nešto slično da bude za pismeni...užas! Ja (O, užas!): Što užas? Pa to je bar lako! Kćer, na ivici suza: Napisala sam samo uvod...i ni makac...nije lako, grozno je...        Tog jutra, kada sam krenula u školu, padala je kiša i duvao je vetar. Kroz prozor autobusa su se mogle videti šćućurene ptičice. Verujem da je i njima bilo hladno. Kao da je cela priroda utihnula, samo je vetar zavijao i savijao grane drveća. Ja (O majko mila, neću valjda morati i zimu i proleće i leto...): Ma, lako je...samo opiši šta si videla – ljude, kučiće, cveće i kapljice kiše, obavezno neko žuto lišće... Kćer: A je l’ može kako sam upala u baru? Ja: A što ne bi moglo!        Čim sam izašla iz autobusa, majka priroda je odlučila da se poigra sa mnom – upala sam u veliku baru i za tren bila mokra. Požutelo lišće je šuškalo pod nogama užurbanih ljudi sa kišobranima. Kapljice kiše su se presijavale na retkim cvetovima. Pokisli psi tražili su zaklon. Kćer: Ali učiteljica je rekla (kako mrzim ovu rečenicu!) da treba samo ja i priroda, a mi ovde o kučićima! Ja: Zaboravi šta ti je rekla učiteljica (aaaa, kako nepedagoški!) i sad udari po kestenju, puževima i glistama! Kćer: ???? Ja: Pa eto ti priroda! I obavezno gliste!        Šutiram kestenje i posmatram puža koji pokušava da se sakrije u svoju kućicu. Odakle ovoliko glista? Izgleda da samo one uživaju u čarima ovog jesenjeg jutra. Kćer: Je l’ može sad zaključak? Dosta je. Ja: Može, sad ono – zašto volim jesen...        Volim jesen, jer u njoj priroda peva (vidi malu!) i pokazuje svu svoju lepotu. Čak i po ovakvom kišnom danu. Ja: Odlično! Ali samo da znaš, nema šanse da ti pišem i zimu i proleće i leto! Sad znaš foru, pa piši sama, ja ću samo da ispravim greške. Kćer: Aha...Pomeri se, ne vidim TV od tebe!   Dakle, uspela sam da napravim sve moguće greške u vaspitanju i započnem sa procesom korupcije u obrazovanju. Stidim se. Ali učiteljica je rekla da je moj sastav bio najbolji:)   Nego, sećate li se onih tupavih tema za pismeni? Ove opisne su me posebno dovodile do ludila. Evo šta moj profesor metodike sa fakulteta Milija Nikolić (divan čovek, ali sklon tankim heklanim kravatama:) u svojoj knjizi preporučuje... 1. Aprilski dan usred zime 2. Vaza sa cvećem 3. Zalazak sunca (ili radjanje) 4. Maj – to je ono kad u meni svaki listak ozeleni 5. Ispovest preparirane ptice (Uz prisistvo ptice)?! 6. Radoznali potok...Bljuh, što reče Karalejla! A onda idu opisi dogadjaja... 1. Anegdota iz djačkog života 2. Disciplinski prekršaj u školi (Pričaju: prekršilac, njegova majka, njegov drug i nastavnik) Aaaaa, kakav topli zec! 3. Kako sam nadmudrio...(Učenici dopunjuju: druga, sestru, oca, suseda i sl.) 4. Lep sportski postupak - ovo bar jednom godišnje svi da pišu! 5. Kažnjen sam, a nisam bio kriv (Ha, priča njihovog života!)  Moji favoriti su teme koje problematizuju pitanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti... 1. U velikim iskušenjima vidi se vrednost naroda i pojedinca 2. I najzaslužniji više duguje domovini nego ona njemu 3. Putevi i stranputice moje generacije 4. Razmišljam o našim društvenim problemima (blogeri obožavaju ovu temu!) 5. Naš čovek u moralnim iskušenjima današnjice Preskačemo mudre misli poznatih i one o lepoti života i umetnosti i odmah idemo na one van konkurencije... 1. Pismo (prijatelju, dragoj osobi, detetu čiji su roditelji na privremenom radu u inostranstvu...) 2. Jedna bibliotekarska – Knjiga optužuje (Pokazati oštećenu knjigu) Kuku, ja više nikad ne bih ušla u biblioteku!Šta ako pomahnitala knjiga skoči na mene? 3. Reči teme: Zvezda, Kajanje, Ljubav, Muzika, Tajna, Tužibaba, Ulizica, Čežnja...Ribice u akvarijumu?????? 4. Hoću, eto, baš hoću! Hahaha, Bjelo dugme forever! 5. Ima i ona urbana legenda o Zrncetu peska iz profila, ali Milija suzama ne veruje!   Ostalih trista na spisku i nisu tako loše. Tema je ionako samo polazište, na muci se poznaju junaci! Jadne mame i poneki tata...Zamisli da dobiješ trojku, a baš si se potrudio! Ili, ne daj bože, da promašiš temu:) Setite se i vi svoje omiljene teme!  
    16013 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  • 02 Oct 2013
      Rotorua je grad na južnoj obali jezera Rotorua U Zalivu Blagostanja , na Severnom Ostrvu Novog Zelanda Rotorua je poznata po geotermalnoj aktivnosti. Ima nekoliko gejzera ,jedan od najimpozantnijih je Pohutu gejzer u Whakarewarewa(vakarevareva) i vrući bazeni mulja koji su locirani u gradu. Termalna aktivnost je srce Rotoruine turističke ponude.. Gejzeri i ključajuci bazeni mulja, Banja vruće vode i Zakopano Selo(tako nazvano jel je zatrpano posle erupcije Mont Tarawere u 1886 – sve ovo u blizini grada.Neka mesta oko gejzera izgledaju kao sa druge planete, zbog raznih boja koje se menjaju svaki put kad gejzer ‘zine’. Rotorua je dobila ime Grad sumpora zbog termalnih aktivnostu.Kada tek stignete u grad zadah sumpora je neizdrživ , mada Rotoruu vec možete ‘namirisati’ na nekoliko kilometara pre cilja...Celo područje je termalno aktivno; miris sumpora je svuda prisutan.. Inače oko Rotorue nalazi se još 16 jezera.Rotorua je glavni grad turizma na Severnom Ostrvu.Smeštena je na obali ogromnog jezera u u krateru  starog vulkana. Ako ste čitali moje ranije blogove o Hangi , maorskom specijalitetu , sasvim je sigurno da ćete biti ovim posluženi u nekoj od poseta u Marae( tradiconalna maorska kuća za okupljanje i prijem gostiju) Ovde će vas prvo pozdraviti tradicionalnim plesom i čuvenim ‘plaženjem’. Kia Ora(Dobar dan) i Haere Mai(dobro dosli).Kad su poslužili Hangi nisam mogla a da se ne zapitam(naravno u sebi) da li su tako nekad spremali i svoje protivnike(Maoriori pleme) koje su etnički očistili tako što su ih pojeli.To kad se setim (čitala, ne zi iskustva) nije bilo tako davno..nekih 170 godina.   Da isperem sumpor i ovakve kanibalske misli završavam putovanje Rotorua divljim splavarenjem(adrenalinski). Možete i vi U Zorb , loptu u koju udjete pa se kotrljate sa brda ili skakanjem , jedrenjem iz aviona. Doživljaj, koji sam vam nadam se malo dočarala.
    12017 Objavio/la Dubravka Belogrlic
  • 30 Dec 2013
      Edit  Ovo je drugi deo vezan za moj prvi blog koji možete takodje ovde pronaći na listi blogova pod naslovom Kako započeti proces iseljenja na Novi Zeland   Kakva dokumenta su vam potrebna uz aplikaciju za useljenje na Novi Zeland   Podatke sam dobila od Imigracionog biroa na Novom Zelandu.Pre nego što pošaljete dokumenta ipak joč jednom proverite sa Ambasadom u Londonu)oni primaju aplikacije iz Srbije,jer se u medjuvremenu možda nešto promenilo.Koja dokumenta treba pripremitiKada   podnosite svoju aplikaciju ona mora biti podržana dokazima o vašem zdravstveno stanju i o vašem karakteru.Kada da počnete da sakupljate dokumenta?Može potrajati nekoliko nedelja ili čak nekoliko  meseci, dok sakupite dokumenta koja su vam potrebna,tako da ako ste odlučili da aplicirate,počnite da ih sakupljate što pre.Vodite pri tom računa da neka  dokumenta imaju odredjeni rok trajanja .Tako na primer  Uverenje iz policije da niste osudjivani i da se protiv vas  ne vodi nikakav krivični postupak, ne može biti starije od 6 meseci .računa se od datuma kad ste podneli aplikaciju.Certifikat o zdravstvenom stanju,koji sadrži sistematski pregled i Rentgenske snimke ne sme biti stariji od 3 meseca., Računa se na datum podnošenja aplikacije.Policijska potvrda (Potvrda o dobrom vladanju)Da bi  ste dokazali da ste dobrog karaktera i vi i oni koji vas prate na tom putovanju,traži se da podnesete Potvrdu  iz Policije  (Police Certificate),i to u slučaju da aplicirate za useljenje,radnu dozvolu, turistički ili želite da studirate  u periodu koji će biti duži od  2 godine.DakleSvi apliaknti koji su 17 godina i stariji,a apliciraju za Vizu za rad,studiranje koje važe duže od dve godienmoraju podneti* Potvrdu Policije iz zemlje čiji su državljani* Ptvdu policije iz zemlje u kojoj su boravili5godina ili duže posle svoje 17te godine  života.Najverovatnije se za ove potvrde plaća taksa u zemlji gde živite.Raspitajte se da li tu potvrdu možete izvadiiti lično.Neke zemlje ove potvrde na zahtev aplikanta šalju samo direktno Imigraciji Novi Zeland.U tom slučaju rezervišite tri meseca i za to.Kako dobaviti Potvrde o zdravstvenom stanju i X Ray, rentgenske snimkeDa bi ste dokazali da ste vi i porodica koja sa vama dolazi zdravi,svaki od vas mora se podvrgnuti sitematskom pregledu, koji podrazumeva i rentgenske snimke.Ukoliko planirate da na Novom Zelandu boravite manje od 6 meseci ovaj dokument vam nije potrebanćPostoji lista zemalja z koju se i u ovom slučaju traže certifikati.Deca do 11 godina starosti i trudnice nemaju obavezu rentgenskih snimaka ali još uvek im je potrebna potvrda o zdravlju.Za boravak duži od 6 meseci ali kraći od godinu danaMorate imati kompletan Sistematski pregled i   Rentgenske Snimke.Ove potvrde ne smeju  biti starije od tri meseca na datum podnošenja aplikacijeU Srbiji ,tj u Beogradu Novozelandska Imigracija je odredila nekoliko registrovanih klinika koje mogu da vam  izdaju ove certifikate.Za tačne adrese obratite se Novozelandskoj Ambasadi u Londonu:.Ove Cerifikate morate platitiNaravno za apliciranje su vam potrebni formulari. Kako se useljeničke vize izdaju onima koji imaju dovoljan broj bodova  predlažem da proverite koliki broj bodova možete sakupiti.To možete uraditi  ovde: https://www.immigration.govt.nz/pointsindicator/.Za svaku kategoriju prilažete i potvrdu uz aplikaciju.Npr radno iskustvo,obrazovanje itd.Postavljam adresu i  kontakt detalje Novozelandske Ambasade u Londonu koja je zadužena za rad na aplikacijama za useljeničke vize iz Srbije.Još samo da napomenem da je svaćija situacija razlićita,npr.da li tražite samo useljenje ili imate već ponudu za posao i sl.Tako da se dodatno raspitajte.mnogo toga je pristupačno na sajtu Imigracije NZ: http://www.immigration.govt.nzMislim da je suvišno da napominjem  da morate imati bar solidno znanje(razumevanje) Engleskog jezika.Adresa i kontakt detalji Novozelandske Ambasade u Londonu Branch Details Office: LONDON Website: http://www.ttsnzvisa.com Email: ttslondonnz@ttepl.com Postal Address: Visa Application CentreBurwood House14-16 Caxton StreetLondonSW1H 0QYUNITED KINGDOM Phone: +44 203 582 7499 Office Hours: Monday to Friday 9.00am to 4.00pm    Payment Methods Personal Cheque NO Bank Cheque/Draft NO Money Order NO Cash NO Other Please refer towww.ttsnzvisa.com for payment methods.   Ukoliko vam ikako  mogu pomoći, molim vas obraćajte se samo konkretnim pitanjima u vezi vaše  situacije i to samo onda kada odgovor niste uspeli da nadjete u informacijama i linkovima koje sam već ostavila .Registrujte se na www.volimo.net.au i pošaljite mi odatle privatnu poruku.Jos samo da napomenem da ovo radim čisto volontersk, da  ne pomislite da želim da zaradim  na tome.
    8486 Objavio/la Dubravka Belogrlic
Zabava 2.237 pregleda Jan 08, 2014
Moja Gošća Jelica Greganović Ruska Tuga pregolema

 

 

Moja današnja gošća književnica Jelica Greganović koja ima  izbor reči veći od Rusije.Obožavam da čitam njene vesele tekstove i nadam se i vama će doneti smeha.

================================================================

 

Baš negde u ovo božićno doba, mojom roditeljskom kućom se manirom stepe širila ruska tuga. Golema, pregolema. Ogromantna. Jeste da smo svi bili svečano obučeni, naročito ja koja sam za tu priliku bila sva mašnama ukrašena. Belim, naravno, da se ukomponuju sa belim hulahopkama za koje mi je sastavljanjem obrva zapoveđeno da ih slučajno ne isprljam i goste ne dočekam sa rudarskim flekama na kolenima. Zahvaljujući pomenutim mašnama, izgledala sam kao sindikalno okupljanje tropskih leptirova. Duple svilene mašne iznad svakog uveta, na svu sreću su mi samo dva izrasla, jedna nakostrešena, ripsasta, centrirana na moje letvaste grudi, i dve na svakom od para kengurskih džepova svečane mi haljine. Koja je neodoljivo podsećala na podivljalu pečurku.

Otac i Roditejica mi moja su takođe bili uparađeni, doduše s više ozbiljnosti od moje malenkosti, i poput Scile i Haribde su nervozno hodali hodnikom očekujući žrtve...izvinjavam se, goste. Jer, to nam je bila poslednja šansa, jaja su bila na ivici svoje senzibilne izdržljivosti. Uostalom, baš kao i naša porodična, mentalna ravnoteža. Moja Roditeljica je već danima počinjala da piše pismo Onjeginu, dok je Otac tiho žuborio Jesenjina. Ja sam tih dana shvatala zašto su me upisali u eksperimentalnu školu u kojoj se ruski učio od prvog razreda – zato da bih mogla u originalu da plačem nad Ruskom salatom. Onom novogodišnjom, spremljenom u količini koju ni izgladnela divizija nakon višednevnog forsiranog marša ne bi mogla da pojede, onom koja bi mogla i Rusiju da nahrani.

 

Ta Ruska salata je bila opsesivno prokletstvo kako naše, tako i svih ostalih porodica u Srbiji. Nova Godina nije mogla ni da pomisli da dođe, ako je veseli odbor za doček ne sačeka sa bar vanglom ruske salate. Zašto, to niko ne zna. Ne zna se koji je špijun podmukli podvalio srpskoj naciji Rusku salatu koja je bila obaveznija od novogodišnje jelke. Čak je i prase, u ime moguće krize, moglo da izostane, ali Ruska salata ni slučajno, ni namerno. Ona je morala da caruje svečarskim stolom, a prema uputstvima trebalo ju je jesti uz sve, od mesa do kolača. Ako ni zbog čega drugog, ono zato što je za njenu proizvodnju utrošeno toliko vremena koliko se za tri slave i dve tajne večere ne troši. Seckanja radi.

Veče pred Novu Godinu bi Srbiju brže od šestoaprilskog rata mogao da osvoji i dvocifreni neprijatelj. Zato što Srbija tada secka. Sitno, sitno, ali ne presitno. I obavezno jednako. Usklađeno sa graškom. Zato što sve u Ruskoj salati mora da bude jednako, ne može da štrči i kvari tradiciju. Za koju se ne zna kad je počela, a još manje ima li ikakve nade da će se ikada završiti i besomučnog seckanja rešiti izmučene državljane.

Naravno da kao i kod ostalih religija, tako i u Ruskosalatnoj, postoje sekte i bundžije koje se trude da oprečnim tumačenjima unesu nemir u postojeće stanje. Među njima su najžešće sukobljene one od kojih jedna tvrdi da kuvanoj piletini nije mesto u ruskoj salati, dok  druga tvrdi da bez piletine se može postići samo feler. Nešto manje primećeni su oni koji se kunu u senf, bez kog majonez ima prosto previše majonezast ukus, ali ima i fanatika koji tvrde da unutra treba munuti i jogurt. Njih ne treba shvatati ozbiljno, to u amaterski pokreti, za razliku od novodobnih inovatora koji Rusku salatu prave sa želatinom. Što je već dovoljno da se oformi nova inkvizicija koja bi kaznila tu blasfemiju.

Mi smo bili belopileći pokret i to iz jednostavnih, količinsko megalomanskih razloga – da je bude što više. Da ne možemo godinama da je pojedemo, ali da je bude dovoljno u slučaju da se dva tri susedna grada odluče da svrate kod nas za doček. Za seckanje pomenutog pilećeg dekoltea je bio zadužen Otac, zahvaljujući svom inženjerskom pozivu. Meni su davali onaj tupi nož, kojim ni voda ne može da se ošteti, da njime testerišem kuvane šargarepe. I pazim da se ne razmrljave.

Za to vreme je Roditeljica pripremala sastojke za još jedan pokušaj razvoda, jaja i zejtin. Za ručno pravljenje majoneza. Zato što smo mi spadali u fundamentaliste koji nisu priznavali tubiran ili tegliran kupovni majonez. Da bi stvar bila još napetija, proces mućenja se izvodio viljuškom. Nakon što bi sve što se iseckati dalo bilo ukockano, Otac i Roditeljica su se povlačili u kuhinju i alhemičarski pristupali majoneznoj drami. Roditeljica je kao pobesnela tukla žumanca o zidove vangle, dok je Otac preciznošću čoveka koji rukuje nitroglicerinom, a  ne zejtinom, ukapavao s tačno određene visine. Povremeno bi Roditeljica ciknula tako da je komšiluk prste od straha odsecao, jer naravno i oni su učestvovali u sveopštoj seckaniji Ruskosalatnog pokreta, a Otac bi zelen od straha ubrzao ili usporavao sipanje ulja. Posle oko skoro sat vremena zaglušujuće buke, u kojoj je više od svih trpela jadna vangla, Roditeljica bi stekla zavidne bicepse na desnoj ruci, ali je zato ručno proizvedeni majonez stidljivo drhturio konačno doveden u pravo agregatno stanje.

Umešavanje iseckotina se vršilo nežno i ujednačenim pokretima. Samo Roditeljica je imala kvalifikacije za ovaj zahtevni proces. Mi smo, gluvi od majoneza, stajali sa strane, diveći se cisterni Ruske salate koja se rađala pred našim očima.

Naravno da to nije bilo sve, Ruska salata nije smela tek tako da se stavi u frižider, ne, ne...Prvo je morala da se odmori. Tu njenu potrebu sam svim srcem razumela. Ako smo mi bili umorni, kako li je tek njoj bilo u toj postnatalnoj fazi. Onda je iznošena na balkon, pod uslovom da tamo nije prehladno. Sa balkona u frižider. Ili obrnuto, prvo u frižider, onda na balkon, pa nazad u frižider. Tu negde je stizala i Nova Godina koja nije mogla da čeka danima da naša ruska salata postigne pravo, željeno stanje...

Te prve, novogodišnje večeri smo je jeli slatko, uz uskostručne Roditeljičine komentare: »Možda je mrvu onako malo više nekako ali ipak...rekla sam ti ja da lakše sipaš zejtin...« Otac je odmahivao glavom punom ruske salate i mumlao: »Ma, odlična je, bolja od lanjske...«

Jeli smo je danima, a nje je kao uklete bivalo sve više i više...Jeli smo je uz sve, grašak nam je na uši izlazio, skoro smo kokodakali od jajčanog efekta, a nje prokletinje nikako nije htelo da bude manje. Jedina nada su nam bili gosti, ali oni su nas zaobilazili u širokom luku, baš kao i mi njih. Znali su, kao i mi što smo znali, šta ih čeka – jedenje tuđe Ruske salate, dok kod kuće tvoja hvata sve žući pokrov.

Zbog toga smo se džabe uparađivali, uzalud su se disciplinovano belele moje hulahopke, niko nije hteo da natrči u goste i posle nedelju dana borbe sa sopstvenom Ruskom salatom bude poslužen našom. Ma koliko majonez sami proizvodili. I senfa mu ne dodavali.

A, naša ruska salata je prelazila u stadijum razumnog bića, doduše šizofreno razdeljenog na iseckane sastojke. Krompir, šargarepa i grašak su već dogovarali koaliciju sa kiselim krastavčićima, računajući na pobedu nad pilećim mesom i šunkom.

Moja Roditeljica je, umorna od čekanja, sedala za beli papir i počinjala da piše:

»Я к вам пишу – чего же боле? 
Что я могу еще сказать? 
Теперь, я знаю, в вашей воле 
Меня презреньем наказать...«

 

p.s. Hvala najboljem, Bobu Živkoviću, za verovatno prvu u istoriji ilustraciju ruske salate.